nedjelja, 31.12.2006.

....2006......... (10,9,8,7,6,5,4,3,2,1,...).....2007..........

Neću biti ovdje u ponoć da vam poželim sve najbolje u Novoj godini.

I uopće mi nije žao.

Daklem, želim vam sve najbolje unaprijed. Dame, ne zaboravite na črveni detalj. A pucanje koje se bude zbilo u ponoć ne mora biti zvuk ispaljenog plutenog čepa.

I tako to. Sretna Nova godina.

subota, 30.12.2006.

Fešta

Kraj je godine.

The Company imala je feštu večeras. A ja se nisam razbolio na vrijeme.

Nema ništa gore od fešte na kojoj NE ŽELIŠ biti a moraš. To je najgora noćna mora.

Moje shvaćanje zabave nikako se ne podudara s njihovim. Njihova zabava je "AL ĆEMO SE IZRAZBIJAT VEČERAS!". Nekako previše divlje. Kao da su upravo pušteni s lanca.
Da stvar bude gora, došao sam tamo nekako čudno umoran. Inače bih se bar zezao s njima dok su bili dovoljno normalni.

Mate Bulić.

Thompson.

Mate Bulić.

(nešto treće)

Narodnjak.

Opet Thompson.

Opet Mate Bulić.


Nervoza. Gledanje na sat. Ne želim otići prvi. Godinama odlazim prvi.
Poglavica je nervozan kad netko jako odskače. Počne ga čudno gledati.

Čekam. Odlaženje je počelo. Odlazim sedmi.

Slijedeća je tek za godinu dana. I već mi se ne ide.

petak, 29.12.2006.

Radost & tuga

Još nedavno jedna djevojka je bila radosna. Djevojka meni vrlo bliska.

Redila kuću, pekla kolače, pjevušila... Jer dolazi dragi iz daleka svijeta.

Sad više nije radosna. Tupo bulji pred sebe. Ne živi joj se.

Boli nešto u sređenoj kući, prepunoj hrane, kolača i pića. Boli praznina. Boli tuga i odsutan pogled.

Ništa posebno, tek uobičajena priča o prekidu, zar ne?

Nije. Nije uobičajena.

On ne zna. Ne zna kolika je to radost bila. Jadan je on. Pust.

Ne zna on. Nije čuo pjevušenje, nije gledao sjaj u očima.

Nije ga gledao. Zgazio ga je.

Sretno ti bilo, putniče. Preživjet će ona. Dobiti podršku i skrb, da ne ostane gorka i sjebana.
I opet se nekom radovati. Najčistije i najsjajnije.

A ti? Što ćeš ti? Tražiti radost? Znam da hoćeš. I nećeš znati zašto je za tebe nema.

Gorak ćeš postati. I mrzovoljan.

Ko ti jebe mater, majmune.

srijeda, 27.12.2006.

Čovjek je čovjeku Slovenac

Bijaše to godina 1990. Bio sam dio jedne od posljednjih generacija "sretnika" koji su odslužili vojni rok u tzv. JNA.

Jedino zaista poučno u tome bilo je multietničko iskustvo.

Regrut (iliti novak) je prije svega i najčešće završio u nekoj drugoj republici bivše SFRJ, barem u prvom dijelu odsluženja vojnog roka. Sastav postrojbi je bio etnički šarolik. U postrojbama u Sloveniji je bilo najmanje Slovenaca, oni su mogli služiti vojni rok u svojoj republici samo preko debele veze.
Isto je važilo i za Hrvate u postrojbama u Hrvatskoj.
Itd, itd. Shvaćate sve. Stariji se i sjećaju.

Ja sam bio u Sloveniji. U Postojni.
Uvijek ću se sjećati nekih faca iz Makedonije, Slovenije, Srbije, BiH, s Kosova... Isto kao što se sjećam i Hrvata.

Ako ćemo se obzirom na srdačnost i druželjubivost tih naroda ravnati po "vodovodnom" principu da je plavo hladno a crveno toplo, bivša država bila je poput jednoručne miješalice na umivaoniku: Plava boja bila je sjeverozapad, crvena jugoistok. S izuzetkom kosovskih Albanaca, koji su se najvećim dijelom zbog jezične barijere a možda i nekih drugih razloga jako slabo uklapali.

Slovenci su bili izolirani od svih, ostale su gledali s prijezirom.
Hrvati su bili nešto srdačniji prema ostalima. Osim ako je netko bio previše Srbin. Rekoh, bila je to 1990.
Bosanci (namjerno upotrijebih taj jugo-arhaizam a namjerno tu ubrojih i Hercegovce) su bili otvoren i srdačan narod. Dok im ne dirneš u Vučka, ćevape i sevdalinke, a ni tada nisu bili osobito razljućeni. I nitko ih nije dirao na vjerskoj osnovi. Jer smo ih prije svega gledali kao Bosance.
Srbi su također bili poprilično srdačni. Osim onih koji nisu mogli probavit nekog tko im je previše Hrvat.
Crnogorci su bili nešto između Srba i Bosanaca.
Makedonci su bili srdačni prema svima.

Raspad države sve je loše osobine tih naroda istaknuo i uzdigao do krajnosti.
Slovenci su se odvojili poričući da su ikad i bilu tu, Hrvati su postali Veliki Hrvati, Srbi su postali Veliki Srbi, Crnogorci su ostali zbunjeni i povodljivi, Makedonci miroljubivi i topli.
U BiH je nastao največi pičvajz. Jer su prestali biti Bosanci a postali jedno, drugo ili treće.

No, da se sad ne uhvatim rata, to je neka druga tema... Poanta je u tome da si s Makedoncem mogao bit prijatelj dok si sa Slovencem jedva održavao korektan odnos.

Hrvati... Bili smo nešto bolji nego danas. Fleksibilniji. Otvoreniji.
Imali smo prijatelje sa svih strana. Sad to poričemo.
Morali smo im biti prijatelji. Jerbo bi u suprotnom valjda u zatvoru završili.

Ružno mi je to kad te svi čudno pogledaju jer si rekao da imaš prijatelja ili tetku u Somboru, Beogradu, Podgorici ili Tetovu.
A fora je imati prijatelja u Milanu, Amsterdamu, New Yorku ili Rio de Janeiru.

Nije ni to ono najgore... Više nismo svi Hrvati. Sad smo Slavonci, Dalmatinci, Zagorci, Hercegovci... Purgeri, tovari, ovi, oni...

Ili, kako već i na televiziji znaju reći: Ljudi smo, nismo Zagorci.

Božić je prošao, orobili smo trgovine, najeli se, napili i čestitali si SMS-om.

Jedni drugima postali smo...

SLOVENCI.

utorak, 26.12.2006.

Malo sam zaost'o...

Maloprije udijelih neke komentare na jednom blogu, bez previše suosjećanja... Takvi obično bolje odzvanjaju.

I razmišljam kako bi bilo dobro da sam imao takve komentatore u vezi svojih "problema" prije npr. 10 godina. Blago cinične, zajedljive, dobronamjerne komentatore.

Da, zaostah malo s čestitkom. Nisam bio za svojim kompom.

Sretan vam Božić svima.

Da vam posao bude samo posao, da vam privatni život bude upravo to - privatni život. Da ne živite kao magarci u magli, već da iz svog života izvučete ono najbolje. Da se ne predajete. Da znate što želite. Da vam novac ne bude najvažniji. Da se ne otuđite od prijatelja. Da upotrijebite svoj mozak kad god radi u vašu korist.

Želim vam...

Ako imate djecu da od njih napravite ljude.

Ako još tražite ljubav da ne odustajete.

Ako ste često tužni da se što više smijete.

I tako to... Sve redom.

subota, 23.12.2006.

Privremeno spremljena priča

Neki se sjećaju priče koje je bila ovdje (napisana je na ovaj datum). Imala je i 10 komentara.
Privremeno je uklonjena zbog natječaja na Bestseleru i iz razloga što će ovaj blog uvijek biti anoniman.

Ako ne prođe, bit će vraćena. Ako prođe, čitat ćete ju u zbirci.

Whatsinaname, Bezazlena, LUCY FAIR, cranberrie, NF, zlatka, vwolf, ZG dnevnik, Pajo... Hvala na komentarima.

petak, 22.12.2006.

Sexy8 -prst ili uho?

Tko više uživa u seksu, žena ili muškarac? Jednom sam čuo protupitanje koje je najbolji odgovor. Logično...

Za početak priče ostavimo po strani prst i uho. Rekao bih - češće je muškarac taj koji uživa. Ako on ne razmišlja o njoj i ako se ona s tim pomiri.
Jer nama muškima ne treba puno. Bitno je da nam se digne i da svršimo.
Kakva je nakon toga ostala dama? Zadovolj(e)na? Luda? Razočarana?

Većini nije ni bitno. A nemaju pojma što propuštaju.

Odjednom, njoj se sve rjeđe seksa. Boli ju glava. Umorna je. Ne da joj se.

Tada naš balkanski macho-man počne pizdit. I traži sa strane. I nalazi. Ili samo ide dalje. Mijenja "žrtve" misleći da tako postaje bolji jebač.
Ali ne zna da kvantiteta ne donosi uvijek i kvalitetu.

Neke su mu draže. "Ona mi baš dobro puši", rekao bi naš Jebač. S vremenom se i tu nešto mijenja... Ona posustaje. Pokvarila se sex-mašina, Jebač ide dalje. Ne razmišljajući o razlozima.

Što žene u seksu zamjeraju muškarcima, što im smeta?

Nećemo se sad baviti emocijama, samo da napomenem da je ženska priča uglavnom da bez zaljubljenosti nema dobrog seksa. To je priča za sebe oko koje se uvijek lome koplja.

Ženama fali milovanja. Poljubaca. Potpunog opuštanja. Muškima se to ne da. Jebač bi ga stavio što prije, a nakon seksa se voli okrenut na drugu stranu i zahrkati. A ona bi se još mazila.

No, ne bih generalizirao. Znam i neke žene koje se ne vole ljubit i mazit. Za neke stvari se moraš roditi. Što nemaš u sebi ne možeš baš uvijek naučiti.
Neke stvari se ne uče, imaš osjećaja za to ili nemaš.

Recimo da naš Jebač ima feeling za poljupce. I da ga ima i ona.
Recimo da se naš Jebač malo zaljubi, pa da mu postane važno kako je njoj... Da ju osluškuje, da ju pita... Recimo da je i ona zaljubljena, pa da se trudi... I da je sve opuštenija, jer se i naš Jebač počeo truditi oko nje milovanjem, poljupcima, pažnjom...
Ona postaje Orgazmatron. Njega to oduševljava. On se osjeća kao Superman. Odjednom shvaća da nije najvažnije koliko dugo će guslati već koliko će ju opustiti i uzbuditi.

I tada na scenu stupa priča o prstu i uhu. Jer tvrdim da nikad neću toliko uživati u seksu kao opuštena i uzbuđena žena. A o intenzitetu orgazma je suvišno i pričati. Ženama on zna protresti cijelo tijelo, mene tek malo udari po slabinama.

I to NIJE FER.

četvrtak, 21.12.2006.

Narav

Aha... Teška je ponekad.

Do sad je Draga bila ta koja ponekad (užasno rijetko) pokaže bubice. I loše se je osjećala zbog toga. Jer joj se učinilo da ih ja nemam.

Večeras joj pokazah da ih imam i ja. Da joj bude lakše.

Zapravo sam presretan zbog načina na koji se dogovorimo. Dobar je osjećaj kad se oboje potrude, pokušaju shvatiti i korigirati svoje ponašanje.
Kad kroz razgovor znaju dokučiti i shvatiti zašto se nešto dogodilo.
Kad onaj tko je zasro to zna i prepoznati. I priznati.

Dobro mi je. Lijepo.

Laku noć, blože. :)

srijeda, 20.12.2006.

Tko se mača laća ostat će bez gaća

Krenuli me ovi besmisleni naslovi...
Ili je baš to najsmislenije što sam ikad napisao? Enivej, ovaj nije moje djelo, tek ga posudih na određeno vrijeme.

Alternativna naslovnica... Pozvaše me tamo prije nekoliko dana. Da im se pridružim, jel...
Nisam kužio otkud mene jer ni s kim od njih nisam ni u prijateljskim, a niti u blogokomentatorskim odnosima. S nekima sam se malko i sporječkao u prošlosti.
No, svejedno, da bi s nekim radio ne moraš se s njim i privatno ljubit.
Ako tako ide u životu ne vidim zašto tako ne bi moglo i na jednom mješovitom blogu koji služi (trebao bi služiti) općem dobru.

I nabrijah se ja tako. Za opće dobro. I počeh harati fresh listom u potrazi za talentima. Kao scout fudbalski. Što se je pokazalo izrazito mukotrpnim poslom. Jer htio sam izbjeći favoriziranje vlastitih mi omiljenih linkova blogosfere. I htio sam se bavit samo neafirmiranima.
No, kako je put do pakla često popločan dobrim namjerama, tako se dogodilo da tamo iskopam tek dva zanimljiva bloga, stavio sam ih u bookmarks da ih pratim neko vrijeme... Um i Mademoiselle... Ne kažem da ih nema više, nego ih je užasno teško iskopati zbog nekoliko postova ranije objašnjene situacije. A i neki od alternativnih kolega su iskopali neke druge. Puno očiju vidi više.

Odlučih za prvi post na alternativnoj pisati o Pakšu-blogu, time zanemarih vlastitu opasku o nefavoriziranju poznanika. Jer PajoPakšu (polovica Pakšu-bloga) je moj poznanik iz RL. Što ga ne čini ništa manje kvalitetnim blogerom. Znam koliki je blogerski entuzijast i uživam u njegovim tekstovima.

No, ondak mi je Big Brader Alternativne (ili Big Sister, jerbo mislim da znam o kome se radi) došapnuo da imam dva dana da s fresh-liste nađem nekog za njihovu listu zastrašujuće pretencioznog naziva - Blogbusters. Ako to uspijem, ondak sam ozbiljan član uredništva, ako ne uspijem ondak sam šupak na kojeg se ne može računati.

Pa sam razmišljao...
Paju neću iako kvalitetom zaslužuje, diže mi se kosa na glavi od nepotizma. Mademoiselle je (čini mi se) nekoć bila na cool listi BlogaHaeR, u zadnje vrijeme rijetko piše. A Um je nepretenciozan blog kojeg se čita polagano i s guštom i nekako mi za taj blog ne paše naziv Blogbusters.

A onda mi pade na pamet... Ček-ček... Pa ja sam ovdje volonter, koji ne spava zbog dragovoljnog čeprkanja po fresh-listi, a sad mi netko daje dva dana da bih se dokazao kao ozbiljan?!
Netko se tu gadno ufurao.

A i ne sviđa mi se njihov sistem. A i ne da mi se da mi netko određuje što ću i kako ću, to mogu oni koji mi kupuju radno odijelo i nitko više.

Stoga ću ih ovim putem sve pozdraviti i poželjeti im puno sreće u radu. Banner ostaje, svaka alternativa službenoj naslovnici je dobrodošla.

Možda napravim treću naslovnicu po svojim idejama. Do tada - pomozite alternativcima da od svog zajedničkog bloga naprave nešto više.

Kako je Long Dong Silver smjestio kanarincu

1. Polupaše mi auto jučer. Ne bijah kriv niti nervozan. Dobri su mi dani.

2. Draga nije normalna. Ne posustaje. Možda je to zamka. Mislim, koliko čovjek dobroga može podnijeti?
Možda mi pofali sjebanosti. Nisam navikao na ovo. Dabogda potrajalo.

3. Ganak Snajka Seka također nije normalna.
Hipnotizira me taj blog. Ladica mi se objesi u nevjerici. To nije žena. To nije čovjek.
To je svemirac.
Ako mi kažu da je to reinkarnacija nekog koga nisam podnosio ugrist ću se za bolz. Cijena ulaznica u pretprodaji: 50 Kn

4. Stiže još jedan prodani Božić. Ako ne sjebete bar 500 €ura povodom tog dana niste Rvat već pi(beep!)čka najobičnija i daboga €urope ne vidjeli za života.

5. M.P. Thompson je šupak.

6. Razno.

utorak, 19.12.2006.

Sexy7 - sado/mazo & slične pizdarije

Moram priznati da ovo ne kužim.

Pokušavam si zamisliti situaciju da mi draga dođe, baci pred mene hrpu drangulija poput remenja s nitnama, lancima, kožnu kapuljaču s prorezima i ostale pizdarije koje se za to koriste...

Ne samo da mi ne bi palo na pamet to oblačiti, već... UMRO BIH OD SMIJEHA!

Mislim, što je to? Svaka čast onome kome se to sviđa, ali meni je to glumpavo.

Ipak, nešto bi se i dalo iskoristiti... Npr. lisice. Četiri para. Pa netko nekog sveže za krevet, pa se igramo. S dosta smijeha, jer drugačije ne bi išlo. Umirao bih od smijeha.

Onda, možda i tanka šiba. Iz zezancije. Pa ju malo (ali samo malo) švićneš po guzi, a onda "ljubim-prođe".
Igrat se, zezat, smijat.

I tu je moja granica. Jer si ne mogu zamisliti svu tu glupu kostimografiju, a pogotovo si u seksu ne mogu zamisliti pravu bol. Mislim da takav seks ima veze s nekim traumama u glavi.

A onda neke druge stvari. Npr. "Golden shower"... Mislim, ako je netko toliko fasciniran pi*kom da umire od želje da ju gleda dok piša, ne mora se valjda baš i tuširati pod njom?!

Pa fisting... Footing... Opet neke bolesti u glavi.

Neka, hvala.

Samo lijepe stvari me zanimaju.

ponedjeljak, 18.12.2006.

Primih ga u dupe

Ne, nije ono što mislite. Ali osjećaj je sličan.

Banka. PBZ.

Uvijek sam na rubu prekoračenja dozvoljenog minusa. Ali recimo da vodim računa o tome.
Svejedno, već drugi put mi se to događa. Smanjiše mi limit. Već drugi put na istu foru.

03.12.2006. podigao sam 100 kn na bankomatu. Dakle, imao sam 100 kn. I znao sam da više neeemaaa...
Dakle, nisam više ni gledao.

Ali... Piše da je kamata od 96 kn obračunata 01.12. Ali nije bila. Samo su to upisali s tim datumom. Obračunali su je NAKON što sam podigao posljednji raspoloživi novac. I to me je zakucalo u crveno.

Budući da nisam kontrolirao, siguran da je sve u redu, račun je danima stajao nekoliko desetina kuna u nedozvoljenom minusu. I skinuše mi limit. I time me baciše u govna.

Naravno, osim što PBZ na taj način barata datumima, oni skidaju limit bez ikakve obavijesti.

Hvala, hvala.

Stanje potpunog šoka

Ovih dana sam zbog jednog blogerskog angažmana dobio motivaciju čeprkati po fresh-listi nadajući se da ću tamo otkriti nebrojene bisere. Iliti dijamante nebrušene.
Jer svi smo mi nekad bili na toj listi. Svi smo mi na blogu počeli od nule, onda su nas ljudi počeli primjećivati, komentirati, stekli smo fanove i prijatelje.

Za one koji ne kuže, fresh lista i nije lista. To su blogovi koji nisu uopće uvršteni nigdje već se samo u trenutku objavljivanja pojave u onom stupcu lijevo dolje. Očekivao sam tamo blogove koje ću samo na brzinu preletjeti pogledom i zatvoriti zaboravljajući da sam ih ikad pogledao, no očekivao sam i bar nekoliko novih osobnih favorita.

Ali ne... Blogosferu su zatrpali blogovi školaraca. Kao da svaki ili bar svaki drugi školarac nakon trinaeste godine počne pisati blog.
Što je tu loše? Pa ništa.
Ali... Ne znam kako im ne padne na pamet da bi to što pišu trebalo imati i nekog smisla.

"Danas sam u školi pisao test iz matike. Poslije škole smo ja i Daca otišli u trgovinu, Daca je kupila čips a ja sam kupio Twix. Onda smo sreli Marijana pa smo išli skupa doma."

Uhh...

Izgleda da ću brzo odustati od čitanja fresh-liste.

nedjelja, 17.12.2006.

Priča o visokom vodostaju

Prepričala mi ljubljena jednu zgodicu koja joj se dogodila ovih dana, a vezano uz nekog tko je svojevremeno zatajio brak i djecu ne bi li se dokopao onog nečeg ženskoga, jel...
Pa je konstatirala da su svi muški (čast izuzecima) prave i rasne SVINJE.

Na što ja odgovorih kako smo svi mi prave svinje. Čast izuzecima. Svi. Muški mi ili ženski mi, svejedno.

Postoje priče kojima se to može argumentirati. Te priče čovjek razotkrije i shvati kad je hladne glave, dakle - nezaljubljen i nabrijan. Nabrijan na ono nešto, jel...

Izvukoh iz naftalina jednu priču koja zorno prikazuje veličanstveni duh ogoljene ženskosti.

Bijah ja mlad i lud (bilo je to prošle godine, dakle - bijah ipak malo mlađi nego što sam sada ), malo sam se tipkarao s jednom damom par godina starijom od sebe. Kaže - udovica je. Imala je (kaže) prekrasan brak, ali joj se muž razbolio i umro još poprilično mlad.
A imala je i obilato poprsje koje je s ponosom fotografirala i poslala mojim očima na uvid. Samo poprsje, bez lica.

I tako se mi sretosmo jedne večeri. Spoj kod Bille u 20:00. Čekao sam nekog za kog ne znam kako izgleda. I tada je došla Ona, poprsja koje je izgledalo još bujnije nego na fotografiji, opasno dekoltirana i u suknji s izrezom tek malo ispod onog čime je Šeron Stena obradila onih par štrebera u svima vama poznatom filmu.
I sa stavom ozbiljne gospođe koja je spremna razgovarati isključivo o svom braku, odgoju djeteta, poslu, ljudima i opasno povišenom vodostaju rijeke Drave.

I pričali smo mi tako. I dotakli se u tom razgovoru njene prekrasne veze s jednim jako učenim i finim gospodinom. S kim je izgradila predivan odnos, pun respekta, povjerenja i iskrenosti. Da je njeno divljenje i uvažavanje izvjesnog gospodina bilo samo još malo žešće, mogao bih na njegovim krilima pretrčati nabujalu rijeku kraj koje smo na klupici sjedili. Zaista još nisam u životu svom čuo toliko lijepih riječi o nekome u samo pola sata.

No, bila je to jedna jesenja večer i primijetio sam da je jako zahladilo. I poželio i zamolio ju da mi zgrije dlanove kroz prorez svoje suknje, jer to što sam kroz njega vidio izgledalo je skroz toplo. Što mi se i ostvarilo nakon nekoliko pošalica.

Budući da je postajalo sve hladnije osjetio sam potrebu da zgrijem i ostale dijelove tijela pa smo se zaputili prema mom automobilu. Tamo zaključih kako mi grijanje ne radi dobro kad oko auta prolazi previše ljudi, pa smo se odvezli na jedno mjesto na osami. I tu je grijanje proradilo baš onako kako treba. Jerbo je moja pratilja imala baš dobre i poveće... Hm... Radijatore.

Nakon te toplotne seanse odvezao sam damu doma, kao pravi kavalir. I tu me je upitala da li ćemo se sresti ponovo. Na što sam ja odgovorio da to ne želim jer bi se moglo dogoditi da nas vide zle oči i da prorade zli jezici. Što bi opet moglo dovesti u pitanje njenu vezu sa najkvalitetnijim muškarcem koji je ikad živio na kugli zemaljskoj.

Na to mi je ona rekla da sam obična svinja i gad kao i većina muških na ovome svijetu.

subota, 16.12.2006.

Nostalgija...

... me kresnula...




(klikni na sliku: Zimamedija - Krešimir Zimonić)

Help needed

Daklem, trebam pomoć.

Radi se o filmu kojeg bih BAŠ volio imati. A ne znam kako se zove, tko je režiser, tko je u glavnoj ulozi...

Film je njemački, noviji. Nedavno sam ga gledao na TV-u, na kojem kanalu - opet ne znam.

Film govori o životu Turaka u Njemačkoj. On je atipičan Turčin, stariji junkie, propalica, živi od danas do sutra. Ona je mlada djevojka, željna zapadnjačkog načina života a zatočena tradicijskim stegama zaostale turske obitelji.
Vjenčaju se samo zbog toga da ona pobjegne od svojih, brak shvaćaju kao prijateljski dogovor. Al' se nešto zakomplicira, naravno. Zatelebaju se jedno u drugo.

Ovo bi bilo dovoljno za onog tko je pogledao i zna taj film.

Ili da mi netko barem preporuči nekog blogerskog filmofila, aa?

Danke šen.

petak, 15.12.2006.

I opet su me...

...alkotestirali.

Nisu sad već dugo, sjebaše onaj prosjek od dvaput tjedno.

Uvijek ista priča... Crveno svjetlo što leluja i blješteći crveni prsluk s bijelim prugama.

"Dobra večer. Vozačku i prometnu, molim."

"Dobra večer." - vadim rozu, vadim sivu... Naravno, okreće rozu i na poleđini vidi dva pečata.
I naravno... Vidim da se odmah uzjebo od sreće.

"Vršimo kontrolu alkohola, jeste li voljni pristupiti alkotestu?"

Ma naravno, piece of cake.
Vrši on pičku svoje matere, pol sata je čeprkao po gepeku da nađe alkotest, nego je vidio stare pečate o oduzimanju vozačke na poleđini pa je pomislio "Evo nam jedne! Još jedna i večeras više ne moramo ništa raditi."

"Jeste li kad testirani?"

"Naravno."
U zadnje vrijeme sam više puta pirio dregera nego što si ti svoju ženu kresnuo.

Napuhao sam nulu, naravno. Izdeprimirao jadnog čovjeka.

Jebajiga. Takav mu horoskop.

A tako se radovao!


__________________________________________________________

P.S. - Za one koji još ne znaju, Alternativa naslovnici ponovo jaše.

utorak, 12.12.2006.

Sexy6- mali kućni video

Stisneš "play" na DVD-playeru i počinje film. Ne trebaju ti kokice ni Coca-cola, samo bliska osoba uz tebe.
A na filmu... Upravo vas dvoje. Ne počinje taj film kao svi bljak-pornići jer ovo je ljubav.
Stvarno. Intimno. Blisko.
Počinje poljupcima, zatim gledate ruke koje klize svuda, tvoju glavu kako se spušta niže... I zvuk je tu. Sve. Pun doživljaj. I lijepo vam je gledati sebe u seksu. Uzbudljivo.

Nisam još vidio pornić kakav bih želio vidjeti. Nisi još vidjela pornić kakav bi željela vidjeti. Jer to što želimo vidjeti nema u običnim pornićima. A da ga napravimo? Samo svoj film, onakav kakav želimo vidjeti?

Čitam na netu kako inicijativa za snimanje kućne erotike sve češće dolazi od žena. I baš mi je drago to pročitati.

Jednom sam nekoga nagovarao na fotografiranje u rublju i bez. I nisam morao biti napadan, tek sam dvaput zamolio. Bili smo tada bliski. Rezultiralo je time da sam slijedećih dana na poslu MMS-om dobivao vruće sličice. Moram li naglasiti da su mi ti radni dani bili ljepši od onih običnih?

Ponovilo se nešto slično u još jednoj vezi.

Jednom me je usred seksa iznenadila ruka s mobitelom opremljenim fotoaparatom s blicem. "Ti to gledaš, želim i ja vidjeti!".
Crvići znatiželje. Ima li žena pravo na njih? Ili, radije da pitam- postoji li još majmun koji bi tvrdio da NEMA?

Uzbudljiva mi je pomisao na takav kućni filmić. Ako to oboje žele, naravno. I, kao i mnoge druge stvari koje par može raditi skupa i ovo unaprijeđuje bliskost.
I ono što se ne smije zaboraviti - to nije za svačije oči. U tome sam nekad patio od "dječjih" bolesti, pa mi je zaslon mobitela krasila guza drage. Ne bih to više tako. Sad shvaćam. To je ipak samo za moje oči.

A tehnika... Ništa posebno. Tehnika više nije skupa. Obična kamera ako nemate digitalnu, ako nemate ni to onda je dovoljan digitalni fotoaparat namješten na puki prewiev + TV-kartica u kompu. Možete to unaprijediti i nekim programom za video-montažu, npr. Ulead Video Studio, Adobe Premiere ili Pinnacle Studio.

I igre mogu početi. Uzbudljive, intimne igre.

ponedjeljak, 11.12.2006.

Istina

Istina često nema lijepo i nasmiješeno lice. Ako na njoj insistiramo na to bi trebali biti spremni. I što se događa kad istina "pecne"?
Pokušamo ju našminkati, uljepšati, objasniti ili što? Počnemo ju izbjegavati?

subota, 09.12.2006.

Kreativno pisanje

Napisah neke kratke priče u životu svom kratkom. I poneku pjesmu.
Razlozi su raznorazni. Donedavno sam, kao što već vjerojatno znate bio ispod hrvatskog prosjeka izobrazbe, što me je motiviralo na samodokazivanje.
Koji je cilj tog pisanja? Privlačna mi je ideja da ću jednog dana objaviti neku zbirku, ali zbirku većim dijelom objavljenih radova. Jer kad neafirmirani autor izda knjigu uz pomoć nekog sponzora, sam plati tiskanje ili slično - to je silovanje pisanja i kvaliteta je uglavnom upitna. A uspjeh uglavnom nepostojeći.

Želim ostaviti neki trag iza sebe. Nešto što će ljudi ipak pročitati. Nešto čemu želim barem osrednji uspjeh. Jer do sad sam sjeb'o sve što sam mogao sjebati. Nisam se školovao jer sam imao crnjake u glavi kad sam trebao ići u školu. Radim smrdljiv i ljepljiv posao u radnom odijelu. Vozim polovnjaka na kredit. Možda nikad neću zasnovati obitelj. Otac mi je umro i od mene nije doživio ništa pametno. Zbog njega, sebe i nekolicine prijatelja želim nešto ostaviti iza sebe. Kao uspomenu. I zbog svakog tko će to nešto unijeti u svoj dom i staviti na svoju policu s knjigama.

Pisanje mi je najbolje išlo kad sam bio u DOWN-fazama. Budući da ne želim biti stalno sjeban da bih pisao, prednost ipak dajem svom životu.
UP- fazama.

Ono što bi pomoglo u tom pisanju jest konkretan povod. Povodi su uglavnom natječaji i moja upornost da se "uglavim" među korice neke knjige. Do sad sam dva puta uspio. No, to je preslab motiv. Pisao bih stalno kada bih imao vremena. Zbog vježbe. Ali ne živim tako, premalo imam vremena za pisanje.

Kad ne pišeš dovoljno ne uspijevaš izgraditi stil. Iliti - vječno se tražiš. Jer se nisi dovoljno potrudio da se nađeš.

Kad malo pročitam vlastiti blog koji je dobrano narastao za ovih godinu dana otkad pišem vidim tu dosta duhovitih i zanimljivih tekstova. Vidim i dosta dosadnog i bljedunjavog, jako sam samokritičan.

Možda jednog dana ovaj blog naraste toliko da se u njemu nađe dovoljno tekstova koje bi ljudi mogli "prožvakati" u hipu, nošeni nečim što ih ne pušta kad se jednom uhvate čitanja. Sad je još daleko od toga.

U međuvremenu bit ću zahvalan blogerima i komentatorima koji mi jave za svaki natječaj o kojem negdje doznaju. Tu desno, gdje piše "Emajliraj mi poštu".

Tenk ju.

petak, 08.12.2006.

Sexy5- ilegalne igrice

Ajd opet malo o seksićima.

Jedna od najčešćih ženskih fantazija jest seks na javnom mjestu.

Jednom sam se zezao s ženom iz prvog swing-para kojeg sam virtualno upoznao i obećao joj pričicu po želji. Od nje sam tražio samo smjernice. I dobio sam "Javno mjesto, puno ljudi, npr. koncert na otvorenom". ...

Napisao sam dobru pričicu.

Još puno puta sam čuo za takve želje i fantazije. Najčešće se svode na suknju bez gaćica ispod, neki birc i partnerove prste koji su malo nestašni... Ponekad se mašta o klupi u parku, na nekom šetalištu, rivi... Uz cjelokupan doživljaj.

I, kad je maštarija tako snažna i često prisutna, tek vas korak dijeli od realizacije. Taj korak je kovanje plana... Gdje, kad i kako. Već samo to planiranje može proizvesti snažno uzbuđenje i neviđenu bliskost.
Pazite da je prva takva aktivnost što sigurnija. Ne pretjerujte odmah potraživši prevelik i preopasan zalogaj, jer znajte da će vam entuzijazam naglo splasnuti ako se dovedete u neugodnu situaciju.
Ovo je igra u kojoj nitko ne bi trebao stradati, cilj je zadovoljstvo, osmijeh na licima i ugodna uspomena.

Uh, al' život može biti lijep...

četvrtak, 07.12.2006.

Čist i zdrav um seljački

Tradicija je vrijednost. Naše blago koje nam govori da smo već dugo civiliziran narod.

Tradicija u primjerima:

Primjer br.1

A. je čovjek sa sela. Ima ženu i četvero djece. On je zaposlen, žena nije. Jer žena je na sigurnom samo kad se nema vremena odvojiti od djece. Tad joj gluposti ne mogu pasti na pamet. Za to vrijeme on ima vremena kresnut sa strane sve što se kresnuti može. Kresao bi i više da je lijep i pametan, ali A. je ružan i glup.
No, ipak je vremenom napredovao... Zapravo, nagovorili su ga.
Uplatio je ženi vozački ispit. Što mu se neviđeno zakompliciralo jer je sa svojom punovrijednom i teškom mukom zarađenom lovom jedva našao gdje bi ženu upisao.
Imao je, naime jedan poseban uvjet: INSTRUKTORICU vožnje. Jerbo bi mu INSTRUKTOR mogao kresnut ženu negdje na prtenjaku.
Jadnu ženicu tek puštenu s lanca.


Primjer br.2

Z. je također čovjek sa sela. Nema tome dugo kako je pokrenuo uspješan biznis. Ima ženu i dvoje djece. Žive s njegovim roditeljima. Ona također ne radi. Ona ni ne mora, on je uspješan u poslu. Ali nekako mislim da nije stvar u tome.
Nedavno sam mu ženu vidio u gradu, na busnom kolodvoru, čekala je bus za doma. Upitah ju zašto ne uzme jedan od njegova dva auta. Ona mi na to reče da nema vozačku i da Z. kaže da joj to ne treba.
Kad sam njega upitao o tome, on mi reče: "Eh, prijatelju moj, kad budeš imao ženu, slobodno joj plati vozački i daj joj auto. Ja neću, izjeb'o sam sasvim dovoljno tuđih žena koje smiju vozit mužev auto."


Volim to naše selo i tradiciju. Tako je daleko od svih tih pametnih gradskih spika. Zdravo i veselo.

srijeda, 06.12.2006.

Godina svinje

Ovo je definitivno bila godina svinje. Prisjetivši se 2006. godine od početka obuzme me najvećim dijelom zadovoljstvo i mir. Jer mi je ova godina tekla uglavnom onako kako sam ja to želio.

Aha, vidim vam taj upitnik iznad glave... Svinja sam u horoskopu. Kineskom. Zapravo, ovo je godina psa. I kakve sad to ima veze jedno s drugim? Nikakve. Trebao mi je naslov posta.

A godina... Predivna. Započela je prekidom (na obostrano zadovoljstvo) loše veze u kojoj sam trebao biti muška sponzoruša, nastavila se s nekoliko veoma seksualnih poznanstava za koja sam i htio da budu upravo baš to. Bio je to veoma dobar period. Dapače.

Otišao sam na more autom, bio na jednom otoku kod prijateljice Tare što mi više bloga ne komentira (a koju moram nazvat ovih dana da ne budem smeće bezobrazno) provozao se gotovo cijelom obalom, bio na jednom poluotoku kod još jedne komentatorice bloga mi vlastitog (a koju moram nazvat ovih dana da ne budem smeće bezobrazno)...
Dakle, puno lijepih krajolika viđenih s ceste i druženje s meni dragim i zanimljivim osobama koje sam potom nemilosrdno zapostavio jerbo mi je život bio dovoljno buran, a ja dovoljno lijen. I dovoljno bezobrazan.
Zaista - prava svinja.


Ondak sam uletio u vezu s djevojkom iz kategorije SP ugledavši u njoj miligram kvalitete. Što je zapravo bila totalna fatamorgana, radilo se samo o njenom kvalitetnom baratanju pisanom rječju. Najružniji dio Godine svinje. Srećom pa je trajalo veoma kratko i završilo predivnim zaboravom.

I sad mi je lijepo. Lijepo kako već dugo nije bilo. Netko mi dane i noći ispunjava u potpunosti. Jedna predivna majmunčica. Kinesko-horoskopska. Zaigrana, radoznala, duhovita, nježna, strastvena, respektabilna majmunčica.

A slijedeća godina... Pogodite.

Slijedeća godina je ZAISTA - godina svinje.

utorak, 05.12.2006.

Autoidiotizam

Hm, pazi riječi... Autoidiotizam... Ima li uopće smisla? Ne znam sad, ne rasčlanjuje mi se to. Shvatit ćete o čemu se radi.

Neuredan mi je život. Navikao sam tako kroz silne godine bez pravih obaveza. Imam loše navike.

Odjeću jednom nošenu slažem na stolicu. Sve dok u ormaru ne ponestane čiste. Košaru za prljavi veš punim u jednom potezu i onda strepim da mi se oprano osuši na vrijeme da bih imao što obući. I svaki put kad mi se to desi ja kažem sebi - "Majmune! Opet si to učinio!"... I ne volim se tada.

Lako utonem u san i spavam kao top.
Sjednem pred TV a spava mi se. Probudi me hladnoća u 6 ujutro, shvatim da sam u fotelji, nepokriven, s nogama dolje... A na posao se ide za pol sata... Tad se mrzim.

Radim, dakle - od 7 ujutro. Odvuče me iza ponoći neki blog, slijedim komentare. Čitam blog za blogom, onda mi padne na pamet da bih mogao napisati post. Kad pogledam na sat... Hm... Znalo je biti i pol 4 ujutro. Skljokam se u krevet nadajući se da ću se uspjeti probuditi na vrijeme. Ne probudim se na vrijeme. Zakasnim. Skrivam se ulazeći u krug tvornice u kojoj radim. Ne skrivam se samo od šefova. Skrivam se od kolega. Jer opet sam zasr'o. A oni su došli na vrijeme. I opet se mrzim.

I nije to više toliko često ali još uvijek se ponekad dogodi.

Pričam s bliskom osobom... Ona kaže da nemam bitnih minusa. Sve najvažnije joj kod mene paše.

Pokušavam zamisliti kako bi to funkcioniralo. Opominjala bi me. U početku nježno. Molila bi me. Onda bi joj to počelo ići na živce. Sitnice. Koje baš i nisu bezazlene. Jer, kad netko iznova pravi iste gluposti i ne uspijeva se dovesti u red u jednom trenutku izgubi svaki respekt bližnjih prema sebi. Dogodi se ljutnja, dogodi se svađa. Oko gluposti.

Nitko nije savršen, ali kad znaš gdje ne valjaš logično bi bilo da se pokušaš popraviti.

Želim postati odgovorniji prema samom sebi.

Glavaš

Svim srcem navijam da gospodin Glavaš što prije ozdravi i da se može vratiti na optuženičku klupu, biti oslobođen ako nije kriv ili izdržavati kaznu ako to jest. I nadam se da se suci više neće dati nasanjkati na ovaj način. U protivnom odoh opljačkat Finu pa makar nekog i napucao.
Ako me uhvate uvijek mogu štrajkati glađu dok me ne puste na miru.

Ali ne, naravno. Ja bih crk'o u pritvoru. Jer za mene ne bi bilo skupova potpore, zbog mene nitko na ulice ne bi izveo Thompsonovce i Škorojeviće, zbog mene nitko ne bi pravio političku šaradu.

Jadna je ova država. Ništa bolja od ostalih na ovim prostorima. Kome god se kurac digne taj kroji pravdu po svome.
Ne treba nama Borat, komediju imamo u saboru, vladi, pravosuđu, policiji, školstvu, zdravstvu...

Ne dirajte Glavaša više, ionako mu ne možete ništa. Jebeš selotejpe i garaže, to nam spada u folklor. Tim pričama ćemo dječicu uspavljivat. Sitnu dječicu mrziteljsku.

ponedjeljak, 04.12.2006.

Sexy4: konzervativne kočnice & dirty words

Internet mi je, rekoh već, promijenio percepciju ženskog poimanja seksualnosti. Sad mi više nije ni malo čudno kad ona piše o svemu što bi probala ali se ne usudi to predložiti dečku jer se boji reakcije. Upravo sam pročitao jednu takvu ispovijest. Ona se boji pričati mu o svojim maštarijama.

Zamišljam si situaciju... Oni su u vezi nekoliko godina. I "zna se" (tj. pretpostavlja) da će završiti u braku. Jer prosječnom promatraču, prijatelju, rođaku - njihova veza ŠTIMA.
Dakle, on ju vidi kao majku svoje djece.

Jednog dana ona se odvaži i napiše mu SMS:

Recimo da on nije uopće naviknut na takav direktan pristup s njene strane. Prva pitanja u njegovoj glavi su "Što se događa? Što je ušlo u nju?"... Tako se ne ponaša buduća majka njegove djece.

Ajd, odradi on to nekako. Ali za nekoliko dana ona ponovi nešto slično. Tada se u njegovoj glavi vjerojatno rodi veeeeliki upitnik. Jer siguran sam da je još uvijek u bar 80% muških glava takav pristup nešto što automatski u svojoj glavi vežu uz prolazne avanture i lake žene.

Nakon određenog vremena on sve više dvoji da je to prava osoba za njega. Iako ona sve to želi samo s njim. A ona shvaća da on nije sposoban shvatiti. Ona shvaća da je puno radoznalija od njega i da s njim neće doživjeti sve ono što joj buja u mašti. Iako im je oboma stalo do onog drugog. I naizgled savršena veza puca.

Ovo je bila fikcija, zamišljeni razvoj događaja. On je tradicionalist, ona je inteligentna i radoznala. Dogodio se jaz. Što je falilo? Možda ni bolja komunikacija tu ne bi pomogla. Jer svatko ima svoje granice, nekome su više a nekom opet niže postavljene.
Kad se nađu dvoje jednako radoznalih i inventivnih, otvorenih i spremnih na sve teme - samo nebo je granica. Bar ja to tako vidim.

Ajd sad da pređem na drugi dio teme... Lascivne riječi.

Ja ih volim čuti, pročitati... Od strane nekog do koga mi je stalo. Znaju nabrijati atmosferu. Potaknuti maštu. U početnim stadijima veza to je osjetljiv teren. I tu se radi samo o KOMUNIKACIJI. Jer treba biti jasno da se tu radi samo o jednoj maštovitoj igri.

Što bih pomislio da od najdraže pročitam "Želim ti ga popušiti"? Ako ju poznajem, ako s njom pričam o svemu, ako osjetim da sam samo ja taj o kojem se razmišlja... Ne bih sigurno ništa loše pomislio. Aktiviralo bi mi to maštu istog trena. Pokrenulo "play" tipku ugodnog filma u mojoj glavi. Uljepšalo dan. Ili me istog časa dovuklo k njoj ako je to moguće.

Ne treba zaboraviti bitno: ne zaglaviti u uvijek istom pristupu. Nekad je potrebna nježnost, nekad je na dnevnom redu požuda.

Najbitnije je povjerenje. Osjećaj. Kad znaš da si baš TI ta osoba s kojom ona/on želi biti.

nedjelja, 03.12.2006.

Zbunj-zbunj...

Kako se osjeća 35-godišnji bloger koji piše baš o svemu kad među komentatorima svog bloga skuži 12-godišnjakinju?

Ne osjećam se baš dobro. Iako znam da joj je dostupno baš sve na internetu. Iako znam da ima blogera s mnogo slobodnijim rječnikom od mog.

Ne znam. Možda je i to zbog nečeg dobro. Iako ne vjerujem baš.

Slika majke

Stariji se sjećaju vremena kada su mnogi išli trbuhom za kruhom... Čest je slučaj bio da oba roditelja odu van zemlje, ostanu tamo godinama dok djecu čuvaju bake i djedovi.
Na taj način vrijedni gastarbajteri zaradili bi za kuću, auto, školovanje djece...

Sjećam se, u osnovnoj školi djeca gastarbajtera bila su najopremljenija flomasterima, pernicama, gumicama koje ne ostavljaju fleke na papiru, biciklima, walkmanima, glazbenim linijama... Mi ostali često smo im zavidjeli.

"Starci mu rade u Njemačkoj" bile su riječi koje su izazivale strahopoštovanje. Njegovi roditelji dolazili su tek dva-tri puta godišnje, na godišnji odmor i možda za Božić i Novu godinu. I tada smo se svi skupljali oko njihovog auta i divili se malim brisačima na farovima i brzinomjerima sa zadnjim brojem 220. I neizostavnim potkovicama na prednjoj masci, vračkama za sretne završetke dugih putovanja.

Svi smo im zavidjeli.

Danas, puno godina kasnije razmišljam drugačije. Poznajem dosta takvih čiji su starci cijeli život proveli vani. Danas im najčešće ne zavidim.

Najgore su prošli jedinci/jedinice. Kao odrasli ljudi prečesto delikventni, nesređenih života, skloni lutanju i mnogobrojnim površnim poznanstvima, bez pravih prijateljstava ili veza, emotivno "šuplji" i nesređeni.

Bake i djedovi nisu bili dostatna zamjena očevima i majkama. Novčanicama od sto maraka mogle su se kupiti samo stvari, prisustvo roditelja ostalo je nedokučivo.

Mnogo takvih poznajem. Iznimke samo potvrđuju pravilo.

Novac nije kupio ljubav.