Moj je dado ponekad zaplak'o.
Jel'' se sjeć'o poginule braće
što su svojom krvlju posvetili
ovu crnu slavonsku ravnicu
za dom sveti,
za božju pravicu,
il' razmišlj'o gdje su sad dorati
s kojima je znao zaorati
ranim jutrom kad zapjeva ševa
pa u brazdi dočekati zoru
i divit' se tom slavonskom moru.
E, moj dado, dugo tebe nema,
nema, dado, više ni dorata,
na domu nam dado korov raste,
izvadili pendžere i vrata.
Ispraznili sotone, lopovi,
topovima zemlju preorali.
E, moj dado, znam što si mi prič'o!
I ja mor'o doživjeti rata.
I opet se, dado,krvca lila,
i opet su lopovi, fukare,
zaposjeli debele fotelje,
pogazili običaje stare.
A kada bi vidio unuka,
malog si ga u krilu držao,
u kakvog je čovjeka stasao!
Hoćel' će i on morat' ratovati,
hoće li ga mučit' ista muka,
hoćel' će i on živjet' isto tako?
Sad znam, dado, zašto si zaplak'o.
Zorislav Vidaković
Post je objavljen 27.11.2009. u 18:28 sati.