Ljetni je topao
i sunčan dan.
Na trgu kraj fontane,
sletjele su tri grlice,
a sunčeve zrake sa kapljicama,
kao da izvode trice.
U jednom trenu se pojave
lukovi duginih boja,
u drugom sve je boje plave,
pa onda sve nestane
kao i mašta moja.
Znam, siguran sam.
Tuda će proći
jer prođe svakoga dana,
vitka i lijepa plava žena
i prići mi nasmijana.
Je li to zbog njenog muža
jer dugo radimo skupa,
ili možda želi da joj priđem,
i je li to srce mi lupa?
I spazih je iz daleka,
ali povorka neka ide.
To transparente nose neke
i baš mi se ne svide
jer zaklanjaju mi pogled,
na kobnu ženu lijepu
i nervozno vrtim sve brže
ukradeni vijak u džepu.
A lopovi na plakatu piše!
Nešto me tišti, zaboli.
Ta prodao sam dušu
za jedan kilogram soli,
jer vijak ne vrijedi više!
I je li to pošteno
maštati o tuđoj ženi
i koliko ona svog muža voli?
A ona se k'o prava koketa
popela na rub fontane
i poljubac mi posla sa dlana,
kao; Još ima dana.
A ja sam u mašti
i dalje gledao
vitku, plavušu lijepu
i stiskao nervozno rukom,
ukradeni vijak u džepu.
iz zbirke
"MOJ OSIJEK TONE U NOĆ"
Zorislav Vidaković
Post je objavljen 20.11.2009. u 22:27 sati.