Prije podne rano, sunce razigrano.
Na slamu prileg'o u bagrema sjenu.
Bećarsko mu srce lako zatreptalo,
glava puna misli na tu kobnu ženu.
Vjetar nosi miris bagremova cvijeta.
Proljeće je kasno, izvlatala žita,
šokačka mu duša šira je od svijeta.
Je li to pošteno? samog sebe pita.
Vragolasti vjetar zašuška opravom,
presječe ga pogled koji tijelo pali.
On zatrese zbunjen usijanom glavom:
«Je su li te možda anđeli dozvali?»
Pored stare šupe spusti staru torbu
rumeno joj lice k'o da vatrom gori.
Polako mu priđe kao da je sjena,
pogledom ga mami, ništa ne govori.
Primi je za ruku, a ona ga peče,
drhti poput breze na proljetnom vjetru.
Privuče ju nježno , ozarenu sretnu;
«Sjedni pored mene.»- šapatom joj reče.
Opija se vatrom sa usana njenih,
drhti skupa sa njom kao da je zima.
Zadig'o joj skute, a pogled mu kliznu
put bedara njenih bijelih i putenih.
Zaljulja se njemu lagano u glavi!
Zaljulja se dvoje u slami i travi!
Poljupci, uzdasi i znoj nagih tijela,
između njih dvoje vatra je gorjela.
Zalegli su u bagrema sjenu.
Jaka vatra jako kratko traje.
Sve je prošlo ko u jednom trenu,
a u drugom ona otišla je.
Škripnu vrata, on pogleda;
Žena iza štale!!!
«Kako to izgledaš?
Gaće su ti pale!»
U glavi mu misli brze poput strijele;
«Ženo! Tiho, Šuti.Stao sam na pčele.
U široke gaće jedna se zadjela,
ja ih spustih polako i mirno,
a ona je sretna tamo odletjela.»
Pa pokaže rukom pokraj stare šupe,
tek tada primijeti, nema stare torbe.
«Eto gledam treba plota popraviti,
samo moram na pčele paziti!»
U mislima grješnim
nema mjesta sjeti.
Čini mu se:»Pčelica bi,
opet mogla doletjeti!!!»
iz moje prve zbirke:
«MOJ OSIJEK TONE U NOĆ»
Zorislav Vidaković
Post je objavljen 15.11.2009. u 22:54 sati.