Marin Jurjević o svemu

< travanj, 2017 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Travanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Studeni 2023 (3)
Svibanj 2023 (1)
Travanj 2023 (1)
Ožujak 2023 (1)
Lipanj 2022 (2)
Svibanj 2022 (2)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (1)
Travanj 2021 (2)
Studeni 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Lipanj 2020 (3)
Svibanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (1)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

25.04.2017., utorak

ŠJORA FILE POLIGLOTA


“Ajme meni ča je ovo, Marinko moj…Ča se ovo jopet zakuvalo okolo jezika ? Pari mi se ka da su svi skroz na skroz poludili ! ”, krši ruke moja dobra susida Šjora File i upitno me gleda.
“Ma ajte Šjora File s milin Bogom, ča se Vas to tiće…Neka se oni samo karaju, imate Vi prišnijeg posla i svojih briga i bez toga !”, pokušavam ja nekako izbjeć tu temu.
“Aj ne pizdi….Mene si doša mantat, je li…Kurbo političarska, vidin ja da bi ti odma šmugnija od odgovora. Pivaj tico ! Da te čujen, ča je ovo, o čemu se ovod radi ? Neš mene zajebat !”….ne da se smesti moja bistra susida.
“Pa znate i Vi čitat. Pismena ste žena. Po vas dan gledate televiziju i slušate radijo…Ča Van ja tu sad mogu poć još objašnjavat ? Je li Vi razumite mene. Nisan Vam ja nikakvi lingvista…Ča da Van kažen ?”
“Ma bogati….Ča da mi kažeš ?”, pogleda me on ka da će ovi čas skočit na mene i uvatit me drito za vrat pa počet davit ..A onda nastavi : “Sve ste Vi političari ovo zakuvali. Sve ! A ko bi drugi ? Znan ja. Ko Van višje išta more virovat ?”, zaključi ona sva nakostrešena ka pravi kobac prije nego će svojin panđama zgrabit svoj nemoćni plijen.
“Ajde molajte, fermajte molin Vas Šjora File, smirite se…Šta ste tu opet navalili na mene, ni kriva ni dužna ? Eto, recite Vi meni, kojin jezikom Vi govorite ?”
“Da kojin jezikon ja govorin ?” razrogači ona svoje bistre oči. “ Tukac jedan da bi li tukac. Pa svojin jezikon. Pa da kojin bi jezikon ja tribala govorit ?”, iskreno se začudi ona. “Koji put mi se učini, Marinko moj, da si ti skroz-naskroz prosvira, ka malo iša u prdec, posta šempjast i ka da nisi cili svoj…ka da si pinku maka, barem pinku !”, pomalo već zabrinutim tonom prijekorno mi odgovori Šjora File.
“Nisam ja maka Šjora File nego Vas lipo pitam da kojim jezikom Vi govorite i koje jezike Vi sve razumite, eto, je li Van sad jasno ča Vas pitam ?”…glumim ja ka da san se bokun i naljutija.
“Ma moš se ti jidit koliko te volja ali ništa mi nisi odgovorija, samo da znaš” zaključi ona i nastavi : “Naravski da ja oduvik govorin rvacki, a da koji bi drugi jezik ja mogla govorit kad san se rodila na Šoltu a furešte jezike nikad nisan učila ? A ča me pitaš te pizdarije kad i sam znaš odgovor ?”…opet povisi svoj ton ona. “A ako baš očeš, govorin onako kako su i moji stari govorili , po šoltansku…a još ste mi vi spličani moj jezik bokun šporkali nikin vašin spliskim ričima…I, eto, tako ja danas govorin, ajmo reč, baštardanim šoltansko spliskim jezikom…Oču reč rvackin jezikon !” malo se na kraju smota ona.
“Je, je…lip Vam je taj Vaš šoltansko.spliski rvacki. Ne bi u školu mogli ni duju dobit. Imali bi ste stalno aša iz rvackoga. Ne bi Vas pustili ni iz prvega razreda pučke skule !” nasmijen joj se ja a ona ka da poludi. “Ma štaš ti mene poć učit. Došlo jaje učit kokoš ! Završila san ja malu mature i to u ona vrimena. Znaš ti da san ja išla u pučku skulu još za vrime talijanaca kad nas je oni kurba Pavelić bija proda njiman pa je moja Šolta postala dil Talijanske Krajevine. Znaš li ti s kin ti govoriš ? S Šjorom Filom, mandrilo jedno injorantsko splisko !”..počme ona vikat a ja shvatim da me je Šjora File nešto krivo shvatila.
“Ma nisam Vas ja tija vriđat Šjora File ! Bože sačuvaj ! Ajme skužajte ako ste me tako razumili. Ma di bi ja…?” uhvatim je ja ispod lakta prijateljski a sve vidim kako me ona lukavo gleda ispod svog bistro oka. “Ajde dobro, ma znan ja da ti nisi loš…ali riči ti letidu brže od pameti. A štaš, ka svakom spličaninu…” pomirljivo zaključi ona i nastavi : “Marinko moj, eto vidiš, ja ti govorin kako govorin i ni me briga u koji će škafetin ti tvoji profešuri o jezika smistit moj govor, eto ! Ja to zoven rvackin jezikon i zvat ću ga uvik tako…ali san odavno shvatila da razumin i srpski i bosanski i crnogorski i da me boli nika stvar kako ga oni zovedu, sve dok ja njih razumin. Eto ti ga na !”
“Pa sve ja to razumin Šjora File moja, kako ne bi razumija. Ovod se sve izmišalo. Ja mislin da samo jude triba pustit da govoridu kako oduvik govoridu i da svoje jezike zovedu kako jih je voja I kako su jih uvik zvali a najbolje je ako Van ne triba nikor privodit neki jezik a da ga Vi morete lipo razumit, jel tako ?”
“Tako je Marinko moj, tako je ! Svaka ti piva ! Koji put i ti moš reč niku pametnu. Meni je glavno da ja neko čeljade razumin, da znan ča mi oče reć i da on mene razumi…a jebe se mene kako će on zvat taj svoj jezik. Ja ti prez problema gledan na televiziju filmove i serije iz Srbije, Bosne i Crne Gore. Moš mislit velikega čuda ?! Pa draži mi je oni Izet nego ikor drugi ! Naravski da ga sve razumin. Jedva čekan da ga čujen….jer meni je baš drago čut pravi bosanski jezik. Da znaš ti samo koliko ja pravi prijatelja jeman u Bosnu ! A neš se ti sićat Čkalje, Đokice i Mije Aleksića. Joj ča san se ja znala smijat ka san jih gledala…Nikad višje taki glumac Marinko moj ! A sićaš li se onega crnogorskoga glumca Drage Malovića ča je glumija Radosava u seriji “Đekna nije još umrla, a ka’ će, ne znamo” ? Da ne spomijen “Gruntovčane” koje san obožavala neka su bili na kajkavskomen. Nema tega višje, nema. Ma ko će meni poć govorit da mi je tribalo privodit to ča su oni govorili na standardni, književni rvacki da bi ji ja razumila…More to govorot samo niki ludonja koji ni samoga sebe ne razumi…ali ja san ji, Marinko, sve razumila. Ovega mi Boga…” počme se znamenivat moja dobra Šjora File.
“Pa eto vidite da Vi sve razumite Šjora File, ča me ovod činite monom ?! Sve je Vama kjaro ! Sve Van je bistro da bistrije ne more bit. O temu je rič. S kojin jeziciman govorimo i pišemo. Cili svit je isto tako dobro razumija Smoju i njegovo “Malo” i “Velo misto”, jel tako ? “ zaključin sav sritan šta smo se nekako na kraju razumili.
“Ma ča kojin jezikon mi govorimo ? Ja govorin rvacki, Čkalja je govorija srpski a Izet govori bosanski…I ča tu ko ima ne razumit ?” zapanji se iskreno moja susida.
“Ma svađadu se je li to jedan isti oli su to sve različiti jezici, eto..to Van je problem !”
“Ma koji problem ? Ma ko je tu lud ? Oko tega se svađadu ! Oli nemadu pametnijeg posla ? Pa ča kome smeta kako ću ja zvat svoj jezik a kako će niko drugi zvat njegov jezik. Neka ga svak zove po svoju ka i uvik do sad, ča tu jema loše ? Jopet ti kažen, glavno da ja sve njih razumin. Glavno je da mene niko ne zajebaje ča ja govorin po svoju a oni po svoju. A ko neće da razumi njiov jezik a neka ga ne razumi. Ja ji bogami sve razumin. A ingleški ne razumin. Tu je sve jasno da jasnije ne more bit, jel tako ! A oni, kako se ono zovedu…an, ligvisti…nek oni u svoje libre pišu ča ji je god voja. Znan ja da mene niki i u Rvacku ne razumidu baš najboje…ili recimo one iz Komiže…pa ča onda ? Jopet je sve to rvacki jezik. Evo, bija mi je prošlo lito jedan s familjon iz Bednje na litovanje u Šoltu. Čovik je Rvat. A ja ga nisan u početku razumila Boga tebe…ma ništa Mariko. Ka da je Kinez. Ali samo na prvu. Poslin smo se sve lipo razumili. A Rvati smo i on i ja. A Čkalju san razumila od prve. A on je Srbin. Pa ča meni smeta da se njegov jezik zove srpski a moj rvacki ? Ma ništa Marinko moj, ništa. I zato neka ne zajebajedu pošten svit i neka nas pušte na miru da govorimo kako smo uvik govorili i da se meju sebon razumimo ča više i ča bolje. Da mi je samo znat kome to more smetat ? Pa nećedu valjda policjoti počet pazit ko kako govori”
“Ma naravski da je tako Šjora File. Ali u skulaman se uči standardni književni jezik pa sad tražidu da je samo ti jezik službeni jezik. A onda su se javili neki koji tražidu da se kažnjavadu svi oni koji negovoridu na javnin mistime taj standardni književni jezik ” objašnjavam joj ja.
“Pa ko jin smeta da svaki narod jema ti svoj standard u jeziku ? Niko ? Kojoj pizdi je palo na pamet da počme kažnjavat svit koji ne govori taj književni jezik. Oli ćedu sad naši akademici o jezika poć u policjote kako bidu vatali one koji ne znaju književni rvacki ? Aj nek puste pošteni svit na miru da na sudovima, u bolnicama, na pošti i di ga je god voja govori i da piše onako kako zna i kako su uvik govorili. Glavno da se izmeju sebe razumimo a u libre o jezici nek profešuri pišedu ča očedu. Jer kad bi mene, ajmo reč, tirali da govorin ti književni rvacki a mogla bi ja slobodno onda i krepat…Ne bi mogla ni u butigu poć kupit kil kruva…A tamo bi za blagajnon sidili lingvisti a ne ona naša mala šesna Ankica. Ča pravidu te makakade…ka da nan je ionako malo problemi danas u ovu našu državu?”
“Dobro, dobro Šjora File…Ali samo da znadete da su neki u molbama za posal u rubriku di su morali napisat da koji strani jezik govoridu navodili srpski ili, recimo, bosanski…!”
“Za Gospu Blaženu pa onda san ja, kako se ono pametno reče…poliglota. Sve te jezike ja govorin a da to nisan tribal poć učit joli študirat. i još crnogorski, da budemo pošteni ! Jo ča san pametna, an ! Mogla bi ja na kraju još poć radit ka privoditeljica, je li tako Marinko moj lipi ?!”
“Je, je, kako ne bi Šjora File… mogli bi dicu privodit priko ulice”, zaključim ja a onda istovremeno prasnemo u smij.

- 18:14 - Komentari (2) - Isprintaj - #

24.04.2017., ponedjeljak

LENJIN POBIJEDIO U EKVADORU


Duga je tradicija u Ekvadoru da prdsjednik države svakog ponedjeljka prisustvuje izmjeni zapovjednika predsjedničke garde ispred sjedišta ekvatosrke vlade koe se nalazi u Palacio de Carondelet u samom povijesnom središtu glavnog grada Quita.
U ponedjeljak 3. ožujka 2017. godine toj izmjeni zapovjednika predsjedničke garde prisustvovao je i samo dan ranije izabrani predsjednik Ekvadora Lenin Moreno uz pratnju svog potpredsjedničkog kandidata Jorgea Glasa i uz još uvijek aktualnog predsjednika Ekvatora Rafaela Correu. Predsjednik se po običaju pojavi na terasi palače uz pratnju studenata s različitih sveučilišta i fakulteta, političara, poznatih umjetnika i raznih prestavnika diplomatskog kora i međunarodne zajednice, a na samom Trgu Nezavisnosti , na Plaza de Indepedencia okupljaju se građani koji gledaju predsjedničku gardu, “La Granaderos de Tarquil” dok ceremonijalno mijenjaju svog zapovjednika uz odavanje počasti domovini.
Ovaj put ceremoniju je, u ime izvršne vlasti, predvodio Lenin Moreno koji je, nakon izmjene garde, s mikrofonom u ruci zapjevao rođendansku pjesmu aktaulnom predsjedniku Rafaelu Correi koji u četvrtak, 6. travnja slavi svoj 54. rođendan. Zatim se Lenin Moreno zahvalio građanima na potpori koju je dobio na upravo završenim izborima obečavajući kako će biti “predsjednik svih ekvadoraca ali prije svega siromašnih”. Ovo je bio njegov prvi institucionalni čin od kada je u nedjeju, 2. travnja, pobijedio na predsjedničkim izborima u Ekvadoru iako opozicija, na čelu s desničarem Guillermom Lassom, u najboljoj latinskoameričkoj tradiciji – odbija da prizna rezultate izbora pozivajući svoje pristaše na ulice.
Prema službenom izvještaju kojeg je podnio El Consejo Nacional Electoral – CNE ( Nacnalni Izborni Savjet ), a nakon prebrojenih 99,46% glasova ljevičar Lenin Moreno, koji je bio na čelu “Alianza PAIS “, osvojio je 51,17% glasova a njegov protukandidat iz desničarske koalicije ( pokreta ) CREO-SUMA, osvojio je 48,83% glasva.
Guillermo Lasso odbio je da prizna ove rezultate koje je objavio CNE pozivajući se na izlazne ankete koje je radio CEDATOS ( Centro de Estudios y Datos ) a koje su prednost davale njemu. Tražio je ponovno prebrojavanje “barem pola glasova” pa onda i “svih glasova”. On tvrdi da je došlo do izborne prevare pa je već u nedjelju navečer, nakon prvih službenih rezultata koje je iznio CNE, zvao generalnog tajnika Organizacije Američkih Država – OEA ( La Organizacion de los Estados Americanos ), Luisa Amarga ali je Amargo već u ponedjeljak, na osnovu odluke ove organizacije latinskoameričkih država, čestitao Leninu Morenu kao “izabranom predsjedniku” odbacujući Lassove optužbe.
U službenoj izjavi ove organizacije kaže se kako je CNE ( Consejo Nacional Electoral ) u čije podatke Lasso ne vjeruje, “jedina institucija s legalnom snagom za objavljivanje službenih rezultata izbora”. Naime, Organizacija Američkih Država je na ovim izborima, na svim izbornim mjestima, imala svoje međunarodne promatraće koji su nadgledali process izbora, brojanje glasova i pisanje zapisnika (čije su kopije dobijali odmah na licu mjesta ). Prema njihovim izvještajima izbori su bili sasvim regularni pa, zato, OEA službeno izjavljuje preko svog generalnog tajnika: “Prihvaćamo u potpunosti izvještaj CNE i ne namjeravamo pobijati ono što je u njihovoj nadležnosti.”. Pozivaju kandidate da sve problem koji eventualno nastanu rješavaju legalnim putem a ne silom. Guillermo Lasso, nezadovoljan reakcijom Organizacije Američkih Država, napušta svoj Guayaquilli i odlazi u glavni grad Quito gdje na konferenciji za novinare izjavljuje : “Predsjednikom se želi proglasiti nelegitimni pobjednik koji u stvari nije dobio izbore”. Organizacija Američkih Država je izrazila žaljenje što Lasso sve ovo radi i to samo na osnovu svojih očekivanja da pobjedi a pozivajući se na rezultate nekih anketa raspoloženja biračkog tijela a ne na službene rezultate izbora. Zbog toga izjavjuju kako njih zanimaju jedino rezultati izbora i kako oni jedno priznaju “govor izbornih kutuja” a ne bilo čijih niti bilo kakvih anketa koje su nebrojeno puta do sada pogriješile u svojim prognozoma . U svom priopćrnju OEA zato navodi kako “nema nikakve diskrepancije između podataka njenih promatrača i službenih izvještaja CNE”.
U međuvremenu se javio i osnovač WikiLeaksa, Julian Assange koji je zatražio od poraženog kandidata desnice Guillerma Lassa da se povuće i napusti Ekvador u roku od mjesec dana. On na Twitteru doslovno piše : “Srdačno pozivam Gospodina Lassa da napusti Ekvador u slijedećih 30 dana sa ili bez svojim offshore miljunima” optužujući tako Lassa kako on ima ogroman kapital po raznim oazama financijskog raja. Naime, Assange je podsjetio Lassa kako je upravo on obečao da će ga, ukoliko pobjedi na izborima, izbaciti iz veleposlanstva Ekvadora u Londonu u kojem Assange uživa politički azil koji mu je pružio predsjednik Correa još 2012. godine.
Sve se ovo dogodilo u samo dva dana nakon izbora pa nije ni čudno što se javio i ekvadorski minister obrane Ricardo Patińo koji je dan nakon izbora izjavio : “Mislim da se jučer desilo nešto vrlo važno: desila se potvrda načina vladanja u zadnjih 10 godina ali je vlast istovremeno dobila jasno upozorenje jer smo očekivali da naš trijumf bude nešto veći. To znači da neke stvari moramo napraviti bolje.” Naime Lenin Moren je u prvom krugu izbora dobio preko milijun glasova više od Lassa pa je u drugom krugu očekivao prednost od najmanje dva miljuna glasova da bi na kraju, u nedjelju 2. travnja pobijedio s prednošću samo nešto većom od 200 000 glasova. Očito su glasovi drugih kandidata većinski išli prema desnici a ne prema ljevici, ali ipak nedovoljno da bi desnica pobijedila.
Treba imati na umu da je Patińo jedna od ključnih osoba lijevog pokreta PAIS. On smatra kako njegova stranka, odnosno kako lijeva vlast mora znati adekvatno protumačiti rezultate ovih izbora. Imaju večinu u parlamentu i imaju Predsjednika države. Po njemu, narod je svoje rekao. Kaže kako je “važno ovo što se postiglo” jer su oči cijele latinskoameričke ljevice, koja je u krizi, bile uprte u Ekvador – ali, kako dodaje on : “ sigurno će morati doći do nekih promjena”. On ponavlja kako će vlada Lenina Morena biti “vlada svih ekvadoraca” ali nije zaboravio upozoriti sve građane a posebno glasaće opozicione desne CREO da “prihvate pravila demokracije i da učestvuju u njoj” jer “treba znati pobijediti kao što treba znati i izgubiti.”, dodavajući na kraju kako svi “moramo paziti da ne bude akata nasilja.” Ne zaboravimo, Patińo je minister unutarnjih poslova. Osim toga predsjednik Correa je samo mjesec dana uoči izbora promijenio šefa generalštaba ekvadorske vojske pa ma što to značilo.
Ekvadorski socijalizam je dio latinskoameričkog koncepta “socijalizma XXI stoljeća” kojeg neki analitičari još nazivaju “naftni socijalizam” jer se razvijao u zemljama bogatima naftom čije su vlade počele kanalizirati zaradu, dobit od nafte prema socijalnim programima i prema potrebama najsiromašnijih a ne prema privilegiranima. Pad cijena nafte drastično je smanjio količinu raspoloživih financija, sredstava u državnim blagajnama tako orijentiranih vlada, među koje svakako spadal i ekvadorska vlada Rafaela Corree. S druge strane financijski kapital, objedinjen i otjelotvoren u različitim međunarodnim financijskim institucijama a posebno bankama, danas drma svijetom destabilizirajući nepokorne vlade. Latinska Amerika je još uvijek područje u kojem ljevica pruža žestok otpor neoliberalnim i postneoliberanim modelima koji su varirali u rasponu od izvođenja državnih udara i podržavanja diktatura pa do unutarnje destabilizacije što je pogodovalo cvjetanju i desniog i lijeviog populizma. Ekvador je tu veoma važan kao lijevi simbol koji, upsrkos svemu, traje, postoji pobjeđuje.
Tko je uopće Lein Moreno ?
On je ljevičar podrjetlom iz familije srednje (profesorske) klase. Rođen je u ekvadorskj provinciji Orellana u gradu Nuevo Rocafuerte. Ime mu roditelji daju po ruskom revolucionaru Vladimiru Iljiču Lenjinu. U Quitu živi od svoje treće godine. Završio je četiri godine medicine, 3 godine psihilogije da bi diplomirao, kao najbolji student na Unversidad Central de Ecuador u Quitu na području javne administracije na Administracion de Empresas. U dobi od 46 godina ( 1988 ). postaje teški invalid nakon uličnog napada, dok se vraćao iz jedne pekarne, kada je iz neposredne blizine ustrijeljen u leđa. Od tada je nepokretan i kreće se sključivo u invalidskim kolicima. Objavio je preko 20 knjiga. Od tada je jako angažiran oko prava invalida i socijalno ugroženih. Kao Correin potpedsjednik ( 2007-2013.) razvija dva programa. Prvi je “Mision Solidaria Manuela Espejo” koji ima za cilj pronači i obuhvatiti ovim programom sve osobe s nekim tipom nesposobnosti ili invaliditeta u Ekvadoru. Drugi program “Programa Joaquin Gallegos” se bavi davanjem ekonomske pomoći invalidnim osobama na način da se svakom od njih osigura osobni pomoćnik.
Radi tog svog rada dobiva mnoga priznanja i počasna zvanja, doktorate na latinskoameričkim i europskim Sveučlištima i priznanja raznih humanitarnih organizacija diljem svijeta. Dobiva i najviša crkvena odlikovanja u Ekvadoru kao i odlikovanja vlada Perua, Gvatemale i Kolumbije. Godine 2012. predložen je za Nobelovu Nagradu a 2013. godine ga Generalni sekretar Organizacije Ujedinjenih Naroda, Ban Ki Moon ga odabire za svog osobnog izaslanika za osobe umanjenih sposobnosti sa sjedištem u Ženevi. Organizacija Američkih država ( Organizacon de Estados Americanos – OEA ) ga bira za predsjednika svog “Komiteta za eliminiranje svih oblika diskriminacije osoba s umanjim sposobnostima” ( CEDDIS ).
Pobjeda Lenina Morena na predsjedničkim izborima u Ekvadoru znači puno više nego što možda manifestira tijesan rezultat te pobijede. Ona je, između ostalog, indikator postjanja duboke političke podjele ekvadorskog društva ali i dokaz da je ljevica uspjela pobijediti svog desnog protivnika iza kojeg je stajala ogromna međunarodna financijska mašinerija i podrška neusorediva s podrškom koju je izvana imao Lenin Moreno. A predstoje nam redoviti izbori u Meksiku i u Brazilu, da spomenemo samo najveće. Podjela između radikalne, populističke i socijaldemokratske ljevice prisutna je i na tlu Latinske Amerike koja je obilježena i specifičnostima duge tradicije postojanja i djelovanja gerilskih pokreta svih mogućih predzanaka. Pacifikacija Kolumbije, što se tiče odnosa vlasti i najjačeg lijevog kolumbijskog gerilskog pokreta FARC ( Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia ) ide dosta dobro ali se situacija oko sklapanja primirja s drugim po snazi gerilskim lijevim pokretom ELN ( Ejercito de Liberacion Nacional ) komplicira jer je samo u zadnjih mjesec dana došlo do nekoliko oružanih sukoba s njima u kojima je bilo dosta međusobnih žrtava. A upravo u Ekvadoru vodili su se i vode se neki od najvažnijih pregovora između kolumbijskih vlasti i kolumbijske lijeve gerile. U svakom slučaju, nakon značajnog naleta desnice i demontiranja nrkoliko lijevih vlada u Latinskoj Americi u Ekvadoru je taj proces uspješno zaustavljen. Može se slobodno rkazati kako latinskoamerička ljevica nakon ekvadorskih izbora ponovo čvršće stoji na svojim nogama.





- 12:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.04.2017., utorak

"SLUGE OD ZAHODA"


Za vrijeme vladavine Tudora u 16. stojleću uvedeni su tzv Samptaurni zakoni ( Samptuariae leged ) koji su za cilj imali isticanje, hjerarhijskih, klasnih, staleških razlika…pa se njima, recimo, regulirao čak i načnin oblačenja pripadnika različitih staleža. Cilj je bio vidljivo naglašavanje staleških razlika ali tako i različitih prava među ljudima. Povijest je prepuna takvih primjera koji su završili, na kraju, onom sramotnom, tragičnom žutom trakom i s Davidovom zvijezdom na odječi Židova. Zanimljivo je, kako je na dvoru Henrika VIII postojao i dvorjanin koji je bio vrlo važna osoba pa se njegovo “zanimanje” smatralo jednim od najprestižnijih i najutjecajnih na dvoru a nosio je zvučnu titulu “Sluga od zahoda” ! On je bio stvarni šef dvorske kamarile a Henrik VIII ga je smatrao osobom od svog najvećeg povjerenja. Pa zaboga, kako ga i ne bi smatrao tako bliskim kada je s njim provodio svoje najintmnije trenutke. Naime zadatak “sluge od zahoda” - kao što nam i ova sama sintagma govori, bio je da pomaže kralju “da se olakša”. Kakve je sve metode taj utjecajni dvorjanin upotrebljavao da bi zadovoljio i olakšao kraljeve probavne tegobe i potrebe zauvijek je ostala njihova slatka tajna.
Pa kakve to veze ima s bilo čime danas ?
Pa ima, nije da nema ! Eto, ovih se dana opet uzburkala situacija na zagrebačkom Sveučilištu, ovaj put vezano za studij filozofije na Hrvatskim studijima. Već započeto uredovanje rektora Borasa “oko filozofske stvari u Hrvata” nastavlja se. Počelo je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta na Zagrebu kada su čak bile angažirane i jake intelektualne snage jednog “generalskog zastupnika” koji je u svom snoviđenju studentske prosvjede doživio kao svojevrsnu društvenu repliku slavnog plakata El Lisickog “Udari bijele crvenim klinom” – pa je on smatrao kako bi najdjelotvornije bilo student (“crvene”) udariti pendrekom po kostima.
Pa ima veze, jer se već počela proizvoditi stereotip o onima koji studiraju filozofiju kao o nekoj “nedomoljubnoj babarogi” koja jako zaudara nikad zamrlim “udbaškim zadahom sinova komunizma”. “Moralna panika” već je na djelu. Pa šta ja znam, možda će nekom ludonji past na pamet da u Hrvatskoj studente filozofije, pa ma gdje oni bili, jer “guja je guja” - treba, recimo, obilježiti nekakvom uočljivom trakom. Uostalom ne mora ona biti baš žute boje - Ili im, po ugledu na Tudorove, treba odrediti kako će se oblačit da bi ih se lakše uočavalo i da se ne bi miješali u “tuđe stvari” – jer su takvi već primjećeni i na skupovima studenata Hrvatskih studija, a nisu “domaći”. Šta bi falio nakakvim “hrvatskim neosampturanim zakonima” ?
Na Hrvatskoj televiziji je u utorak, 21, ožujka, u emisiji “Otvoreno” prorektor Ante Čović je iskreno izrazio svoje čuđenje zbog toga što nekima uopće i pada na pamet da odluku Senata Sveučilišta u Zagrebu o ukidanju upisnih kvota na Odsjeku za filozofiju Hrvatskih studija povezuju s činjenicom da su baš profesori s tog Odsjeka tražili ostavku ministra Pave Barišića zbog navodnog plagijata. Čović se čudom čudio što se takve paralele uopće pokušavaju povlačiti. Ali kako to spojiti s činjenicom da je baš Odsjek filozofije na Hrvatskim studijima dobio najviše ocjene za svoj rad na zagrebačkom Sveučilištu i da se baš on danas pokušava iskorijeniti ? To je ostalo prekriveno velom neobjašnjive tajne.
Predsjednica Studentskog zbora Hrvatskih studija Ivana Široki u toj istoj TV emisiji izjavljuje kako smatra da blokada nastave nije legitimna niti pokazuje kako bi se budući akademski građani trebali ponašati. A kako bi se to trebali ponašati “budući akademski građani” ? Pitaj dragog Boga, ali pomalo se ipak da naslutiti što misli ova mlada buduća hrvatska akademska građanka. Nemam pojma da li razmišljanja o tome kako se ovdje jednostavno radi o pokušaju “discipliniranju akademske zajednice” i ničem drugom… imaju ikakvog smisla kada već danas, kao što smo mogli svjedoćiti u ovoj emisiji, iz posijanog “akademskog sjemnja” niće svojevrsna biljka ovakve vrste studentskih lidera “legitimista” ?
Na sastanku sindikalne podružnice su četiri odjela Hrvatskih Studija izrazile spremnost na štrajk. Riječ je o profesorima. Studentski Sabor “Studenti govore” traži poništenje odluke Senata od 14. ožujka kojima se, u stvari, ukida studij filozofije na Hrvatskim studijima. Traži se povratak starih kvota i ostavka uprave. Prorektor Čović a ni mlada studentica-predsjednica nisu ništa odgovorili na pitanje sidikalnog lidera Ribića da li je studentski štrajk 1971. godine bio “legitiman”. Nezgodno pitanje. A stvar se možda i proširi jer su neki profesori Fakulteta Družbe Isusove također doveli u pitanje ministarsku fotelju Pave Barišića problematizirajući problem plagiranja i obnašanja te visoke funkcije.
Rezultat svega je da je danas policja ponovo na zagrebačkom Sveučilištu. Ni kriva ni dužna - jer njih su tamo poslali pošto je “došlo do ometanja nastave “ na Hrvatskim Studijima. Tako je jedan sveučilišni problem polako postao policijsko-sigurnosni problem. Valjda radi toga da se državnom silom osigura autonomija tog istog Sveučilišta koje se očigledno brani od svog misnistra, rektora, prorektora i Senata ali i dijela svojih studenata i profesora.
Još jedino pitanje koje na kraju ostaje je tko će napokon javno, otvoreno i bez nepotrebnog okolišanja preuzeti i danas tako važnu ulogu SLUGE OD ZAHODA vlasti ?!

- 17:48 - Komentari (10) - Isprintaj - #

13.04.2017., četvrtak

EN EL NOMBRE DE DIOS


Direktor španjolske javne radio-televizije RTVE, Jose Antonio Sanchez je prošlog četvrtka ( 6. travnja 2017. ) u Casa America u Madridu - na Konferenciji na kojoj je govorio o suradnji RTVE s Latinskom Amerikom rekao neke stvari koje su ovih dana podigle veliku buru i rasprave u latinskoameričkoj ali isto tako i u španjolskoj javnosti .
U svom govoru koji je sam naslovio kao “ Djelo Španjolske u Americi “ konkretno je rekao : “Španjolska nikada nije bila kolonizator, ona je evangilizirala i civilizirala”. Nakon toga je dodao nešto što je izazvalo zgražanje i žestoke reakcije latinkoameričke intelektualne ali i široke javnosti općenito. Naime, živahni direktor RTVE je rekao : “Žaliti zbog nestanka asteškog imperija je manje više isto kao tugovati zbog propasti nacista u Drugom svjetskom ratu.” Tako je ovaj genjalac Asteke usporedio s nacistima što je, samo po sebi nečuvena uvredljiva besmislica. Zatim je o starim indioskim kulturama i starosjedlačkim latinskoameričkim narodima govorio kao o “barbarskim narodima” - nasuprot kojih su u svom sjaju i veličini stajali predstavnici “civiliziranih naroda”, odnosno španjolski konkvistadori.
Tu svoju tezu on potkrepljuje čudnovatim “dokazima”, pa tako dalje kaže : “Španjolsci koji su došli u Ameriku bili su oni koji su odavno imali svoje sudove, koji su Pravdi podređivali bilo koju vlast ili samovolju, koji su živjeli u zemlji prepunoj katedrala ; to su bili španjolci koji su znali za postojanje Dantea i Petrarke ; koji su znali da je Mikelanđelo već oslikao Siktinsku Kapelu.” Naravno, i Svete Inkvizicije - što je zaboravio spomenuti.
Sve je to izgovorio prošlog četvrtka u Američkoj Kući ( Casa America ili Casa de America ) u Madridu. Casa de America je, inače, javna ustanova “koja za cilj ima osnaživanje zbližavanje između Španjolske i Američkog Kontinenta, a posebno s Latinskom Amerikom”. Zbog toga je i bio tamo pozvan a on je uglavnom smatrao shodnim iskoristiti tu priliku da bi govorio o “prednostima kokviste”. Razvijao je tezu kako je španjolsko osvajanje ( konkvista ) Latinske Amerike bilo itekako korisno za novootkrivena područja ( Nueva Espańa) i za aitohtone, pokorene domorodačke stanovnike jer su španjolski konkvistadori izgradili na tim područjima novu infrastrukturu : “crkve, škole, bolnice”. Zatim direktor RTVE, inače poznati desničar, monarhista i član vladajuće Partido Popular ( PP ) – “Narodne stranke”, Jose Antnio Sanchez potkrepljuje svoje tvrdnje konstatacijom kako su španjolci indijancima, između ostalog, donijeli “katekizam i gramatiku “. Na taj su način, kaže Sanchez, “barbarski narodi (..) prešli s obala ropstva u rijeku slobode” koju su im donijeli europski osvajaći pa su i oni “tako postali civilizirani”. Ah, koja li je to golema sreća bila za njih ?!
Sanchez smatra kako je “otkriće Amerike (…) bio najveći događaj u povijesti Čovjećanstva nakon rođenja Krista”. To “otkriće” je bilo povijesno jer je okončalo s barbarizmom lainskoameričkih naroda i njihovh predhispanskih civilizacija. Po njemu : “Asteška kultura je bila jedan krvavi totalitarizam koji se temeljio na ljudskim žrtvama.” Po njemu je tvrdnja kako su španjlski konkvistadori istrijebili domorodačke narode i uništili bogato naslijeđe njihovih velikih civilizacija – obična izmišljotina, dio tzv “Crne Legende” ( “Leyenda Negra” ) koja tobože stoljećima širi laži o španjolskim konkvistadorima koji su bili nikakvi “desperadosi” nego ljudi “na visokoj kulturnoj razini”. On se čak retorički pita i najiskrenije čudi “koje to glave mogu misliti da bi se ondašnji španjolci mogli posvetiti istrebljenju ljudskih bića ?” A, ako je i bilo “nekih loših stvari” – “pa u kojem ih osvajanju nije bilo ?!”, zaključuje on.
Kolumbo je Ameriku “otkrio” 12. listopada 1492. godine. Taj dan se i danas svečano obilježava u Španjolskoj ali i u Sjedinjenim Američkim Državama. Nazivaju ga “Dia de la Raza” ( “Dan Rase” ) ili “Kolumbov Dan”. Što se slavi na taj dan ? “Otkriće” civilizacija i kontinenta čija prva naselja su postojala 30 000 godina prije nego što su bili “otkriveni” ? Naravno da se nije radilo o nikakvom “otkriću” nego o najobičnijem okrutnom osvajanju jednog naseljenog prostora u kojemu su cvjetale visoko razvjene civilizacije sa impresivnom tradicijom, znanjima, vještinama, religijama, kulturnom i svojim bogatim naslijeđem koje se još uvijek tek pokušava do kraja spoznati jer su tragovi tih kultura barbarski uništavani u ime nekih (naših) “viših ciljeva”. To je “otkriće” završilo najvećim genocidom autohtonih naroda u ljudskoj povijesti i to pod geslom : “En el nombre de Dios” ( “U Božje ime” ). Pitanje je samo : u ime “Kojeg Boga ?” ili, u ime “Čijeg Boga ?” I, napokon, protiv “čijih Bogova” se to sve radilo ? Ovaj put u pitanju je bio kršćanski Bog u ime kojeg su konkvistadori okrutno obračunali sa indioskim narodima i njihovim Bogožanstvima, njihovom tradicijom, kulturom, pisanim dokumentima, znanjima, svetištima, hramovima ( kao s “vražjim djelima” ) itd !
U to vrijeme su Španjolska i Portugal, dvije velike imperijalne europske sile, smatrali Papu legitimnim Kristovim predstavnikom na Zemlji. Zato su od njega tražili da on razrješi problem raspodjele njihovog plijena. “Pravedni” Papa Aleksandar I djeli 1493. godine zemlje Novog Svijeta između španjolske i portugalske krune. Papin uvjet je bio da se provede kristijanizacija osvojenih prostora i pokorenih naroda. Zbog toga on zahtijeva da uz konkvistadore obavezno u osvajačkim ekspedicijama sudjeluju i “misionari”, svećenici koji će obaviti taj “duhovni posao”. Kako su španjolski konkvistadori provodili pokoravanje autohtonih naroda najsurovijim metodama tražili su i Papino “ozakonjenje” upotrebe tih krvavih metoda a da sve bude u skladu s “kršćanskim moralom”. Tražili su način da ozakone svoje akte nasilja asve u ime kršćanske vjere koja je svesrdno zagovarala ljubav prema bližnjem itd. I na kraju su od Pape dobili tu “dozvolu”. Ona je potvrđivala da im Papa daje te zemlje u “ime Boga”. Radi te svrhe ne samo da su bili slobodni, nego su konkvistadori bili i “dužni” porobiti indiose ( ukoliko odbiju da private kršćanstvo ) i mogli su kako s njihovim dobrima tako i s njima, u tom slučaju, raditi što ih je volja.
Ali sve je to moralo biti napravljeno “po slovu zakona”, odnosno kako bi direktor RTVE senjor Sanchez rekao, “u skladu s Pravdom”, pa Papa opskrbljuje konkvistadore tzv “ultimatumom u ime Boga”, piše “Zahtjev” ( “Requerimiento” ). Tekst tog “Zahtjeva” španjolci su uvijek uoči napada bili dužni pročitati (i to “snažnim glasom”) prije nego bi navalili na indiose. U “Zahtjevu” se indiosima nudila konverzija, prelazak na kršćanstvo i prihvaćanje “jedinog pravog Boga” ( naravno, onog kršćanskog ). Domorocima bi se doslovno pročitalo : “ I ako ovo ne prihvatite (..) s Božjom voljom, moćno ćemo navaliti protiv vas, i ratovati ćemo u svim dijelovima i sa svim sredstvima s kojima raspolažemo, pokorit ćemo vas pod jaram i poslušnost Crkvi i njihovim Veličanstvima, otet ćemo (..) vaše žene i djecu i načiniti ih robljem (..) oduzeti ćemo vam vaša dobra, napraviti vam sva zla i štete koje budemo mogli (…) Smrt i štete koje će uslijediti biti će vaša krivnja a ne krivnja njihovih Veličanstava, niti naša krivnja.” Naravno, sve se ovo čitalo na lijepom latinskom ili španjolskom jeziku, bilo s paluba brodova ili na kopnu a nerijetko i pred praznim kolibana bez prisustva iti jednog jedinog indiosa jer su oni bježali pred njihovom okrutnom najezdom. Uostalom, kada su i bili prisutni indiosi ih nisu mogli razumijeti niti jedne jedine riječi jer, naravno, nisu znali latinski niti španjolski jezik. Konkvistadore to nije niti malo smetalo da svaki put ponovo ispune ovu besmislenu formu, sačekaju par minuta da indiosi “razmisle o ponudi” i onda bi, uz ovu “papinu dozvolu” da mogu upotrijebiti i najsurovije metode, mučenja, ubijanja, sakaćenja, silovanja, porobljavanje, palež ili bilo što drugo, silovito navalili na njih - pošto su “civlizirani europljani” velikodušno “barbarskim indiosima” pružili šansu koju oni nisu prihvatili pa su sada sami bili krivi za sve posljedice odbacivanja te ponude. Čitanje ovog Zahtjeva prije bitaka španjolska kruna službeno povlači tek 1573. godine. Svećenik, poznati misionar i kroničar konkviste, Bartolome de las Casas piše : “Kako je nepravedan, bezbožan, skandalozan, iracionalan i apsurdan bio taj Zahtjev “. Po de las Casasu radilo se o “beščašću za vjeru i kršćansku religiju”. A kakve su posljedice bile svega toga ?
Posljedica “otkrića” Amerike od strane “civiliziranih europskih naroda” bila je nestanak nekih kompletnih autohtonih “osvojenih” naroda. U samo jednom stoljeću indiosi su s 20% svjetskog stanovništva spali na samo 3%. Tako La Isla Espańola ( današnji Haiti i Dominikanska Republika ) već 1540. godine ima preko milijun stanovnika, ali od toga je bilo (preostalo) svega 500 indigena. Slično se desilo i s Kubom, Puerto Ricom, Jamajkom. U Nikaragvi u trenutku dolaska europskih konkvistadora živi 600 000 indiosa. Već 1550. godine preostalo ih je samo 45 000. Početkom 16. stoljeća u Centralnom Meksiku živi preko 20 milijuna dmaćih stanovnika. Jedno stoljeće poslije, zajedno sa svim novopridošlim europljanima, tamo živi svega nešto više od milijun stanovnika. Oni koji su “nestali” bili su upravo narodi indigena, indiosa. Kratko nakon susreta s konkvistadorima 1520. godine područje Mixteca na teritoriju Oaxace naseljavalo je 700 000 “domačih” stanovnika. Već negdje 1660-70 godine preostalo ih je svega 30 000. Direktor Sanchez i njemu slični to “objašnjavaju” širenjem velikih boginja, tuberkuloze, kolere, kuge, tifusa i drugih bolesti koje su tim narodima bile direktan “poklon”, “import” koji je zajedno s konkvistadorima stigao na područje Amerike. Kombinirano s okrutnim načinm vladanja europljana i ratnih gubitaka, indiosi su u ime širenja kršćanstva, njegovih vrijednosti i “naprednih civilizacija” ali, na kraju, ipak i iznad svega zbog interesa eksploatacije - bili na dobrom putu da izgube ne samo svoju povijest ( sustavno uništavanje njihove “kolektivne memorije”, spaljivanje “codices”-a, ili “codexa” kao pisane ostavštine kultura Asteka, Maya, Zapoteca; Mixteca i drugih velikih latinskoameričkih predhispanskih civilizacija ) nego da budu u potpunosti istrebljeni. Genocid koji je proveden nad narodima indiosa ( indigena ) Latinske Amerike na kraju je rezultirao nestankom 95% njihove populacije. Tako strašan genocide, usprkos velikoj konkurenciji, nikad do dsada nije zabilježen u ljudskoj povijesti.
Zbog svega ovoga je Papa Franjo prilikom svog posjeta Latinskoj Americi 2015. godine molio za oprost narode indiosa. To je uradio u Meksiku ( i to ne slučajno u meksičkoj južnoj državi Chiapasu, na granici s Gvatemalom, jer u njoj živi najviše indiosa) i u Boliviji. Tom je prilikom Papa Franjo rekao : “Ponizno molim za oprost, ne samo za prekršaje same Crkve nego i za zločine izvršene nad sjedilačkim narodima za vrijeme takozvane konkviste Amerike.” Papa Franjo je tom prilikom još dodao kako Boga “preklinje za oprost za prošle i sadašnje grijehe njegove djece.” Na ovaj način Papa je bar priznao da su zločini u ime kršćanske katoličke vjere nad tim narodima načinjeni.
A što se danas dešava u Svijetu u ime “širenja civilizacije” na “necivilizirana područja” bolje da i ne spominjemo. Najveći teroristi današnjice su velike državne mašinerije i mega - vojni, ratni sustavi koji u funkciji zaštite interesa elitnih, privlegiranih skupina kontrolora profita i financijskog kapitala čitav svijet bacaju pod svoje noge, na koljena a sve, da ironija bude potpuna, opet pod tobožnjim ciljevima “zaštite demokracije”, ovih i onih “svetih vrijednosti slobodnog tržišta” najrazličitijih ideoloških, vjerskih, svjetonazorskih i tko zna kojih sve ne drugih predznaka. A iza svega jedino leži cilj perpetuiranja, stalnog obnavljanja krvotoka vladajućih elita koje su postale i nadnacionalne i nadideološke, globalne. Njihova jedina nacija, jedina vjera, uvjerenje, ideologija i interes je samoobnavljanje njihove moći, odnosno gomilanja profita u njihovim rukama. Zar nije tragedija da su prema izvještaju “Kanadskog Centra za Istraživanje Globalizacije” ( “Centre for Research on Globalization” ) samo Sjedinjene Američke Države, od Drugog svjetskog rata pa do danas, ubile više od 20 miljuna ljudi u 37 zemalja ?! Ove godine je “Vijeće za Vanjske Poslove” ( “Council on Foreign Relations” ) objavio kako su pod komandom dobitnika Nobelove nagrade za mir Baraca Obame 2015. godine bačene 23 144 bombe. Prošle 2016. godine SAD su bacile 3027 bombi više (bačena je 26171 bomba ). SAD su bacile 79% bombi cijelokupne Koalicije koja ratuje po arapskim zemljama danas. A gdje su još ruske bombe o kojima nemamo podatke ? Gdje su zločini Islamske Države koji još nisu zbrojeni ? Gdje je kraj svemu ovome i zašto je terorizam postao sklizava tema i nerješiv problem danas tako moćnih vladara Svijeta ? Koji su mu pravi uzroci i jesmo li upali u zatvoreni krug bezizlaza iz ovog problema ? Nesretne podjele interesnih zona između vladara Svijeta a čije posljedice tako tragično osjećamo danas nisu počele tek nakon Prvog svjetskog rata kada se ruše četiri carstva a rađaju se nove “demokratske imperije”. One su počele daleko ranije ali danas doživljavaju svoj apsurdni krešendo ! Živio sam u Latinskoj Americi u vrijeme “intervencije zapadnih demokracija” na prostore tog dijela američkog kontinenta kada su štićene, pomagane, financirane, naoružavane i obučavane najcrnje diktature da bi se zaštitili interesi profita a sve pod legendom borbe protiv “opasnosti komunizma” I “zaštite demokracije”. Čileanska tragedija i ubojstvo Allendea samo je bila kap u moru takve politike. Kopletni narodi su smatrani “niže vrijednima”. Zato se moramo zamisliti koliko i narodi koji žive na ovim prostorima zaista vrijede u očima onih koji su i nama ne tako davno krojili okrutnu, krvavu i nesretnu prošlost i sudbinu koju bi neki domači idioti među nama, nažalost, opet tako rado ponovo pretvorili u sadašnjost.










- 13:50 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.