Godine 2009. u svijetu je ubijeno ili su poginula 132. novinara. Najopasnije zemlje za novinarsku profesiju su Filipini, Meksiko, Somalija i Rusija.
Nažalost, i Hrvatska se, prije svega radi ubojstva novinara Pukanića našla u centru pažnje onih koji ljudsku slobodu (što je uobičajeno u razvijenim demokracijama) mjere i medijskim slobodama nekog društva.
Premlačivanje novinara Duška Miljuša i dalje je obavijeno maglama tajnovitosti a u Hrvatskoj su se, ne tako davno, novinari, koji nisu pisali po guštu najmoćnijih - dočekivali u raznim sačekušama, hvatani su skokovima ovlaštenih "službenika" skrivenih po grmlju gradskih parkova i uredno privođeni na tzv. "obavjesne razgovore" ... i tomu slično.
Što su sve prolazili novinari "Feral Tribunea" - znaju najbolje oni sami....Ali baš zato oni su davali nadu u mogućnost demokratskog razrješenja "hrvatske situacije". Tako su Viktor Ivančić, Boris Dežulović, Predrag Lucić, Duško Miljuš....postali sinonim "medijskih heroja" - ili "medijskih ledolomaca" u ledenoj društvenoj klimi unificirane hrvatske političke klime.
Naravno da su nasuprot njima stajali "medijski antiheroji" - oličeni, najdrastičnije, u opskurnim pisanijama tada rođenog tjednika "ST" koji se, pod dirigentskom palicom Marinka Božića (negdašnjeg neumornog kroničara dalmatinske partizanske tradicije) - pretvorio u bilten za objavljivanje potjernica (i kućnih adresa !) nepoćudnih pojedinaca.
Domači "kvisko TV junak" i neupitna hrvatska enigmatska zvijezda, uz uvijek prisutan okus sveprisutnog altruizma i širokogrudnog dobročiniteljstva, urednik priloga "Sfinga" u današnjoj "Slobodnoj Dalmaciji"....Robert Pauletić, u ta je gadna vremene po sudbine prozivanih - uredno "tuka faturete" pišuću u tom istom Božićevom revolveraškom, crnom "ST-u" !
Joško Čelan, splitski novinar ćudnovate Janusovske političke provinijencije...i današnji član Kazališnog Vijeća HNK Split...inače jedan od onih rijetkih koji je svojevremeno nalazio lijepu riječ za J. Radulovića i njegovu "Golubnjaću"...danas udarnički, "u vlastitoj nakladi", objavljuje knjige o "udbaškim zavjerama" i "sumnjivom domoljublju" svih onih koji mu "nisu po guštu" !
Kao i u Antičkom svijetu...tako se i u hravtskoj medijskoj zbilji redaju "heroji" i "antiheroji"...i to različitih predznaka koje oni vole sami sebi davati.
"Antiherojsko novinarstvo" je uvijek u službi za nekog izvan "samog novinarstva". Cilj mu je vazelinske naravi....a ima uloga katalizatora određenih poželjnih procesa dok mu je nedosanjani san da baš perjanice takvog novinarstva određuju "što će kako biti" i "tko če što bit".
Utoliko pomalo (makar samo u svojoj uobrazilji) pokušavaju obogotvoriti svoje osiromašene duše.
U nedavnim unutarstranačkim izborima u SDP-u oni su sudjelovali kao zadnji ostaci "medijskih stahanovaca" i neshvaćenih "Sirotanovića". Tu, svakako, posebno mjesto zauzima Denis Kuljiš - koji se polomio pokušavajući me neumorno i samoprijegorno oblatiti i ocrniti na tim izborima...i to u tolikoj mjeri...da mi je na kraju počeo koristiti. Pošto sam bio kandidat za Predsjednika SDP Split...nakon moje pobjede nije mu ostalo ništa drugo nego da po lokalnim televizijama vapi kako splitski SDP treba raspustiti ! I ne puše Kuljiš solo u taj rog ! Zajedno sa njim to radi novodesničarski "bard" hrvatske medijske scene Tihomir Dujmović. Tako je, na tom poslu, "kuljišizam" (kao tobožnje deklarativno ljevičarstvo) ostvario apsolutno "bratstvo i jedinstvo" s "dujmovićizmom" (kao deklarativnim desničarstvom) ! Pridružio im se u svojim uvodnicima i sam neupitni ekspert "za vina i restaurante" D. Butković ("Milanović se jednom zauvijek mora osloboditi Marina Jurjevića"!). Kako je prošao Karl Marx u njegovoj novinskoj "filozofskoj analizi" i već antologijskoj kritici "Manifesta Komunistićke Partije" ja mogu "bit i sritan".
Kakve li časti biti napadan - od takvih novinarskih teškokategornika !
Konkurencija Kuljišu jedino je bio splitski novinar Damir Petranović iz novosonovanog splitskog tjednika "Vrime" - koji je možda otišao najprizemnije iako mu stan u jednoj splitskoj novogradnji nikako nije prizeman ! Vrijedni splitski "Vrimenaši" su čitavu naslovnicu svog tjednika posvetili mom liku s poučnim imperativnim pozivom (ili, možda, "naređenjem") "ODLAZI !". Naravno da je ovaj uskličnik (ili "uzvičnik") bio najvažniji od svega što se moglo vidjeti i pročitati. Pomalo sam bio iznenađen što se toj kompoziciji pridružio moj medijski "sudrug" iz vremena razotkrivanja afere "Brodosplit" Denis Krnić - koji je u samo praskozorje unutarstranačkih izbora u splitskom SDP-u objavio u "Slobodnoj Dalmaciji" dirljiv "oproštajni članak" sa mnom...koji je više bio "uputa i poziv" kako glasovati...nego nešto drugo.
Kolika je i kakva je sloboda takvih medijskih "rabotnika" ?
Mizerna...i njihovo "oslobođenje" od ropstva u koje su upali moguće je jedino oslobođenjem ili emancipaciji cijelog hrvatskogt društva.
SLANJE PORUKA
Poruke se nisu uvijek mogle prenositi brzo i efikasno kao što se to danas radi, zahvaljujući, prije svega, suvremenim tehnologijama.
Kada je prvog siječnja 1994. godine grupa indiosa, nazvana "El Ejercito Zapatista de Liberacion Nacional" ("Zapatistička Vojska Nacionalnog Oslobođenja") zauzela četiri grada u najjužnijoj meksičkoj državi Chiapasu (na granici s Gvatemalom) - tražeći duboke reforme...otpočeo je jedan novi proces u načinu komuniciranja takvih revolucionarnih pokreta i ostatka javnosti.
Zapatiste vodi karizmatični lider poznat kao "Subcomandante Marcos" (Potkomandant Markos). To je "ratno ime" Rafaela Sebastiana Guillena Vicentea.
On je bio prvi gerilski vođa koji je svoje deklaracije objavio putem INTERNETA. Oni su tražili da se ispune zahtjevi Emiliana Zapate još iz vremena Meksičke Revolucije (inače, u IX mjesecu ove godine u Meksiku će se svećano obilježavati stota godišnjica te Revolicije i dvjestota godišnjica borbe za Nezavisnost).
Smatra se kako je upravo ta i takva "internetska komunikacija" jednog značajnog gerilskog pokreta promijenila samu bit "političke komunikacije" na relaciji "gerila - vlast" i "gerila - javnost"... nakon čega ništa više nikad nije bilo isto.
A kako su nekad slane poruke ?
Kao što smo već rekli - veoma sporo....ali su imale i nešto drugačiji značaj.
Kada je rimski car Valerijan zarobljen od strane Perzijanaca - on je doživio nedvojbeno poniženje koje su Perzijanci htjeli zabilježiti i "medijski proslijediti" ne samo u sadašnjost nego i u povijest koja je tek dolazila. U budućnost !
Zato je Valerijanovo ropstvo zabilježeno u reljefu isklesanom u živoj stijeni u Naqsh-i-Rostam (blizu Perzepolisa...kojeg će. puno kasnije, poharati Aleksandar Makedonski). Na tom se reljefu vidi kako rimski vladar kleći pred Šapurom ( vladao Perzijom između 241. i 272. godine) koji je na konju, a jedan signifer predaje bojne znakove.
Naime, najveća rimska vojna sramota bila je kad neprijatelj zarobi bojne znakove. To su Perzijanci znali i baš su to zabilježili (u reljefu) i poslali, kao poruku - u povijest (budućnost) !
Naravno - da se ta poruka slala i vlastitim podanicima veličajući imperatorovu moć, sposobnost i nepobjedivost.
Zanimljivo je kako je jedan veliki rimski car, kasnije - uzeo puno toga od perzijskog načina obilježavanja vladara smatrajući da tako jača njegovu funkciju i ugled. Riječ je o Dioklecijanu.
Dioklecijan je bio pripadnik nižih društvenih slojeva koji je krenuo od vojne službe bez adekvatnog civilnog obrazovanja. Zato nije mogao zadovoljiti visoke kriterije koje je postavljao tadašnji gornji sloj rimskog društva.
Dioklecijanovo ime prije stupanja na prijestolje bilo je Dioklo (Diocles). Usprkos svemu, postao je, nesumnjivo, jedan od najvećih rimskih careva i reformatora (vojske, monetarnog sustava, administrativnog ustroja i gospodarstva).
Na razini pojavnosti uveo je neke istočne običaje kao što su zlatom vezena odjeća ukrašena gemama, zlatne sandale, proskineza i druge dvorske ceremonije. Nazvao se Gaius Aurelius Valerius Diocletianus.
Vjerovao je kako je spas države u izravnoj vezi s očuvanjem starih religija. Dioklecijan je tetrarhijsku koncepciju vlasti stavio pod zaštitu bogova, Jupitera i njegova sina Herakla. Sam Dioklecijan pripadao je "Jupiterovoj kući".
"Medijska slika" kršćana tada se prilagođava sumnji u njihovu lojalnost imperatoru i državi - pošto oni nisu podržavali koncepciju božanski inspirirane vlasti a tako niti njezinu legitimnost.
Dioklecijan to ne tolerira u vojsci, državnom aparatu i državnim institucijama. Sudara se s porukom koju nosi rano kršćanstvo i u tom srazu (povijesno) on gubi.
Poruke koju su odašiljali propovjednici (medijatori) kršćanstva pokazat će se jačima od poruka iza kojih je stajala (medijska) moć države i prisile s kojom je ona raspolagala.
Pitanje ljudske Slobode, kao i u mnogim slučajevima do tada i tu se, na kraju, pokazalo ključnim.
(nastavlja se...)
|
