Breskve poslagane u limenu košaricu dobivaju uleknuća pred suncem.
Ja ne, ja sam naučila biti ponosno blijeda sabirući nabrzinu povijest opekotina.
Zagrizem u izloženo omekšalo tijelo i pustim da kap sklizne do lakta.

Oblaci presvuku nebo dok ne gledam.
Ljeto zariva zube u moju zonu ugode.
Melasa od koje su me boljeli zubi, glava i želudac ostala je u blur slojevima zraka prethodnih godina. Ništa se naizgled ne mijenja, kao i uvijek kada se mijenja sve.
Pokoji madež više.
Drugi okus pića.
Veto na potragu za izgubljenim haljinama.
Jasno ocrtana stopala u pijesku garantiraju stajanje objema nogama na zemlji.
Lako se uzemljiti u tlo koje migolji.

Opet nosim crnu boju, kupujem gelove za tuširanje s mirisom manga, ananasa, kivija, pristajem biti čudna što me rastužuje na način na koji me rastužuju rastanci.
Svakim novim susretom učim o razini vlastite neupoznatljivosti.
Vješto se ucrtavam u tuđe mape kao "someone they used to know".
Nije tuga to.
Tuga je kad shvatiš da se nisi zaljubila sto godina i budeš ponosna na sebe.
I pomalo svisoka gledaš na lomove i zanose, uspavljuješ ljubavnim pjesmama malog cinika u sebi i uspiješ odgledati ljubavnu dramu bez primisli kako bi bilo lijepo...
Učiš o novostečenoj razini nezaljubljivosti.
Lišena zanosa, u svojoj crnoj dolčeviti za prohladnih noći, želiš sve najbolje bivšima i budućima, prokleto pomirena sa sobom.
Koristiš "prokleto" ne bi li se smilila patetici i na tren bila malo ljepljivo čudovište do laktova uronjeno u gorki sirup vrelih srpanja koje diše na slamku i skicira skelet svoje umnožene budućnosti.
S njega se cijedi potrgano meso bresaka; do kolovozâ neće ništa preživjeti, po tradiciji.
Ipak ne.
Ništa se osim povremenog mreškanja uspomena na površini želje ne događa.

Šećem bljedilo predvečerjima.