Bilo je to prije četiri godine, kad sam objavila taj tekst. Tekst kao tekst, bilo mu je suđeno da ostane u arhivi, kao i mnogočemu potom jer arhivi je na koncu bio i namijenjen. Poput slike Doriana Graya, dok je ležao odbačen, nelektoriran, sirov, njegov je sadržaj živio mene. Neću staviti link, iako je nepošteno, iako smo u eri interneta navikli da na sve postoji link. Neću. Zamislite to kao istrgnutu stranicu iz knjige.

Kad sam bila dijete, mama je kupovala čokoladice Fontana, s ledenim punjenjem. Mrzila sam to ledeno punjenje, skupljalo mi se u grlu i izazivalo mučninu, a opet, bilo je nekako svečano i mama ga je voljela. Pa sam jela.
To je za mene uvijek ostao okus ljubavi.
Imali smo mnogo lameta, palili smo prskalice, naše su kugle bile najljepše, one staklene, velike i blještave, u kojima vidiš svoje lice.
Imali smo svu potrebnu pirotehniku za sreću.
Sreća je za mene uvijek ostala vatromet.
I uvijek su me od nje malo pekli prsti.

Mnogo je praznih razgovora proteklo od te dvije i osme. Mnogo praznih emocija, praznih lica. Maski ponajviše. Bilo je tako lako svaki put zamahnuti metlom i očistiti život. A nikad ne početi ispočetka. Poslagati lica u fliper i namještati kosu u najvećoj novogodišnjoj kugli.

Uvijek sam znala da nijedan nije pravi. Od samog početka, uvjerila bih sebe u tu priču, poredala svoje Fontana čokoladice, upalila prskalice i pratila nemir koji plamsa. Što je više gorio, što je veće površine opožario, ljubav je bila veća. Tako sam mjerila.
Jer bilo je strašno priznati da nikoga ne voliš. Onako zapravo. Onako da poželiš skinuti čizme, obrisati šminku rukavom i sjesti na pod pored njega i dugo i tiho plakati. Zbog svih onih koje si pokušavala voljeti, zbog svojih i njihovih boli. Plakati mirno i spokojno, poput onih umirujućih kiša koje ponekad obgrle grad u listopadu, plakati poput čovjeka koji se vratio u svoj dom nakon mnogo godina. I biti pored tog nekog tko te vidi.

Tko te ne treba na onaj tebi tako omiljeni način "Sometimes I need you naked,
sometimes I need you wild,
I need you to carry my children in
and I need you to kill a child. " u kojem se jedino snalaziš. Kome nije bitno crtaš li aktove ili pišeš pjesme, zbog koga ne moraš biti pjesnikinja ni plesačica na žici, nego samo ti. Bez vatrometa, glamura, velikih riječi i epskih momenata. Bez ikakve režije. Bez bitnih i dramatičnih razgovora. Bez praznih razgovora. Bez slajdova kojima prezentiraš improved verziju sebe iznova i iznova, bez iskrivljenih lica u prelijepim kuglama. Bez one dubinske patetične nesreće koja se obnavlja u dvoje kad sjedite svatko za sebe u svojoj autističnoj ljubavi, zagrljeni i sami.
I taj netko, ne bi me volio zbog "trouble in my eye". Jer to nije ono što me određuje, to nije "ono moje nešto", to je samo mana tipa kratkovidnosti, ništa vrijedno pijedestala. Ne bi me volio jer sam tužna na njegov način. Ne bi me volio jer sam destruktivna i jer ga mogu rasplakati. Ne bi me volio jer su mu zajebali prve tri najvažnije. Nego zbog mene.

Mislim da je na to mislio moj prijatelj kad mi je davno, tamo negdje te dvije i osme sleš dvije i devete rekao "Ti zaslužuješ nešto ljepše".