Tražeći istinu

srijeda, 11.11.2009.

Autor:
Zorislav Vidaković

Nakladnik:
u vlastitoj nakladi

Uredništvo:
Manda Vidaković,
Zorislav Vidaković

Lektor:
Nina Mance prof.

Recenzija:
Nina Mance prof.

Naslovnica:
Vjeran Vidaković

Grafička priprema:
Vjeran Vidaković,

Tražeći istinu
Osijek, 2008.

RECENZIJA

Pred čitatelja je autor postavio opsežan i šarolik tekst koji se sastoji od pjesama, dijaloga te opisa ambijenata i duševnih stanja. Težište je radnje na dvama osnovnim likovima, koji zapravo predstavljaju samog autora i njegovu savjest pa autor vješto, ali suptilno vodi dijalog između njih.
Na pitanje što je tekst kao književna vrsta – je li riječ o priči, zbirci pjesama, drami, memoarima – autor ne nudi izravan odgovor, ali nameće zaključak kako to uopće nije ni bitno. Riječ je naime o pregledno i tečno pisanoj sintezi autorovih sjećanja, osjećaja i duševnih stanja, a temelji se na ljubavnoj, misaonoj, domoljubnoj tematici kao i tematici vezanoj uz Osijek i Slavoniju.
Za autora čitatelj je sugovornik kojemu je pokazao kako itekako spremno uvažava njegovo mišljenje nastojeći opet biti dosljedan svojim stavovima i idejama.
Tražeći istinu, autor je često eksperimentirao igrajući se igre asocijacija, pri čemu bi, ako bi osjetio opasnost od mogućnosti da čitatelj odustane od daljnjeg čitanja, promijenio temu, pa čak i raspoloženje kako bi razgovor produžio te ga učinio zanimljivijim.
U samome tekstu autor često naglašava kako je on pučki pjesnik – nepotkovan teorijom, ali ipak pod utjecajem uzora. Pronicljivijem čitatelju tako neće promaknuti utjecaj Kranjčevića, Cesarića, Shakespearea, Lorce, Petrarce, pa čak i de la Barce i Poea.
Iako na prvi pogled konfuzan i s ponegdje nedorečenim mislima, tekst je ovo koji donosi autorovu filozofiju života posljednjih nekoliko godina. Slika je to riječi svega što se oko autora događa pa je prije svega namijenjen svima onima koji ne ostanu ravnodušni nakon pročitane knjige, pogledanoga filma ili pak onima koji empatičnim okom mogu uočiti neki tuđi doživljaj.

Nina Mance, prof.

Cijenjena gospodo, ovdje je istina!
Iznjedrila je pjesnikova duša.
Pjesme su biseri što u tami svijetle.
Pjesma je riječ što se srcem sluša.

Pjesma je poslanje i riječ Gospodina
što nam u trenu prosvjetljenje daje,
ona je sjeme iskonske vrijednosti,
što tek posijano, vjekovima traje.

Poslušajte riječi, za vas su pisane,
pisao ih pjesnik što sam svijetom luta.
Riječi su poslanje Gospodina Boga,
one su putokaz na raspuću puta.

One su istina kojoj svi težimo,
u poplavi laži što oko nas kruže.
One su melem otvorenoj rani!
One su brazda koju vrijedne ruke pluže!

Teški se mrak na grad spustio.
Zahladilo, skoro će zima.
Gospodin u skupom odijelu
uputio se u mrak.
Oslobodio se tereta,
samoća mu godi,
što se više udaljava od centra
čini mu se:
Po zraku hodi!
Oblaci tmasti nekako vise
kao pčele kad se roje.
Ne pada kiša,
a opet je vlažno.
Čini mu se:
To se oblaci znoje.
Pod žutim svjetlom
ulične lampe
s neke trošne fasade,
stope u blatu
i sjećanja
na dane mladosti.
I slične neke zgrade.
Baš kao i onda!
Oštar vonj amonijaka
iz nekog obližnjeg svinjca
i kokoši na suhoj grani.
Sjeća se,
upitao ju je:
«Zar nemaju kokošinjca?»
Bila je tako lijepa
i mlada.
Najbolji student u njegovoj klasi
umjetničke akademije.
Bila je tako mršava
i visoka.
Govorili su:
„To je od anemije.“
8
Za sebe su zaljubljeni
govorili Romea i Juliju.
Od nje je naučio
što su to:
štagljevi, ambari,
stanovi, atari
i lenije.
Sjeća se mirisa sjena
na stanu
i mirisa njezine kose.
Osjeća taj miris u zraku
i misli ga daleko nose.

Crni mramor
i natpis,
u kamen uklesana slika.
I opet pogleda u žutu lampu.
U maglici
ili zbog suze u oku
vidi
siluetu njezina lika
i osjeti miris njezine kose.
Kao da stavlja sjećanja na vagu,
na obični kantar,
kao oni na Dolcu
što ga imaju sve kumice;
Na jednoj strani sjećanja na nju,
a na drugoj
sve one slavne glumice
i njihove zajedničke role.
Sjeća ih se u skupim
večernjim toaletama
i u kostimima,
a puno ih je vidio i potpuno gole.

I stalno dodaje nova lica
iz luksuznih gradskih salona
i kad god pogleda na vagu,
Sve više preteže ona!

Bliži mu se pedeseta
nema ni djece, ni žene.
Udahne duboko
i osjeća miris kose njezine.

U daljini
treperava svjetlost
pojavljuje se iz mraka:
Svijetleća reklama domaćeg piva.

GLUMAC

E baš je fino
i baš je dobro,
ne može bolje biti.
U ovoj rupi me nitko ne pozna!
Tu sam ću se od sebe skriti.
Od svojih lažnih osmijeha drugima,
od njihovih pogleda upornih.
Od prijetvornih laskanja,
po ramenu tapšanja;
Malo ću slobodan biti.

Sam je u krčmi,
sjedi za šankom,
polako pijucka lozu
i nekako je ugodno,
toplo mu.
Sjeća se dana
kad samo svoj je bio.

Pogledom prijeđe po krčmi:
Sve nepoznata lica.
Svi se međusobno poznaju,
svi nešto razgovaraju;
I osjeti samoću.

TUGA

Tuga se u meni
noćas udomila.
Prišla mi je krišom,
krajičkom,
suzom zamagljenog oka.
Našla je u meni
sebi srodnu dušu,
od pogleda zlobnih
u mene se skrila.
Tuga svijetlih boja,
tiha i duboka,
nekako mi znana,
kao da je nekad
davno sa mnom bila.

GLUMAC SJEDI SAM

Ovdje je nekako mirno i tiho.
Vani se oluja sprema!
Tako bih razgovarao s nekim,
baš bih se družio,
a nikog poznatog nema….
Gle dolazi netko!
Za ime svega na svijetu.
Po šeširu bih rekao:
Upoznat ću poetu!

PJESNIK PRILAZI

Očekivao sam noćnu moru,
ali vidim poznatu siluetu;
Što poznati glumac radi u našem kvartu?
…Slijedi razgovor sa zvijezdama!
Ima li nešto ljepše na svijetu?!
…Slobodno?

GLUMAC

Samo izvolite!

PJESNIK

…Napisao sam puno
kroz ovu godinu dugu.
…Ober !
Donesi meni i gospodinu cugu!
….Gospodine!
Ti što na daskama čvrsto stojiš.
Ti što si oživio svojim glasom i svojom gestom
stotinu likova.
Znam…

13
Svaki put im daješ snagu novu!
Pročitaj stihove pučanina
ili pučkog pjesnika – kako nas zovu!
Prozbori glasno,
stihove moje i mojih prijatelja.
Imaju snagu,
ali im manjkaju krila!
Reci im glasno!
Prenesi im poruku od nas!
Reci im zašto je tuga
u pjesnika ušla!?
Vjeruj mi svaki onaj tko sluša
shvatit će:
Ono iskonsko, nepatvoreno i sveto
sačuvala je pjesnikova duša.
Reci svima:
Istina se skrila!
Laž smo odjenuli u bijelo
i ona se u gnijezdo istine udomila.
Upotrijebi svu svoju snagu
i nadahnuće,
jer već je prilično kasno;
Spušta se teški mrak,
a mi još uvijek opijeni
ljepotom izlaska sunca
proslavljamo svanuće…

GLUMAC

Pjesniče,
lijepo zboriš,
ali čemu toliko tuge?
Postoje teme druge!
Potraži druge muze!
Pokaži svima ljubav,
ljepotu žene, mirise proljeća,
zaboravi na suze!
14
Oslikaj riječima aleje mirisnog cvijeća!
Opiši strasni zagrljaj muškarca i žene.
Ima toliko lijepih stvari,
a ti uporno
u svoju tugu želiš uvući i mene.

PRATE ME SJENE

Sve češće mene
prate neke sjene.
To nisu žene,
ni utvare nisu,
nisu to uz vino
noći probdjevene.
To su duše;
Duše proslavljene,
duše izgubljene.
To jesu duše
ljudi oko mene,
ljudi živućih
i duše onih gore.

Gledam sjene;
Za mene se bore.
Bore se za mene,
za moje nazore.

Ponekad blijede
moji ideali
i odjednom;
Veliki su mali,
a mali čovjek
sve češće narasta
u idola,
čak u gorostasa
i njegove riječi
gordo zvuče,
glasnije danas,
glasnije no juče'!

Moj prijatelj
vrlo niskog stasa
progovori,
u meni,
otamo,
od gore.
Glasno mi kaže:
„Na pravom si putu,
nastavi tako,
pamti moje pogreške,
a nisu bile male,
čak su bile teške!
Znam
nisi imao
većeg prijatelja,
nisam ni ja,
ali nisam znao,
nisam vjerovao,
To nije važno,
jer kad dođeš gore
shvatit ćeš;
Nije važno
što ljudi govore,
čak ni što rade,
čak ni da li grade
ili možda ruše.
Poslije su ipak
samo ljudske duše.“

Početak moje treće knjige
i tako 208 stranica

11.11.2009. u 23:16 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	studeni, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Pjesme su moje sjeme crne grude

srijeda, 11.11.2009.

Tražeći istinu

Opis bloga

Linkovi

Mail

Zorislav Vidaković govori vlastite pjesme