Moja draga prijateljica Carmen. Još uvijek je prilièno aktivna profesionalno, kao profesorica u glazbenoj školi i svake godine dolazi na božiæni domjenak koji se održava veæ nekoliko godina za redom u Domu Slavoljuba Penkale na Trešnjevci. Ponekad se sretnemo u Varaždinskim Toplicama ili u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, kad s orkestrom Glazbene akademije nastupa njezin sin Vjeko.



Moja bivša cimerica iz Varaždinskih Toplica, Zdravka. Tri godine za redom dijelile smo hotelsku sobu u Minervi. Zdravka i ja smo se ovog ljeta vidjele u Varaždinskim Toplicama nakratko, kad sam se došla prijaviti za stacionarnu rehabilitaciju.

Takoðer svake godine posjeæuje božiæni domjenak. Suprug nas je nastojao fotografirati tako da obje istovremeno gledamo u objektiv fotoaparata, ali to je izgleda teško išlo.



Na ovoj fotografiji ja poslušno gledam u objektiv, a Zdravki je pogled skliznuo nekamo u stranu.



Ovdje takoðer Zdravkin pogled vrluda, a ja nemoæno mrštim èelo, misleæi kako fotograf ne bi trebao biti tako uporan (naporan).



Meni je ovdje veæ svega dosta, ali kolegica Zdravka je konaèno pogledala u objektiv, no fotograf baš nema razloga za slavlje.



Fra Ivica Zovko, dragi kolega i veteran Varaždinskih Toplica, majstor plesa i okupljanja zgodnih djevojaka. Ove je godine, kao i lani bio prisutan na božiænom domjenku i srdaèno smo se pozdravili te izmijenili iskustva.



Jedna zajednièka fotografija s Fra Ivicom, za uspomenu. Jako sam zadovoljna što sam ga srela i mogu Vam reæi da se Ivica junaèki bori s tegobama i još dosta dobro drži, a nekada je predavao vjeronauk. Sad je u mirovini, baš kao Zdravka i ja,



Uvažena i cijenjena predsjednica našeg društva, gospoða Sandra Bodakoš, koja veæ nekoliko godina za redom vrlo uspješno vodi društvo i organizira razlièite aktivnosti pa tako i božiæne domjenke. Svaka joj èast.

Antimon i njegovo osoblje priuštilo nam je iznova izvanredan gastronomski doživljaj. Uživali smo u specijalitetima restorana Aladin. Antimonu i njegovoj družini od srca hvala!

Ruže cvatu, a kad proðu, Božiæa nam dani doðu. Tako su pjevali Gerda i Kaj u Snježnoj kraljici, prièi H.C. Andersena, a ja sam ruže sliène ovima na slici opazila neki dan, šetajuæi Ulicom fra Luje Maruna. Te ruže su bile u dvorištu jedne kuæe i nije ih bilo moguæe zadovoljavajuæe fotografirati.

Fotografija koju gledate, nastala je u Varaždinskim Toplicama, a tamo blizu kavane Konstantinov dom, prije nekoliko godina, cvjetale su baš ove ruže na slici. Nije bilo vrijeme Božiæa, nego kraj kolovoza.

Tko zna, možda i sada tamo cvjetaju kao i one na Knežiji?

Kirk Douglas (roðen kao Issur Danielovitch, 09. Prosinca, 1916) je amerièki glumac, redatelj, autor i producent. Rodio se u obitelji siromašnih Ruskih Židova koji su u SAD uselili iz Gomela, današnja Bjelorusija. Otac je glumca Michaela Douglasa. Jedan je od posljednjih preživjelih iz zlatnog doba filmske industrije. Nakon djetinjstva provedenog u siromaštvu uz roditelje imigrante i šest sestara, imao je prvi filmski debi u filmu "The Strange Love of Martha Ivers (1946)", zajedno sa Barbarom Stanwyck. Douglas se uskoro razvio u vodeæu zvijezdu filma kroz 1950. i 1960. poznat po ozbiljnim dramama, ukljuèujuæi westerne i ratne filmove. Tijekom šezdesetogodišnje glumaèke karijere, pojavio se u preko 90 filmova. Oscara kao glumac nikad nije dobio, iako je bio nominiran èak tri puta. Tek sa 80 godina dobio je poèasnog Oscara za doprinos filmskoj umjetnosti. Ženio se dva puta, ima èetvero djece. Godine 1981. godine dodijeljena mu je Predsjednièka medalja slobode, a 1985. i francuska Legija èasti. Ima svoju zvijezdu na Šetalištu slavnih. Ostvario je niz zapaženih uloga od kojih je jedna od najboljih u povijesti filma ona kad glumi revolveraša sa Divljeg zapada koji se zove Doc Holliday, a tu su i Vincent van Gogh, Spartak i pukovnik Dax.




Meni osobno je Spartak njegov najbolji film! ;)

Neki dan je stigao SMS od mog tate da je prije sedamdeset i jednu godinu primljen u pionire. Moj suprug je na to rekao da je on na isti dan, ali prije pedeset i jednu godinu primljen u pionire. "Živio Dan Republike i sarma!"- uzvratio je suprug na oèevu poruku, a otac je kratko uzvratio: " ...i germa!"

Zadnjih je dana cijeli stan mirisao po sarmi i kiselom zelju, a ti jaki mirisi su dolazili i sa stubišta i kroz odškrinute prozore stana. Sjeæam se kako smo na poèetku našeg braènog staža muž i ja zajednièki radili sarmu baš za sam 29. studenoga, a popularna je u to vrijeme bila i sarma kao gotovo jelo. Proizvodila ga je tvornica " 29. novembar " iz Subotice. Bila su to neka druga, a neki kažu i bolja vremena.

Pamtim taj nekadašnji praznik i po lijepim izletima u planine, no uglavnom na Medvednicu. Tijekom izleta znali bi ubrati i pokoju jestivu gljivu pa je po povratku, poslijepodne ili veèer, znalo biti uljepšano mirisom ukusnih šumskih plodova koje bi odmah pripremali i uživali u njihovom okusu.



Ovo mi je najljepša slika sarme!