Prije izvjesnog vremena sudjelovao sam u emisiji "Otvoreno" na Hrvatskoj televiziji. Tema je bila vezana za Brodosplit i aferu koju sam prije previše godina (još za vrijeme Sanaderova vakata !) otvorio u Hrvatskom Saboru.
Sječam se kako sam na moje uporno inzistiranje da mi tadašnji premijer odgovori na jednostavno pitanje: "Di su škverski šoldi ?" - kao "odgovor" redovito dobijao najniže udarce popračene uličarskim a ne političkim rječnikom. Taj "kategorijalni aparat" kojim se tada služio premijer više me podsjećao na huligansko-primitivno iživljavanje nego na komunikaciju primjerenu tako visokoj političkoj funkciji i instituciji u kojoj sam pitanja postavljao.
U svojim neprimjerenim eskapadama premijer se s posebnim guštom obrušavao na moju familiju bježeći od bilo kakvg suvislog odgovora na postavljeno pitanje, demonstriajući neviđenu količinu bahatosti i nipodaštavanja zastupničke funkcije. Bio je to pravi političko-plemenski ples oko užgane stranačke vatre u koju su vjerni sljedbenici stalno bacali sve što je moglo goriti - uz podsmjeh i oduševljeno slavljeničko pljeskanje svom omiljenom, nepogrešivom i neupitnom Vođi.
A onda, jednog dana, ubaciše i samog Vođu u tu istu vatru...pa on trenutno tamo još uvijek gori, dogorjeva i nestaje u dimu koji se diže sa te lomače.
Tko je sad Veliki Inkvizitor ? Tko je sad hrtvatski Torquemada ?
Ali ne trčimo pred rudu, što bi naš narod pametno i oprezno kazao !
Dakle, prije te već spomenute emisije "Otvoreno" sjeli smo, kao i obićno, uz sok...čekajući da nas pozovu pred kamere. Damir Polančec je stigao neposredno uoči početka emisije u kojoj je trebao zastupati interese Vlade. Zaista je izgledao umorno i iscrpljeno s onim svojim blijedim obrazima koji su u svom središtu isijavali specifično crvenilo koje je prema rubovima prelazilo u blago roze-rumenilo.
Nekako sjetno rekao je nešto poput : "Eto, opet šalju mene...Nitko drugi neće da dođe u emisiju. Od ujutro sam stalno u pogonu. Ne znam dokle ću ovako izdržat. Jedini lijepi trenutak danas bio mi je kada sam na pet minuta skoknuo kući i pojeo sendvić."
Zaista mi je u tom trenutku izgledao kao čovjek kojemu je svega preko glave...iscrpljen i kao netko tko je dobio zadatak kojeg mora obaviti samo zato jer nitko drugi to neće. Skoro da mi ga je bilo žao.
Ali pred kamerama je vrlo brzo doživio preobrazbu i pretvorio se u gorljivog i ostrašćenog zagovornika onoga sa čime se možda, u dnu duše, ntii sam nije slagao. Nakon emisije učinilo mi se da je to mučan i psihološki teško izrdržljiv rascjep. Da je to prokletstvo negativnog razumijevanja politike kao tehnologije vladanja ljudima a ne kao bavljenja nećim u korist opećg dobra i općih interesa.
Ta dihotomija u konačnici ipak razdere one koji su u svijetu politike spremni i sa samim Vragom potpisati Ugovor čiji rok, obično, istekne puno ranije nego što oni mogu i sanjati u svojim najružnijim snovima. Kao što je pjesnik spjevao: "Prošlo vrijeme /došo rok/ eto Vraga/ skok na skok"
Ili, što bi se jednostavno reklo: Sve jednom dođe na naplatu !
Izgleda da su takva vremena došla onog trenutka kada je Kormilar napustio državni brod i zdimio na jednu privatnu jahtu s pokvarenom klimom - pokušavajući zamesti svoje tragove na moru koje je simbolični kontrapunkt blatu, kaljuži. i glibu iz kojih se nastojao iskobeljati.
Napuštena posada državnog broda počela se snalaziti kako zna i umije. Obićni mornari zlurado se smiljuje jer prijetnja se nadvila nad stranačkim časnicima kojima su oni do jučer bespogovorno služili. Više se ne plješće starim, potrošenim Vođama. Sada se uplašeni sljedbenici saginju ne bi li dohvatili što teži bovan s kojim bi dojučerašnje idole, kojima su udarnički i dodvornički lizali skute, pogodili posred glave - jer za njih se već unaprijed pišu potjernice. I to iz pera dojučerašnjih pomagača i mahača Vođinim slikama i neumornih saborskih pljeskaća svakoj Vođinoj izgovorenoj umotvorini ili prostakluku. Sasvim svejedno !
A Vođini pobočnici ? Oni ama baš ništa nisu znali...a i ono što jesu naglo su zaboravili. Kolektivna amnezija posebna je vrsta političke zaraze koja hara kada Vođe padnu u nemililost. A posebno kada se osujeti Vođin pokušaj da se vrati, da se "škapula"...da dohvati pojas za spašavanje
E tada ga je najslađe udarit po prstima ! Neka potone u bezdan. Zajedno sa svim onim čega se sjeća i što zna !
Tako odbačeni Vođa postaje živa sekirancija i nezgodancija svojoj bivšoj stranci i svojim bivšim najbližima, svojim nasljednicima koji su ga, na odlasku, bili ovjenčali doživotnim lovorikama i funkcijama. A sad bi po kratkom postupku !
Da je postalo alarmantno njima je itekako jasno. Pa već "ginu" i prvi pomočnici ali još uvijek ne i "pravi prvi ešalon".
Pa dokle će trajati to prokletstvo ? Hoće li se sada pozvati neke ministre "iz onih vremena" na političku odgovornost jer su bili na čelu Nadzornih Odbora u tvrtkama koje su utonule u međunarodne škandale i afere ? Još do jučer se vlast sprdala s pokušajima opozicije da se ta pitanja ozbiljno postave. Ne mogu a da se opet ne prisjetim Brodosplita. Šta sad ? Je li Polančec dovoljna žrtva - ako je uopće o žrtvi riječ ? Ili....
Koliko simbolike ima u tome što su bivšem potpredsjedniku hrvatske vlade Damiru Polančecu stavili lisice - a koliko u tome što trenutno mnoge zaista lukave lisice - od nacionalnog pa i bjelosvjetskog kalibra - glume nevine, tupaste, nezainteresirane i bezopasne kokoši iz naših domačih provincijskih dvorišta ?
|
