Pjesme su moje sjeme crne grude

četvrtak, 31.12.2009.

SRETNO VAM NOVO LJETO

Prijatelji dragi;
Sretno Vam novo ljeto!!
Neka Vas prati zdravlje!
Poštujte sve što je sveto.

Nek' Vam se ostvare želje,
da imate puno novca,
neka Vas prati veselje
i nemojte biti ovca.

Ni vuk ni' dobro biti
ma da Vas čopor štiti.
Igrajmo igru čovjeka!
Nek' tako bude do vijeka

Uzmimo sudbinu u ruke,
ponosno krenimo dalje!
Gospodin nas gleda odozgo
i blagoslov nam šalje!!

31.12.2009. u 19:54 • 2 Komentara • Print • #

utorak, 29.12.2009.

Putovima zvijezda

Na livadi cvjetnoj
ranoga proljeća,
okupanoj rosom
i mirisom cvijeća;
Ja žudih za svijetlom
i mirisom svijeća.
Lažne raskoši
vječnoga proljeća.
Dok ležah na sagu
trave i tratine
žudih poletjeti
u svijetle visine.
-
Pogled mi odluta
put nebeskog svoda
i sačekah večer,
ne bil' sreo zvijezde,
tamo gdje se roje,
tamo gdje se gnijezde.
Očaran ljepotom
zvjezdanog beskraja,
ja spazih zvijezde
sjajne i visoke
i slijepo pođoh
put raskošnog sjaja.
I krenuh ravno
put vlastitog kraja!
I uporno krčih
put svijetlih visina.
Ne primijetih draču,
blato oko mene.
I pustih malu, nježnu,
toplu ruku
i napustih mirnu
uvalu i luku.
-
Zvijezda padalica
najjače zasvijetli,
kao jauk bola,
nagoviještaj kraja
i svojim sjajem zove,
mami, prijeti.
Zove na staze
tamnoga beskraja.
-
I gradih dvore,
putove i pruge,
premostih brda,
crne provalije.
Uporno gradih
brod od cedrovine
i tonuh sve dublje
u sive dubine,
i žudih sve više
raskošne visine!
I brod moj pluta,
a skoro će zora.
K'o ljuska oraha
na pučini mora,
a kopna nema,
tek more miriše
i tamo daleko
nazire se svijetlost,
a male tople ruke
nema više.
-
Ja vidjeh zvijezdu
u obličju žene
sjajnu i raskošnu.
Mrsih kose njene
i ljubih joj usne
mirisne, crvene,
tople, vlažne, meke,
strašću opijene,
al' brzo prođe
vatra i pijanstvo.
Osjetih ruku
na ramenu, hladnu
i krenusmo skupa
bespućima nekim.
Sa njom me poveza
tek puko poznanstvo.
-

I pođoh putem
svijetlih bulevara,
zadimljenih krčmi
i pustih ulica.
Zvijezda što tek bljesnu
i brzo se gase,
zvijezda zamišljenih,
namještenih lica.
Na tom putu teče
potocima vino
i rakija ljuta
dio je tog puta.
I pijani snovi
osjećaš se fino,
a onda ti duša
u maglu odluta.
Izgubljen u svijetu
izgubljenih lica
u tom labirintu
prepunih ulica;
Stalno sretah tugu;
Ponajviše svoju,
a ponekad drugu.
I slatke patnje
dio su tog puta.
Tu se divih ženi
koja sebe mrzi,
koja sama luta,
a dobra večera
tek su snovi njeni.
Tu upoznah ljude
same, izgubljene,
što pate zbog novca,
politike, žene,
izgubljene tekme,
noći probdjevene.
Tu otvorih dušu
nepoznatom strancu
i on meni svoju
kao starom znancu,
a nismo ni rekli
jedan drugom ime
i nismo si rekli
što bi stvarno htjeli.
Tek pili smo puno
i pričali dugo.
Jedva primijetismo
da sviće dan bijeli,
da se zvijezde gase
i da je najbolje
na počinak poći.
Kada drugi ljudi
odlaze u polje.
-
Ja sretoh zvijezde
muze što se zovu.
Raskošne, blještave,
umne, tužne, snene,
pokušah sa njima
gradit' kulu novu.
Al' kula od stiha
kula je od zlata,
nije kamen tvrdi,
nema svoju dušu
i sruši se kao
kula od karata.
I duše ljepotom,
vinom opijene
poletjeh visoko,
tragom izgubljene
ljubavi i boli
i osjetih snagu
i ljepotu muke
i raskoš tuge.
Vodile me muze
kroz godine duge.
Te slatke patnje
što stihove daju,
opet me povedu
mračnome beskraju.
U svitanje spazih;
Gasne blještavilo!
Ta one su samo
odsjaj vječnog sunca.
Ta one su kamen
i nemaju srca.
I od muza vidjeh
tek obične žene,
žene usamljene,
žene prevarene.
Ta one su bile
tek ljubovce Boga,
ostavljene same
u svemiru pustom,
ovijene lažnom
slavom i svijetlošću,
zatočene negdje
u tom mraku gustom.
-
I pođoh do zvijezda
mudrost što se zovu.
Taj put mi bijaše
najteži, najduži.
Taj put je posut
trnjem i kamenjem,
najviše traži
i najviše pruži!
Na putu posutom
sa bezbroj zapisa,
putu zagonetnom
kroz kordone knjiga,
sretoh mudre starce,
mudre mlade ljude,
nesreće, ratove,
tuge i radosti,
pakosti, zluradost,
karizme, zablude.
Vidjeh knjige
zlatom, srebrom optočene
i knjige prljave,
prašne, pokidane,
a u njima znanje,
mudrosti, istine.
I razlike nema
i ne mo'š ih svrstat ;
glede urednosti
i glede vanjštine.
Sretoh ljude zlobne,
sretoh ljude drage,
ljude koji druge
oko sebe guše.
Ljude koji svoje
srce svakom daju,
ljude uskih pogleda
i široke duše.
-
Krenuh stazom zvijezda
koje stalno rade,
koje stalno svijetle,
ne blistave nisu
čak su neprimjetne,
al' pružaju neko
tiho zadovoljstvo
k'o pružena ruka,
kao osmijeh blagi.
Na toj stazi nađoh
puno prijatelja,
običnih, srdačnih
i oni su imali
puno svojih želja.
Zajedno radeći
umnožismo snagu,
umnožismo radost
i lijepo mi bilo
na zvjezdanom tragu.
-
Al' naiđe oblak
crn i neproziran.
Odjednom tišina,
odjednom mrak gusti
i ničega nema;
Ni cvijeta
ni žene.
Taj oblak je odnio
jedan dio mene,
odnio sjećanja,
slike dragih lica
i najbliže moje
oblak odnio je.
Kao da me nema,
k'o da nisam bio,
odnio je jedan
dio mog života.
Kao da sam spav'o,
ali nisam snio.
-
A onda buđenje,
stotinu pitanja,
puno nevjerice
i dugog ležanja,
i teških dilema,
k'o da nikog nema,
tek zidovi bijeli
i puno problema.
-
A onda se pojavi
sam anđeo čuvar
u običnom liku
starog prijatelja.
Za njega je zapovijed
svaka moja želja.
Svako moje htijenje
slijedi izvršenje.
I sretoh puno
nasmijanih lica
koja poznah prije,
ali nisam znao
ni morao znati,
da će trebat meni,
da će meni dati
sve baš što mi treba;
Čašu hladne vode,
komad bijelog hljeba.
Tek u kobi spoznaš
prave prijatelje
i ne tražiš zvijezde
sjajne i visoke.
Tek misli postanu
umne i duboke.
I saznanje;
Kad se crni oblak
baš na tebe sruči,
onda se progleda,
onda se nauči.
Onda male stvari
dobiju težinu,
vidiš svu ljepotu,
osjećaš svježinu,
cijeniš dobru notu
i slušaš tišinu.
Osjetiš bogatstvo,
vrijednosti življenja
i povučeš ručnu.
Čemu silna htijenja,
kule i gradovi
jer na kraju
sve nas
čekaju grobovi;
Hladni tijesni,
neudobni,
mračni,
puni pljesni.
-
A za grob su
svi podobni
i bijednici,
i snobovi.
-
A u malom svijetu
običnog življenja
puno je radosti.
Pa i pakost nekad
na osmijeh povuče,
ako se razmisli,
ako te pouče
napravljene greške,
ako ti zadaće
tvoje nisu teške.
A saznanja ima
ta prošli smo svašta;
Bolesti,
ratove.
Sve se jadnom prašta,
svi su jednom dragi,
na druge se smiješe.
Svi su dobri ljudi.
Svi nekada griješe.
-

I kada pomislih;
Bliži kraj se puta,
stigoh do raskrižja,
al' gusta je magla.
Zazvah dragog Boga
u strahu da duša
moja ne zaluta.
I spazih svijetlo
na vrhuncu svijeta
Vidjeh mudrog starca!
Oko njega knjige,
ispred njega ekran-
čudo interneta!
Vitalnog sjećanja,
izbrušenog uma
pokupio znanja
od cijeloga svijeta.
Upitno me gleda
i blago se smiješi.
Pomislih u trenu;
Taj nikad ne griješi.
Upitah ga smjerno;
Kojim putem poći
i kako do mjesta
svih saznanja doći?

Ustade polako
za ruku me uze
i tiho prozbori:
Slijedi svoje srce.
Slijedi svoje muze.
Pođi svojim putem,
ne okreći glavu.
Na tom putu nema
ni cvijeta, ni žene.
Samo hodaj stalno
po toj ravnoj crti.
Prije same smrti
stići ćeš do mene.

Zorislav Vidaković

29.12.2009. u 22:01 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 28.12.2009.

Iš'o Đuka glasovati

Naš baj' Đuka iš'o glasovati
pa poveo snašu iz Đakova!
Ni poveo on svoju Maraču;
K'o ova j' glasačica nova!!

Pita snaša, kog' da zaokruži;
Možda onog što j' sličan k'o Kluni
ili ipak za našega Draža
il Bandića:..Ako se zabuni!!!?

Dojadil' joj naočiti momci;
Eto jedan malo prije zbris'o!!?
Kažu da s' se pobrkali lonci
pa s' on zato svega kurtalis'o!!!

A možda j' isto k'o baj' Đuka;
Jednog dana ostavijo selo!!
Kažu žene baš zbog kurvaluka
da mu nebi bilo «preveselo»!??

Treba čuvat' ta bećarska leđa,
uklonjit' se letve i vagira!!
Okanit se te nove muzike;
Osobito kad se letvom svira!!?

I ne boj se snajka glasovanja!!
Ne razmišljaj kom ćeš glasa dati!!
Ne dadu se oni iz fotelja!!
I mrtvi ću dojti glasovati!!

snaš' Mira što Đuku špijunira

28.12.2009. u 17:25 • 0 Komentara • Print • #

četvrtak, 24.12.2009.

Sjećanje na badnju večer

Badnja je večer. Snijeg prvi je pao.
U tihoj noći selo mirno drijema,
a život težački kao da je stao.
Na sokaku nikog živog nema.

U širokom šoru red pod snijegom kuća,
nakrivljen plot od letvi i pruća.
Negdje u daljini tek zvončići zvone,
to Mata je uprego dorke u saone.

Svjetlo žuto kroz firange guste,
ove noći nekako je veće.
Na veliki plamen gori petrolejka
i treperi uz pripomoć svijeće.

U prednjoj sobi na podu je slama,
kraj trpeze sva je čeljad sjela.
Pod raspelom borova je grana,
na njoj vise tri zvončića bijela
i bomboni u zlatnom papiru,
pridonose tom blagdanskom miru.

«Hvaljen Isus! Sretan Božić svima!»
Nazvala je ulazeći baka,
u rukama pogača joj vruća,
zdjela tijesta, šećera i maka.

Djeda nožem razreže jabuku,
svakom jednak on komadić daje,
češanj luka, meda i oraje.
Svi ustaju mole očenaša
i večera badnja počela je.

Poslije dugo u noć traje priča,
popilo se puno slatkog vina.
Svi ušute, najednom tišina.
To zvončići čuju se unoći,
zvonar Mata župnika dovozi.
Zazvonit će sad crkvena zvona,
treba skoro na ponoćku poći.

Zorislav Vidaković

24.12.2009. u 17:54 • 1 Komentara • Print • #

srijeda, 23.12.2009.

Đuka se preladijo

Eto niki dan sam naiš'o kod kuma Matoša, a Mata … prav' gazda, odma o'š'o u podrum po rakije, a Anka …kuma moja!! Primakne se pa će onako na uvo;
«Đuka!!.. Čula sam da s' se dao u švaleraciju?? Aa…??
A ja se zabezeknijo pa se onako uzmuc'o;
«Ma…di b' ja to!?»
«Nemoj se ti pravit' nemušt!! Nego ti men' kaž'; Kako ti znaš koja ženska oće, a koja neće!? Aa…??
Šta ć' viđem da j' vrag odn'o šalu i da j' informirana, a prorad' u men ono ništo bećarsko pa joj kažem:
«Anko… Ja imam nosa!! Nanjušim koja oće, a koja neće!!
A ona će ni pet ni šest:
«De kad imaš nosa, kaž' onda; Kak'a sam ja ženska?? Je l' ja oć' il ja neć'!?» pa se onako ošukne od mene.
«Kumo!»… kažem ja, pa j' onako k'o ponjušim…
«Anko! ti s' jako poštena žena!!»
A ona ni pet ni šest:
«E kume… kume! Biće da s' ti dobro preladijo!!??
E… ni lagano bit' bećar!!

Baj Đuka iz komšiluka

23.12.2009. u 22:20 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 20.12.2009.

poezija o snaš' Mari

Moj baj' Đuka o'š'o kod pajdaša
na divane
i malo zakuglat',
a njegova od sto kila snaša-
baj' Đukina bolja polovina,
zasela baš pravog za computer
pa k'o kaže;
Malo će zaguglat'.
Zablogirat',
zaigrat' igrice,
na fejsbuku malo diskutirat
i poglednit u žute stranice!

«Svetu drag' ko j' ovo nasliko!?»
od čuđenja usta otvorila.
«Pa to j' štagalj komšije Matoša!?»
u njem gola,
snaša od sto kila.
«Iruda mu pa to j' moja slika…
kad sam ono s Matošem bila!?
Biće vraga ako viđe Đuka
da sam i ja selebriti faca!!
Svetu drag!! Sve se pobrkalo;
I u našem selu ima paparaca!!»

Maro brzo otvor «Srodne duše»
pa si najdi computer hakera,
k'o taki te jako napaljivu,
k'o baš takog trebaš za švalera!!
Pa ako se oće švalerisat'
mora znati stranice obrisat'!!!

Marina druga Mira
koja s Marom sve prodiskutira

20.12.2009. u 19:27 • 1 Komentara • Print • #

subota, 19.12.2009.

Istina ili ne

Istina je jedina i sveta.
Odgovara li svima?
Možda nekima smeta,
možda ne odgovara njima?

Baština je svima draga
baštiniti svatko voli!
Postoji li veća istina
no kad' bi hodali goli?

A bilo bi onih koji
uzdignute glave, svakom,
na pozdrav podižu ruku,
dok bi drugi, s obadvije ruke
skrivali svoju muku.

Zorislav Vidaković

19.12.2009. u 21:45 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 14.12.2009.

Bijela zima o ponoći

Još je jedna
bijela zima
zabijelila trgovima,
krovovima.
Je li zima u grudima,
godinama ovim svima?
Bijela zima
u ljudima.

Kako mogu
skupa s njima
hodat'
ovim pločnicima,
a u meni,
a u njima,
samo zima?

I ne mogu ove noći
još ne mogu
kući poći,
bijela zima o ponoći.
Pahulje se skupa slile
k'o da su se zaljubile,
zabijelile,
zasvijetlile,
nekim čudnim
svijetlom noći,
svijetlom noći o ponoći.

I ne želim
spavat' poći
kao da ću prekinuti
san bjeline ove noći,
kao da ni jedna zima
više nikad'
neće doći.

14.12.2009. u 22:13 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 13.12.2009.

baj' Đuka iz komšiluka

Eto drag' blogeri moram Vam ništo ispripovedat'! Puko b' da Vam to ne kažem. Eto niki dan me zaustav' ded Mika pa će;
«Jel Đuka? Šta vi bećari to rad'te!? A..a?»
Aja onako zabezeknijo se pa se sve uzmuc'o;
«Pa š…ta to radmo!?»
«Pa ništ ne radite! U tom' i je problem!! Snaše nervozne! Brakovi se raspadu!? Dece sve manje!? Nekad su to sve bećari spašaval'!! A..a??»
A ja sam mu rek'o!! I dobro sam mu rek'o;
«Pa ne mogu se ja razdrt na sve strane!!!
Pa jel ni' tako??

baj Đuka iz komšiluka

13.12.2009. u 22:04 • 0 Komentara • Print • #

četvrtak, 10.12.2009.

Možda i ja napišem haiku stih

Možda i ja jednom napišem haiku stih.
U posljednje vrijeme češći je od svih!
Opisat ću proljeće
i ljepotu trešnjinog cvijeta,
stavit ću u njega ljubav cijelog svijeta;
Sve to složiti u tri stiha
sa tri do osam slogova.
Ubaciti u njih prijateljstvo
sa svih netova i blogova,
sa svih ulica i bulevara,
i ove nove ljubavi ,
i prijateljstva stara.
Oslikati livadu najljepšeg cvijeća
iz koje se miris proljeća širi!
… Možda jednom napišem i haiku pjesmu!?
…Možda kada jednoga dana
neki europski politričar
učini harakiri!!!

Zorislav Vidaković

10.12.2009. u 13:22 • 1 Komentara • Print • #

petak, 04.12.2009.

Prijatelji dragi moji

Prijatelji dragi moji
pružite mi sada ruku,
vrh ponora tamnog stojim.
Prikratite moju muku.

Ne bole me kljaste noge
ni mnoge od drugih rana,
ne boli me tijelo moje.
Ljudska bol je meni strana.

Duševne su moje boli:
kad se mrzi, kad se voli,
kad se slože sve te priče,
kad se duša sva ogoli.

Sad mi osmijeh podarite
i čvrsto me zagrlite,
il' kažite nijekom ruke
da prikratim svoje muke.

Da okajem svoje grijehe,
grijehe onih oko mene
i prestanem nebom letjet
letom ptice izgubljene.

Il' recite gdje se gnijezdo
toplo, meko može sviti,
gdje se može zaboravit'
gdje se može oprostiti?

04.12.2009. u 20:55 • 0 Komentara • Print • #

četvrtak, 03.12.2009.

pjesma zloslutnica

Zašto smo zatvorili oči
da ne vidimo cvijeće,
zašto smo posijali mržnju
umjesto ljubavi i sreće?

Doći će dani kazne,
zbog naših prekobrojnih grijeha,
osušit će se
rascvjetale livade,
nestat' će pjesme i smijeha.

A oni što drugima spremaju
hranu od mišjih repića,
sami će tu hranu jesti
i pripremat' si pića.
I kad dovoljno popiju
čaja od mahovine,
otvarat će im se rane
i past će u mračne dubine.

A iz tog zatvorenog kruga,
iz mora izbezumljenih lica
tek ljubav će biti propusnica.

I ne će biti diploma
ni priznanja neće biti,
tek one sa osmijehom na licu
anđeli će
na krilima iznositi .

Zorislav Vidaković

03.12.2009. u 18:44 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.