utorak, 26.02.2008.

Kad neke stvari jednostavno ne možeš reći...

Prisjetih se jučer nečeg ne baš ugodnog iz nedavne prošlosti...

Situacija kad imaš problema s njenim... Hm... Zadahom iz usta...
Ne morate se odmah smijati, ponekad te stvari nisu vezane uz higijenu usne šupljine, već mogu biti vezane uz neke bolesti, infekcije ili štatigajaznam... I veoma često te osobe nisu toga svjesne.

Kako se postaviti prema tome problemu?

Vjerojatno sve ovisi i od vrste tj. kvaliteti veze...
Ako si htio samo kresnut, kresnut ćeš, ako možeš to realizirati bez poljupca. Ja baš i nisam od tih koji to mogu tako (ono, kao da su došli odraditi trideset sklekova).

Dakle, ako ne možeš tako, što ćeš? Vjerojatno otići. Uz bilo kakvu ispriku.

Ali... Ako se radi o nekome s kim bi htio pokušati više jer ima neke očigledne kvalitete, jer ti totalno paše u svemu drugom, kako onda postupiti?

1. Reći? (Gotovo nemoguće... Kojom taktikom?!)
2. Šutiti, trpiti i nadati se da će ona sama skužiti?
3. Otići?

Fuj-situacija.
Kod mene to nije bilo presudno, iako nisam pronašao rješenje. Stvari su se skončale zbog drugih razloga. A da nisu, ni dan-danas ne znam što bih učinio.

Hm... Imam jedan "načet" kutnjak... Nikako da nađem vremena da odem do stomatologa. Ljubinka još šuti. Nadam se da će reći ako bude bilo potrebe.

ponedjeljak, 18.02.2008.

"Broj? 46, veći kalup!"

Prosječno građeni ljudi i ne znaju koliko su sretni. Mora da je lijepo ući u prodavaonicu i naći širok izbor odjeće ili obuće u odgovarajućim veličinama.

Visok sam 190 cm, ali to mi i nije neki problem. Nekad davno, dok sam bio mršaviji trebao sam duže a uže hlače. Sad sam malo nabildao dupe (čitaj: natukao malo naslaga) pa mi to nije toliki problem kao nekad. Iako, moram priznati da još uvijek premalo proizvođača radi kombinacije brojeva različitih po dužini i širini.

OBUĆA je problem. Nekad sam uspijevao naći broj 47, sada sve teže, pa se proba svaki 46 (uglavnom bezuspješno).

Sjećam se kad sam ranih devedesetih, dok je moj mali gradić Payton imao svoju uzdanicu u 1A košarkaškoj ligi, stao kraj jednog od košarkaša i pogledao prema gore da vidim tko je to kraj mene, jer obično ne gledam baš puno ljudi iz žablje perspektive. Prva slijedeća pomisao je bila pogledati što taj ima na nogama.

"Ajme, koji ti broj nosiš?"

"50!"

"Ujeboteled, gdje nađeš cipele? Ajd, za patike mi je još nekako i jasno, ali - cipele? Gdje?"

"Kod Knege u Zagrebu".

"Malo mi to daleko... Znaš li još kakvu radnju?"

"Hmm... Kod Knege u Zagrebu!"

Budući da bi odlazak u Zagreb zbog kupovine cipela te iste učinio najskupljima na svijetu, ipak sam i dalje bio prisiljen obilaziti trgovine u mom i susjednim gradovima. I nervirati se kad jedino što u njima pronađem a da to mogu obuti budu metalik-plave cipele, ili možda neke bijele...
Naručiti cipele kod obućara se nameće kao logično rješenje... Ali... Većina obućara radi isključivo obuću s kožnim đonom. Dao sam napraviti jedne takve i zadovoljan sam, ali nije mi to baš za svakodnevnu uporabu... Ipak bih htio imati nešto sportskije.
I onda odem u trgovinu i kupim si ISTE cipele kakve su bile i prošle koje sam kupio, presretan što sam ih našao... Kad to ispričam nekoj ženi, ona obično ne može vjerovati... Mislim, kupiti opet isti model cipela... Njima to zvuči suludo.

Jedna od komičnih situacija, doživljena nedavno:

"Trebam cipele"

"Kakve? Visoke, niske, možda ove s krznom unutra?"

"Velike!"

Svaka kupovina cipela mi je kao da idem na giljotinu. Znam da ću se iznervirati. I često kupim cipele u koje jedva uđem, pa si ubijam noge u njima...

Zapravo... Mrzim kupovinu cipela. A opet me čeka jedna takva. Odgađam ju, ali znam da ne mogu beskonačno.

Opet ću se nervirati.

Ali...Košarkaš iz ove priče ima problem i sa krevetom, pa sa vratima, autima, odjećom... Tako da za sebe mogu reći da sam sretan čovjek.

petak, 15.02.2008.

"Muškarac u kući", servis za sitne popravke

Treba vam probušiti ili začepiti rupu, montirati luster, odvući utičnicu dva metra dalje, zalijepiti rasklimanu stolicu, zamijeniti vodovodnu armaturu? Zovite "Muškarca u kući"!

Ako niste lijeni uvijek će se naći način da zaradite za koricu kruha. Samo treba imati ideju. Statistike kažu da se u Hrvatskoj raspada svaki četvrti brak. Ako taj podatak primjenimo na npr. Zagreb, višemilijunski grad, i još u tu računicu pribrojimo i žene koje nikad niti nisu stupile u bračnu zajednicu, kao i one čiji muževi nikad nisu doma ili se ne kuže u bušilicu i odvijač, možemo doći do impozantnog broja žena koje muče sitni kućanski problemčići.

A budući da se Hrvatice nesumnjivo emancipiraju i postaju sve samostalnije ( ), vjerojatno im ne bi bilo ispod časti pozvati "Muškarca u kući" kada imaju problem.

Iako mi je ovo jedna od najzrelijih poduzetničkih ideja ( ), ne mogu se toga prihvatiti jerbo ni za dosadašnje nemam dosta vremena, a ni Ljubinka mi na to ne gleda blagonaklono. Boji se valjda da bih u žaru posla postao preuslužan. I sad će se ziher nadovezat na ovo pričom kako joj se slavina na sudoperu klima i kako joj luster godinama stoji u kutiji, na što se ja mogu braniti pričom o nedostatku specijalnoga alata jerbo mi ne da da otvorim radnju i nabavim isti. Stoga se pokušavam revanširati u nekim drugim... Hm... Servisiranjima.


Dakle... Ovu ideju prepuštam drugima. Vjerujem da bi uz ovakav naziv radnje sasvim dovoljan marketing bio ispis servisnog vozila. Dobar glas daleko se čuje.

Inače, počinje se razmišljati o jednom projektu istraživanja seksualnih navika u Hrvatica (COMING SOON!) vezanog za prihvaćanje ponuda za povremeni seks.
So, stay tuned for more rock'n'roll.

P.S. - Ovo je 400-ti post bloga 1971. Još 100 pa ćemo zavrtit odojka.

srijeda, 13.02.2008.

Čudnovata ljubav

Ne, nije ovo predivan post za Valentajn's dej. To ćemo ja i Ljubinka već nekako proslavit, podalje od očiju publike.

Ovo ja samo opisujem svoju ljubav prema PeBeZe-banci. Koja je neizmjerna, jerbo mi PeBeZe-banka daje kol'ko god mi treba. Kartičicu, kreditić, pozajmicu, dozvoljeni minusčić. Puno tisuća kuna.
Mora da me mnogo voli.

A ja samo uzimam. Svinja šovinistička. Uzimam i ni da bih lijepu riječ rekao.

I onda me odjednom zapekla savjest, pa odlučih vratiti kredit prije vremena. I tako, sav ponosan, vratih sve do zadnje kune. Al' se draga malo uzjogunila, kaže - nije to sve. "Kako nije sve?" upitah u čudu...

"Moraš ti doći do mene"- reče bančica.

Ajd dobro, pomislih, možda ćemo popiti kavicu. Možda dobijem pusu u obraz jerbo sam bio dobar.

I tako... Dođoh ja da vidim što je, kad mi bančica reče: "Moraš platit naknadu za prijevremenu otplatu kredita".

Hm... Platih sve kamate, kao da sam ga otplaćivao redovno... Kakva sad naknada, sto mu muka ježovih?!

Ne znam jel' to normalno. Čini mi se da je draga nezasitna.

Mislim... Ne vidim logiku.

Možda volim sponzorušu. A možda je to OK. Treba biti "in".

utorak, 12.02.2008.

Starenje

Kada čovjek zapravo prestaje biti mlad?

Između mnoštva odgovora koji bi nekome mogli pasti na pamet, a dotiču se zdravlja, izlazaka, želje za seksom ili štatijaznamčega (i vjerojatno su djelomično točni), ni na kraj pameti vam ne bi pao odgovor koji je mene sinoć pogodio svim svojim smislenim besmislom, svom svojom banalnom jednostavnošću...

Prestaneš biti mlad kada ne znaš niti jedno novo ime među izvođačima glazbe koju voliš posljednjih nekoliko desetljeća.

Ili se možda događa da novih imena nema? Utješen tom mišlju, noćas ću leći na počinak. Nema novih imena. Netko im je zalupio vrata pred nosom i rekao: "Nećete vi ništa svirati, to je rezervirano za starije".

Zapravo, kad malo bolje razmislim, to je baš fer. Ostarjele pop-rock zvijezde svirat će opušteno do kraja života, polagano, dok svi skupa ne izumremo. Usporit će vrijeme.
Ja ću se i dalje razbuđivati u autu sa "She Sells Sanctuary" pojačanom do jaja. I onda kad budem star i sijed, kad mi bude trebao štap da iziđem iz auta. Svirat će mi "She Sells Sanctuary" do daske. I bit će mi dobro.

A uspavljivat će me "N'Oubliez Jamais".

Kome trebaju nova imena?!

četvrtak, 07.02.2008.

O smeću i jabukama

Part one

Danijela Martinović je bila na Tenerifima, piše Glorija. Ne znate?! Nemate vi pojma.
Između ostalog, ispunila si je životni san: sjela je na stolicu s koje su odveli ulisičenog Gotovinu.

Pričali su mi neki prijatelji o Tenerifima. Kažu da je prekrasno. No, ja se svejedno bojim tamo otići. Jer... Što ako se dogodi da sjednem na već spomenutu stolicu te doživim ukazanja Djevice Marije, pape Ivana Pavla II, svetog Euzebija i Poliona? Tada moj život više neće imati smisla jer, eto - doživjeh sam vrhunac bitka.

Ozbiljno zamišljen o toj temi, ja vas časkom napuštam.

Moram na WC. Prićeralo.


Part two (nakon kraće stanke)

Najslađi spamovi su mi porno-spamovi. Jedini koje ne brišem. Zavirim malo u predahu između ozbiljnijih net-obaveza.
Tako sam i danas. Pa me link bacio na stranicu s veeelikim dojkama. Jest, ima ih, vala, prevelikih. Ali i onih baš fajn. Pa si nešto kontam - otkad ja to volim velike dojke?
Možda to ima veze s Ljubinkom (što je ime od milja za najdražu)... Koja je, eto, nadarena.

Mijenja se čovjek s vremenom. Možda su to promjene, možda tek traume iz djetinjstva, ali ja se ne žalim. Baš mi je dobro.

To je valjda najveći razlog zbog kojeg nikad neću shvatiti gej-dečke. Dojke. Mislim... Život bez dojki...

Kako?

Zašto?

nedjelja, 03.02.2008.

Sjebanost, poglavlje šesto šezdeset i šesto (666.)

Samo dva ženska bloga danas pogledah. Dovoljno za poželjeti odmor od bloganja.

Baš je to slatko kad možeš o svima tražiti krivce za svoj mizeran, depresivni život. To je poput droge. Uhvatiš se iste priče, pa ju vrtiš iz dana u dan. Godinama. Jer je to lakše nego potražiti snagu u sebi i poželjeti živjeti život.

Psihijatri, odnosi s majkama, s očevima, bivši frajeri...

Svatko od nas doživi krizu. Netko ju želi ostaviti iza sebe što prije, netko ju žvače i razvlači kao već otvrdnulu žvaku.

Sad bi netko rekao - "a što je s tvojim problemom?". Da, imam ga i ja.
*ebene pljuge.

Ako i crkem od njih, bar ću crknut zdravog mozga.

Valjda mi neće ovog smajlića izbaciti iz galerije kad donesu TheZakon.

subota, 02.02.2008.

Hehe... Daljinski za macho-svinje

Ne znam da li ste ovo već vidjeli, ja nisam do jučer.

petak, 01.02.2008.

Domovinski rat, Anno Domini 2008

Treba li zaboraviti Domovinski rat? Ne. Ne u toj mjeri da bi ga izbrisali iz sjećanja. No, treba li ga živjeti svakoga dana?

Od 1991. prošlo je više od 16 godina, krajem godine bit će to već 17 godina od najvećih stradanja.

Moj rat je već odavno završen. Civil sam od ljeta 1992. godine, tako i živim. Sa skidanjem uniforme "skinuo" sam i rat iz svojih misli. Jest, mobilizirali su me 1995. godine, za vrijeme Oluje. Ali to više nije bilo isto. Čamili smo u rovu u Slavoniji, podalje od pravih ratnih zbivanja. Nije se nešto osobito ni pucalo a grebanje za zasluge bilo je više no očigledno.

Mnogima život nakon rata više nema smisla, vode neke svoje vječite ratove. Da se ne zaboravi, jel... Pa podsjećaju. Pa malo uvećaju, dodaju, generaliziraju, stvaraju animozitet. Pa odgajaju nove generacije... Da se ne zaboravi.
Pravi Hrvat je samo katolik. Koji glasuje za HDZ, HSP, ili možda HDSSB. Oni ostali su samo veliki upitnici. O Srbima nećemo govoriti. Ono što mislimo - to se zna. Pravi Hrvat živi svoj stres. Ne zaboravlja, podsjeća, pati od PTSP-a, guta tablete, čeka kad će Srbi opet napasti. "Opet će se gusta magla spustiti"...

Jadni mi Hrvati, uzeše nam rat... Ostaviše nam mir i budućnost s kojom ne znamo što bi započeli. Jebeš budućnost, fali joj onaj slatki osjećaj pretresanja iz šupljeg u prazno - tko je kome, tko je koga, kako, zašto... Jebeš budućnost ako izliječimo PTSP i budemo morali raditi. Nedajbože. Jer PTSP je dobrim dijelom nastao u čekaonicama za mirovinu.

Neki rat žive i dan-danas jer to vole. Jer je živjeti rat jedino što u životu znaju.

Neki žive rat jer im je posao. Prijatelj je nacrtao strip o Ovčari. Za Društvo logoraša. Prije toga je crtao to isto za HTV. Ne, nije mu to posao. Posao mu je bio sudjelovanje u iskopavanjima na Ovčari, istraživanje sveg i svačeg vezanog uz to. Traumatičan posao. Treba ga poslati u mirovinu. Možda pobjegne od svoga rata.

Moj omiljeni turbo-folk izvođač M.P.T. također živi svoj rat. Kako i ne bi, rat mu je dao ime. Da nije bilo rata, još uvijek bi bio samo krezubi anonimus iz krša dalmatinske provincije. I M.P.T podsjeća. Podsjeća na sebe. Da ga ne zaboravimo. M.P.T je postao najjači marketinški stroj u Hrvata - najuspješniji prodavač u nas najtraženijeg artikla - guste magle. Za razliku od osječkog wannabe gradonačelnika, M.P.T. je ako ništa drugo barem istinski ufuran. On zaista ratuje. Spušta maglu tisućama ljudi.

Tamo negdje naprijed možda je svijetla budućnost. Bez rata i krvi. Ali ne vidi se dobro od guste magle i plićaka u glavi.

Hoće li netko upaliti maglenke?