nedjelja, 06.08.2006.

Dedicated to the Snob Queen

Za ne vjerovati je koliko zaljubljen čovjek može biti slijep kraj zdravih očiju...

Tipkaš se s curom na iskri. Zapanjuje te opseg truda koji ona ulaže prema tebi. Njena pisma su kilometarska.

Ona je na društvenoj ljestvici pozicionirana nekoliko stepenica iznad tebe. I čudi te zašto si uopće ti taj koji dobiva toliko njene pažnje. Jedino logično objašnjenje je da je ona iznad toga. Iznad društvenih ljestvica, pozicija, novca... Prava osoba. Istinski intelektualac. Bilo bi logično, jer ona je to cijeli svoj život. Rođenjem, odrastanjem, odgojem...

Zanimljivi ste jedno drugom. Razgovarate uglavnom o sasvim običnim stvarima, muško-ženskim odnosima, obitelji(ma)... Započinješ vezu s njom. Presretan si. Kao da se baš sve poklopilo. Imaš osobu s kojom se može. Razgovarati. Razumjeti.

Odjednom se stvari mijenjaju. Prebrzo. Ona ti priča kako te njeni prijatelji vjerojatno neće prihvatiti. Ne brineš previše oko toga. Ali ona brine. Jer ona bi rado da te njeni prijatelji prihvate.

Ideš s njom u kino... Sasvim slučajno se događa da je u kombinaciju upala i njena prijateljica. Proći će dosta vremena dok shvatiš da si bio testiran... Što će prijateljica misliti o tebi?
Nisi prijateljici pridržao kaput kad ste pošli iz kavane u kojoj ste srknuli kavu poslije kina. Plastičnoj prijateljici koja se odurno preserava. U kavani u kojoj se zvuk odbija od velikih staklenih površina i vraća se prema usiljenim facama gradske elite.
Proći će dosta vremena dok shvatiš zašto si te večeri bio nervozan.

Upoznao si oca i majku prerano. Jer je bilo logično, ionako bi naletjeli na tebe na stubištu. Proći će još dosta vremena dok ne shvatiš da si i tu bio na testu. Jer, da nije bilo logičnog razloga našao bi se neki drugi jednako logičan. Moraš proći test. Moraš dobiti prolaznu ocjenu.

Ideš s njom na bilijar. Što nipošto ne smiješ reći njenom ocu. Jer on ne bi volio da njegova kći ide na bilijar. Opet je tu jedna prijateljica. Draga ti je nervozna dok sjedate u tvoju Škodu. Proći će dosta vremena dok shvatiš da je teško mogla svladati nelagodu što se njena najbolja prijateljica mora voziti u Škodi. Opet poslije svega idete na jedno preosvjetljeno mjesto. Preosvjetljeno mjesto preneugodne atmosfere.
Proći će još dosta vremena dok shvatiš zašto si i te večeri bio nervozan.

Primjećuješ da ne možeš s njom sjesti na javnom mjestu a da netko ne priđe stolu i ne uvuče joj se u dupe blago preseravajućim tonom. Primjećuješ da ne možete otići s takvog mjesta a da ona ne priđe nekom stolu i nekom se ne uvuče u dupe blago preseravajućim tonom.

Ona poznaje sve javne osobe koje ne možeš smisliti. Ona smatra da joj je društvena obaveza pojavljivati se na otvorenjima izložbi, kazališnim premijerama i sličnim zbivanjima.

Ona voli putovati. U velike betonske gradove. Ti bi volio putovati u zelene krajolike. Ona ide pred Božić svake godine u Beč. Jer tako rade svi koji su važni u njenom gradu.

Polako prestaješ biti slijep.

Ona kaže "Ja volim sjaj i blještavilo"...

Ona kaže "Mogao bi muž i varati ženu ako su sve druge stvari OK."...

Tada shvaćaš... Ona nema sadržaj. Ona ima samo formu.

Ona je sve ono što prezireš. Predstavnica najgore trule malograđanštine u kojoj je jedino važno tko je bio u Beču, tko leži na lovi i čija djeca će se školovat u Americi, dok se negdje u pozadini svega toga podmeću klipovi pod noge i jebe se tko s kim stigne. Činjenica te šokira. Kako si mogao biti toliko slijep?

Pozdravljaš ju. Bez i malo tuge. Sasvim ravnodušno.

Ponekad u sebi tražiš opravdanja za nju. Mogla je biti iznad svega toga. Ali negdje u njoj je možda ona mala neugledna štreberica koja je uvijek morala biti najbolja u svemu ali nikad nije bila dovoljno dobra. Jer djetetu treba samo novac, izobrazba i hrpa obaveza da bi postala najbolja i najveća... Na tragu oca i djeda. I bolja.

Mora biti bolja.

A to dijete je sad odraslo. I zgrabilo je svoj dio sjaja i blještavila kao plaću za sve one dane frustracije, učenja, nabijanja teniske loptice jer to tata želi dok su se druga djeca igrala, napijala i bježala iz škole...

Tražiš opravdanja... Ponekad.

Ponekad ti dođe da ipak napišeš sve ovo.

I kažeš joj... FUCK YOU, my dear... Skupa sa kaputima, plastičnim prijateljicama, staklenim kavanama, gradskom elitom, sjajem, blještavilom, stanovima, kućama i autima.

Znaš da nisi ništa izgubio. Jer nisi ništa ni imao. Jer to nikad ne bi ni poželio. Jer tako zamišljaš najgoru noćnu moru.

Poželiš joj napisati sve ovo jer shvaćaš da si bio mali jadnik koji bi trebao biti presretan što će mu netko dati sjaj i blještavilo i oblikovati ga poput plastelina da savršeno pristaje finoj snobovskoj guzici.



Fuck you, my dear.