Ima tako nekih ljubavi čije ih sjenke nadrastu za dužinu prosječnog ljudskog života; koje postanu svoja naličja, izopačenost naglog odrastanja, eutanazija nemirnog djeteta u nama koju smo u nekom pretjeranom trenu histerično iznudili od voljene osobe, ljubavi u kojima smo se od prvog trena duboko zamrzili unaprijed i umjesto urastanja jedno u drugo, urastali u suprotnom smjeru- u sebe same, tamo gdje nas ni život sam nije smio dotaknuti. A on/a jest.
Pa kažemo da smo odrasli par godina odjednom i nosimo odjednom ona gospodska povećala kroz koje mjerimo tuđu ljudskost, pravimo se važni kompromisima, uređujemo život s nekom novom mudrošću i prestajemo primjećivati tuđe osmijehe. Da nas slučajno ne podsjete na vlastiti.

Uz tebe sam vezala svoj osmijeh. Ostavili smo ga, taj moj dječji osmijeh, zavezanog pored onog srpanjskog derišta koje ponekad posjetim s izvjesnim poukama, kao da više mari. Tu i tamo okrene očima, premješta se po klupama i čeka da ga odvedem s tog mjesta gdje nas više nema, i pružim mu svoje zaliječeno odraslo srce da od njega napravi neki novi kaos. Nemam snage. Potrošila sam je na gomilanje par odraslih godina u jednu, u svrhu koraka, učila sam sebe koračati, mnome više nisu jurišala obijesna djeca željna tvojih poljubaca, ni ona dobra ni ona loša. Više mi stoga nemaš zašto zamjerati; ja sam druga. Sve je sad na meni nešto drugo. Otela sam se sebi i nitko nema valutu za moju otkupninu; računaj neprocjenjivo.
Ne želim da me ikada više itko pronađe tvojom.


Kakva sam to bila tvoja, to je teško izreći u pripovjedačkom tonu pripadajuće ozbiljnosti koju pod cijenu gubitka i zadnjeg sna, njegujem mjesecima. Kao da o meni priča neka druga žena. Ni ti ni ja se više ne sjećamo mene suviše. Te neke mene. Koja je imala osmijeh između dvije loše godine, i tim je osmijehom nakon mnogo godina posljednji put zaokružila svoj grad u razglednicu, a tebe u poljubac; samo si mi u mom poljupcu još vjerodostojan. Moj mi se grad nasmiješio, namignuo mi kao da me pozna, moj me grad prepoznao tvojom, onako kako je dugo godina moju prisutnost stavljao tek u par mučnih nevidljivih grafita, prestao me tek trpjeti. Ti nikad nisi bio tamo, kad sam bila sretna. Ti si moju sreću uhvatio tek ovlaš, nisi stigao upamtiti moj osmijeh, ni boju mojih očiju, kliznula sam ti iz ruku i još se malo trzala na tlu gdje si me ostavio kao da upravo treba stići filmski vlak, a ne jadni neklimatizirani autobus kroz čije prozore i danas gledam more; to more više ne volim.
U tih sat i pol sam te trebala nažvrljati na tom istom prozoru i pustiti da otputuješ, negdje nekome tko još vjeruje u slučajne poruke, kako sam onomad vjerovala u znakove kraj puta. Ti si bio semafor kraj kojeg sam stradala.


Ne zamjeri što sam ti ostala na rukama iako nisi primjetio, i što je to mučan prizor. Htjela sam bolje za nas; ti to znaš ipak najbolje, ako još uvijek jesi ti. Onako kako ja više nisam; ni tebi ni mjesecima koji galopiraju nekim dobro mi poznatim namrštenim izrazom- i sve se vraća u moju normalu. Ne isplati se biti žena u haljini koja voli ljeto. Život je čudna filmska traka, možeš je premotati milijun puta na istom mjestu, ali ona će neizbježno puknuti uvijek na drugom.
Nije vrijedilo.
U to sam spremna spremiti prijezir djevojčice kakva sam bila, u tu nimalo olaku tvrdnju. Ništa ne vrijedi gubitka zanosa i snova, pa tako ni oni koji ih ispune naglo i potpuno, toliko potpuno da je to cjelina koja je samu sebe zaokružila za jedan život. Možemo li se prekrižiti za ovaj? Iako realno škrabotine preko naših imena u nekom zajedničkom mjestu kojeg nikad nismo otkrili, već jesu načinjene. Možemo, svom snagom naličja.


Ta neka ja, za pedeset minuta će pogledati tvoj crtić i spremiti te u kutiju sa svim ostalim djetinjstvima i dragim sitnicama- još ne vjerujući da si zaista postao sličica. Kad divljanja minu, silnih zamjeranja, ljutnje i onih istinskih tuga jer previše sam se toga odrekla da bih ikad zakoračila unazad, umjesto se tek osvrnula, ostane samo to, dvije sličice.
Fotografirao si me svojim odlaskom, ljetos.
Negdje u zraku; negdje ispod rebara, negdje u neodređenom. I ja znam da se nikad nisam zaista vratila iz srpnja. Tamo postojim, i iako me ovakvu sad, koja te i kad skine vizir ljutnje vidi dobrano drukčijeg nego ona otprije, prezireš, možda ćeš nju jednom poželjeti potražiti u sjećanju. I jamčim ti, tamo je. Na eventualno dvije stanice, ne možeš promašiti. Ostavila sam je jer nije bilo načina da je vratim. Krenula sam dalje odrekavši je se.


Rujan, listopad, mjeseci smrti. Nespretno režirane, polagane i bolne, umrla sam u svakom Almodovarovom filmu posebno; a ti si mislio da sam se onomad u studenom vratila, k tebi. Čime bih se vratila? Nastavili smo taj mrtvački ples u kojem nikad više nisam smogla snage da te ljubim kao čovjeka, tek kao nešto utješno čim bih popunila sive dane nakon tebe, onog tebe u kojeg sam bezrezervno vjerovala; tako sam ljubila mačke i više, jer si ih ti volio, crtić kojeg si ti volio, sebe nisam više ljubila mnogo otkad sam saznala da me uistinu nikad nisi ....
Još ponekad me sjete na tebe, ta krznena topla bića, razmišljam, kako bih mogla nabaviti jednu, ali bojim se- to je još jedna od ljubavi koju si mi dokinuo, suviše me podsjećaju na tebe, napose kad su mrzovoljne i na kiši. Iako, ja pojma nemam kako izgledaš na kiši.

Najviše me na tebe podsjećam ja. One moje 24 godine, tek nešto sitno manje, a čitav život, moja infatilna sklonost zalijetanju u zid jer izgleda nekako toplo, moja smotanost i ushićenost, i to danas, u kojem ne znam što mi je. Moje danas je ipak sasma drukčije, i to je konstanta. Grad u kojem sam skoro izgubila glavu dvaput. Jednom slučajno na stanici, drugi put slučajno na tramvajskim šinama. Oba su puta bila stvarna. Gomila tekstova, od kojih me zbog pola njih mrzimo.
Kišno jutro nakon neprospavane noći u kojem sam zadnji put bila pjesnikinja.
To jutro i taj sms, krik u odvratno rujansko nebo.
Nestala je moja neozbiljnost, igra, ona blistava iskrena igra koja ne priziva ništa negativnog.
Nestali su moji otvoreni ispadi pred neznancima, oni zbog kojih si me susreo.
Nestala sam u toliko toga da još samo gorkim tekstovima umijem izmjeriti bilo.
Nestala sam u tebi. Točno na onom mjestu gdje bi se zakleo da me nikad i nije bilo.


Trik je vrlo jednostavan. Još bi me na nj mogao izvući kao zeca iz šešira. Otprhnuti suludi osjećaj krivnje s moje kose i pustiti me da se vratim sebi. Znamo oboje da nećeš. Time osiguravaš vječnu ljubav ostavljene djevojčice. Jer, ja do nje više ne mogu. Prsti su joj prečvrsto stisnuti uz tvoj džemper. Ljepilom gorke krivnje. Pokušava za tebe sačuvati taj nesretni tračak ljepote.