Eli! Eli! Lema sabakthani
Što li sam ja to,
piskaralo sitno,
što stihove piše
u svojoj osami?
Ili sam možda
vitez od Manče,
što sabljom maše
u svog uma tami?
Što hrabro ide
na silne divove,
na čvrsta krila
velih vjetrenjača.
Što želi riješit
sve tuge i boli
i obrisat' suze
iz doline plača.
Možda će ipak
na krilima lakim,
poletjeti stih
u svijetle visine.
Promaći udarcu
silne vjetrenjače
i ponijeti vapaj
iz tamne dubine.
I sletjeti lako
na vrh piramide,
faraona moćnog
stanište grobova.
Il' na Olimp sveti,
na krilima lakim,
muzama stihova
na gozbu Bogova.
Možda će se spustit'
u duboku sjenu,
podno raspela
na Golgoti gori.
Otisnut' se jednom
u svijetle visine,
Bogu svemoćnome.
Onom što nas stvori!
Na povjetarcu,
lagano poletjet',
prozboriti glasno
pred jutro u tami.
Ili će samo
izustiti tiho:
Eli! Eli!
Lema sabakthani
( Bože moj, Bože moj; zašto si me ostavio?)
Post je objavljen 04.11.2009. u 20:41 sati.