utorak, 10.10.2006.

Izmiješani osjećaji

Danas sam napravio nešto što čeka već par mjeseci... Upisao si SSS u radnu knjižicu.

Do sad sam bio polukvalificirani radnik. Reakcije na to uglavnom su bile upitnici u očima, barem kod ljudi koji su se na bilo koji način već osvjedočili da nisam baš jako glup. Oni koji se nisu libili pitanja "što, kako, zašto?" dobili su uglavnom isti odgovor, skraćenu verziju: mrak u glavi, izgubljeni adolescent, kompleksi, motori...

I htio sam godinama to riješiti. No, nikad nije bilo dovoljno vremena, novca, volje... Sve dok me prošle godine netko nije odvukao u "školicu" i zabio mi nos u trenutne mogućnosti... I nisam se baš vidio kao KV vozač motornog vozila, ali to nije bilo niti važno. Važno je bilo napraviti korak naprijed. Još uvijek se ne vidim kao vozač. Ali barem imam temelj za nadogradnju. To je i bio cilj. I tako upisah srednju. Iliti ono koliko je falilo.

Što dalje? Ne znam. Stalno mi se nameće pitanje tko će me trebati u četrdesetoj s nekom fakultetskom diplomom, a bez radnog iskustva u struci. I koja bi to struka uopće mogla biti. Vagat ću sve to ove zime, na proljeće bih trebao znati što i kako. Mislim da će rješenje biti neka prekvalifikacija u nešto što mi je bliže afinitetima. No, nije isključena ni mogućnost neke više škole.

Gledam ja sad taj upis u radnoj knjižici... Poprilično ravnodušno, tek s nešto malo zadovoljstva i s puno više samokritike... Nešto što je trebalo biti tu prije skoro 20 godina...

Platio sam desetak tisuća kuna da mi ne bi bilo previše neugodno kada me netko pita kakvu školu imam. Isplati li se to?

Isplati. Vjerujte mi na riječ.