U ovom pomalo ludom i hirovitom ljetu, kada su mnoge stvari pucale, lijevale i pljuštale, ja sam prvi puta, onako žestoko u ruke, primila cijenu riječi.
Moćan neki osjećaj, dati ih, prodati, osjetiti svu tu cijenu, sve posljedice zbog svakog, svakog napisanog slova.
Dugo ih već tržim, prodajem po svojoj cijeni, pišem iz duše, iz srca, iz petnih žila, iz grla..
Bez cenzure, bez zadrške, bez opreza, bez kalkulacija, bez straha..
....U ovoj provinciji koja je meni poput omče oko vrata, riječi me drže..
One neke tuđe , što ih čitam i iščitavam i divim im se i grlim..
I one neke moje, napisane i one koje strpljivo čekaju svoj red
I one izgovorene i one šutljive, koje govore više od ičega..
Ima li smisla?
Ima li smisla javno pisati o onome što svi znaju, ali šapuću, bojeći se da će ih čuti, neki koji ne bi trebali?
Ima li smisla govoriti istinu, onu koju možda znaju svi, ali nemaju prilike, javno je reći?
Ima li smisla buniti se, ima li smisla pisati o svim tim lažima, licemjerju, sirotinji u koju nas iz dana u dan pretvaraju, ima li smisla grebati ispod površine, kopati, dizati prašinu?
Ima li smisla biti među rijetkima koji se nisu prodali?
........
Sve u životu ima svoju cijenu.
Svi imamo neke svoje izbore, kojih se grčevito držimo, da ostanemo stajati, da ne padnemo, da nas ne zgaze.
Neki ih se odreknu, pa umjesto njih biraju drugi.
Ostati čovjek, hrabar, dostojanstven, bez straha i raznoraznih proračunatosti, ostaje opcija, koja je meni jedina.
Ostati čovjek, iskren, s dušom, sa samo svojim razmišljanjima, kojih se ne bojim reći i napisati javno, nešto je, što je meni jedini izbor.
I dok plaćam cijenu ljutnje provincijskih gradskih otaca, možda žrtvujući neke druge stvari, ja ne mogu stati. Ne želim, ne znam, ne mogu..
Dok hodam tim sitnim uličicama, ipak..ponosno znam da sam unatoč svemu, ostala svoja.
Dok srećem još sitnije ljude i čitam im laži iz očiju, iz glasa, njegove boje, tona i znam sve te nijanse ravnodušnosti i prodanosti, nije mi žao niti slova.
Ja, koja sam se često puta osjećala sama protiv svih, samo sa pokojom rijetkom dušom, koja me znala, koja me zna, koja je tu
Ja,koja sam birala možda često puta krivo, ali svoje..iz srca..
Ja, koja ću za svako svoje slovo platiti cijenu provincijske malograđanštine, ne žalim niti trenutka.
Riječi koštaju, riječi imaju cijenu. I imaju smisao i značenje.
Ne reci mi da ništa ne znače, jer sve nešto znači.
I ostaje, poput žiga na papiru
Poput pečata na tijelu nekoga koga voliš...
......
I puštam svoje riječi da postanu odrasle. Više nisu djeca.
Šapnule su mi što žele biti kad narastu..
Puštam ih da to postanu. Rekle su mi svoj plan...
Postaju zrele, osjećam to
U neke daleke svjetove, gdje više neću voditi ja, već one mene
One mene....
Post je objavljen 01.08.2014. u 21:06 sati.