srijeda, 22.10.2008.
Only When I Lose Myself 3
.
.
.
ponekad je potrebno zapaliti mostove iza sebe, izbrisati svaku moguću poveznicu sa nekim ljudima, osjećajima ii događajima. da, ponekad je to teško, no neophodno da mi mogli nastaviti funkcionirati, egzistirati koliko-toliko pribrani.
.
no što učiniti kada se ti mostovi sami od sebe regenriraju, obnove i postanu funkcionalni? da li ih ignorirati, okrenuti glavu od njih i odbijati svaku mogućnost povratka ili ih prihvatiti i biti s njima u nekoj vrsti suživota, simbioze?
je saux non pas, fuck it, nažalost nema odgovor na sve.
da li uopće postoji netko tko želi imati odgovor na sve? ne samo teoretski već i onaj praktični, funkcionalni, svrsishodni. da li bismo i onda ponovili iste situacije, da li bismo i onda identično reagirali?
.
ne želim imati sve odgovore, ponekad je ipak bolje i razumnije - ma kako god to paradoksalno zvučalo - ne znati. scientia potentia est, kažu, no to ipak više koristi na određenim poljima i aspektima života, no ovako.. u cirkusu koji se zove la vie, možda je ipak predvidljiva nepredvidljivost ono nevjerojatno, ono što nam daje osjećaj da smo živi, da živimo... jer što će ti život ako se ne osjećaš živim?
.
na koji način ćeš to postići, nebitno je; ok, možda ipak jest malo bitno, ali malo, malo. možda je način da se osjetiš živim nevjerojatni seks u polutami uz zvukove frenetičnog brujanja vlakova, možda je to bičevanje na krovu nebodera, možda je to luda vožnja gradom kroz ulice i uličice, možda je to druženje sa dragim osobama na frontu nekog lokala gdje si resident i skoro pa inventar.. varietas delectat....
.
no možda, možda je to hodanje po tmurnom, sivom gradu na obali mora, kroz koji rječina prolazi i prodire u svaku poru tvoga tijela.. onaj miris vlage u zraku u kombinaciji sa industrijom i moćnim svjetlima užurbanog grada; zvuk koji dopire iz gitare ispod gradske ure ili zova ljubičaste kože na kantunu... možda je to trenutak kada se osjećaš živim, kao i trenutak dok kapi kiše padaju po oknima, nevidljivim okovima; trenutak kada prostorno vremenski kontinuum prestane postojati, trenutak zvonkog šamara u hladnim zidinama trsatske gradine....
.
zašto da se utopimo u sivilu, među mediokritetima, koji zauzimaju mjesto, nemilice troše resurse? gdje je ta divna zemlja utopia u kojoj nema drugog života, alter ega, nedovoljno dobrih supstitucija i zamjena, gdje sorrow & despair ne postoje...
some day, some how...
.
da li je moguće slučajno naletjeti na nekoga koga poznaješ u milimetar? poznaješ, da; do one mjere kada i telepatija funkcionira, kada su riječi nebitne.. meaningles.. unforgettable.. premda, slučajnosti ne postoje, odbijam vjerovati u slučajnost, u jebene kaskadne grješke kojima smo svi mi okruženi... sve se događa sa razlogom.
.
.
do tada, ostaje mi samo obaviti se moćnim crnim latexom i lizati si prste u rukavicama dok osjećam moćni puls čiste strasti... fetish strasti, mračnog užitka...
srijeda, 08.10.2008.
Martyr
.
.
.
opet sam nekako indiferentna, ne samo prema svom malom univerzumu, već i prema apsolutno svemu što me okružuje - počevši od svakodnevnih informacija o događajima u zemlji i svijetu te onim ostalim, tuđim, uglavnom imaginarnim problemima.
zašto je to tako, ne znam, no nadam se da će uskoro završiti ta faza jer je postalo nemoguće znakovito uzdisati od dosade pri pogledu na novine. nemam više ni strpljenja razgovarati o svakodnevnici, zamarati se trivijalnostima; nemam strpljenja biti tuđi psihijatar premda to činim sa užitkom...
moj mali univerzum je postao kaotičan; potpuno odsustvo reda i zakona dovelo je do male promjene na listi prioriteta koje na mene trenutno nepovoljno utječu; no, što nas ne ubije, to nas ojača; tako da vjerujem da ću prije ili kasnije izaći iz ove možebitne krize u skoroj budućnosti.
.
.
.
dugo se nisam osjećala ovako dobro u svojoj koži; hoću reći, osjećam se zgodnom, lijepom i nadasve poželjnom. sada, da li je to tek moja taština i narcisoidnost progovaraju - ne znam, no to je ono kako se osjećam. i godi mi to, ne mogu reći suprotno. no kad se osjećam jednostavno usrano, onda je jedino što mi preostaje jest navući svoje divne latex rukavice, uzeti bullwhip i fijukati njime po, kraj i uz leđa malih, pohotnih, pokornih stvorova.
dobila sam divan kompletić srebrnih igala i nevjerojatno sam sretna zbog toga.
s obzirom da se uskoro bliži vrijeme darivanja, možete početi skupljati novčiće u kasicu za sve one divne, krasne, mračne i bolne stvarčice koje ćete mi kupiti.
zapravo, nije uopće stvar u materijalnom - ja samo želim malo pažnje; ionako si mogu priuštiti ono što želim i što mi treba.
.
latex, koža, plemeniti metali.. sve prolazi.
.
želim da me se odvede u šetnju, da me se mazi, pazi i da me se obožava; da me se razmazi i tetoši, da mi se udovoljava na milijune načine; želim da se pojaviš kad fućnem, kad zaželim...
ne želim očekivanja, obveze, piljenja po mozgu i previše pitanja.
možda sam ipak malo u onom svom jesenskom raspoloženju u kojem vlada melankolija, tuga, glorifikacija same sebe, svog alter ega.
.
.
.
no, priznajem, pazim na sebe; radim na praksi baratanja bullwhipom; iskušavam novi komplet igala te polako, polako biram novu žrtvu kojoj ću prodrijeti kroz kožu ravno do srca.
search & destroy.
.
i onda se pojaviš iznenada i uljepšaš mi trenutak koji je ionako bio savršen; otkuda ti to pravo, to nitko ne zna, vjerojatno ga ni nemaš. nitko nema pravo zadirati tamo gdje je ostavio pustoš, hladnoću i led; gdje je prohujao kao uragan i za sobom ostavio krhotine, fragmente nečega što je nekoć bio čovjek, duša, srce...
ljubomorna sam nekoć bila na cigaretu u tvojim usnama, na jastuk na kojemu spavaš; ljubomorna na svijet koji te gleda i ljubomorna na odjeću koja te obavija.
nije više tako, tužna sam zbog toga.
nigdje ti ne bi bilo tako lijepo, nježno i ugodno kao na mome dlanu.
pokazala bih ti Svijet, a onda ga u suzama doživljavao.
kao katarzu, u suzama ispričao svoju priču.
.
.
.
