petak, 27.07.2007.

That's all, folks...

Daklem...

Ovo je posljednji post ovoga bloga. Neću ga brisati, bilo bi mi žao bogate arhive. Puno je noćnih sati tu ostavljeno.

Nije više išlo... Stare teme mi više ne idu, situacija mi je bitno izmijenjena... Ne muče me više ona uvijek ista stara pitanja.
Neki drugi moji blogovi nastavit će s radom...

design1971.blog.hr je trenutno neaktivan, tako će vjerojatno biti još neko vrijeme...

Treći, namijenjen kreativnom pisanju, bit će povremeno aktivan. Trenutno ga ne želim linkati ovdje.

Uživajte. I seksajte se puno, to je dobro za ten.

Au revoir, goodbye, arrivederci, auf wiedersehen.

četvrtak, 26.07.2007.

Zarada na blogu i internetu

Dobio sam ovih dana e-mail sa stranice Xclaim. Vjerojatno ste to dobili i vi.

Prije no što vas obuzme euforično raspoloženje potaknuto mogućnošću zarade preko bloga, pročitajte nekoliko činjenica iz prakse.

Google oglase imam na svojim stranicama (na 10 stranica ukupno) od 16. veljače ove godine. Dosadašnja zarada mi je 10,54 $.
Ne, nisam na svih 10 stranica oglase imao od početka. Prvo sam ih stavio na 2-3 stranice s manjom posjetom. Odnedavno su i na blogu, te na trenutno slabije posjećenom portalu o kamionima kojeg vodim zadnja dva mjeseca.

Na svim tim stranicama (a samo blog i kamioni imaju konkretniji posjet) imam 300-400 učitanja stranice dnevno, ili nekih 150-200 "unique" posjetitelja.

Da bi bar malo konkretnije zarađivali oglasima, računajte da trebate 1000-2000 "unique" posjetitelja dnevno. Da bi to imali, morate imati atraktivan sadržaj. Na atraktivnom sadržaju trebate RADITI. Rad uložen da bi napravili nešto dovoljno zanimljivo vrijedi barem dvostruko (trostruko, četverostruko) više nego što ćete zaraditi tim kapanjem centi.

Dakle, ništa od toga. Ne vjerujem da će Xclaim biti mnogo izdašniji od Gugla.

Zašto ja imam oglase na stranicama? Da mi kroz godinu dana zarade za novu godinu hostinga i domene, a za to vrijeme se možda pojave konkretni sponzori spremni zakupiti bannere. Samo to je konkretna zarada, i također iziskuje puno truda i rada. Jer vam nitko neće zakupiti mjesto za oglašavanje na praznoj stranici bez posjeta.

Toliko o zaradi na internetu.

srijeda, 25.07.2007.

Školica

Rijetko radim drugu smjenu, od 15 - 23 h. Obično se u njoj više razgovara s kolegama, nešto je malo slabiji presing posla.

I pričam ja tako s mlađim kolegom večeras... Cca. 20 godina mu je... O muško-ženskim odnosima. Pričam mu neke stvari koje meni nitko nije objasnio na vrijeme.

Ne shvaćaj ih ozbiljno, M.
Bit će vremena za ozbiljno. Proživi dok možeš. Mani se ozbiljnih veza u tim godinama. Imaj ih puno. Jedino tako ih možeš upoznati i jedino tako ćeš shvatiti kakvu zapravo želiš kraj sebe i koja koliko vrijedi. Sad ti je sve dozvoljeno.
Jedino na taj način možeš na vrijeme shvatiti sve ono što sam ja shvatio bar 7-8 godina kasnije no što sam trebao.

Iskustvo samo izgrađuje čovjeka. Neiskustvo je kao neznanje. Neiskustvo je mrak.

Upoznaj sebe i njih.

nedjelja, 22.07.2007.

Achtung - achtung!

Izvadite iz auta sve objekte poput sprejeva, upaljača i sl.

Danas sam imao nezgodu sa OldSpice rool-on deodorantom. Izvadio sam ga iz ladice i vidio da curi. Kada sam ga otvorio, iz njega je sve iskipilo, po meni i autu.

Da je bio sprej, vjerojatno bi eksplodirao.

subota, 21.07.2007.

Greška (iliti GRIJEŠKA??) ...

Dugo nitko nije znao tko piše ovaj blog. Nisam nikome ni otkrivao.

Prva greška bila je pisati na Republici Vinkovci. Pajo je skužio da sam iz njegovog šora. I povezao je slova s facom.

Onda je došlo vrijeme uvrštenja na liste. Prvo više cool, onda manje cool listu.

Ljubinki sam pričao da pišem blog. Nisam joj rekao koji. Bila je radoznala. Malo je pogledala liste i vidjela "godinu proizvodnje". Zagrabila je u arhivu i skužila.... Bingo. Od prve.

Onda sam, kad je već tako, bez problema otkrio to i frendu.

Sada mi ponekad dođe da napišem nešto za svoju dušu. Da se istresem pred nepoznatima. Ali, sad to više ne mogu. Čitaju me poznati.

Danas sam razmišljao... Da li da mijenjam adresu bloga? Ne vrijedi. Malo se zagugla neki specifičan pojam i eto mene opet.

Pisati novi blog? Ne znam. Ne da mi se više. Jer znam da bih opet poradio na dizajnu. I za nekoliko mjeseci bi me skužio netko s moje sadašnje liste favorita. Pa preko njega još netko. Za tri-četiri mjeseca sve bi bilo isto.

Jebiga.

Rupa iliti blackout života

Sinoć je u gradu bilo tuluma na sve strane, bio je Dan grada. Prošetah se malo. Gledao sam motore i rock-koncert.

Motori... Prošlo me je to. Nekad davno mislio sam da me nikada neće proći.
Da, pogledam ih, ali nekim drugim očima. Ne gledam ih više kao božanstva od metala.

Rock... Uvijek će me privući.

I stojim ja tako i gledam... Prije petnaestak godina bio bih mrtav pijan, tamo negdje tik ispred benda. Pijan od sreće. I to je sve što sam znao.
I raspoloženje bi mi se promijenilo nakon pol sata. Gledao bih neke cure, ne bih prišao ni jednoj. "Jer sad nisam baš raspoložen, bolje da ne napravim pogrešan korak".

Gledam te klince i klinke... Propustio sam taj dio. Kao da mi fali komad filma. Bože, kako sam izgubljen bio... Zbunjen... Porazno zvuči da sada znam uživati duplo više no što sam tada znao. Sada kad baš i nemam vremena za užitke.

Netko će reći - kriv je rat.

Nije.

Oj, klinci... Tulumarite dok možete.

Uvijek će biti vremena za ozbiljnost.

četvrtak, 19.07.2007.

Pakao

Volim ja ljeto, čak i kad je ovako pakleno.

Al pitam se... Kako bi sada izgledalo seksat...

Ne znam jerbo sam ovih dana samac...

utorak, 17.07.2007.

Osvježenje

Ako ovih paklenih dana morate izlaziti van, pobrinite se da uvijek sa sobom nosite osvježenje u svim mogućim oblicima, poput djevojke na slici.

ponedjeljak, 16.07.2007.

Eh...

Neki malac je čeprkajući po tražilici iskopao moj post o prvom Live Aidu objavljen na forumhaeru 2003. godine.
Ajme, kako sam bio tankoćutan prije svega par godina...

Nostalgija me spipala.

nedjelja, 15.07.2007.

Sve što je dobro - kratko traje

Prošao mini-godišnji. Ne odmorih se baš, bilo je nekih poslića za odradit, ali svejedno - dobro je kad ne moraš ustajat u pol 7.

Tjeram se već tjednima na pisanje, nikako da počnem. Upoznah nedavno pisca koji živi samo od pisanja, doduše - poprilično skromno. Ali je svejedno u velikoj prednosti - ne radi ono što ne voli, a pisanju se može potpuno posvetiti. Ja se baš i ne mogu zamisliti u takvom stilu života.

Ljubinka je otišla na more. Obiteljski. Neću je vidjet 10 dana i to će biti nešto novo.

Noćas sam radio jedan otkačen webdizajn... barinic.blog.hr je autor grafike, ja sam to morao složiti u kodove.

Tu suradnju sam odavno priželjkivao. Možda je ovo početak.

četvrtak, 12.07.2007.

Fuj

Kažu da je svijet mali. Izgleda da su u pravu.

Nisam u svom gradu, danas sam kod Milanke. I, pazi sad... Sretoh danas tri žene s kojima sam imao nešto u životu. Malo nevjerojatno, u gradu od možda nekih 100 000 duša.

Prvo smo sreli nekog s kim se dogodilo nešto kratko, skoro pa ništa značajno. Nešto smo tada petljali, nije išlo i pozdravili smo se. Pozdravili smo se i danas. Nema razloga da se ne pozdravimo. Mogli bi i kavu popit i popričat bez problema.

Onda sam naletio na nekog s kim ne bih popio kavu. Nije me vidjela, čini se. Da jest, pozdravio bih ju. Ne bih okrenuo glavu.

I kad sam već pomislio da je to dovoljno slučajnosti za jedan dan, sjeo sam popit kavu sam. I tada sam vidio nekog s kim sam imao nešto ozbiljno prije dvije godine.
Ni ona nije danas bila u svom gradu, to je zaista bila prava slučajnost. Vidjela me je i okrenula glavu.

Dvije godine su prošle. Dvije godine je puno vremena. Dvije godine su i puno događaja. Ja mogu pozdravit, nasmiješit se i pitat što ima nova. Ili ne moram pitati ništa.

Ona je okrenula glavu.

A okus u ustima nakon toga...

Samo fuj.

utorak, 10.07.2007.

Nepravda nad sirotim gejevima i gejicama

LGBTIQ koordinacija oglasila se negodovanjem zbog preblagih osuda vlasti u vezi napada na Gay Pride održan prije nekoliko dana.

Ne mogu potisnuti misao o preekstremnom ekshibicionizmu domaćih homića i lezbi.
Može li biti dobro da udarno sredstvo borbe za prava tih skupina u ovakvom katolički i desno orijentiranom društvu bude parada polugolih i raspojasanih doslovno prekopirana iz naprednijih svjetskih demokracija?

Tvrdim da u ovome društvu niti parada polugolih heteroseksualaca koji se napadno ljube i razvlače u koloni kroz centar Zagreba ne bi prošla bez reakcija.

Ili... Zamislimo npr. paradu mladih heteroseksualaca koji se (npr.) bore protiv u Hrvata ukorijenjenih usmenih učenja o nemiješanju s drugim vjerskim i etničkim zajednicama.
Zamislite takvu povorku koja se šeće gradom u oskudnoj odjeći, ljubeći se i grleći pod transparentima u stilu "Ljubav između katolika i pravoslavaca nije grijeh" ili "Ja volim Srpkinju", a bez dovoljno jake policijske pratnje.
Koji bi bio epilog tog događaja? Puno razbijenih glava od strane skinheadsa i sličnih skupina.

Bojim se da neki preozbiljno shvaćaju "peglanje" činjenica o Hrvatima u javnosti izloženoj pogledima međunarodnih institucija.
Gay Pride u Hrvatskoj bih opisao kao jednu nepromišljenu aktivnost vođenu ljudima željnim eksponiranja. Nepromišljeno, nezrelo, preekstremno i glupo.
No, možda je to jedini dovoljno efikasan način njihove borbe. Iako... Osobno sumnjam u rezultate.

Ne treba zaboraviti da će Hrvatska još dugo imati dvostruka mjerila i stavove - jedne za oči Europe i svijeta i ona druga, manje eksponirana u javnosti ali marljivo prenošena usmenom predajom.

nedjelja, 08.07.2007.

Prozor u svijet ili sredstvo otuđivanja?

Internet je dvosjekli mač. Nedvojbene su njegove prednosti - druženje s ljudima sa svih strana, proširivanje vidika, učenje o svemu i svačemu...

Čim dođem s posla palim komp. Već s vrata. Ne ručam, ne tuširam se dok ne zavirim na blog, na stranicu kojom se bavim u zadnje vrijeme, u statistike posjeta i inbox e-maila.

Jesam li freak? Mislim da nisam. Znam ja i otići među ljude. Ponekad.

Mota mi se ta tema po glavi zadnjih dana, otkad sam skužio da s frendom u zadnje vrijeme gotovo svakodnevno komuniciram putem e-maila. Prije smo manje komunicirali mailom ali sam se zato povremeno zaletio do njega, da vidim što ima nova.

Sjetim se ponekad jednog filma kojeg sam gledao nedavno... O tipu koji ne izlazi iz kuće jer nema potrebe za tim, njegov posao je komp a sve što mu treba može naručiti putem interneta. Pa razmišljam... Da mi je komp i internet jedini i isključivi posao, koliko bih izlazio iz kuće?

Brrrrrrrr... Plaši me mogući odgovor na to pitanje.

petak, 06.07.2007.

Sutra mi je trebala biti neradna subota. I prvi dan kraćeg godišnjeg. No, ispalo je da mi je subota radna. Jebga. Rad oslobađa.

Ima tu u vrhu jedan linkić jedne baš zgodne stranice koja me je tako "oslobađala" mjesec dana. I još će, dugo i puno. Al' sam zadovoljan. A kad je čovjek zadovoljan minulim radom onda mu je lakše raditi dalje.

Nego, gdje smo stali sa ekonomisticom Marom? Eh, da...

Htjedoh vam objasniti zašto mi je uopće došlo da pišem o takvim temama...

Nervira me iskrivljena slika života i ljudi koja nam se plasira u medijima. Svi su neki jebeni menadžeri.
Manager ovog, manager onog... Nervira me još i kad afera najveće idiotkuše i najvećeg matorog kriminalca u Hrvata već danima ne nestaje iz medija.



A tek pametne Mare, udavače naše Hrvatske... Pitam se da li ćemo uskoro morati uvoziti potkožene ženike da nam pol ženske nacije ne padne u depresiju zbog nedostatka kvalitativno adekvatnih udvarača... Možda je budućnost Hrvatske u marriage-turizmu... Ekspanzija web-stranica CroatianBrides stila je vrlo vjerojatna.

Sjetim se tako nekih situacija iz prošlosti... Upoznam princezu na Iskrici pa se nađemo na kavi i onda slušam usporedbe tipa "muškarci i wc-i" i njenu jadikovku kako svi ti pravi muškarci uvijek završe s pravim ženskim čudovištima, a nju jadnu ne bi primjetili ni da se autom u njih zabije...
I onda obično pitam kakvi se to kvaliteti traže, a ona saspe cijelu listu kao iz rukava...
Žao mi je, BAŠ mi je žao što nikad nisam pitao ono što mi je često bilo na vrh jezika: "A što nudiš zauzvrat?"... Valjda sam se suzdržavao zbog izglednih prilika da svog Mišu pustim u šetnju, ili sam pak tražio znake njenih kvaliteta zbog kojih se, eto, neću zajebavat...

Oduševila me neki dan vijest da je voditeljica imenom Mika Brzezinski odbila pročitati vijest o svjetskoj idiotkuši br.1 prije važnijih vijesti. Još uvijek ima normalnih ljudi. Čak i na televiziji.

srijeda, 04.07.2007.

Ekonomistica Mara uzvraća udarac

Bilo je to jednog sunčanog radnog prijepodneva. On je bio veseo i raspoložen.

Onda mu je u džepu zazvonio mobitel.

- Da?

- Dobar dan. Ja bih trebala cijenu vrata. Za model xx22xx i model yy22yy.
(naglasak purgerski, žena zvuči pametno)

- Ajoj... Otkud kod mene po cijenu vrata?

- Pa, meni je moj izvođač radova dao link vaše stranice da pogledam modele i ja sam našla samo ovaj telefonski broj.
(naša junakinja je gledala stranice koje se bave nečim poput ulaznih vrata, kliknula je na link webdizajnera u donjem desnom uglu koji ju je odveo na stranice o webdizajnu, tu je našla broj telefona i nazvala da pita za cijenu vrata)

- Link "Kontakt" ste imali u glavnom izborniku.

- Ne znam ja, ja ga nisam vidjela. Trebali ste to bolje napraviti.

- No dobro. Slučajno se dogodilo da sam i uposlenik tvrtke čije ste stranice prve gledali pa vam mogu pomoći. Naime, mi ne proizvodimo vrata već dekorativne ispune za njih, teško da ćete kod nas dobiti cijenu za svoja vrata. Dekorativna ispuna vam je onaj srednji dio unutar okvira vrata s malim staklima i ukrasnim reljefima.

- Ali ja na slici vidim vrata!

- To je zato da možete vidjeti kako te dekorativne ispune izgledaju u gotovim vratima.

- Ne znam ja šta je tu ispuna a što su vrata, ja sam samo DIPLOMIRANA EKONOMISTICA!
(na spomen zadnjih dviju riječi u njemu se nešto prelomilo, koljena su mu zadrhtala od strahopoštovanja i oblio ga je hladan znoj)

- No dobro... Dakle... Mi ne radimo vrata već te dekorativne ispune. To jest, radimo i vrata ali samo na lokalnom nivou. Vaš pozivni je, vidim, 01 i zato ne vjerujem da ćemo vam mi doći ugrađivati vrata.
(istog trenutka ga je obuzeo dojam da je plasirao previše informacija u prekratkom vremenskom roku)

- A tko će meni dati cijenu vrata? Zašto mi je ovaj dao link te stranice?

- Ja zaista ne znam tko će vam izračunati cijenu. Vjerojatno onaj tko će vam raditi vrata i prozore. Izvođač vam je vjerojatno dao link samo da izaberete model.

- Ja sam izabrala model. Sada želim znati cijenu, molim lijepo!

- Ali naša cijena za gotova vrata ne važi u vašem slučaju jer ne vjerujem da ćemo vam ih mi napraviti.

- Nije mi to jasno...

- Dakle, vi izaberete model i javite svom izvođaču radova, on dojavi svom kooperantu koji će izrađivati vrata i prozore za vašu kuću, ovaj od nas naruči ispunu i ugradi ju u svoje profile okvira. Dakle, mjerodavna je njegova cijena.

- MOŽETE LI VI MENI DATI CIJENU VRATA ILI NE?!

- Dat ću vam sada broj prodaje, pa vidite s njima.

- Hvala lijepa!


Dakle... Što sam zapravo htio reći?

Kada spominju suvremenu ženu, samostalnu, obrazovanu i sposobnu, koja sama pegla svoje kreditne kartice i ne može naći adekvatnog muškarca dostojnog njezinih kvaliteta misle li i na ovakve kokoši, ili samo na one salonske iliti ogledne primjerke?

utorak, 03.07.2007.

S Venere i Marsa (četiristoosamdesettreći put)

Kažu - nestaje klasičan muškarac. Onaj na kojeg se slabašna ženica uvijek mogla osloniti. I bez koga nije mogla sama, jadna, kročiti svijetom.

Već u startu imamo glupost par exellence. Ne nestaje muškarac, nego se žena mijenja (pitanje je uopće što je "pravi muškarac" i da li je ikada postojao, osim u snovima sjebanih princeza u koje je uglavnom ujahao na bijelom lipicaneru).

S jedne strane žena postaje osvještenija, što je sasvim OK. Sve manje žena trpi idiote, alkoholičare, nasilnike. S punim pravom.

S druge strane ženu napušta osjećaj za realnost. Prosječna žena je podložnija utjecaju potrošačkog doba od prosječnog muškarca. Ne živimo više u socijalizmu kad se radilo u "borosanama". Ne da mi se računati koliki mogu biti mjesečni izdatci za kozmetiku niti koliko jedna prosječna diplomirana ekonomistica godišnje troši na cipele. Muškarac koji je podmjestio vlastitu kičmu da bi sagradio kuću više nije dovoljno dobar. Ne može mu se ispeglat kartica u Irisu ili Refanu - treba mu za cement.

I onda se događa da te tajnice njihovi poslodavci pošalju na izobrazbu olitiga usavršavanje. Ne zato jer su baš one talentirane i sposobne u onome što će usavršavati, već zato što je "Mara u firmi već deset godina", ili zato što se kreše sa šefom kadrovske, ili pak zbog dobrog starog razloga "A koga ću drugog?!".

I tako Marica (potpuno izmišljen lik, svaka sličnost sa stvarnim osobama je nenamjerna) poboljša npr. znanje stranog jezika (na dao ti bog da ju zamoliš da napiše službeni dopis na engleskom i natjeraš ju tako na muku i znoj) i samim time se "odmetne" u nebesa. Jer ipak nije Ljubica bila ta koju su poslali na tečaj. Već NJU. Nju koja je uložila u sebe. U solarij, fitness i krpice. Jer ne može kavu direktoru donosit bilo tko. I tako naša junakinja polako gubi smisao za realnost.

Situacija se dodatno zakomplicira kada baš nju pošalju kao pratnju šefu na sastanak sa stranim partnerima u Budimpeštu. Jer je (naravno) ONA ta kojoj su platili tečaj stranog jezika. I tako se mimikom iliti gestikulacijom na engleskom jeziku naša heroina zatekla u stranome svijetu, sjajnom i glamuroznom i njoj tako željenom. I kad se ta naša Mara vrati u domovinu, odjednom shvati: Ona zaslužuje puno više. Zaslužuje muškarca koji će ju izvoditi na glamurozna mjesta, čiju će karticu moći peglati u Refanu i koji će ju upoznati s njenom ljubimicom s televizije, Vlatkom Metak-Petak. Jer s njom ionako često popije kavu kad je u Zagrebu.

A živimo u vremenu upravo takvih managera. Oni su svuda oko nas, ponajviše na televiziji i u glavama pogubljenih tajnica. Zapravo ih ima jako malo. Nedovoljno za sve te naše heroine opravdano visokih kriterija.
Jedan na otprilike četrdesetdvije.

Eto gdje je nestao muškarac. Ostao je doma.

Crkla mu mješalica.

nedjelja, 01.07.2007.

Oj, mjeseče...

Čitam usporedbe pokojnog Tadijanovića i njegovog vremena i novovjekih internetskih "pisaca"... Pitam se što bi bilo od Tadijanovića da je u njegovo vrijeme bilo Cosmopolitana i da je kojim slučajem u tom listu dobio kolumnu... Bi li Dragutin svejedno bio pjesnik ili bi se pretvorio u klauna šoubiznisa?

Zapravo je u tome sva razlika... Tada si bio književnik ako imaš dara koji brusiš neprekidnim radom, danas si književnik ako se uspiješ uguziti u svaku novinsku rubriku koja ti se na putu ispriječi...
Književnik si ako se znaš prodati kao takav. Kakvoća nije presudna.

Sjećam se ushita kad sam objavio prvu priču. Prošlo je neko vrijeme dok nisam shvatio da je priča loša. Neki bi rekli "Pa što sad pizdiš, objavljena je!"... Sjećam se ushita kad sam objavio drugu. Kojom se također ne dičim previše.
Tek je treća zapravo "sjela" gdje treba. A od sve mase priča koje sam napisao imam možda dvije koje bi poslao na neki natječaj. Ostale su za smeće.
Zapravo sve radim potpuno pogrešno. Sve te priče iz smeća su izvrsne - moj pristup ne valja.
Kada sam uglavio prvu priču u zbirku raznih autora, trebao sam pozvati lokalnog novinara da napiše mali članak. Da me kuje u male zvjezdice. To sam trebao ponoviti kad sam objavio drugu. Tada sam trebao odskenirati članke i prikeljit ih na blog te tako nehotice otkriti ime i prezime i vješto ga (nehotice) spojiti ga s blogerskim imenom u ono vrijeme bloganja na cool listi. I ponašati se bahato prema štovateljima i ulizički prema svima koji o meni mogu nešto napisati. I zvijezda je rođena.

Jedini problem u tome jest što ne bih znao čime oprati smrad tuđih stražnjica sa svoga lica. Zato se trudim pisati bolje. A oni drugi... Možda netko nađe u mom smeću hrpu loših, odbačenih vježbi i naglo napravi karijeru pisca. Nije ni to tako loše ako će mi barem dobaciti kovanicu kada budem sjedio na nekom uglu s šeširom pred nogama.

Zapravo sam htio pisati o mjesecu... Pun je bio ovih dana. Najgore mi je kad to ne znam pa pomislim da je onaj grozni osjećaj poptune bezosjećajnosti i hladnoće zapravo zdravo-logičan slijed događaja. Osjećaj kada mi nitko nije važan, kada bih mogao prekinuti vezu ili prijateljstvo lakoćom treptaja oka.
Prođe to. Srećom.

Nemam love. Posao od kojeg sam nešto očekivao nije baš startao obećavajuće. Možda pošaljem neku priču na natječaj s novčanim nagradama. Tamo će ih doći barem tisuću. I ajd se ti onda probij...

O zbirci kratkih priča Bestselera nema ni traga ni glasa. Zbirka "Blog priče" je izlazila godinu dana, Bestselerova bi mogla i duže. A ja čekam ushićeno svoju prvu priču kojom sam potpuno zadovoljan. Priču zbog kakvih nikad neću biti Pisac.

Odoh prositi. U Bjelovar.