A Dangerous Method imao je sve predispozicije da bude odličan film. Intrigantna priča o dvoje velikana psihoanalize i treće zaboravljene (ženske) karike obećavala je mnogo više od ponuđenog koktela "kliničkog" (kako kaže Cronenberg) sadomazohizma, neuvjerljivog pokušaja da se u povijesno nepravednoj raspodjeli intelektualnih zasluga Sabinu Spielrein istakne kao najjaču figuru u filmu te iznimno iritantne glume Keire Knightley još od uvodnih vriskova.

Sabina Spielrein, ime je koje je povijest gotovo posve prebrisala i tek u povremenim prigodama, bilo da se radi o knjizi, predstavi, dokumentarcu i u konačnici holivudskom filmu, izvlači se na površinu kao ime žene koja je bila ljubavnica slavnog Junga. Od pacijentice oboljele od histerije do psihijatrice, prve žene koja se bavila dječjom psihoanalizom i koja za svoj rad nije dobila nikakve zasluge i priznanja već je ta uloga pripisana Anni Freud; priča Sabine Spielrein fascinantna je priča o ženi koja je imala svoju šansu, koja ju je iskoristila i utjecala na najveće umove psihoanalize iako sama nije bila priznata kao jedan od tih umova; bila je priznata samo kao inspiracija. Ujedno je to i priča o hrabrosti te nesreći, spletu okolnosti i odluka koji su doveli do gotovo potpunog zaborava. Iako je imala priliku inspirirati tadašnju elitu, učiti od njih, nadahnuti ih i „posuditi“ im svoje ideje, nije imala priliku dobiti više od sićušne fusnote u njihovom opusu.



Čudan je stoga Cronenbergov pokušaj da je u filmu prikaže ravnopravnom Jungu i Freudu i čak onom koja ima moć nad njima te su spretno ispušteni neki znakovi koji pokazuju njihov pravi odnos spram Sabine. Njena intelektualna ravnopravnost i utjecaj na njihov odnos nije sporan, ali je omjer snaga i moći iskrivljen u korist Sabine, što i ne čudi, budući da je cijeli film posve lišen ikakvih nijansi i slojeva, stoga i nije mogao dočarati suptilne i ne tako suptilne nijanse iz kojih je bila jasna priroda odnosa unutar kontroverznog trokuta. Primjerice, u dokumentarcu „My name was Sabina Spielrein“, imamo prilike također vidjeti prepisku Junga i Freuda u kojoj Jung očajan da spasi reputaciju pred svojim uzorom i očinskom figurom kojoj se kasnije svojski opirao, optužuje Sabinu da ga je planirala zavesti.

Tek na njeno inzistiranje Jung priznaje pravu istinu o njihovom ljubavnom odnosu koji je i danas predmet spekulacija, ali je neosporno da se nije radilo o pukom transferu već obostranoj emocionalnoj upletenosti, stoga ako je i postojao transfer, postojao je i kontratransfer. Freud nakon tog priznanja iskazuje poštovanje Sabini, ali u filmu je za razliku od dokumentarca propušten detalj da je Freud kasnije napisao Jungu da joj je dao zadovoljštinu, i time je ostao lojalan prijatelju ne ispoštovavši je zapravo kao ženu, a kasnije ni kao doktora.

Jung je ohrabrivao njenu poniznost, što vidimo iz njihove prepiske prikazane u knjizi „Sabina Spielrein: Forgotten Pioneer of Psychoanalysis“ gdje kaže :

Lišena ponosa, sebičnosti i tvrdoglavosti mogla je biti savršen učenik koji će pridonositi učiteljima koji su je nazivali „little girl“. Iako ih je duboko poštivala i nikad posve nije odabrala stranu u njihovom prijeporu (iako je naravno više naginjala Jungovim idejama), Sabina je bila svjesna svog položaja kao žene pa tako je jednom prilikom rekla:



Njena ljubav prema učenju i znanosti bila je nevjerojatna („To me, life without science is completely senseless. What else is there for me if there is no science? Get married?“) iako je u oba filma, dokumentarnom i igranom, tek usputno prikazan taj dio njene ličnosti. Prikazana je primarno kao ljubavnica, žena koja stoji iza muškaraca, koja voli, pati i najviše od svega želi Jungu roditi sina. Navodno je imala teoriju o ujedinjenju arijevske i židovske rase putem rođenja njihovog potomka i taj san je bio vrlo živ i tijekom njene trudnoće sa suprugom. Jungova i Sabinina ljubav nikad se nije ostvarila na taj način. Iako je na samom kraju filma A Dangerous method on prikazan kao slab i shrvan čovjek, a ona kao netko tko je nastavio dalje s netom vjenčanim suprugom i očekivanim djetetom, bio je to samo jedan fragment njihovih života.

Jung je nastavio graditi karijeru dok je Sabina tragično skončala 1941. sa svoje dvije kćeri. Nije se potrudio da ostane zabilježena, štoviše, djeluje kao da mu je odgovaralo da propadne u potpunu anonimnost. Na temelju njenog doprinosa razradio je ideju anime, a Freud se pozabavio s „death instinct“ kojeg je prvotno odbacio i trebale su godine da prizna vrijednost ideje i uvrsti je u svoju teoriju, odajući Sabini priznanje tek u fusnoti.



U filmu je prikazana Jungova očajnička težnja da se Freud prestane prema njemu odnositi kao očinski autoritet i da u njemu vidi jednakog partnera. Njegova fascinacija parapsihologijom izluđivala je Freuda, a imali su i podijeljena mišljenja oko liječenja pacijenata. Sabina se priklanjala obojici u različitim periodima i nagađa se da i zbog toga nije pokupila zasluženo priznanje jer je bila suviše neovisna, a premalo sljedbenica i učenica jednog od njih. Jung je lukavo uzeo najbolje od njihove veze i ugradio u svoj osobni napredak, a ona je vjerojatno upravo zbog njihove nesretne veze donijela neke odluke koje su determinirale njenu budućnost i zaborav, poput udaje i naposljetku selidbe nazad u Rusiju gdje je totalitarni režim zabranio bavljenje psihoanalizom.

Njena tragična smrt možda je mogla biti izbjegnuta budući da je Sabina imala vize za sebe i svoje dvije kćeri (muž je umro od infarkta par godina prije) ali je uporno odbijala otići tvrdeći da su Nijemci civilizirani ljudi i ne vjerujući da će biti pogubljena. Nije posve jasno je li to ostatak nikad zaliječenih mazohističkih tendencija ili nastavak idealizacije jednog naroda ili možda zov smrti, ali njena tragična pogibija ostavila nas je bez saznanja što bi sve njen kreativni um još iznjedrio. Posjedovala je iznimnu stvaralačku snagu i smatrala je da je svrha življenja stvaranje.


Netom prije povratka u Rusiju posvetila se skladanju kompozicija, a i njene kćerke su naslijedile njen glazbeni talent.

Film je zagrebao po površini njenog karaktera i tek s par pogođenih trenutaka omogućio da se pokoji gledatelj zapita o ženi za koju Keira Knightley jednostavno ima premalo duha da bi je uspješno utjelovila. S obzirom da nikad nije dokazana seksualna, a kamoli sadomazohistička komponenta Sabininog i Jungovog odnosa, nije jasno što je Cronenberg htio postići prikazom dvaju mlitavih i neuvjerljivih SM scena osim eventualno naglašavanja njene mazohističke crte. Da je htio šokirati publiku i eventualno začiniti scenarij onda bi scene bile daleko napetije i uvjerljivije. Ovako ostaju posve suvišne. Da bi uopće stekli neku dimenzionalniju predodžbu o Sabini Spielrein potrebno je barem pogledati dokumentarac My name was Sabina Spielrein gdje je bolje prikazana njena snaga te djevojačka fascinacija Jungom. A Dangerous Method nije uspio u tome. Sama Sabina i njen rad i dan danas su uvelike nepoznati i može se tek nagađati je li iza nje ostalo još radova.

Upisala se u povijest kao tihi pratilac u sjeni dvaju velikana koji su je cijenili kao učenicu i izvor ideja te inspiraciju, ali ne i samostalnu sposobnu stručnjakinju. Bila je Jungova muza te žrtvovana da bi njegov ideal komotnog građanskog života i blistava karijera bili očuvani. Kako i sam kaže na kraju filma:


Iako romantizirana, ta je rečenica sukus njene tragedije mada ju je ta ista ljubav hranila i tjerala naprijed, a on izliječio. Eros i Thanatos.