Marketing
Slika majke
Stariji se sjećaju vremena kada su mnogi išli trbuhom za kruhom... Čest je slučaj bio da oba roditelja odu van zemlje, ostanu tamo godinama dok djecu čuvaju bake i djedovi.
Na taj način vrijedni gastarbajteri zaradili bi za kuću, auto, školovanje djece...
Sjećam se, u osnovnoj školi djeca gastarbajtera bila su najopremljenija flomasterima, pernicama, gumicama koje ne ostavljaju fleke na papiru, biciklima, walkmanima, glazbenim linijama... Mi ostali često smo im zavidjeli.
"Starci mu rade u Njemačkoj" bile su riječi koje su izazivale strahopoštovanje. Njegovi roditelji dolazili su tek dva-tri puta godišnje, na godišnji odmor i možda za Božić i Novu godinu. I tada smo se svi skupljali oko njihovog auta i divili se malim brisačima na farovima i brzinomjerima sa zadnjim brojem 220. I neizostavnim potkovicama na prednjoj masci, vračkama za sretne završetke dugih putovanja.
Svi smo im zavidjeli.
Danas, puno godina kasnije razmišljam drugačije. Poznajem dosta takvih čiji su starci cijeli život proveli vani. Danas im najčešće ne zavidim.
Najgore su prošli jedinci/jedinice. Kao odrasli ljudi prečesto delikventni, nesređenih života, skloni lutanju i mnogobrojnim površnim poznanstvima, bez pravih prijateljstava ili veza, emotivno "šuplji" i nesređeni.
Bake i djedovi nisu bili dostatna zamjena očevima i majkama. Novčanicama od sto maraka mogle su se kupiti samo stvari, prisustvo roditelja ostalo je nedokučivo.
Mnogo takvih poznajem. Iznimke samo potvrđuju pravilo.
Novac nije kupio ljubav.
Post je objavljen 03.12.2006. u 02:05 sati.