četvrtak, 31.08.2006.

Pade mi na pamet...

Razmišljam ja tako prije dva-tri dana... Čisto filozofiranje iliti mlaćenje prazne slame...

SADAŠNJOST NE POSTOJI.

Što je svaki udarac po ovim tipkama? Jedna superbrza radnja za koju je dovoljan djelić sekunde. I kako koju od tih tipaka pustim, ta radnja prelazi u prošlost. Ona je iza mene. Maločas sam opalio po slovu "M". Prošlo svršeno vrijeme.

Izgovorena riječ ne stoji u zraku. Ona je prošlost istog časa kad je sišla s usana. Eventualna jeka može joj produžiti život još jedan tren.

Zaključak je: stvarna sadašnjost je jedan toliko kratak vremenski period da ga slobodno možemo zanemariti i okvalificirati nepostojećim.

Dakle, sadašnjost ne postoji. Nižu se samo tren za trenom, sekunda za sekundom... Postoje samo prošlost i budućnost. Prošlost kao već doživljen skup radnji i događaja i budućnost kao nakana izvršenja nečega iliti nešto što će se tek dogoditi a živi samo u planovima ili pretpostavkama.

Dakle, možemo birati - želimo li živjeti u prošlosti ili u budućnosti.
U sadašnjosti se ne živi, jebeš život kad traje milisekundu.

Mogla bi se iz toga izvući još jedna teorija... Ako prošlost i budućnost shvatimo kao nešto nepostojeće (jer prošlost je već postojala prije, a budućnost se tek treba desiti), a već smo zaključili da sadašnjosti nema, postavlja se pitanje - čega uopće ima?

Ničega. Sve ovo ne postoji. Mi ne postojimo. Ili smo tek jedna milisekunda stvarnosti.

Stavljam ovo pod znanost.