"So rest your head, it's just as well
You can't keep the sky from falling anyway"


Moj prijatelj je obrisao cjelokupan opus pjesama. Svaki put kad naglas izgovorim taj stih (najmanje što sam mogla jest spremiti ga u stih) bude mi nelagodno. Postoje bujice riječi u koje se svjesno ne vraćam. Tekstovi koje sam smotala u fitilj i zamišljala njihovo izgaranje u vatri koja mi je u djetinjstvu oslikavala zidove i predstavljala dom. Imali smo mnogo prostorija, ali dom je bio između najružnije najsivlje i najuže peći koju sam ikad vidjela i dva kuta lamperije. Skupila bih noge pod bradu i zurila u tv. U vremenima kad ga nije bilo, u plamenove. To je osim poezije jedino čudo koje nisam uzimala zdravo za gotovo. S vodom je lako, uranjanje mi je oduvijek išlo, posve prirodna stvar, ali nisam se u njoj nikad uspjela izgubiti kao gledajući u vatru i baratajući riječima. Onda sam ponešto odrasla i zaboravila jedno i drugo.

Htjela sam ga pitati kakav je osjećaj. Kad uništiš nešto u što si davao određen broj godina pa na koncu, patetici unatoč, i sebe. Ali nisam. Znam da ionako nije htio izbrisati pjesme. Riječi tako ponekad nastradaju, ni krive ni dužne, uvijek se na njih prvo okomimo. Kao i na djetinjstva. Ona su sve kriva. I onda se desi da hodaš cestom i vidiš obitelj kako sprema stvari za plažu u automobil i shvatiš da se više nikad nećeš biti dijete nosa pritisnutog u prozor i da ti fali jedan dio tih vožnji koje se nisu dogodile, da ih je bilo premalo. Unatoč tome što je bila i jedna previše i što zbog toga ponekad mrziš tu istu vožnju. Uzmeš "Pet prijatelja" i više nisu isti. I opet su riječi krive. Ipak, one su iste. Ista je i peć, još postoji, samo je televizor drukčiji iako i on stoji na istom mjestu.

Isto je djetinjstvo, postojano i zaključano, možeš mu samo opipavati fasade, strugati boju i čuditi se, lozinku za labirint više nemaš. A baš ti on nedostaje. Ne ta ružna okrhnuta izraubana, nimalo pošteđena fasada. Nije ni ona kriva.
Ponekad ga ugledaš tako nasred ceste u nečijim pokretima, ponekad te neka ulica odvede u nj i tako prohodaš par metara s očima četverogodišnjakinje dok se ne prepadneš. Strah ga raznese u finu paramparčad.
Najsavršenija stvar koju sam u životu nacrtala bio je maslačak. Sjećam se svake točkice koju sam ucrtavala na kuhinjskom stolu dok nije bio savršen. Toliko strpljenja i truda uloženo u prikaz nečega čemu je u prirodi da se rasprsne i nestane. Učiteljica nije vjerovala da sam ga nacrtala sama. Ja sam bila bolno nesvjesna da će crtanje maslačaka jednom odrediti bitan dio moj života.

Nikad se nismo vidjeli. Iz tih naherenih djetinjstava izrasteš u osobu koja zaboravlja obnoviti osobne dokumente i boji se strmih cesta i dugih putovanja. Iz tih djetinjstava nikad dovoljno ne narasteš.
Kad smo bili djeca, izmišljeni prijatelji još nisu bili trend, to je došlo s američkim filmovima, koju godinu prekasno.
Imali smo knjige umjesto toga. I dan danas mi je teško razlučiti koje su mi uspomene draže, one iz izmišljenih svjetova ili one opipljive. Jednom se moraš odlučiti za jedan od svjetova. Ili uzgojiti vještinu površnosti. Balansiranje iscrpljuje.

A to opipljivo, to sam uzela zdravo za gotovo. Kao da će uvijek biti tu, kao da postoji neko pristojno vrijeme u kojem naprosto mora čekati onu koja kasni. Kako u tom opipljivom svijetu skoro nikad ne kasnim i rijetko tko mi kasni, nije mi poznat običaj koliko se čeka. Ipak, svojih sam četrdeset i pet minuta dobrano iskoristila, a moguće je da se radi i o satima. Jer nije me čekalo. I ja više ne mogu reći da je to nepravda. Nije da mi nije bilo bitno, nije mi bilo bitno sad. I mislila sam da mi to, taj život, ta budućnost, nešto duguje. Da mi duguje čekanje jer sam ja čekala dugo to odrastanje da dođe po mene i pobrine se za mnogo toga. Pa smo si nekako kvit. Onda je došla jesen dvije i dvanaeste i rasula fino bijelo paperje u koje sam se sakrila, ta vlastoručno sam ga iscrtala, većeg od sebe i od tog opipljivog.
Meni jeseni to uvijek naprave. Ali ova je grandiozna. Garnirana onom tupom tjeskobom koja garantira nepovratnost. Koju sam zadnji put osjetila prije dvije godine gledajući kroz bolnički prozor prekrasno bablje ljeto umjesto očiju koje ga više nisu registrirale. Tad sam obećala nešto. To nešto više ne mogu ispuniti. I konačno sam slobodna.

Konačno mi je jasna ona cesta koju sam uvijek sanjala nikad se maknuvši s početka i ne znajući apsolutno kuda idem. Uvijek sam se bojala naglih odluka, ali sam previdjela one stihijske. Prekasno sam obrisala svoj opus pjesama. I predugo sam se potom kolebala otići sa zgarišta. Nemam pojma kako će izgledati to opipljivo, izvan plamenova, maslačaka i dječjih koraka, ali sasvim je izvjesno da neće izgledati kako sam svo vrijeme zamišljala. Za to sam se postarala. Čudno je kad ti iz dlanova pobjegne budućnost koju si pažljivo osmišljavala imajući pritom važnijeg posla. Nestvarno. Nema ni pilot epizode, ničega.


Pitala sam ga samo zašto je to napravio. Ponovila sam više puta. Smijao se. Stvar je bila u tome što sam ga pitala za krivi talent. Taj učiteljice ne prepoznaju na vrijeme, zaslijepe ih haljine maslačaka i jezičci riječi.

Talent za sabotažu.