Ponekad kasno u noći
pomislim na zadnje sate;
Što ako završim
negdje na uglu
ispod nečijeg plota,
a nisu padale granate?
Da li je to sramota
ili tek pusta želja
da me u tom trenutku
ne posjeti hrpa
lažnih prijatelja?
Što ako završim
negdje na bespuću,
ako na kraju ne budem imao
ni stan, ni auto, ni kuću?
Dali je to sramota
ili tek pusta želja?
I ako se nitko ne pomoli za mene?
Koliko su iskrene molitve
što ih satima mole
neke nepoznate žene?
Koliko je uopće bitno
to posljednje opraštanje od svijeta
i kome?
Meni ili njima?
Pa ne idu ljudi na oproštaj
ni mačkama ni psima;
Najčešće
jedinim pravim prijateljima.
Ponekad kasno u noći
pomislim na zadnje sate.
Što ako završim
negdje na uglu
ispod nečijeg plota,
a nisu padale granate?
Zorislav Vidaković
Post je objavljen 24.11.2009. u 22:56 sati.