Htjela si da tvoje aktove
Vidi barem pola svijeta
A sada u granapu Sedrenika
Lokalni dripci te pitaju
Lutko, pošto je pašteta



"Ti bi nešto grandiozno", predbacio mi je jednom netko, ispljunuo kao uvredu, kao velebni dokaz moje taštine i egocentričnosti. I iako mi je tad bilo mrsko priznati, da, grandiozno je bila i ostala prava riječ. Mi, ljudi pored prozora, uvijek sanjamo grandiozno, mislimo grandiozno, očekujemo grandiozno, spavamo grandiozno jer eto, ne živimo grandiozno. Ponekad pišemo grandiozno. Zamotamo tuđe prnje u skupocjen celofan i posvojimo, othranimo, pustimo u svijet ne bi li netko par stoljeća kasnije patio zašto njegova životna priča nije tako grandiozna. Snimamo grandiozne filmove, vodimo grandiozne dijaloge, a posebno monologe, kadriramo svaki detalj u krupni plan i usmjeravamo svjetlost samo na ono što vrijedi. A toga je ponekad premalo.
Otkad se rodimo, sve ono što nam je umanjeno za našu mjeru, oduzeto na prijevaru, skriveno, slagano, oteto, sve to potajice trpamo u veliku vreću grandioznosti. Naučimo s riječima. Riječi su alat koji je u stanju uvjeriti svakog čovjeka da je živio dostojan život pa čak i grandiozan. Riječi su ispred gladi, siromaštva, bijede, samoće, patnje, tamo gdje ima riječi, sve je relativno i moguće. Naš prozor u svijet. U taj svijet u kojem neki žive svoje grandiozne živote, imaju grandiozne ljubavi i grandiozna prijateljstva, kamini su im grandiozni i vatru u njima nitko ne opaža, njihovi su pogledi konkretni i usmjereni. Oni ne idu u Trst po farmerke i imaju grandiozne Božiće, a kad nedjeljom spakiraju stvari za izlet, osmijesi njihove djece su, pogađate, grandiozni. I ta će djeca izrasti u ljude koji vjeruju da zaslužuju nešto grandiozno. Nitko ih time neće uvrijediti.

Ono najljepše što mi koji sanjamo grandiozno možemo napraviti jest učiniti jedan djelić nečijeg života grandioznim. Izvesti trik. Stvoriti dramu u tri čina, postaviti na brzinu daske, nabaviti kostime i odigrati ljubav stoljeća i mini Casablancu. Dati nekom klincu koji je otišao s prvom djevojkom koja ga je htjela iluziju da osim njegovog građanskog narkoleptičnog života postoji i neko mjesto gdje može na trenutak biti grandiozan. Ne mora uložiti mnogo truda, dovoljno da je da bude statist, ne mora uložiti emocije, dovoljan je samo komadić sebe, kao tkiva koje će nabujati u organ nalik srcu.
Možemo i nekom socijalno neprilagođenom klincu dati iluziju da je nečija muza, stvoriti za njega grandiozan trenutak prije nego ode nazad u svoju običnost.
Mi koji sanjamo grandiozno smijemo si dopustiti tu vrstu taštine i igranja boga jer ionako znamo da će naše vlastite riječi u konačnici poraziti samo nas. Da će ta hipertrofirana vještina izvesti puni krug poput onih rotirajućih vrata kroz koja ponekad greškom izađeš čim si ušao. Da nitko baš ne voli biti u blizini nekog tko te s par riječi može sasjeći posve slučajno. Da ljudi uglavnom ne trebaju grandiozne sanjare koji se više bave riječima nego ljudima i kojima su ljudi samo šlagvort za riječi.

I da mi uopće ne bi nešto grandiozno kad bi mogli imati nešto posve obično. Kad bi prestali tražiti ispodprosječno da od njega napravimo grandiozno. Jer tako nastaje želja za grandioznošću. Od ispodprosječnih uvjeta, ispodprosječne voljenosti, ispodprosječnih sobica, ispodprosječnih zemalja. Onaj tko nema ništa nauči stremiti vrlo visoko. Bojim se, to je trajna otplata tadašnjeg kredita za preživljavanje. Onaj koji bi nešto grandiozno odabere onog koji nije u stanju pružiti ni obično. I sve što mi stremitelji ka grandioznom dobijemo jest niz ukrasnih kutija skrivenih jedna u drugoj.
Ponekad ni to. Ponekad jednostavno ne dobijemo ništa. Tad pišemo.