subota, 20.09.2014.

Kada riječi progovore...

Sjećam se kada je moja starija kćer naučila čitati. Nekako je samo počelo teći i bio je to svečani dan, sa toplinom oko srca i nekom sjetom, jer kada počneš čitati sam, tada ima sve manje pročitanih priča prije spavanja i sve manje okusa bezbrižnog djetinjstva. Sada ona, sa svojih uskoro petnaest ,svoje riječi više piše, nego što mi ih izgovara ili čita.
Pa mi ponekad fali da čujem poneki odlomak iz njenih usta, tu boju glasa, intonaciju i emociju. Riječi, iako iste, iz grla, svakoga od nas, izlaze nekako drugačije.

Nedavno je i moja mlađa, krenula u prvi razred. Svečani dan, njeno veselje i iskre u očima, euforija u pokretu. Ona je oduvijek bila drugačija od svoje sestre. Za nju stvari nikada nisu imale svoju sredinu. Njen intenzitet doživljaja i emocija, često puta su me znali iznenaditi, zamisliti, dirnuti u moje najdublje stanice. Od nekontrolirane sreće, do velike tuge, od intenzivne verbalizacije svega što se događa, do šutnje.

I dok sam tako prvoga dana sjedila u školi, na svečanoj priredbi za dobrodošlicu malih prvašića, u školi u kojoj sam prije sedam godina sjedila sa njenom sestrom i u kojoj sam čak i ja, prije točno 30 godina, krenula u prvi razred, osjetila sam radost i tugu. Radost više zbog njenog uzbuđenja i sreće, tugu, jer još jedna leptirica podiže svoja krila i kreće na svoj put.

Ali važniji događaj od prvog dana škole, dogodio se nekoliko dana nakon toga. Meni mnogo svečaniji i sa mnogo više leptirića, iskrica i radosti.
Iako je već dugo vremena slovkala i polako čitala, jedne večeri, rijeka je potekla. I nije stala.

"Mama, slušaj me kako čitam".
I sa knjigom koju je držala u ruci, ja sam prvi puta, onako tečno i jasno, čula kako pročitane riječi, klize glatko i hrabro, čvrsto i odlučno.
I sve te iskre u njenim očima pomiješane sa iskrama u mojima, vjerojatno bi napravile vatromet. Smijale smo se jedna drugoj, dok je ona dugo, čitala meni.
Kao što sam ja, godinama čitala njoj. U krevetu, prije spavanja, više slušajući njen dah koji me smiruje, nego pročitane riječi.

Trenuci poput ispadanja mliječnih zubića i prvog tečnog čitanja, trenuci su kada polako prestaje bezbrižno djetinjstvo. Koliko su radosni i puni uzbuđenja, uvijek su mi pomalo tužni. Kao da se svakim tim događajem, polako gubi ona nevidljiva crta djeteta, obris djetinjstva, koja maglovito obavija siluetu tog malenog bića.

I iako sam na svečanoj priredbi povodom prvog dana škole, slušala priče o odrastanju, priče o obavezama i učenju, samostalnosti i svim tim stvarima, koje nam pričaju, važnija od svih tih priča je priča o djetinjstvu.
Ne o učenju čitanja, već o boji glasa, toplini u njoj i iskrenoj intonaciji. Ne o učenju slova i pisanju, već o onome što riječi znače i kakvu imaju moć.
Ne o zbroju slova koje čine riječ ili rečenicu i pravilnom izgledu svakoga slova, već o težini, dubini i emociji napisanog.

Ne o pristojnom ponašanju, što upravo uče na satu prirode i društva, već o poštovanju svakoga i svega, o zahvalnosti i ljubavi kojom trebamo svijetliti iskrenosti koju trebamo širiti i ljepoti kojom trebamo zračiti, kako bi ovaj dosta ludi svijet, postao neko bolje mjesto.

Ja kada slušam svoju kćer kako sa veseljem čita svoje prve rečenice i odlomke, ne obraćam toliko pažnju na točnost svake pročitane riječi. Mene zanima intonacija i emocija, koje mi već sada ,govore mnogo. Ja kada slušam događaje iz škole, ne slušam toliko što su učili tog dana, mene zanima što je zapazila kao važno toga dana, na što je usmjerena njena pažnja, što ju je dirnulo, razveselilo, što ju je rastužilo. Na koji način doživljava druge i svijet oko sebe.

I svakoga dana, kada je slušam kako mi čita, ja kao da nikada, nisam naučila čitati. I učim ispočetka.
Jer ta sasvim nova emocija, nakon svake pročitane riječi, otkriva mi ponešto i o sebi.
O svim mojim riječima, izgovorenim ili napisanim, onim prešućenim, koje se nikada nisam usudila napisati ili izreći.

Počeci ne moraju biti teški. Mogu biti lakog koraka i nježni poput povjetarca. Topli i iskričavi poput dječjeg smijeha.

A svojoj D. prije svega želim upravo to. Da uvijek, ali baš uvijek, razmišlja svojom glavom, ne gledajući cijenu. Jer to je neprocjenjivo. Da se ne boji mnogih novih početaka.
I da uvijek otkriva ljepotu u svakoj pročitanoj, izgovorenoj ili prešućenoj riječi.


I

- 22:37 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.09.2014.

MOJA DJECA NISU SAMO BROJ


OTVORENO PISMO MINISTRICI MILANKI OPAČIĆ

Poštovana gospođo Opačić!

Ja sam samohrana majka dvije kćeri. Samohrani sam roditelj kao i vi, mada su Vaš i moj život, poput života na dvije različite planete. Ne očekujem da razumijete, ne očekujem čak niti suosjećanje. Želim samo da se moja priča, koja je ujedno i priča mnogih drugih samohranih roditelja u našoj državi, čuje. I da odjekne tako glasno da se zidovi Vašeg ministarstva zatresu.
To se naravno neće dogoditi, ali ja imam snažnu potrebu, ispisati svoju priču.

Samohrani sam roditelj već godinama. Iako se po pravilima zakona, ne bih smjela tako nazivati, jer moja djeca oca imaju. No, smije li se roditeljem zvati netko tko je prije gotovo pet godina, napustio svoje dvije kćeri, tko ih svo to vrijeme nije vidio, pitao za njih ili platio alimentaciju. Po svakoj logici, zdravom razumu, moralnom i ljudskom pitanju, takva osoba se roditeljem, nikako ne bi smjela zvati, niti više imati, bilo kakva prava.

Tako se i navodi na stranicama Vašeg ministarstva “Samohrani roditelj je onaj roditelj koji sam živi s djetetom i sam ga uzdržava, što znači da nema prihoda od drugog odsutnog ili umrlog roditelja.”

Ja, bez obzira, što je otac moje djece već godinama odsutan i ne znamo njegovo boravište, a s djecom nije u kontaktu gotovo pet godina, još uvijek nemam potpuno skrbništvo. Pokušala sam preko Centra za socijalnu skrb, riješiti to pitanje, ali su me uputili na sud i rekli mi kako su jako male šanse, da to pitanje riješim. Ja sam nezaposleni samohrani roditelj, tako da nemam novaca za dobrog odvjetnika, koji bi mi pomogao na tom putu.


PRAVA SAMO ZA POVLAŠTENE?


U novom Obiteljskom zakonu piše :Članak 105.
(1) “Jedan roditelj nastavlja samostalno ostvarivati roditeljsku skrb bez sudske odluke u cijelosti ako je drugi roditelj umro ili je proglašen umrlim, a roditelji su prije smrti jednoga od njih roditeljsku skrb ostvarivali zajednički, ili kad je drugi roditelj odsutan i nepoznatog boravišta.”

Tako da ne razumijem kako ja nemam pravo na samostalnu roditeljsku skrb, te sam upućena na kako su mi rekli, vrlo dug, stresan i mučan sudski postupak, u kojem imam vrlo male šanse da ostvarim svoja prava.

Dakle, zakoni su vrlo jasni i teorija je ispisana vrlo konkretno, no, praksa je ono, što konstantno kod nas, zakazuje.
Ili je samo činjenica, da se za određena prava, mogu izboriti samo oni, sa većom svotom novaca u novčaniku?
Jesu li prava zagarantirana samo povlaštenima ili su jednaka za sve?


KAZNA ZA JEDNE, A ZA DRUGE NE?


U svom novom Obiteljskom zakonu, najavili ste mnoge promjene, ako što je npr. novčana kazna, čak i kazna zatvora za one roditelje, koji drugom roditelju, ne dozvoljavaju susrete sa djecom ili manipuliraju na mnoge načine. Slažem se u potpunosti da postoje razne situacije, gdje se jedan od roditelja, nakon razvoda, osvećuje ili manipulira preko leđa djece i takvi slučajevi se trebaju riješiti, čak i kazniti.

Ali, odgovorite mi, molim Vas, što je sa svim onim roditeljima koji su, poput oca moje djece, a upoznata sam da takvih očeva, ali i majki, ima jako mnogo, napustili svoju djecu, poput stare krpe i koji ne bi svoju djecu prepoznali, niti da ih slučajno, sretnu na cesti.

Oni, koji godinama ne brinu na bilo koji način, niti maju ikakve uvide u to, što se sa njihovom djecom dešava.
Njih ne treba kazniti za kršenje Obiteljskog zakona, u kojem stoji da je dužnost roditelja, brinuti o svojem djetetu?

Hoću li biti kažnjena i ja, ako se nakon deset godina, pojavi otac moje djece, pa ih odjednom poželi vidjeti, a ja to neću dozvoliti? Takvih slučajeva ima bezbroj,a vidim da o njima, nitko nije razmišljao?


BORBA ZA ALIMENTACIJU - KRVAVI RAT U KOJEM SU GUBITNICI DJECA


Borba oko naplate alimentacije je jedna posebna priča. Djeca su u tom slučaju, samo još jedan broj u nizu, spremljen u nekom fasciklu, koji čeka svoj red. Kada sam sada već davno, krenula u tu borbu, našla sam se u začarnom krugu, prepunom birokratskih prepreka, inertnosti našega pravosuđa, nemara i nebrige.

To je jedna kafkijanski obojena priča, gdje prolaze godine i godine, a ja, kao i mnogi drugi, ostajem bez živaca, prolazeći potpune apsurde naše države, koja je prepuna velikih parola o brizi za djecu, prepuna galame i buke oko socijalne države i djece, kao naše budućnosti. Sve mi to sada, nažalost zvuči kao loš vic.

Obiteljski zakon kaže:
Načelo žurnosti u rješavanju obiteljsko-pravnih stvari u vezi s djetetom
Članak 10.

“U svim postupcima u obiteljsko-pravnim stvarima u vezi s djetetom nadležna tijela moraju postupati žurno uz istodobnu zaštitu djetetove dobrobiti.”

Kada sam prije tri godine, prvi puta prijavila neplaćanje alimentacije na Policijskoj upravi, nisam ni sanjala da će proći godine, a da ja neću, postići apsolutno ništa. Nakon kratkog vremena, pozvana sam na Općinsko državno odvjetništvo dati izjavu. I tu slučaj staje, zbog toga što otac moje djece, izbjegava doći dati izjavu, bježi, skriva se, ima više adresa pa ga se ne može naći.
Još uvijek mi je nevjerojatna činjenica, da u današnjem modernom svijetu, umreženom i tehnološki naprednom, se nekoga ne može naći gotovo godinu dana.

Odbijam također vjerovati da se ne može, već jednostavno, nikoga nije briga. Pita li se itko, kako žive sva ta djeca, dok godinama traju procesi na sudu? Naravno da Vi nikada niste razmišljali o tome, jer imate imate veliku plaću, dadilje, koje Vam se brinu o djeci i vjerujte mi, nemate pojma, kako uistinu izgleda život, jednog samohranog roditelja.

Uz to što sam sama s dvoje djece, morala sam imati snage, hrabrosti, smirenosti i čelične živce, boriti se sa institucijama, koje nikako ne rade svoj posao, sa birokracijom i sporosti pravosuđa. Tu su i sve one svakodnevne stvari, mnoga teška dječja pitanja na koja odgovora, jednostavno nema.

Od moje prijave do podizanja optužnice, prošla je gotovo godina. A od podizanja optužnice do prvoga ročišta, još više od pola godine. Tri ročišta, iako je situacija bila tako jasna i čista, ali se optuženi nije pojavljivao, a jednom je govorio laži. Zadnje ročište, održano je dvije godine, nakon moje prijave.
Za dva kaznena djela, izrečena mu je jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 10 mjeseci, sa primjenom uvjetne osude, tako da se izvršenje jedinstvene kazne zatvora odgađa na vrijeme od tri godine, pod uvjetom da optuženi kroz to vrijeme, ne počini novo kazneno djelo, ta da u roku od godine dana isplati neplaćene iznose uzdržavanja, te da ubuduće redoviti plaća.

Sve zajedno, od tada su prošle tri godine, otac moje djece nije platio neplaćene iznosem tj. svoj dug i ne plaća niti redovite mjesečne iznose. Moja borba sada traje četiri godine i ne vidim joj kraj. Ako uskoro ode u zatvor, to neće ništa značiti mojoj djeci. Tamo će čak imati mogućnost obavljanja nekog posla, a ja posao tražim godinama.

I sada mi recite što znače ove riječi na papiru o žurnosti i zaštiti dječjih prava?
Riječi na papiru, bez značenja, bez težine, bez ikakave veze sa realnošću države u kojoj živimo.

Čime je on i još tisuće sličnih zaslužio trošiti novac poreznih obveznika, sjedeći u zatvoru, na toplom, sa osiguranom hranom i vodom, sa krovom nad glavom i čak mogućnošću obavljanja nekog posla?

Dok moja djeca, nemaju pravo na bilo što, a ja imam samo mnoge fascikle pune papirologije, rješenja, presuda, koje ništa ne znače, kao i sve više bora na licu, a sve manje snage.

Mene i brojne roditelje u meni sličnoj ili istoj situaciji nitko ne pita kako se snalazimo, imaju li naša djeca sve što im treba, jesu li gladna ili ne, je li im toplo zimi i imaju li sve potrebno za školu.
Kao što je meni, kao samohranom roditelju, teže naći posao, iako sam diplomirani odgajatelj predškolske djece, sa višegodišnjim radnim stažom. Već mnoge godine sam samo broj na Zavodu za zapošljavanje.

Dok se s druge strane, ovakvi očevi, ali i majke, izvlače, skrivaju,rade na crno, prepisuju imovinu i manipuliraju sustavom koji im to omogućuje. Oslanjaju se na sporost i inertnost pravosuđa, ne birajući sredstva. Odriču se djece i pronalaze rupe u zakonima.
Do kada će im to biti omogućeno?




STVARNA SLIKA ŽIVOTA SAMOHRANOG RODITELJA


Draga gospođo ministrice, ovo je samo dio svakodnevice jednog samohranog roditelja. Teška, naporna i stresna borba za alimentaciju, stotinu obaveza sa djecom, beskonačno traženje posla ili za mnoge posao i žongliranje između posla i svih obaveza u kojima ste sami.

Kako je moguće u jednoj pravnoj državi, ako je uopće više možemo nazivati tako, da netko tko ukrade nešto ide u zatvor, a netko tko svaki mjesec svojoj djeci “krade od usta”, godinama i godinama, šeće sasvim slobodno po našoj državi ili svijetu?

Kakva Vam je to država, gdje djeca ne mogu sotvariti svoja osnovna prava, te se njihovi slučajevi, godinama povlače po ladicama sudskih službenika i čekaju da dođu na red?

Kakav je to apsurd od države, gdje ja, ako već godinama potpuno sama, bez drugog roditelja svoje djece, odgajam svoju djecu, brinem o njima i radim sve one velike i male stvari, koje su bit i poanta roditeljstva samog, ne mogu se zvati isključivim skrbnikom, već moram prolaziti teške, mučne i dugogodišnje sporove na sudu, kako bih se i to možda, izborila za taj naziv, tj. za samostalno i isključivo pravo da sve odluke o svojoj djeci donosim ja?

Kakva je to država, gdje jedni imaju pravo na besplatne školske udžbenike, a moja djeca, jer nemaju sreće pa žive u Bjelovaru, nemaju?

Kakva je to država, gdje ja, poput mnogih samohranih roditelja, ne mogu godinama naći posao, već ga dobivaju oni politički podobni, jer živimo u korumpiranoj državi, socijalno neosjetljivoj i bez imalo ljudskosti?

Znam da će za vas ovo vjerojatno biti samo još jedna dosadna ispovijed razočarane žene koja živi u Hrvatskoj. Znam da ovo nećete vjerojatno niti pročitati. No pišem Vam u svoje ime i u ime svih onih koji će se prepoznati u mojoj priči. A znam da ih je mnogo. Previše.


Postoji toliko samohranih roditelja, majki, ali sve više i očeva, koji prolaze zaista teške trenutke.
Umjesto da im se olakša, kao da se čini sve, kako bi im se još više zakomplicirao život.
Svaku vašu parolu, shvaćam sve više kao riječi bez pokrića, jer ne vidim da se bilo što godinama promijenilo u praksi.

Mene, kao niti mnoge, ne zanimaju pravne formulacije, kozmetičke promjene, kojima se apsolutno ništa ne mijenja, zanimaju nas kvalitetna i brza rješenja, koja će našoj djeci poboljšati život.

Ja Vas za kraj pitam, kako bi Vama bilo, da je Vaše dijete, samo broj u nekoj ladici?
Da Vam se život sastoji od obilaženja institucija, hodanja po sudovima i hladnoće sustava?
Kako bi Vam bilo da se godinama vrtite u krug, bespomoćni i usamljeni, jer vidite, da nikoga, uistinu nije briga?

Da ne spavate noćima od brige i osjećaja nepravde, zbunjeni i tužni, pitajući se, u kakvoj to državi živim?

Naša djeca nisu slučajevi pod nekim brojem. To su osobe, sa svojim potrebama, željama, radostima, tugama, strahovima i snovima.

Snovima, koji se ne razlikuju mnogo od snova Vašeg djeteta, od snova sve djece.
Oni samo žele normalno i sretno djetinjstvo. Kao što to žele, sva djeca ovoga svijeta.
Ali i to je nažalost, postalo mnogo.



Maja Geček Jelić

Predsjednica Udruge jednoroditeljskih obitelji “Hrabra srca” Bjelovar



Moj tekst sa portala Zvono.eu


http://l.facebook.com/l.php?u=http%3A%2F%2Fwww.zvono.eu%2Fportal%2Fkomentar-tjedna%2Fmaja-gecek-jelic%2F10687-moja-djeca-nisu-samo-broj&h=BAQHfuhMB&s=1



- 17:58 -

Komentari (19) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Sve moje metamorfoze

Virtualni susreti

Čitam...

Izvorni život
Tessa
Cistiliste
Love to read
Šašava mamica
Sredovječni udovac
Marchelina
Vidrin smijeh
Neverin
sunce na prozoru
sajam taštine
viviana
Bezšećera. Hvala.
Odsutnost matične ploče
Wall
Sa dva prsta po tipkovnici
Vesper
crna kraljica
Toni
Lido
sdrugestrane
Ed Hunter
twirl
......

Volim...

Kćeri
Prirodu
čitanje
pisanje
film
glazba
Daisies Pictures, Images and Photos

mail adresa



jelic.maya@gmail.com

l Pictures, Images and Photos

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se