Sanjala sam jutros da pripremamo kupaće kostime za VaraždinskeToplice, a nedavno sam se dogovarala za petnaesti odlazaki na stacionarnu rehabilitaciju. Rezervirala sam sobu u kojoj boravim već nekoliko godina za redom i kroz dvadesetak dana bit ću kao nova ( e kad bi barem!). Lani me je prepoznao gospodin Polonio, profesor matematike na PMF-u, koji je često dolazio kupovati literaturu u Algoritam, dok sam još tamo radila, prije umirovljenja. Rekao je da me je prepoznao po glasu, jer ga je, kako reče, moj glas podsjetio na knjižaru Algoritam. Pratila sam događaje oko Algoritma i drago mi je da su se našli ljudi koji će se pobrinuti za budućnost knjižare.
Pretprošli tjedan, kad sam se išla prijaviti i rezervirati sobu u Hotelu Minerva, srela sam starog prijatelja, Miroslava, s kojim sam prije koju godinu plesala. Bio je u invalidskim kolicima, baš kao što sam i ja sada, ali prije je plesao s protezom, jer je nogu izgubio u prometnoj nesreći. Proteza mu ne odgovara, jer ga žulja i boli kad hoda, te je odlučio kretati se pomoću invalidskih kolica. Rekao mi je da će mi pokazati sliku gdje sam ja još bila bez potrebe korištenja kolica, a mislio je na fotografiju koja je nastala prije 2007. godine. Ne treba mi pokazivati, jer se sjećam kako mi je bilo i kako sam izgledala u to vrijeme, baš kao i u snu koji sam sanjala jutros. Kretala sam se slobodno bez kolica, s lakoćom, po stanu i tražila badić. Uvijek sanjam kako se slo0bodno krećem bez invalidskih kolica, ali na žalost, na javi nije tako.
Bliži se vrijeme Toplica...
21
srpanj
2017
