Ovih dana obilježavamo blagdane i praznike. Puno jedemo, pijemo i veselimo se. Družimo se malo više sa obitelji. Neki od nas i planinare, kao na primjer moj tata, koji æe u nadolazeæoj godini navršiti osamdesetu. Razveselilo me je kad sam èula da biljka erika još cvjeta u samoborskom gorju, jer ju pamtim sa izleta na Japetiæ.



Moja erika iz cvjeæarne nije raskošna kao ova na slici, ali je lijepa na svoj naèin, iako puno skromnija po velièini cvjetova i boji. Svejedno sam poželjela kupiti ju i sad je na stoliæu u sobi, a ja povremeno bacim pogled na nju.



Opet je i ove godine toèno oko Božiæa procvjetao naš božiæni kaktus. U emisiji "Znanstveni krugovi" saznala sam da je ta biljka porijeklom iz Brazila, a moja prijateljica Zdravka me je nauèila da se biljka baš tako u narodu zove. ( lat.epiphyllum truncatum ).



Moj tata, u poslijednjem ovogodišnjem posjetu nama; moj sin, suprug i ja u parku na Knežiji.



Sin Damjan za pijaninom u stanu moje mame za sam Božiæ, ove godine. Malo smo zasvirali i zapjevali i bilo nam je lijepo. Drago mi je da je sin Damjan bio ove godine na Risnjaku kao planinar.

Juèer, u subotu, bili smo kao i prije 4 godine na božiænom domjenku kojeg prireðuje Društvo multiple skleroze. Vidjela sam Zdravku, Carmen, Sandru, Žarka, fra Ivicu, Sinišu i ostale kolege po bolesti. Antimon je i ovoga puta priredio ukusnu zakusku za sve prisutne èlanove. Meni je najbolje pasala rikola sa sirom. Nekim èudom, ove godine nismo naèinili zajednièku fotografiju pa objavljujem ovu staru. Upoznala sam i jednu imenjakinju mog supruga - Vedranu, takoðer kolegicu, koja živi u našem kvartu, ali se prije nismo susrele.

Zdravka i ja smo razgovarale o njezinim macama. Kibica, koja je bila stara 19 godina je nažalost preminula. Njezina kæi Buba je još živa i ima 18 godina. Više nije živahna kao nekada, ali se drži. Kibicu su uspavali da se više ne muèi, jer bila je uistinu na kraju snage. Zdravka nije mogla ne pustiti suze i rekla je da nakon Bube više neæe imati mace.

Obje smo plakale za Kibicom.

Zdravku može utješiti što joj se nedavno rodila unuèica Sofija i njezino odrastanje æe joj svakako biti radost.

Fra Ivica je juèer bio prvi puta u kolicima na domjenku, jer više ne može hodati. Sjeæam ga se kako je živahno plesao 2003. godine u Hotelu Minerva u Varaždinskim Toplicama, uvijek sa ženama koje su bile mlaðe od mene, jer sam ja bila "prestara" , a zapravo on i je dosta mlaði od mene. Juèer je bio u pratnji starije gospoðe, koja je izvrsno izgledala i razgovarali su na talijanskom jeziku. Upoznao me je s njom i kratko smo razmijenili misli o uèinkovitosti terapije kanabisom kod oboljelih od multiple skleroze.

Potaknuta sinoænjim snom u kojem sam usnula kako kupujem kuæu blizu mora na otoku Visu, odluèila sam objaviti jedan dio morskih motiva koji su bili prezentirani na izložbi u predvorju Hotela Minerva u Varaždinskim Toplicama ovog ljeta, a u vrijeme trajanja moje stacionarne rehabilitacije.

Inaèe, u snu sam kuæu kupila od jednog starijeg gospodina, koji je svoju djedovinu odluèio prodati kako bi došao do novca i još malo uživao pred kraj života. Plivala sam u moru u èijoj je neposrednoj blizini bila ta kuæa od kamena i šetala sam obalom, Bio je to jako lijep i dojmljiv san.

Juèer poslijepodne, u vrijeme odmora, nekako sam opet nastojala "uæi" u taj san, ali mi nije uspijevalo. Ipak sam sanjala bivšeg kolegu koji je rodom s otoka Visa, a sada živi u Meksiku i predaje španjolski i engleski jezik u školi. Tako je to sve nekako povezano.