Na livadi cvjetnoj
ranoga proljeća,
okupanoj rosom
i mirisom cvijeća;
Ja žudih za svijetlom
i mirisom svijeća.
Lažne raskoši
vječnoga proljeća.
Dok ležah na sagu
trave i tratine
žudih poletjeti
u svijetle visine.
-
Pogled mi odluta
put nebeskog svoda
i sačekah večer,
ne bil' sreo zvijezde,
tamo gdje se roje,
tamo gdje se gnijezde.
Očaran ljepotom
zvjezdanog beskraja,
ja spazih zvijezde
sjajne i visoke
i slijepo pođoh
put raskošnog sjaja.
I krenuh ravno
put vlastitog kraja!
I uporno krčih
put svijetlih visina.
Ne primijetih draču,
blato oko mene.
I pustih malu, nježnu,
toplu ruku
i napustih mirnu
uvalu i luku.
-
Zvijezda padalica
najjače zasvijetli,
kao jauk bola,
nagoviještaj kraja
i svojim sjajem zove,
mami, prijeti.
Zove na staze
tamnoga beskraja.
-
I gradih dvore,
putove i pruge,
premostih brda,
crne provalije.
Uporno gradih
brod od cedrovine
i tonuh sve dublje
u sive dubine,
i žudih sve više
raskošne visine!
I brod moj pluta,
a skoro će zora.
K'o ljuska oraha
na pučini mora,
a kopna nema,
tek more miriše
i tamo daleko
nazire se svijetlost,
a male tople ruke
nema više.
-
Ja vidjeh zvijezdu
u obličju žene
sjajnu i raskošnu.
Mrsih kose njene
i ljubih joj usne
mirisne, crvene,
tople, vlažne, meke,
strašću opijene,
al' brzo prođe
vatra i pijanstvo.
Osjetih ruku
na ramenu, hladnu
i krenusmo skupa
bespućima nekim.
Sa njom me poveza
tek puko poznanstvo.
-
I pođoh putem
svijetlih bulevara,
zadimljenih krčmi
i pustih ulica.
Zvijezda što tek bljesnu
i brzo se gase,
zvijezda zamišljenih,
namještenih lica.
Na tom putu teče
potocima vino
i rakija ljuta
dio je tog puta.
I pijani snovi
osjećaš se fino,
a onda ti duša
u maglu odluta.
Izgubljen u svijetu
izgubljenih lica
u tom labirintu
prepunih ulica;
Stalno sretah tugu;
Ponajviše svoju,
a ponekad drugu.
I slatke patnje
dio su tog puta.
Tu se divih ženi
koja sebe mrzi,
koja sama luta,
a dobra večera
tek su snovi njeni.
Tu upoznah ljude
same, izgubljene,
što pate zbog novca,
politike, žene,
izgubljene tekme,
noći probdjevene.
Tu otvorih dušu
nepoznatom strancu
i on meni svoju
kao starom znancu,
a nismo ni rekli
jedan drugom ime
i nismo si rekli
što bi stvarno htjeli.
Tek pili smo puno
i pričali dugo.
Jedva primijetismo
da sviće dan bijeli,
da se zvijezde gase
i da je najbolje
na počinak poći.
Kada drugi ljudi
odlaze u polje.
-
Ja sretoh zvijezde
muze što se zovu.
Raskošne, blještave,
umne, tužne, snene,
pokušah sa njima
gradit' kulu novu.
Al' kula od stiha
kula je od zlata,
nije kamen tvrdi,
nema svoju dušu
i sruši se kao
kula od karata.
I duše ljepotom,
vinom opijene
poletjeh visoko,
tragom izgubljene
ljubavi i boli
i osjetih snagu
i ljepotu muke
i raskoš tuge.
Vodile me muze
kroz godine duge.
Te slatke patnje
što stihove daju,
opet me povedu
mračnome beskraju.
U svitanje spazih;
Gasne blještavilo!
Ta one su samo
odsjaj vječnog sunca.
Ta one su kamen
i nemaju srca.
I od muza vidjeh
tek obične žene,
žene usamljene,
žene prevarene.
Ta one su bile
tek ljubovce Boga,
ostavljene same
u svemiru pustom,
ovijene lažnom
slavom i svijetlošću,
zatočene negdje
u tom mraku gustom.
-
I pođoh do zvijezda
mudrost što se zovu.
Taj put mi bijaše
najteži, najduži.
Taj put je posut
trnjem i kamenjem,
najviše traži
i najviše pruži!
Na putu posutom
sa bezbroj zapisa,
putu zagonetnom
kroz kordone knjiga,
sretoh mudre starce,
mudre mlade ljude,
nesreće, ratove,
tuge i radosti,
pakosti, zluradost,
karizme, zablude.
Vidjeh knjige
zlatom, srebrom optočene
i knjige prljave,
prašne, pokidane,
a u njima znanje,
mudrosti, istine.
I razlike nema
i ne mo'š ih svrstat ;
glede urednosti
i glede vanjštine.
Sretoh ljude zlobne,
sretoh ljude drage,
ljude koji druge
oko sebe guše.
Ljude koji svoje
srce svakom daju,
ljude uskih pogleda
i široke duše.
-
Krenuh stazom zvijezda
koje stalno rade,
koje stalno svijetle,
ne blistave nisu
čak su neprimjetne,
al' pružaju neko
tiho zadovoljstvo
k'o pružena ruka,
kao osmijeh blagi.
Na toj stazi nađoh
puno prijatelja,
običnih, srdačnih
i oni su imali
puno svojih želja.
Zajedno radeći
umnožismo snagu,
umnožismo radost
i lijepo mi bilo
na zvjezdanom tragu.
-
Al' naiđe oblak
crn i neproziran.
Odjednom tišina,
odjednom mrak gusti
i ničega nema;
Ni cvijeta
ni žene.
Taj oblak je odnio
jedan dio mene,
odnio sjećanja,
slike dragih lica
i najbliže moje
oblak odnio je.
Kao da me nema,
k'o da nisam bio,
odnio je jedan
dio mog života.
Kao da sam spav'o,
ali nisam snio.
-
A onda buđenje,
stotinu pitanja,
puno nevjerice
i dugog ležanja,
i teških dilema,
k'o da nikog nema,
tek zidovi bijeli
i puno problema.
-
A onda se pojavi
sam anđeo čuvar
u običnom liku
starog prijatelja.
Za njega je zapovijed
svaka moja želja.
Svako moje htijenje
slijedi izvršenje.
I sretoh puno
nasmijanih lica
koja poznah prije,
ali nisam znao
ni morao znati,
da će trebat meni,
da će meni dati
sve baš što mi treba;
Čašu hladne vode,
komad bijelog hljeba.
Tek u kobi spoznaš
prave prijatelje
i ne tražiš zvijezde
sjajne i visoke.
Tek misli postanu
umne i duboke.
I saznanje;
Kad se crni oblak
baš na tebe sruči,
onda se progleda,
onda se nauči.
Onda male stvari
dobiju težinu,
vidiš svu ljepotu,
osjećaš svježinu,
cijeniš dobru notu
i slušaš tišinu.
Osjetiš bogatstvo,
vrijednosti življenja
i povučeš ručnu.
Čemu silna htijenja,
kule i gradovi
jer na kraju
sve nas
čekaju grobovi;
Hladni tijesni,
neudobni,
mračni,
puni pljesni.
-
A za grob su
svi podobni
i bijednici,
i snobovi.
-
A u malom svijetu
običnog življenja
puno je radosti.
Pa i pakost nekad
na osmijeh povuče,
ako se razmisli,
ako te pouče
napravljene greške,
ako ti zadaće
tvoje nisu teške.
A saznanja ima
ta prošli smo svašta;
Bolesti,
ratove.
Sve se jadnom prašta,
svi su jednom dragi,
na druge se smiješe.
Svi su dobri ljudi.
Svi nekada griješe.
-
I kada pomislih;
Bliži kraj se puta,
stigoh do raskrižja,
al' gusta je magla.
Zazvah dragog Boga
u strahu da duša
moja ne zaluta.
I spazih svijetlo
na vrhuncu svijeta
Vidjeh mudrog starca!
Oko njega knjige,
ispred njega ekran-
čudo interneta!
Vitalnog sjećanja,
izbrušenog uma
pokupio znanja
od cijeloga svijeta.
Upitno me gleda
i blago se smiješi.
Pomislih u trenu;
Taj nikad ne griješi.
Upitah ga smjerno;
Kojim putem poći
i kako do mjesta
svih saznanja doći?
Ustade polako
za ruku me uze
i tiho prozbori:
Slijedi svoje srce.
Slijedi svoje muze.
Pođi svojim putem,
ne okreći glavu.
Na tom putu nema
ni cvijeta, ni žene.
Samo hodaj stalno
po toj ravnoj crti.
Prije same smrti
stići ćeš do mene.
Zorislav Vidaković
Post je objavljen 29.12.2009. u 22:01 sati.