Pjesme su moje sjeme crne grude

subota, 28.11.2009.

snaš' Marina poezija

Naš bajeta, onaj s interneta,
K'o da ima sedam fakulteta,
Pa s' onako važno pošpiljiva,
Pa me gledi; k'o da sam mu kriva!

Kaže da mu smetam zbog REJTINGA!?
Il' imidža? Čudna reč nikaka.
Kaže da sam žena raspušćana.
K'o; Da nisam dobar primer braka!?

Još ako se da u politiku;
Biće svega po mojemu liku;
Neću smeti otvorit labrtu.
Mora' ću ju držat' poduprtu!

E moj bajo man' se politike!
Ne znaš bajo 'ko je s kim u šteli,
Već ti spremi jezika za zube
Da te nebi bagudi odneli!!

Marača - Đukina bolja polovina

petak, 27.11.2009.

Moj je dado ponekad zaplako

Moj je dado ponekad zaplak'o.
Jel'' se sjeć'o poginule braće
što su svojom krvlju posvetili
ovu crnu slavonsku ravnicu
za dom sveti,
za božju pravicu,

il' razmišlj'o gdje su sad dorati
s kojima je znao zaorati
ranim jutrom kad zapjeva ševa
pa u brazdi dočekati zoru
i divit' se tom slavonskom moru.

E, moj dado, dugo tebe nema,
nema, dado, više ni dorata,
na domu nam dado korov raste,
izvadili pendžere i vrata.
Ispraznili sotone, lopovi,
topovima zemlju preorali.

E, moj dado, znam što si mi prič'o!
I ja mor'o doživjeti rata.
I opet se, dado,krvca lila,
i opet su lopovi, fukare,
zaposjeli debele fotelje,
pogazili običaje stare.

A kada bi vidio unuka,
malog si ga u krilu držao,
u kakvog je čovjeka stasao!

Hoćel' će i on morat' ratovati,
hoće li ga mučit' ista muka,
hoćel' će i on živjet' isto tako?

Sad znam, dado, zašto si zaplak'o.

Zorislav Vidaković

srijeda, 25.11.2009.

Poezija baj' Đukina

Moj bajeta mislim…..još od lani
piše knjigu «Šokački divani»
Pročit'o j' barem deset knjiga,
zamišljen je..
viđem pun je briga….
…Moraš bajo briga se okanit'
Tvoj je divan potpuno ispravan.
Baš je dobro što si ga zapis'o!
Nek se deca nauče divanit'!!

baj' Đuka iz komšiluka

utorak, 24.11.2009.

Što ako završim

Ponekad kasno u noći
pomislim na zadnje sate;
Što ako završim
negdje na uglu
ispod nečijeg plota,
a nisu padale granate?
Da li je to sramota
ili tek pusta želja
da me u tom trenutku
ne posjeti hrpa
lažnih prijatelja?
Što ako završim
negdje na bespuću,
ako na kraju ne budem imao
ni stan, ni auto, ni kuću?
Dali je to sramota
ili tek pusta želja?
I ako se nitko ne pomoli za mene?
Koliko su iskrene molitve
što ih satima mole
neke nepoznate žene?
Koliko je uopće bitno
to posljednje opraštanje od svijeta
i kome?
Meni ili njima?
Pa ne idu ljudi na oproštaj
ni mačkama ni psima;
Najčešće
jedinim pravim prijateljima.
Ponekad kasno u noći
pomislim na zadnje sate.
Što ako završim
negdje na uglu
ispod nečijeg plota,
a nisu padale granate?


Zorislav Vidaković

petak, 20.11.2009.

VIJAK U DŽEPU

Ljetni je topao
i sunčan dan.
Na trgu kraj fontane,
sletjele su tri grlice,
a sunčeve zrake sa kapljicama,
kao da izvode trice.

U jednom trenu se pojave
lukovi duginih boja,
u drugom sve je boje plave,
pa onda sve nestane
kao i mašta moja.

Znam, siguran sam.
Tuda će proći
jer prođe svakoga dana,
vitka i lijepa plava žena
i prići mi nasmijana.

Je li to zbog njenog muža
jer dugo radimo skupa,
ili možda želi da joj priđem,
i je li to srce mi lupa?

I spazih je iz daleka,
ali povorka neka ide.
To transparente nose neke
i baš mi se ne svide
jer zaklanjaju mi pogled,
na kobnu ženu lijepu
i nervozno vrtim sve brže
ukradeni vijak u džepu.

A lopovi na plakatu piše!
Nešto me tišti, zaboli.
Ta prodao sam dušu
za jedan kilogram soli,
jer vijak ne vrijedi više!
I je li to pošteno
maštati o tuđoj ženi
i koliko ona svog muža voli?

A ona se k'o prava koketa
popela na rub fontane
i poljubac mi posla sa dlana,
kao; Još ima dana.


A ja sam u mašti
i dalje gledao
vitku, plavušu lijepu
i stiskao nervozno rukom,
ukradeni vijak u džepu.

iz zbirke

"MOJ OSIJEK TONE U NOĆ"

Zorislav Vidaković

srijeda, 18.11.2009.

VUKOVARSKOM VODOTORNJU

Usamljen stojiš
ko' ranjena ptica,
jesi li šokiran
sa tijekom rata.
Plašiš li se možda
novih vremena,
više no onda
razornih granata.

Reci nam što se to
tamo zbilo,
zašto je sve baš
odnio đavo.
Reci nam da i mi
saznamo jednom,
što je to krivo,
a što je pravo.

Ti što s visoka
upireš pogled
na predgrađa, na Mitnicu,
na jezgru staru.
Ti teško ranjeni
ponose grada.
Znam vidio si
sve što se zbilo.
Reci nam istinu
o Vukovaru.

Reci nam gdje su
kosti sinova
da ih uzalud
ne traže majke.
Reci nam zašto je
Vukovar pao
da nam ne pričaju
više bajke.

iz moje prve zbirke pjesama

"MOJ OSIJEK TONE U NOĆ"

Zorislav Vidaković

nedjelja, 15.11.2009.

Pčelica

Prije podne rano, sunce razigrano.
Na slamu prileg'o u bagrema sjenu.
Bećarsko mu srce lako zatreptalo,
glava puna misli na tu kobnu ženu.

Vjetar nosi miris bagremova cvijeta.
Proljeće je kasno, izvlatala žita,
šokačka mu duša šira je od svijeta.
Je li to pošteno? samog sebe pita.

Vragolasti vjetar zašuška opravom,
presječe ga pogled koji tijelo pali.
On zatrese zbunjen usijanom glavom:
«Je su li te možda anđeli dozvali?»

Pored stare šupe spusti staru torbu
rumeno joj lice k'o da vatrom gori.
Polako mu priđe kao da je sjena,
pogledom ga mami, ništa ne govori.

Primi je za ruku, a ona ga peče,
drhti poput breze na proljetnom vjetru.
Privuče ju nježno , ozarenu sretnu;
«Sjedni pored mene.»- šapatom joj reče.

Opija se vatrom sa usana njenih,
drhti skupa sa njom kao da je zima.
Zadig'o joj skute, a pogled mu kliznu
put bedara njenih bijelih i putenih.

Zaljulja se njemu lagano u glavi!
Zaljulja se dvoje u slami i travi!
Poljupci, uzdasi i znoj nagih tijela,
između njih dvoje vatra je gorjela.

Zalegli su u bagrema sjenu.
Jaka vatra jako kratko traje.
Sve je prošlo ko u jednom trenu,
a u drugom ona otišla je.

Škripnu vrata, on pogleda;
Žena iza štale!!!
«Kako to izgledaš?
Gaće su ti pale!»

U glavi mu misli brze poput strijele;
«Ženo! Tiho, Šuti.Stao sam na pčele.
U široke gaće jedna se zadjela,
ja ih spustih polako i mirno,
a ona je sretna tamo odletjela.»

Pa pokaže rukom pokraj stare šupe,
tek tada primijeti, nema stare torbe.
«Eto gledam treba plota popraviti,
samo moram na pčele paziti!»

U mislima grješnim
nema mjesta sjeti.
Čini mu se:»Pčelica bi,
opet mogla doletjeti!!!»

iz moje prve zbirke:
«MOJ OSIJEK TONE U NOĆ»

Zorislav Vidaković

srijeda, 11.11.2009.

Tražeći istinu

Autor:
Zorislav Vidaković

Nakladnik:
u vlastitoj nakladi

Uredništvo:
Manda Vidaković,
Zorislav Vidaković

Lektor:
Nina Mance prof.

Recenzija:
Nina Mance prof.

Naslovnica:
Vjeran Vidaković

Grafička priprema:
Vjeran Vidaković,

Tražeći istinu
Osijek, 2008.

RECENZIJA

Pred čitatelja je autor postavio opsežan i šarolik tekst koji se sastoji od pjesama, dijaloga te opisa ambijenata i duševnih stanja. Težište je radnje na dvama osnovnim likovima, koji zapravo predstavljaju samog autora i njegovu savjest pa autor vješto, ali suptilno vodi dijalog između njih.
Na pitanje što je tekst kao književna vrsta – je li riječ o priči, zbirci pjesama, drami, memoarima – autor ne nudi izravan odgovor, ali nameće zaključak kako to uopće nije ni bitno. Riječ je naime o pregledno i tečno pisanoj sintezi autorovih sjećanja, osjećaja i duševnih stanja, a temelji se na ljubavnoj, misaonoj, domoljubnoj tematici kao i tematici vezanoj uz Osijek i Slavoniju.
Za autora čitatelj je sugovornik kojemu je pokazao kako itekako spremno uvažava njegovo mišljenje nastojeći opet biti dosljedan svojim stavovima i idejama.
Tražeći istinu, autor je često eksperimentirao igrajući se igre asocijacija, pri čemu bi, ako bi osjetio opasnost od mogućnosti da čitatelj odustane od daljnjeg čitanja, promijenio temu, pa čak i raspoloženje kako bi razgovor produžio te ga učinio zanimljivijim.
U samome tekstu autor često naglašava kako je on pučki pjesnik – nepotkovan teorijom, ali ipak pod utjecajem uzora. Pronicljivijem čitatelju tako neće promaknuti utjecaj Kranjčevića, Cesarića, Shakespearea, Lorce, Petrarce, pa čak i de la Barce i Poea.
Iako na prvi pogled konfuzan i s ponegdje nedorečenim mislima, tekst je ovo koji donosi autorovu filozofiju života posljednjih nekoliko godina. Slika je to riječi svega što se oko autora događa pa je prije svega namijenjen svima onima koji ne ostanu ravnodušni nakon pročitane knjige, pogledanoga filma ili pak onima koji empatičnim okom mogu uočiti neki tuđi doživljaj.

Nina Mance, prof.

Cijenjena gospodo, ovdje je istina!
Iznjedrila je pjesnikova duša.
Pjesme su biseri što u tami svijetle.
Pjesma je riječ što se srcem sluša.

Pjesma je poslanje i riječ Gospodina
što nam u trenu prosvjetljenje daje,
ona je sjeme iskonske vrijednosti,
što tek posijano, vjekovima traje.

Poslušajte riječi, za vas su pisane,
pisao ih pjesnik što sam svijetom luta.
Riječi su poslanje Gospodina Boga,
one su putokaz na raspuću puta.

One su istina kojoj svi težimo,
u poplavi laži što oko nas kruže.
One su melem otvorenoj rani!
One su brazda koju vrijedne ruke pluže!

Teški se mrak na grad spustio.
Zahladilo, skoro će zima.
Gospodin u skupom odijelu
uputio se u mrak.
Oslobodio se tereta,
samoća mu godi,
što se više udaljava od centra
čini mu se:
Po zraku hodi!
Oblaci tmasti nekako vise
kao pčele kad se roje.
Ne pada kiša,
a opet je vlažno.
Čini mu se:
To se oblaci znoje.
Pod žutim svjetlom
ulične lampe
s neke trošne fasade,
stope u blatu
i sjećanja
na dane mladosti.
I slične neke zgrade.
Baš kao i onda!
Oštar vonj amonijaka
iz nekog obližnjeg svinjca
i kokoši na suhoj grani.
Sjeća se,
upitao ju je:
«Zar nemaju kokošinjca?»
Bila je tako lijepa
i mlada.
Najbolji student u njegovoj klasi
umjetničke akademije.
Bila je tako mršava
i visoka.
Govorili su:
„To je od anemije.“
8
Za sebe su zaljubljeni
govorili Romea i Juliju.
Od nje je naučio
što su to:
štagljevi, ambari,
stanovi, atari
i lenije.
Sjeća se mirisa sjena
na stanu
i mirisa njezine kose.
Osjeća taj miris u zraku
i misli ga daleko nose.

Crni mramor
i natpis,
u kamen uklesana slika.
I opet pogleda u žutu lampu.
U maglici
ili zbog suze u oku
vidi
siluetu njezina lika
i osjeti miris njezine kose.
Kao da stavlja sjećanja na vagu,
na obični kantar,
kao oni na Dolcu
što ga imaju sve kumice;
Na jednoj strani sjećanja na nju,
a na drugoj
sve one slavne glumice
i njihove zajedničke role.
Sjeća ih se u skupim
večernjim toaletama
i u kostimima,
a puno ih je vidio i potpuno gole.

I stalno dodaje nova lica
iz luksuznih gradskih salona
i kad god pogleda na vagu,
Sve više preteže ona!

Bliži mu se pedeseta
nema ni djece, ni žene.
Udahne duboko
i osjeća miris kose njezine.

U daljini
treperava svjetlost
pojavljuje se iz mraka:
Svijetleća reklama domaćeg piva.

GLUMAC

E baš je fino
i baš je dobro,
ne može bolje biti.
U ovoj rupi me nitko ne pozna!
Tu sam ću se od sebe skriti.
Od svojih lažnih osmijeha drugima,
od njihovih pogleda upornih.
Od prijetvornih laskanja,
po ramenu tapšanja;
Malo ću slobodan biti.

Sam je u krčmi,
sjedi za šankom,
polako pijucka lozu
i nekako je ugodno,
toplo mu.
Sjeća se dana
kad samo svoj je bio.

Pogledom prijeđe po krčmi:
Sve nepoznata lica.
Svi se međusobno poznaju,
svi nešto razgovaraju;
I osjeti samoću.

TUGA

Tuga se u meni
noćas udomila.
Prišla mi je krišom,
krajičkom,
suzom zamagljenog oka.
Našla je u meni
sebi srodnu dušu,
od pogleda zlobnih
u mene se skrila.
Tuga svijetlih boja,
tiha i duboka,
nekako mi znana,
kao da je nekad
davno sa mnom bila.

GLUMAC SJEDI SAM

Ovdje je nekako mirno i tiho.
Vani se oluja sprema!
Tako bih razgovarao s nekim,
baš bih se družio,
a nikog poznatog nema….
Gle dolazi netko!
Za ime svega na svijetu.
Po šeširu bih rekao:
Upoznat ću poetu!

PJESNIK PRILAZI

Očekivao sam noćnu moru,
ali vidim poznatu siluetu;
Što poznati glumac radi u našem kvartu?
…Slijedi razgovor sa zvijezdama!
Ima li nešto ljepše na svijetu?!
…Slobodno?

GLUMAC

Samo izvolite!

PJESNIK

…Napisao sam puno
kroz ovu godinu dugu.
…Ober !
Donesi meni i gospodinu cugu!
….Gospodine!
Ti što na daskama čvrsto stojiš.
Ti što si oživio svojim glasom i svojom gestom
stotinu likova.
Znam…

13
Svaki put im daješ snagu novu!
Pročitaj stihove pučanina
ili pučkog pjesnika – kako nas zovu!
Prozbori glasno,
stihove moje i mojih prijatelja.
Imaju snagu,
ali im manjkaju krila!
Reci im glasno!
Prenesi im poruku od nas!
Reci im zašto je tuga
u pjesnika ušla!?
Vjeruj mi svaki onaj tko sluša
shvatit će:
Ono iskonsko, nepatvoreno i sveto
sačuvala je pjesnikova duša.
Reci svima:
Istina se skrila!
Laž smo odjenuli u bijelo
i ona se u gnijezdo istine udomila.
Upotrijebi svu svoju snagu
i nadahnuće,
jer već je prilično kasno;
Spušta se teški mrak,
a mi još uvijek opijeni
ljepotom izlaska sunca
proslavljamo svanuće…

GLUMAC

Pjesniče,
lijepo zboriš,
ali čemu toliko tuge?
Postoje teme druge!
Potraži druge muze!
Pokaži svima ljubav,
ljepotu žene, mirise proljeća,
zaboravi na suze!
14
Oslikaj riječima aleje mirisnog cvijeća!
Opiši strasni zagrljaj muškarca i žene.
Ima toliko lijepih stvari,
a ti uporno
u svoju tugu želiš uvući i mene.

PRATE ME SJENE

Sve češće mene
prate neke sjene.
To nisu žene,
ni utvare nisu,
nisu to uz vino
noći probdjevene.
To su duše;
Duše proslavljene,
duše izgubljene.
To jesu duše
ljudi oko mene,
ljudi živućih
i duše onih gore.

Gledam sjene;
Za mene se bore.
Bore se za mene,
za moje nazore.

Ponekad blijede
moji ideali
i odjednom;
Veliki su mali,
a mali čovjek
sve češće narasta
u idola,
čak u gorostasa
i njegove riječi
gordo zvuče,
glasnije danas,
glasnije no juče'!

Moj prijatelj
vrlo niskog stasa
progovori,
u meni,
otamo,
od gore.
Glasno mi kaže:
„Na pravom si putu,
nastavi tako,
pamti moje pogreške,
a nisu bile male,
čak su bile teške!
Znam
nisi imao
većeg prijatelja,
nisam ni ja,
ali nisam znao,
nisam vjerovao,
To nije važno,
jer kad dođeš gore
shvatit ćeš;
Nije važno
što ljudi govore,
čak ni što rade,
čak ni da li grade
ili možda ruše.
Poslije su ipak
samo ljudske duše.“

Početak moje treće knjige
i tako 208 stranica

Kvočka

Danas je kvočka crveno žuta,
neugledna i sitna,
na mene očito jako ljuta,
zbog jednog detalja bitna.

Jedan se pilić potpuno žuti
da kvočka i ne sluti,
našao baš ispred moje kose;
To nisu mu pametni puti!

I onda je, valjda sluteći opasnost,
počeo pijukati jako
i spasio se od grozne smrti
jer sam ga primijetio tako.

Ali kvočka je kao brižna majka,
nakostriješila krila
i kvocajući glasno, za tili časak,
za petama mojim bila!

U svemu ovom događanju
našla je krivca u meni,
a ja baš, ne poštujem kokošju pamet
pa mislim ; Krivi su geni.

Jer njoj je baka, kad već je nasjela,
podmetnula tuđa jaja
i ona je polegla deset pilića.
Tu ponosu nema kraja.

A brižna je ona, prava majka.
Stalno im kopa crviće
ili ih vodi gdje sočna je trava,
pa onda do zdjele za piće.

Ovo žuto nestašno pile,
što malo malo odluta,
možda zna,da nije mu majka
i tko bi znao,
možda čak kuži
da život nije bajka.

A istini za volju
ta sporna kvočka,
već živi četiri ljeta,
a promašila je susret sa loncem
već u bezbroj paketa.

I tko bi znao;
Kokošja pamet,
možda je ipak prava?
Možda se ona tek pravi brižna
ne bili ju mimoišli
i lonac i tava!

iz moje prve zbirke:
«Moj Osijek tone u noć»

Zorislav Vidaković

snaš' Marina poezija

Eto svetu na tom internetu
našlo nas se troje naj rođeni.
Ne znam jel' mi naš poeta draži
il' moj Đuka i njegove laži.

Svi smo troje u jednomu telu,
Bože m' prosti u istom odelu,
a ope' je svak' u svojem liku;
Sva'ko tera svoju politiku!

Samo da nas Đuka ulogira
Kad nas Vjero sve fotografira,
priloži'će svak'o svoju sliku
na tom blogu!? Meilu!? ili Linku!?

Eto bajo tužne pesme piše,
tužne piše pa onda uzdiše.
A ja eto svetu drag' ovako;
Po Šokački!! To razume sva'ko!!

snaš' Mara što usta ne zatvara

subota, 07.11.2009.

Đukina kratka poezija

Moj se bajo boji zatopljenja,
a ja ovi' novi' pokoljenja.
Ništ' ne rade.
Ničim se ne bave,
vode ljubav preko interneta.
Iruda mu…
Kako decu prave?
Mora'ću nam dojt' mali zeleni
sa nikojeg' drugoga planeta!?

baj' Đuka iz komšiluka

Prljave kiše

Sve češće padaju prljave kiše,
iz Sahare kažu prašina
i zima hladnih nema više.
Promijenila se klima.
Da li još vremena ima?
Ledenjaci se tope,
nivo voda raste.
Koliko će se podići more?
Hoće li doletjeti laste?
A mi smo zasjeli
u brze mašine
i nagazili do daske,
kupili kartu
za nebeske visine,
stavili nasmiješene maske
i žurimo se brzom kraju,
žurimo vječnoj noći!

Ne nije važno
kuda idemo.
Važno je prvi doći!

iz zbirke «Tražeći istinu»

Zorislav Vidaković

petak, 06.11.2009.

Ugašena telefonska centrala

Tek jedan pokret ruke,
majstorska rutina,
u jednom trenutku promijenjeno
tisuću ljudskih sudbina.

Taj sitan pokret ruke
sve mu u životu uze.
Ispod crnih naočala
kliznuše dvije suze.

Nestadoše svi njegovi vidici
stvoreni kroz glasove znane
il' ponekad glasove jala.
Nestadoše svi susreti
kroz eter, kroz žicu.
Tek ostadoše dvije suze
ispod crnih naočala.


Zorislav Vidaković

četvrtak, 05.11.2009.

baj' Đukina poezija

Moj bajeta seo na bicilla.
Valda j' o'š'o nikud recitirat',
a ja odma za njegov kompjuter
pa ću malo po tipkama svirat'.

Eto moram kazati Vam svetu
svega novog' na planetu ima,
razni' čuda što ti um poima.
Svašt' sam naš'o na tom internetu.

…….Neznam kud sam zaturijo fajla
Bijo j' sad' u mojem dokumentu.
Mora daj' tu bila moja frajla!!
Kud sam baš nju naš'o na tom svetu.

Pronajću ga… Nemojte se brinit.
Poslaču Vam sve preko emajla
il' ću možda celog izblogirat!?
Ope' će se bajo moj sekirat'!!!

Mislit da sam zglajs'o politički,
da ć' zbog toga dobiti preko… leđa.
…Nema rime, ali ima straja
barem neču ostati… u mraku na sokaku!!??

Baj' Đuka iz komšiluka

srijeda, 04.11.2009.

Tramvaj luđaka

Na ulici pjesnik!
Da pjesnik.
Galami stihove svoje.
Na tramvajskom stajalištu
ljudi uporno stoje.
Neki pričaju,
a neki šute,
a neki se glasno ljute
i povisuju ton,
a on još glasnije
stihove priča.
Bori se za svoj tron.
I pjesma mu je jača
i već je na granici plača,
a tramvaja dugo nema.
I ljutnja je sve jača
i sve je glasnija priča,
i sve je više problema,
i svi su svima krivi,
i sve je glasnija buka.
Nastojim slušati poetu,
poznat mi ritam pjesme
i pomislim u trenu;
Šekspira govori,
ne on Hamleta živi.

Pogledam malo u stranu,
čovjek, na drvetu sjedi
i reže pod sobom granu,
i kezi kvarne zube.

Pomislim,
vidim;
Past će na dvoje mladih,
što se ispod
drveta ljube.
Grana se savije
i on klizne do kraja,
i padne na liru tramvaja,
i gori,
i vrišti,
ali kao da ga ne peče,
kao da vrišti od sreće.

Na stajalištu
nema svijeta,
prestala je graja.
Tek ja i stari poeta
i nije više galama,
a ono dvoje mladih
mašu nam rukama
i mi mašemo njima,
i kažem poeti;
Svaka ti je jaka,
a on odmahne rukom
i završi pjesmu stihom;
Otišao je tramvaj luđaka!


Zorislav Vidaković

Pjesnici u parku

Mladost se danas rasipala gradom.
Blagost neka
spušta se sa neba.
Svi nešto čekaju
ispunjeni nadom;
Možda će se zbiti
baš to što nam treba?
Možda ljubav
il' prijatelj dragi?
Možda tek susret
i čvrst stisak ruke?
Koliko smo spremni
učiniti nešto,
možda je dovoljno
raširiti ruke?
Tek ova grupica
hoće nešto reći,
skupili se ovdje,
ideja je jaka!
Pogledom me zovu;
Priključi se nama.
U tebi još uvijek tuče
srce
nestašnog dječaka.


Zorislav Vidaković

Eli! Eli! Lema sabakthani

Što li sam ja to,
piskaralo sitno,
što stihove piše
u svojoj osami?

Ili sam možda
vitez od Manče,
što sabljom maše
u svog uma tami?

Što hrabro ide
na silne divove,
na čvrsta krila
velih vjetrenjača.

Što želi riješit
sve tuge i boli
i obrisat' suze
iz doline plača.

Možda će ipak
na krilima lakim,
poletjeti stih
u svijetle visine.

Promaći udarcu
silne vjetrenjače
i ponijeti vapaj
iz tamne dubine.

I sletjeti lako
na vrh piramide,
faraona moćnog
stanište grobova.

Il' na Olimp sveti,
na krilima lakim,
muzama stihova
na gozbu Bogova.

Možda će se spustit'
u duboku sjenu,
podno raspela
na Golgoti gori.

Otisnut' se jednom
u svijetle visine,
Bogu svemoćnome.
Onom što nas stvori!

Na povjetarcu,
lagano poletjet',
prozboriti glasno
pred jutro u tami.

Ili će samo
izustiti tiho:
Eli! Eli!
Lema sabakthani

( Bože moj, Bože moj; zašto si me ostavio?)

Eli eli lema sabakhtani

Eli! Eli! Lema sabakthani

Što li sam ja to,
piskaralo sitno,
što stihove piše
u svojoj osami?

Ili sam možda
vitez od Manče,
što sabljom maše
u svog uma tami?

Što hrabro ide
na silne divove,
na čvrsta krila
velih vjetrenjača.

Što želi riješit
sve tuge i boli
i obrisat' suze
iz doline plača.

Možda će ipak
na krilima lakim,
poletjeti stih
u svijetle visine.

Promaći udarcu
silne vjetrenjače
i ponijeti vapaj
iz tamne dubine.

I sletjeti lako
na vrh piramide,
faraona moćnog
stanište grobova.

Il' na Olimp sveti,
na krilima lakim,
muzama stihova
na gozbu Bogova.

Možda će se spustit'
u duboku sjenu,
podno raspela
na Golgoti gori.

Otisnut' se jednom
u svijetle visine,
Bogu svemoćnome.
Onom što nas stvori!

Na povjetarcu,
lagano poletjet',
prozboriti glasno
pred jutro u tami.

Ili će samo
izustiti tiho:
Eli! Eli!
Lema sabakthani

( Bože moj, Bože moj; zašto si me ostavio?)

ponedjeljak, 02.11.2009.

Đukina pučka poezija

BAJETA S INTERNETA

Eto svetu, ja i moj bajeta
domogli se toga interneta
pa surfamo sve do mile volje,
da viđemo koji može bolje.

I u naše selo stigla moda;
snaša Mara na štiklama oda.
Zočupane obrve joj srte!
Bože m' prosti k'o da s' poduprte.

Šminka joj se licem razmazala,
k'o da j' bila pijana pa spala!

Okani se ženo politike
pa se lati metle i motike;
Eno dvor nam usran do členkova,
ambrozija narasla do krova.

A naveče surfaj internetem!
Ogovaraj sve pred celim svetem!
Pa nek znadu ko je snaša Mara
što intrnet stranice otvara!?

Na Guglu ćeš uvek moći viti;
Ko j' u našem selu selebriti!!!


baj' Đuka iz komšiluka

<	studeni, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Lipanj 2018 (1)
Studeni 2016 (2)
Rujan 2015 (1)
Svibanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (1)
Prosinac 2013 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Veljača 2012 (3)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (2)
Siječanj 2011 (4)
Prosinac 2010 (3)
Studeni 2010 (3)
Listopad 2010 (4)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (2)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Travanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (5)
Veljača 2010 (5)
Siječanj 2010 (5)
Prosinac 2009 (12)
Studeni 2009 (19)
Listopad 2009 (8)

Zorislav Vidaković govori vlastite pjesme

Pjesma nad pjesmama



Pjesme su moje sjeme crne grude