petak, 22.08.2014.

Kakav je pogled s tvoje strane?

Ponekad, rijetko kada, u nekim večerima, kada bih zaista mogla pisati jako tužne stihove, ali ja stihove više ne pišem, ponekad se zapitam, kako je s tvoje strane?
Kakav je otamo pogled? Ponekad kada gledam svoje kćeri, jer našima ih već dugo ne mogu nazivati, sjetim se tebe i pokušavam dokučiti, što je s one strane? Što je preko brda i dolina, tamo negdje iza duge, gdje postojiš ti, koji si sve to propustio.

Kakav je pogled, pomisliš li ikada kako bi sada mogao izgledati njihov pogled, smijeh, razmišljaš li ikada kako im zvuči glas i kako dišu kada spavaju? Ili je s tvoje strane tako mračno da to ne možeš ni naslutiti, čak ni tamo negdje između jave i sna, noći i jutra, na onoj tankoj granici stvarnosti i sna?

Kada vlastite kćeri ne vidiš godinama, kako li se diše, kako se spava, kakav je tvoj smijeh? Kada znaš da si propustio godine odrastanja, sve klimave zubiće, koje znače kraj nevinosti djetinjstva, sve metamorfoze jedne djevojčice u ženu, sve suze i sav smijeh, sve riječi volim te, zagrljaje i poljupce.
Kako je tamo gdje oni ne postoje, gdje je možda samo blijeda sjena nekog drugog života, blijeda slika tih lica u sjećanju, koja sada izgledaju potpuno drugačije.
Sigurno ih ne bi prepoznao, niti da se slučajno sretnemo na ulici jednoga dana.
Sigurno te ne bi prepoznale.

Kako je sa te druge strane, gdje ne postoji savjest, gdje ne postoji ljubav, kakav je pogled? Vjerujem mračan i zamagljen, no, možda se varam. Možda to samo želim misliti.
Postoje samo ponekad, rijetke noći kada se zapitam, kako je sa tvoje strane sna. Neke večeri kada počnem misliti, no ne plačem više kao nekada davno, već samo osjećam nešto ispod očiju, poput rose, koja nestaje brzo. Kakvi su tvoji snovi, kada znaš da si propustio sve što si propustiti mogao, da si svojom odsutnošću, razbio nečije snove?

Ponekad se samo sjetim, kada ispadne pokoji klimavi zubić, kada čitam riječi one, koja već sada utjehu i sigurnost, nalazi u riječima, pa se pitam, hoće li joj njene riječi dati spas, kao što su dale meni, kada sam utjehu trebala? Ponekad se zapitam, što bi rekao, kakav je kod tebe pogled, kako je s one strane?

Je li sivo, tužno, besmisleno, ima li tamo života, ima li pokojeg komadića srca? Ima li misli o nekom drugom paralelnom životu, koji je mogao biti, ali nije, života gdje bi možda vidio pokoji ispali zubić, života gdje bi znao, obrise lica svojih kćeri, boju njihova glasa, miris suza i intonaciju smijeha?

Ponekad se samo pitam, kako je s te druge strane...
I ipak, ne želim nikada saznati...

Ne želim čuti, jer bih ponekad plakala do iznemoglosti, ali ne mogu, jer za sve u životu imamo određen broj suza, pa bih vrisnula i razbila nešto, opalila šamar praznom ekranu, pa odustanem i napišem neke riječi, nakon kojih se smirim. I idem dalje, pa se mnogo, mnogo dana i noći, ne sjetim pogleda s druge strane.

I kada se sjetim, pljusnem se mišlju, kako je sve, baš sve, bilo i bude, baš onako kako je trebalo biti. I kako imam mnogo sakupljene nevinosti, jer skupljam sve te male bijele zubiće. I kako imam hrabrosti i snage za pomicati brda i doline. I kako ih jesam pomaknula mnoge. U sebi i oko sebe.

A najviše se sjetim, kako i nakon svega nisam ostala prazna i kako nikada ne želim saznati, kako je uistinu s one strane, gdje nema ljubavi i nema nježnosti i topline, i one mekoće, koju sam mnogo puta tjerala od sebe, jer sam mislila da s njom u rukavu, neću moći dalje. Ali nije se dala i ja sam joj zahvalna, jer u ovom ludom svijetu, mekoća je znak da si unatoč svemu ostao čovjek. Sa dušom.
I krhkost je znak da si živ.
Kao i ona rosulja ispod mojih očiju...

- 20:44 -

Komentari (16) - Isprintaj - #

petak, 15.08.2014.

Sama...

Ovo ljeto mi je sa svom silinom kišnih kapi, otvorilo sasvim drugačije horizonte.
Neki odnosi koji su se strgali kao komadić papira, neki ljudi koje sam poznavala dugo, ali sam ih sagledala iz jedne sasvim nove perspektive, neke potpuno nove riječi..ili stare, koje su započinjale neki svoj zreliji put.

Ovo mjesto koje ima već poveliku arhivu, ne posjećujem previše. Neke stvari čovjek jednostavno preraste.
Ali ovo mjesto je bilo tu, kada mi je ono najviše trebalo. I upravo ono, što mi je trebalo tada, nekada, sada davno..

Često puta u životu se osjećam samo..u nekim razmišljanjima, mekoći koju mnogi ne mogu razumjeti, u nekim čežnjama i težnjama, koje više nemam niti potrebu pisati, a pogotovo izgovarati.
Ali ta samoća u svemu tome, nije tužna.
Ona je samo poput nekog oblačka, kojeg ugledaš u lijepo ljetno predvečerje, kako leprša sam, bez ikoga oko njega, pa mi je time, samo još ljepši...
Iskustvo me naučilo, da onaj tko nije hodao u nekim tuđim cipelama, zaista ne može poznavati taj korak.
I da su neke daljine među ljudima, sve dalje, sa kilometražom tih istih cipela.
Iskustvo daje znanje. Znanje daje zrelost. Baš u svemu.

I dok se zadnje vrijeme okrećem oko sebe, ne u krug, već sada, iz nekog potpuno drugačijeg kuta, sagledavam sebe i ljude koji se tu nađu, ne smatram više ponavljanje nužno lošom stvari u životu.
Jer i kada ponavljaš, uvijek krećeš iz iste polazišne točke, ali drugačije skreneš
Pa istražuješ, poput djeteta se igraš.
I život je igračka u tvojim rukama, a sam si..i nitko te ne uči, osim njega samog.
Života.

I kako jedna fotografija može biti divna, dok je napravljena oštrim okom fotografa, ista takva može biti potpuno prazna, tupa i bez smisla, tako i ljudi, riječi, ideje, ideali, težnje i baš sve u životu, mogu imati bezbroj nijansi, tonova, boja. Ako ih osjetiš svojima, divni su i ispast će poput najljepše fotografije.
Treba znati gledati. Treba moći osjetiti.
Treba samo vidjeti.

A kada nekako u nekom trenutku života ostaneš sam...u svojim idejama, mislima, u svojim cipelama, koje već imaju debelu kilometražu, sam..sa svim svojim otvorenim i zatvorenim prozorima, zaista možeš vidjeti bolje..
Jer..ne smetaju svi ti drugi oblaci koji lepršaju oko tebe ili ti zaklanjaju pogled.
Pa je jasnije i bolje se vidi..

Mnogi se boje samoće, vidim to svakodnevno, mnogi se panično boje ostati sa sobom.
Nikada ih nisam razumjela.
Samoća je najbolji pogled u sebe, u život...

- 15:54 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 01.08.2014.

Kada riječi odrastu...

U ovom pomalo ludom i hirovitom ljetu, kada su mnoge stvari pucale, lijevale i pljuštale, ja sam prvi puta, onako žestoko u ruke, primila cijenu riječi.
Moćan neki osjećaj, dati ih, prodati, osjetiti svu tu cijenu, sve posljedice zbog svakog, svakog napisanog slova.
Dugo ih već tržim, prodajem po svojoj cijeni, pišem iz duše, iz srca, iz petnih žila, iz grla..
Bez cenzure, bez zadrške, bez opreza, bez kalkulacija, bez straha..

....U ovoj provinciji koja je meni poput omče oko vrata, riječi me drže..
One neke tuđe , što ih čitam i iščitavam i divim im se i grlim..
I one neke moje, napisane i one koje strpljivo čekaju svoj red
I one izgovorene i one šutljive, koje govore više od ičega..

Ima li smisla?
Ima li smisla javno pisati o onome što svi znaju, ali šapuću, bojeći se da će ih čuti, neki koji ne bi trebali?
Ima li smisla govoriti istinu, onu koju možda znaju svi, ali nemaju prilike, javno je reći?
Ima li smisla buniti se, ima li smisla pisati o svim tim lažima, licemjerju, sirotinji u koju nas iz dana u dan pretvaraju, ima li smisla grebati ispod površine, kopati, dizati prašinu?
Ima li smisla biti među rijetkima koji se nisu prodali?

........

Sve u životu ima svoju cijenu.
Svi imamo neke svoje izbore, kojih se grčevito držimo, da ostanemo stajati, da ne padnemo, da nas ne zgaze.
Neki ih se odreknu, pa umjesto njih biraju drugi.

Ostati čovjek, hrabar, dostojanstven, bez straha i raznoraznih proračunatosti, ostaje opcija, koja je meni jedina.
Ostati čovjek, iskren, s dušom, sa samo svojim razmišljanjima, kojih se ne bojim reći i napisati javno, nešto je, što je meni jedini izbor.
I dok plaćam cijenu ljutnje provincijskih gradskih otaca, možda žrtvujući neke druge stvari, ja ne mogu stati. Ne želim, ne znam, ne mogu..

Dok hodam tim sitnim uličicama, ipak..ponosno znam da sam unatoč svemu, ostala svoja.
Dok srećem još sitnije ljude i čitam im laži iz očiju, iz glasa, njegove boje, tona i znam sve te nijanse ravnodušnosti i prodanosti, nije mi žao niti slova.

Ja, koja sam se često puta osjećala sama protiv svih, samo sa pokojom rijetkom dušom, koja me znala, koja me zna, koja je tu
Ja,koja sam birala možda često puta krivo, ali svoje..iz srca..
Ja, koja ću za svako svoje slovo platiti cijenu provincijske malograđanštine, ne žalim niti trenutka.

Riječi koštaju, riječi imaju cijenu. I imaju smisao i značenje.
Ne reci mi da ništa ne znače, jer sve nešto znači.

I ostaje, poput žiga na papiru
Poput pečata na tijelu nekoga koga voliš...

......

I puštam svoje riječi da postanu odrasle. Više nisu djeca.
Šapnule su mi što žele biti kad narastu..
Puštam ih da to postanu. Rekle su mi svoj plan...

Postaju zrele, osjećam to
U neke daleke svjetove, gdje više neću voditi ja, već one mene
One mene....