U stvari, moglo bi se reći i dva, tri dana torture. Imam ja tog jednog frenda. I čovjek se sutra ženi (konačno). Ni manje ni više nego u Čakovcu. I naravno, pozvana ja na svadbu. A na svadbi se ne možeš pojaviti k'o da te poplava izbacila (za razliku od blogerske kavice, na primjer). Dakle, treba potegnuti u Čakovec. To je najmanji problem. I onako jedva čekam da nekud klatim. Ali treba se pripremiti za sve moguće i nemoguće prilike i neprilike. Što ako bude vruće? Što ako bude hladno? Što ako bude sunčano? Što ako bude padala kiša? Što obući, obuti? Kako uskladiti frizuru sa šminkom, odjećom, obućom? A nakit? A torbica? Kuda strpati rezervni kišobran ako ponesem otmjenu malu svečanu torbicu? Pasmater......

Tortura je počela još jučer na korekciji noktiju. Kako sam se izlajala da idem na svadbu moja S. nije htjela ni čuti za jednostavne i diskretne nokte bez ikakvih ukrasa. Pogotovo kad sam još lanula da se mladenka također bavi geliranjem papaka. Pa je počela tirada: "Jesi li ti normalna, pa nećeš me valjda sramotiti po svijetu, što će reći žena kakva ti to seljača radi nokte, moraš mi osvjetlati obraz, bla bla bla..." I prije nego što sam se snašla nakeljila mi je na dva nokta nekakve zlatne listiće i crne perlice i nekakvu gromaču koja strši kao šaka u oko. I da je to pravi pravcati Swarowski kristal i da ona to ne stavlja svakome jer da je preskupo, ali mene kao susedicu kuća časti. Jebali je Swarowski i zlatni listići. Jedva sam je uvjerila da ću nositi sandale zatvorenih prstiju. Bojim se pomisliti kakve planove mi je imala za kopita.

Danas se pak desilo ovo..... Imam taj neki blesavi običaj da paničarim oko nevažnih sitnica i onda zaboravim na najvažnije. Tako da mi do DANAS nije uopće palo na pamet da isprobam taj jedan jedini svečani ljetni komplet koji imam. Nosila sam ga prije dvije godine na jednoj svadbi i mislim si: imala sam dobrih desetak kila više nego sad i nema šanse da mi nije dobar. I konačno se udostojim obući ga onako čisto probe radi i ustanovim da mi je preširok. Pa izgledam u njemu šire nego onomad s deset kila više jer na kraju krajeva, bio je šivan po mjeri. Da stvar bude još bolja, kad sam ga htjela skinuti ostao mi je vrh patenta u ruci. Nakon par neuspjelih pokušaja da povučem razbijeni patent otkrila sam da mi je suknja toliko široka da je mogu skinuti i bez otkopčavanja. I što sad? I sva sreća da mi je osamdeset posto garderobe u crnoj boji pa iskopam neku malo dužu suknju koja je bila tako ljubazna da mi se super uklopila s gornjim dijelom svečanog kompleta.

Problem broj dva - taj gornji dio je bez rukava. Jer me krojačica uspjela uvjeriti da bi mali rukavići izgledali na tom kompletu staromodno i babasto. Iako sam ja uvjerena da na raskošnim ženama poput mene haljine bez rukava izgledaju sve samo ne moderno i djevojački. Pogotovo još kad smršaviš, a ne vježbaš pa ti se nadlaktice otrombolje. No, u krajnjoj liniji ne udajem se ja i tko će me uopće gledati, čime se ja opterećujem....
Nakon problema odjeće pojavio se problem obuće. Imam krasne sandale (da, zaista imaju zatvorene prste) ali imaju štiklurinu. A štikle i moja tonaža plus cjelodnevno stajanje na nogama u istima nisu najsretnije rješenje. Sandale broj dva imaju nižu (i još k tome i punu) petu i udobne su, ali možda i nisu najprikladnije jer neodoljivo podsjećaju na špagerice iako je gornji dio od crne kože. Ali kao prva pomoć dobro će doći.

A onda timarenje....... U pičku materinu, ovo je jedan od onih dana kad poželim da sam muško. Oni se samo moraju podaprati, obrijati, eventualno odrezati nokte, ispljuskati after ševom, uskočiti u košulju (koju će im netko drugi ispeglati), hlače na peglu i ravne cipele. Još samo sat na ruku i novčanik u džep i spremni su. A čime se sve ja moram baviti od ranog jutra.... ma to je bogu za plakati. Prvo sam se otuširala. Pa obrijala sve što se obrijati moralo. Pa se namazala losionom da ta kožurina omekša. Zahvaljujući genima nikad nisam previše vremena morala posvećivalti preparativnoj kozmetici (čitaj - mackanju). Ali godine ipak čine svoje. Pa sam odlučila konačno vidjeti što sve od potrebnih krema, ulja, gelova i ostalih pički materina imam na raspolaganju. Pa se ispostavilo da zahvaljujući mojoj dragoj teti iz europske unije imam svašta nešto. Evo da jednom i moj post bude onako ženstveno šminkerski.

Dakle, prvo sam napravila piling uz pomoć Givenchy Spa Expertise eksfolijatora. Isto sam napravila i sa usnama uz pomoć Moisturing Lip Scrube-a (jebi ga, obični Oriflame). Nakon čega sam na facu nanjela Givenchy Skind Drink Espress masku, a na gubicu Carita progressif anti-age perle de jeunesse levres. Kad sam ta sranja isprala na nježno i osjetljivo područe ispod očiju nanjela sam Skin Drink Express Eye, facu namazala s Carita hranjivom kremom (ta Carita je navodno marka koju koriste isključivo profesionalni kozmetički saloni, ako teta ne laže, ali meni to i onako ništa posebno ne znači). Čitavo tijelo (a to je bogme poprilično prostranstvo i bilo je tu dosta posla) sam namazala s Nevo Dead Sea Spa hand& body losionom koji božanstveno miriše. A u ovom trenutku mi se topi vosak za parafinski tretman ruku i stopala (i to mi je teta uvalila). Baš me zanima da li to sranje zaista tako divno i krasno omekša kožu ruku i stopala ili se teta samo htjela riješiti nečeg što zauzima puno mjesta u kupaoni.

Uglavnom, sve mi je to poprilična tlaka i pitam se gdje je nestala moja ženstvenost? Jer sigurna sam da većina žena dosta vremena posvećuje mackanju i trackanju i raznim kozmetičkim tretmanima. A meni se to taaaaaako ne daaaaaaa...... Kad se samo sjetim da prije desetak godina nisam mogla zamisliti da bi se pojavila negdje u javnosti nenašminkana. Pa sada pravdam svoje sve rjeđe šminkanje samopouzdanjem koje dolazi s godinama. A bit će da se najprije radi o - lijenosti.

Da čujem, koliko se vi mackate i trackate?


Update: Vosak (parafin, wtf, nevermind) je tekuć samo dok je vruć. Čim se počne hladiti počinje se ponovo skrućivati (obrnuto od nečeg drugog, he he he.....ups, dosta s grešnim mislima Wind). Što znači da svoje ručice ili nožice treba uroniti u poprilično toplu, da ne kažem vruću smjesu. Što sam ja učinila poprilično oprezno, ali svejedno mislim da neću tako skoro ponoviti taj postupak. I evo me sjedim za kompjuterom stopala zamotanih u najlonske vrećice s frotirkom navlakom za ruke povrh toga (sreća što imam mala stopala). Veoma glup prizor, ali prilično ugodan osjećaj. Baš me zanima čisti li se poslije taj vosak lako s nogu i kakav će biti rezultat.

Da, reklama je - ne, nije plaćena. Ali ako može blogtočkahaer reklamirati razne debilne igrice i maltretirati me s onim pčelama što vucaraju boce Coca Cole, mogu i ja nabaciti jednu reklamicu na svom ultra hiper cool blogu koji, kao što bi rekao car Krule, dnevno posjeti jedan do dva čovjeka;)

U Rijeci se otvara novi salon za šišanje pasa. Sram me bilo, zaboravila sam kako će se zvati. Nensi ili Nesi ili tako nekako.... Uglavnom, po vlasničinoj kujici. Kako salon još nije zvanično otvoren fotke koje slijede su čista ekskluziva.

Bonnie prije "tretmana":





Wtf? Jel' vi to mene mislite objesiti?



Wall of fame



A evo ga i naš susjed Bono.



Hej, Wind, pa vidi što mi rade a ti sjediš i još se smiješ! Neka netko zove društvo za zaštitu životinja!



Ma gonite se svi skupa u krasan kurac, idem ja ća!



A vidi ovu kuju... samo se ti ceri.... ti si slijedeća.....



Je više gotovo?!



Uuuuuu, pasmater.... baš sam zgodna. Di ste komadiiiiii?



Dva sata ste me strigli, čupali, rastezali, toćali u vodi, maltretirali fenom, špricali parfemima i sad me više pustite na miru. Što ovdje kuja treba napraviti da bi dobila kavu? Konobaaaaaaaaar!



Update:

S obzirom na to da smo Bonnie i ja bile u salonu dok je još bio u fazi uređenja nisam previše fotkala sam interijer. Ali vidim da je vlasnica stavila fotku na fejs pa eto, da vidite kako je cukreni salončić, k'o bombončić (opet imam pjesničku fazu, pasmater...).



I da - zove se "Nesi".