Pjesme su moje sjeme crne grude

petak, 31.12.2010.

Pozdravljaju me vrbe

POZDRAVLJAJU ME VRBE

Zastao sam jutros
na ulazu u selo.
Zimsko se jutro smije.

Optočene injem,
bliješte na suncu
vrbe čiča Ilije.

I nije mi hladno,
nešto me grije
iz duše, iz dubine.

To sjećanja naviru;
Djetinjstvo kraj bare
i slavonske širine.

I kao da mi kažu;
Došao si doma.
I srce mi se smije.

I bliješte na suncu,
vrbe kraj stare
kuće čiča Ilije.

Zorislav Vidaković

31.12.2010. u 14:31 • 3 Komentara • Print • #

četvrtak, 16.12.2010.

Pjesniče

Pjesniče!
Kažu sad je tvoje vrijeme.
Oko nas svuda samo crne rupe!
Pokreni u sebi stvaralačku snagu,
odagnaj dileme,
a sve crne slutnje ti pošalji k vragu.
Veselja treba;
Topline i hljeba.
Kažu mi da moram živjeti veselo!
Glumit' dvorsku ludu na pijanom dvoru!??
Plivati skladnim pokretima ruku
između leševa
koji plutaju po moru.
Po moru života svuda oko mene,
a u nosu osjećat tek mirise cvijeća,
A ne vonj pijanstva, posrnule žene.
Tako ću kažu
pobuditi druge
da vide svijetlo na kraju tunela!??
…Ne želim privid,
lažne ideale!
Ne želim nektar s iznuđenog vrela!
Ja sam tek prolaznik u ovom vremenu.
Tek blijeda slika smrtnika; Čovjeka!!
Moja nutrina teži nečem' višem!;
Već vidim konture dolazećeg vijeka!!??
Ja težim vremenu gospodskih manira,
slušati glazbu koju Hator svira.
Istini želim
gledati u oči!
Drugovat sa njom
i živit' je slijepo!

Ne želim osmijeh namješten, na licu,
a oko mene svud tragovi noći;
Zapretane želje
skrivene u vinu,
u pijanoj glavi nesrtetnog sanjara.
Ja želim poletjeti krilima vlastitim
i živjeti plodove Bogom datog dara!
Kao što seljak živi za pšenicu;
A tek onda sit i osiguran
živi puninom novog neimara;
Živi vizurom svog vlastitog svijeta!!

Ja želim stvarati novo, bolje vrijeme,
a tek onda uživati plodove tog plam'a
pa makar platio vlastitim životom!!
Te plodove brat' će djeca i unuci!
Ja svijetlo želim ponijeti pred Vama!
Glavnju u jednoj,
mač u drugoj ruci!!

Ponavljam opet; Po cijenu života!
Zdvojnost u meni tek istina slama!!
Kao što reče jedan davni pjesnik;
GROBOVI NAŠI BORIT ĆE SE S VAMA!!!!

Zorislav Vidaković

16.12.2010. u 11:13 • 3 Komentara • Print • #

četvrtak, 09.12.2010.

LUDI JAMRO

Ludi Jamro su ga zvali!?
Valjda što je stalno jamro?
Valjda što je jamro svima
i starima i mladima?
Što mu ime nisu znali!
Prosvjed mu na licu zamro
tek kad su ga pokopali!
Sreo sam ga jedne zime.
Pričali smo dugo u noć.
Nije rek'o svoje ime,
nije rek'o odakle je.
K'o da nema oca majke,
k'o da nema nikog svoga.
Nije im'o nikom poć!?
Riječi su mu bile…… nešto,
kao…… neka, tiha kletva,
k'o poruka zloslutnica,
kao usud ružnog lica.
Ponekad je glasno vik'o,
ružne snove prepričav'o.
Slušao ga nije nitko!
Kao da je svatko znao,
što on oko vrata nosi;
Srolan papir požutjeli,
vezan nek'om masnom špagom.
Nečitko na njemu ime
na jeziku neživome,
neke riječi,
neke rime:
Kao suzom razmazane
završavaju na …alis?!
«psyhosis paranoidalis»

Pokaz'o mi žuti papir!
Certifikat il' diplomu…
Anamnezu,
dijagnozu il' riješenje!?
Tako nešto!?
I kleo se;
Nitko nije to vidio
osim mene!
Nema takvog prijatelja!
Nema tako lijepe žene!
Tko bi vrijedan toga bio.
Svejedno ga ludom zvali,
a za tajnu na papiru!?
Vjerujem mu;
Nisu znali.
Možda zato što mu riječi
nisu bile baš suvisle.
Što je često govorio;
Glave su Vam dugo kisle
i zvizdan ih opržio!
Dolaze Vam teški dani…!
Doći će Vam nepozvani…!
Trebat će Vam puno novca;
Bio lumen ili ovca;
Sve ćeš moći novcem kupit'
i za grijeh se čak iskupit!?
Kupit znanje,
časno ime!
Ukradenim novcem kupit
i položaj i imanje.
Ponosit se poslije time!?
I još bezbroj nekih čuda,
predviđanja neka luda!?

A kad bi ga upitao;
Odakle mu sve te vijesti?
On bi samo gore gled'o,
kao da će nekog sresti
tamo gore pod oblakom.
il' još dalje;
Pod zvijezdama..
I bilo je jasno svima;
U tom trenu nije s nama;
On u drugom svijetu
sada živi.
A jedini strah u njemu;
Strah od ljudi!
Što su krivi
za sve daće i nedaće.
Stiskao je čvrsto rolu
od papira požutjela,
što mu visi oko vrata.
Kao da je neko blago!
K'o da je od suhog zlata!
A tek onda kad popusti
pritisak il' priviđenje,
opet past' će teške riječi
to zloguko snoviđenje;

Čuvajte se lude glave
rakije, cigara, trave,
zaraženih bockalica,
bijelog praha,
lijepih lica,
botoksa i silikona!!!
Doć' će neki čudni ljudi!
Neki ljudi sa planine
i plodna će polja orat'.
I donijeti svoje ime
sa dalekih nekih strana,
od plemena nama znana
sa drugima predznacima!
Povijest će nam pisat' tuđin!
Pisat' će ju tko god hoće,
a ratari sa ravnice
plovit' će po crnom moru,
osvajati neku goru.
Kriti svoje tamno lice
od zvizdana ispaljeno:
Na prozoru… do ulice
pune smeća, magle, smoga!!!
Evo opet čujem riječi
tog proroka zlogukoga
i gledam ga kako stišće
certifikat
il' priznanje
čvrsto pored srca svoga.
Ko'g ni' čit'o nitko više
osim njega,
osim mene…
I još vidim riječi mrtve
na jeziku neživome:
Kao suzom razmazae
završavaju na …alis?!
«psyhosis paranoidalis»

Zorislav Vidaković