Znam da sam rekla da neću više
i da sam se odrekla svega
jednim nevjerojatno nehajnim korakom
najosmišljenijeg nehaja u povijesti svih strategija pa i onih
ljubavnih,
znam da sam rekla da to nije za mene
i da to uopće nisam ja,
a ako sam bila
ako sam ikad bila
to je bilo iz onog dijela koji operativno mora biti
uklonjen
pa sam ga uklonila
iz nehata
i nitko ne može dokazati suprotno
i rekla sam tad još nešto, ako se vratim,
ako se slučajno i posve nehajno vratim
da se tako desi jer se može desiti
svašta se živoj ženi iza ljubavi desi
ako se vratim, a ti nemoj
nemoj nikad da se vratiš
ostani slika u kojoj te čuvam
mojim rukama spremljen u jutarnji kadar
uspavan
u posljednjem susretu gdje smo se smijali
bio je još jedan kad smo plakali i jedan kad si zaboravio što pijem
bili smo još jedni kad smo postali svjesni stranaca koji se drže za ruke
postiđeni u zagrljaju koji nije osmišljen da bude posljednji,
a bio je,
rekla sam da neću više
da je od sjećanja gore samo sjećati se nehajno
kao kad odmičeš pramen s lica pa ti padne na pamet kad si ono, a da,
sjećanje bez ozbiljnosti,
bez "bio si ljubav mog života", "bila sam ljubav tvog života"
sjećanje bez krivnje što nije tako, ipak s malom dozom jer smo tako naučeni,
da su sve ljubavi beskrajno teške kad umiru
i da nitko ne odlazi
iz nehaja
da je to uvijek pomno razrađena strategija
da se ne može samo tako jedno u drugom nestati
na onaj drukčiji način
onako zapravo,
rekla sam da neću više
ma da neću više ni pisati rekla sam, da i to sam, čak,
ipak sam ja propisala kad sam se spremala zavoljeti te
znajući da ću baš tebe zavoljeti
i ne znajući da ću te jednako odvoljeti
nehajno,
a da ću ostati s pisanjem, da to nikad neće prestati očito
iako sam rekla
i znam da sam rekla da neću više
nikad
i ako se slučajno desi da tad unatoč svemu propišem,
na nekakav dan poezije, ljubavi ili obične neke zime
da ću ti posvetiti kadar
ne zadnji nego periodični jer ne mogu obećati
da se neću sjećati tvojih prvih pisanja u mom životu
svojih prvih pisanja u mom životu,
nehajnih,
kao da sam se čitav život spremala na to
da propišem kad te upoznam
ne zbog tebe
zbog sebe, zbog pisanja,
zbog ljubavi koja ne traži ništa osim da budem ono što ću nakon nje ostati
i ostala sam,
nakon što sam ti post festum rekla (napisala) da ja nisam tess, a ti nisi karver
i nakon što sam jedne jeseni zamalo odustala od sebe koja te je upoznala
da bih se vratila
nehajno,
a ti nisi,
ti se nisi vratio
ti si ostao ja i ti u jutarnjem kadru jedne rane mladosti
jedne dvadeset i prve
prije svih mojih neću više
prije oluja i tjesnaca
prije mene same koja se uvijek sebi vraća
nehajno
ulazi u pjesmu kao u more osamdeset i devete, bez zebnje i okolišanja