Prijatelji dragi moji
pružite mi sada ruku,
vrh ponora tamnog stojim.
Prikratite moju muku.
Ne bole me kljaste noge
ni mnoge od drugih rana,
ne boli me tijelo moje.
Ljudska bol je meni strana.
Duševne su moje boli:
kad se mrzi, kad se voli,
kad se slože sve te priče,
kad se duša sva ogoli.
Sad mi osmijeh podarite
i čvrsto me zagrlite,
il' kažite nijekom ruke
da prikratim svoje muke.
Da okajem svoje grijehe,
grijehe onih oko mene
i prestanem nebom letjet
letom ptice izgubljene.
Il' recite gdje se gnijezdo
toplo, meko može sviti,
gdje se može zaboravit'
gdje se može oprostiti?
Post je objavljen 04.12.2009. u 20:55 sati.