ponedjeljak, 18.02.2008.

"Broj? 46, veći kalup!"

Prosječno građeni ljudi i ne znaju koliko su sretni. Mora da je lijepo ući u prodavaonicu i naći širok izbor odjeće ili obuće u odgovarajućim veličinama.

Visok sam 190 cm, ali to mi i nije neki problem. Nekad davno, dok sam bio mršaviji trebao sam duže a uže hlače. Sad sam malo nabildao dupe (čitaj: natukao malo naslaga) pa mi to nije toliki problem kao nekad. Iako, moram priznati da još uvijek premalo proizvođača radi kombinacije brojeva različitih po dužini i širini.

OBUĆA je problem. Nekad sam uspijevao naći broj 47, sada sve teže, pa se proba svaki 46 (uglavnom bezuspješno).

Sjećam se kad sam ranih devedesetih, dok je moj mali gradić Payton imao svoju uzdanicu u 1A košarkaškoj ligi, stao kraj jednog od košarkaša i pogledao prema gore da vidim tko je to kraj mene, jer obično ne gledam baš puno ljudi iz žablje perspektive. Prva slijedeća pomisao je bila pogledati što taj ima na nogama.

"Ajme, koji ti broj nosiš?"

"50!"

"Ujeboteled, gdje nađeš cipele? Ajd, za patike mi je još nekako i jasno, ali - cipele? Gdje?"

"Kod Knege u Zagrebu".

"Malo mi to daleko... Znaš li još kakvu radnju?"

"Hmm... Kod Knege u Zagrebu!"

Budući da bi odlazak u Zagreb zbog kupovine cipela te iste učinio najskupljima na svijetu, ipak sam i dalje bio prisiljen obilaziti trgovine u mom i susjednim gradovima. I nervirati se kad jedino što u njima pronađem a da to mogu obuti budu metalik-plave cipele, ili možda neke bijele...
Naručiti cipele kod obućara se nameće kao logično rješenje... Ali... Većina obućara radi isključivo obuću s kožnim đonom. Dao sam napraviti jedne takve i zadovoljan sam, ali nije mi to baš za svakodnevnu uporabu... Ipak bih htio imati nešto sportskije.
I onda odem u trgovinu i kupim si ISTE cipele kakve su bile i prošle koje sam kupio, presretan što sam ih našao... Kad to ispričam nekoj ženi, ona obično ne može vjerovati... Mislim, kupiti opet isti model cipela... Njima to zvuči suludo.

Jedna od komičnih situacija, doživljena nedavno:

"Trebam cipele"

"Kakve? Visoke, niske, možda ove s krznom unutra?"

"Velike!"

Svaka kupovina cipela mi je kao da idem na giljotinu. Znam da ću se iznervirati. I često kupim cipele u koje jedva uđem, pa si ubijam noge u njima...

Zapravo... Mrzim kupovinu cipela. A opet me čeka jedna takva. Odgađam ju, ali znam da ne mogu beskonačno.

Opet ću se nervirati.

Ali...Košarkaš iz ove priče ima problem i sa krevetom, pa sa vratima, autima, odjećom... Tako da za sebe mogu reći da sam sretan čovjek.