Prijatelji dragi moji
pružite mi sada ruku,
vrh ponora tamnog stojim.
Prikratite moju muku.
Ne bole me kljaste noge
ni mnoge od drugih rana,
ne boli me tijelo moje.
Ljudska bol je meni strana.
Duševne su moje boli:
kad se mrzi, kad se voli,
kad se slože sve te priče,
kad se duša sva ogoli.
Sad mi osmijeh podarite
i čvrsto me zagrlite,
il' kažite nijekom ruke
da prikratim svoje muke.
Da okajem svoje grijehe,
grijehe onih oko mene
i prestanem nebom letjet
letom ptice izgubljene.
Il' recite gdje se gnijezdo
toplo, meko može sviti,
gdje se može zaboravit'
gdje se može oprostiti?
< | prosinac, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |
Poezija osječkog pjesnika Zorislava Vidakovića
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Osječki pjesnici
Društvo pjesnika Antun Ivanošić Osijek
Zal Kopp
Osječki pjesnik
Pjesma nad pjesmama
Pjesme su moje sjeme crne grude