srijeda, 22.10.2008.
Only When I Lose Myself 3
.
.
.
ponekad je potrebno zapaliti mostove iza sebe, izbrisati svaku moguću poveznicu sa nekim ljudima, osjećajima ii događajima. da, ponekad je to teško, no neophodno da mi mogli nastaviti funkcionirati, egzistirati koliko-toliko pribrani.
.
no što učiniti kada se ti mostovi sami od sebe regenriraju, obnove i postanu funkcionalni? da li ih ignorirati, okrenuti glavu od njih i odbijati svaku mogućnost povratka ili ih prihvatiti i biti s njima u nekoj vrsti suživota, simbioze?
je saux non pas, fuck it, nažalost nema odgovor na sve.
da li uopće postoji netko tko želi imati odgovor na sve? ne samo teoretski već i onaj praktični, funkcionalni, svrsishodni. da li bismo i onda ponovili iste situacije, da li bismo i onda identično reagirali?
.
ne želim imati sve odgovore, ponekad je ipak bolje i razumnije - ma kako god to paradoksalno zvučalo - ne znati. scientia potentia est, kažu, no to ipak više koristi na određenim poljima i aspektima života, no ovako.. u cirkusu koji se zove la vie, možda je ipak predvidljiva nepredvidljivost ono nevjerojatno, ono što nam daje osjećaj da smo živi, da živimo... jer što će ti život ako se ne osjećaš živim?
.
na koji način ćeš to postići, nebitno je; ok, možda ipak jest malo bitno, ali malo, malo. možda je način da se osjetiš živim nevjerojatni seks u polutami uz zvukove frenetičnog brujanja vlakova, možda je to bičevanje na krovu nebodera, možda je to luda vožnja gradom kroz ulice i uličice, možda je to druženje sa dragim osobama na frontu nekog lokala gdje si resident i skoro pa inventar.. varietas delectat....
.
no možda, možda je to hodanje po tmurnom, sivom gradu na obali mora, kroz koji rječina prolazi i prodire u svaku poru tvoga tijela.. onaj miris vlage u zraku u kombinaciji sa industrijom i moćnim svjetlima užurbanog grada; zvuk koji dopire iz gitare ispod gradske ure ili zova ljubičaste kože na kantunu... možda je to trenutak kada se osjećaš živim, kao i trenutak dok kapi kiše padaju po oknima, nevidljivim okovima; trenutak kada prostorno vremenski kontinuum prestane postojati, trenutak zvonkog šamara u hladnim zidinama trsatske gradine....
.
zašto da se utopimo u sivilu, među mediokritetima, koji zauzimaju mjesto, nemilice troše resurse? gdje je ta divna zemlja utopia u kojoj nema drugog života, alter ega, nedovoljno dobrih supstitucija i zamjena, gdje sorrow & despair ne postoje...
some day, some how...
.
da li je moguće slučajno naletjeti na nekoga koga poznaješ u milimetar? poznaješ, da; do one mjere kada i telepatija funkcionira, kada su riječi nebitne.. meaningles.. unforgettable.. premda, slučajnosti ne postoje, odbijam vjerovati u slučajnost, u jebene kaskadne grješke kojima smo svi mi okruženi... sve se događa sa razlogom.
.
.
do tada, ostaje mi samo obaviti se moćnim crnim latexom i lizati si prste u rukavicama dok osjećam moćni puls čiste strasti... fetish strasti, mračnog užitka...
