Godinama tražim tu Sartreovu priču. Nisam sigurna oko naziva. Bilo je to jednog od davnih lijenih popodneva kad ga je profesorica izrekla uz toplu preporuku, a meni je ulazilo sunce u oči; ipak mogla bih okladiti da smo fabulu priče upamtile jedino moja najbolja prijateljica i ja. Druge tad još pakao nije zanimao. Tražile smo je obje. Ja sam je ipak češće spominjala. Rekla bih: „Znaš, bila sam nekidan u knjižnici i one priče nema, a sve sam pretražila“. „Možda ima u znanstvenoj“, dometnula bi ona. Ali nismo voljele znanstvenu. Bila je nekako previše neosobna, sa svim tim kartončićima, živim knjigama strpanim u ladice i prozorima s kojih se vidjelo samo nebo. Nismo bile spremne uladičiti svoje sudbine. Pustile smo priču da leluja oko nas, kao zagasita aureola. Nikad je nismo pročitale. Jedino što nas je u njoj privlačilo bila je rečenica „pakao su drugi“. Biseksualca, prostitutku, sad već mutne aktere, jednostavno nismo imale želje upoznati. Imale smo jedna drugu i cijeli život pred sobom. Lako je govoriti iz današnje perspektive, kad su iz aureole poispadale životne istine metodom par žestokih udaraca i par letaka za uporabu cinizma. Dočaravanje naivnosti samim time propada. Jednog smo dana prestale spominjati priču, pronašle smo zajednički roman. Ali ja sam potajno još uvijek čeznula, i odlučila da ću odsad tražiti samo rečenice, kad već s knjigom ne ide.

Prvu sam našla ispod željezne klupe koju su nedavno uklonili ispred faksa. Tad je još bila tamo, tih prvih godina studija. Bijela, vitičasta, odmorište fakultetskog mačka. Stajala sam kraj te klupe i netko me nagovarao da odemo na kavu. Te sam godine naročito popuštala osmijesima, bila je to godina pomno ulančane kurtoazije. Ali, Ona će biti tamo, pomislila sam širim osmijehom od nagovaratelja. Već neko vrijeme nismo prijateljice, ali prekratko da ne bi bilo nelagodno susresti je. Koračala sam u mjestu i tad sam je spazila. Rečenicu. Bila je malena i zgužvana. Da je nisam uzela pomela bi je čistačica koja se motala kraj klupe. Sagnula sam se, uz izliku da mi je ispao ključ i pokupila prvu rečenicu. Tad mi je bilo neopisivo žao što više nismo prijateljice. Htjela sam joj vrisnuti: „Gle, našla sam je! Možda je ovdje i druga, samo trebamo potražiti. Možda je ovo mjesto puno rečenica naše priče!“ Postala je nekako naša. Sad je bila samo moja i uhvatila sam se da koračam s nagovarateljem i ostatkom društva. Odlazili smo k Njoj. Bojala sam se da se rečenica ne pokida u znojnoj šaci. Drhtala sam. Htjela sam samo biti na miru i pročitati je. Razmotati, udahnuti duboko i virnuti. Kažu da je prva rečenica najvažnija. Osjećala sam se nelagodno, jer što ako ona sazna da krijem nešto što bih morala podijeliti s njom unatoč neprijateljstvu? Što ako kaže pred njima da sam joj je ukrala? Ne. Ona će biti dovoljno zabavljena mojoj pojavom nakon deset propuštenih kava.
Kao , ne primjećuje me. Priča s povremenim plitkim udisajima, a oni se smiju, lamataju rukama, igramo se nečega što je prošle godine bio imperativ. Sad još samo pristajemo na to. Posebno ja. Tu i tamo je pogledam, ne bih li odagnala sumnju da izbjegavam njen pogled. Da me muči savjest. Nisam ja ta koju bi trebala... a onda osjetim svrab na dlanu. Ne smijem otvoriti šaku, u njoj je rečenica. Ne smijem je izložiti njenom halapljivom pogledu. Sad sam sigurna da od nje ništa ne skrivam. Ona više nije tragač za pričom. Ne mogu podnijeti njen smijeh ni promile sažaljenja koje oni odašilju u moj kvadrant zraka. Ne smijem otići. Bit će napadno. Ispast ću jadna. Mislit će da je mrzim. Ne, mislit će da je još volim. Ostajem. Pod njenom kontrolom.
Kući odlažem rečenicu u malenu kutiju s ključićem. Kad pronađem barem još koju pročitat ću.

Druga se prikrala na jednom posve prozaičnom mjestu, gdje nikad ne biste očekivali rečenicu. U kafiću. Mogla je pobjeći od buke. Ali bio je to sasvim ugodan, gotovo obiteljski kafić, zapravo-prijateljski kafić. Kafić za bliske prijatelje, bila bi najtočnija definicija. Ja sam se tu našla s neznankom. Reklo bi se, prilično neprikladno. Ubrzo sam otkrila da taj kafić ima čudno svojstvo da te posvoji, zajedno s tvojim sugovornikom. Dječji utonete u jedan od separea i ispijate pića satima. Nisam mogla izbjeći misao kako me ona podsjeća na moju bivšu sutragačicu. Možda je bila tek sirovija verzija. Očekivala sam da će stoga i druga rečenica imati dublje značenje, otkrivajuće, da će biti srž ili srce priče, kad sam je pronašla odloženu kraj računa. Pogledala sam neznanku, sad već prijateljicu, letimice da vidim primijeti li ona rečenicu, ali i dalje je lamatala rukama i pomicala usne te sam zaključila da mogu posegnuti i da će ostati neprimjećeno. Ova je rečenica bila prilično uredna, gotovo sam je mogla pročitati odmah, ali sam je lagano gurnula u torbicu. S neočekivanim olakšanjem prepustila sam se jednoj drugoj priči, autentično mojoj. Taj kafić je jamačno skrivao mnoge tajne. Njegova je tajna bila da ih istreseš ležerno kao šećer u kavu sa željom da ih se što prije riješiš i popratnim guštom načimanja istih. Gotovo čuješ šuštanje papira. Uz prvi gutljaj sreća, da je tajna sigurna, da ju je bliska osoba uskladištila i da iz istog kafića nikad neće izaći. U separeu sjede samo bliske osobe. Bliske osobe čuvaju tajne. Gotovo zaboravljam torbicu s rečenicom dok odlazimo u sumrak.


Treća je bila srce priče. Jezik, ždrijelo, grkljan. O njoj ne umijem ispričati detalje. Moguće je da sam je pronašla na više mjesta i upravo zbog toga opasno je precizirati ijedno. Bojim se da je bila na čuperku kose. Topla, zaobljena, šokantna. Nisam je htjela uzeti. Na tom dragom mjestu je bila jeziva. Tad sam htjela odustati od priče. Htjela sam zaboraviti sve, vratiti svojoj bivšoj sutragačici obje dosad nađene rečenice, jer napokon, oduvijek sam znala da su ipak pripadale njoj. To je kao da joj pošaljem njen dnevnik sa mojim fusnotama. Kakve koristi ona ima od toga? Ali htjela sam se riješiti obje rečenice, osjećala sam da su negdje u mom stanu otežale, nabubrile. Nisam htjela posegnuti za trećom. Pa sam izvodila razne manevre. Bježala sam joj. Ponekad bih okrenula glavu. Noći su postajele sve ljubičastije i zrak sve teži. Ne govorim o mjestu ni radnji jer to više nije bitno. Rečenica je ovladala oboma i postala neželjeni prioritet. U tim sam noćima jasno vidjela svoj dio aureole. Bila je tamna, toliko tamna da se više nije vidjela boja, tek da nije crna. Znala sam da ću je kad tad dohvatiti. Tijelo mi je postalo zbir neizdržive žudnje i obična zgužvana nakupina boli. Mistificirala sam je. Tražila razlog zbog kojeg je bezvrijedna. Nije me uopće zanimao njen sadržaj. Htjela sam samo da nestane. Da me prestane progoniti. Htjela sam pronaći bivšu sutragačicu pa joj zapakirati i svoj dio aureole. Same smo je skrojile, vrijeme je da je rašijemo. Samo, Ona odavno ne priča sa mnom. Nije bilo načina. Osim da uzmem tu rečenicu, baš tu gdje se nudila. Molila sam tu nesretnu rečenicu zadnjih noći. Priznala sam neka svoja zlodjela u pohlepnom traganju. Uzela i nepravedan dio krivnje. Samo za jedan sićušćni uzmak. Neka se još malo zadrži neotkrivena, neka me ne tjera da je uzmem, bože ovo mi znači kao život sam, neka miruje još malo. Dogodilo se da je sama kliznula na moj dlan. Omotana jednom vlasi. Jednom toplom živom vlasi koja mi je značila sve na svijetu i zbog koje sam bila spremna odustati od priče. Sklopila sam šaku. Čvrsto. Kad se noć razrijedila, još čvršće. Suze su mi kapale i ja sam mahnito stezala šaku dok nije poblijedila. Nisam ih mogla sastaviti sve tri i pročitati. Nisam disala. Bestežinski me prostor preuzeo. S trećom je rečenicom prestala bol. Bol koja me nagonila na traganje.

Sve tri sam poredala na stol. Znam da nikad neću pročitati priču. Također znam da mi ove tri rečenice više ne služe ničemu. Kako znam? Čitala sam ih, bezbroj puta. Tražila smisao, poruku, čekala da me dirnu, rasplaču, nasmiju. Makar da shvatim da su bezvezne. One nisu priča doduše, ali i ta priča, ukoričena i uladičena u nekoj knjižnici više ništa nema sa mnom niti mi nosi poruku koju sam davno tražila sa svojom suučesnicom. Možda sam ih trebala čitati jednu po jednu. Možda bih tako uhvatila smisao. Na vrijeme. Što sam uopće mogla napraviti kad sam spoznala da su pronađene rečenice potpuno bezvrijedne? Uzela sam ih i prosula svaku na jedno mjesto koje mi ništa nije značilo. Oslobodila sam ih. Tko ih nađe, suočit će se s njihovom bezvrijednošću. Ipak, njihovo prenošenje je nagonsko. Nikad nisam čitala Sartrea. Jednom sam, dugo nakon nemilog događaja s rečenicama, čula ponovno zaboravljeni naziv priče. To je bilo sve.
Ponekad se zaletim do onog sunčanog popodneva i bježim sa sata filozofije.