GDJE DUNAV TIHO TEČE




Ne, nikad nisam saznala gdje Dunav ljubi nebo. No zato sam ga viđala na raznim lijepim i zanimljivim mjestima – u Beču, Estergomu, Budimpešti, Beogradu. Nisu to bili veliki susreti, nego mala blistava poznanstva protkana uzbuđenjem putnika koji pred sobom ima dan ili dva, ili možda samo nekoliko sati da vidi i upozna ono što odavno želi vidjeti.

Sjećam se svog prvog susreta s njim kad je stari srebrnosivi šinobus, u kojem smo baka i ja bile možda jedine putnice, iz vatrometom jesenskih boja urešene šume iznenada izletio na metalnu konstrukciju željezničkog mosta kod Erduta. I dok mi se zbog zaglušne buke činilo da se sve oko mene preokreće, ugledala sam goleme mase vode kako se valjaju ispod nas i osjetila slobodan prostor koji su stvarale iznad sebe, u koji smo se poput nepozvanih uljeza nakratko uvukli i mi u svojoj nezgrapnoj metalnoj jurilici. Dunav, to može biti samo Dunav, sinulo mi je. I bio je. Namijenio mi je tada kratak, najkraći mogući susret, jer kad smo se nakon tri dana vraćale brzim noćnim vlakom za Zagreb, unatoč pažljivom osluškivanju nisam ulovila trenutak prelaska preko velike rijeke.

Dvadeset i dvije godine kasnije, u listopadu prošle godine, sjedim u autobusu i gledam kako kiša sitno sipi dok se približavamo Vukovaru, stvarajući tako sasvim drugačiju pozornicu od one iz davne '85. Taj grad su nekoć davno, za Prvog svjetskog rata obilježila dječačka stopala mog djeda koji se ondje zatekao uz oca učitelja koji se deliktom slobodnog razmišljanja zamjerio nadređenima, a zna se da su se učitelji nekad često selili iz mjesta u mjesto odlukama s više instance i bez nekog osobitog razloga. No odonda su gradom prohujala još dva rata i tražiti ono čega nema bilo bi uzaludno. Zato se toga nisam ni sjetila dok sam izlazila na mokro parkiralište ispred dvorca Eltz. Kiša je prestala padati, a iz tada još nevidljivog Dunava uzdizali su se sivkasti pramenovi magle.

Grad koji me nekoć privlačio neobičnošću svoga imena, da bi nešto kasnije postao pojam nečeg velikog, ali i neizrecivo strašnog, konkretizirao se pred mojim očima, pod mojim nogama, u mojim nosnicama koje su udisale vlažan prohladan zrak. Bila sam ondje, i svaki put kad u budućnosti začujem ili pročitam njegovo ime, moći ću se sjetiti. Jer mjesecima sam slušala vijesti i glasine, upoznavala ljude i njihove priče, a sve to kao da je lebdjelo u zraku i čekalo da dođem kako bi konačno, nakon toliko godina, pustilo korijenje. Kad se sjetim devedesetprve, a sjetit ću se, jer miris straha, tjeskobe i ogorčenosti ne zaboravlja se ni kad strah, tjeskoba i ogorčenost nestanu, znat ću gdje se odvijao dio strahote kojoj sam, ne svojom voljom, ali s velikom zahvalnošću, ostala samo promatrač s ruba, onaj koji je okusio, ali nije pojeo. Zalutala granata iz kasarne koja nas je lude od straha izbacila iz kreveta usred jedne od prvih ratnih noći. Prašina koja je nakon strahovite detonacije popadala s niskog stropa improviziranog skloništa u suterenu, jer podruma nismo imali, kad sam tek dva ili tri kilometra udaljena od Banskih dvora pomislila da je svemu došao kraj, a mama je skočila susjedi u zagrljaj, a stari stric počeo moliti Očenaš koji smo svi prihvatili. Pucnjevi koje sam nastojala prečuti prije nego što sam se zaputila sa psom u šetnju. Trčanje s petog kata kroz ostakljene hodnike, sad već s djetetom u naručju, nakon što su na Zagreb pale rakete s kazetnim punjenjem. Stalni strah, zapravo više nelagoda, na otvorenom prostoru gdje se čovjek osjeća tako gol i nezaštićen, mukla i znakovita tišina u zračnom prostoru koju samo povremeno prekida zvuk vojnih aviona – sve je to samo nekoliko epizoda kojima sam svjedočila i koje nikad neću zaboraviti. Kao ni očajničku želju dok sam gledala jesenskim lišćem zarumenjele padine Medvednice da sve to prestane. Ne da prestane, nego da se nikad nije dogodilo, da u subotu naprtim ruksak na leđa i odem s prijateljima u kestenje. I osjećaj duboko u meni da je stari život nestao, kao da ga nikad nije ni bilo. Rat u anegdotama kad se usporedi s iskustvom nekoga tko se našao u centru zbivanja. Za mene, osim svega spomenutoga, bilo je to i vrijeme kad su se velikom brzinom počele otvarati oči kojima sam stvari vidjela oštrije i jasnije nego ikad prije. Zbog toga, samo zbog toga mogu reći da je to za mene bilo i sretno razdoblje, premda sam toliko puta poželjela u tih prvih nekoliko mjeseci da sam rođena negdje drugdje, negdje gdje ljudi mirno sjede u kafićima kad požele popiti kavu, gdje ne bih morala hodati uza zidove izbjegavajući velika stakla izloga u strahu od nečega što bi se moglo dogoditi. To je bio moj tadašnji svijet, ni sasvim loš, ni jako dobar, ali sigurno bolji od mnogih drugih.

Vukovar je bio jedno od mjesta koja su tada doživjela svoj sudnji dan, svoj vlastiti smak svijeta kojeg smo mi bili pošteđeni. Sjećam se početne nevjerice (svoje, jer mnogi stariji su znali i vidjeli što dolazi), kad su se naizgled sporadična puškaranja pretvorila u pravi oružani sukob i opsadu, koja je na kraju išla do potpunog fizičkog uništenja. Neshvatljive, nepojmljive riječi odjekivale su iz radioprijemnika odmah nakon borbenih pjesama koje su nam trebale podići moral kod svakog silaska u sklonište. Kuckanje kockica za jamb kojima smo sestra i ja kratile vrijeme koje je bilo nemoguće iskoristiti za čitanje ili neku drugu normalnu aktivnost spojilo mi se u sjećanju s izvještajima ratnih izvjestitelja koji su morali biti puno manje strašni nego što je bila istina u kojoj su se zatekli. Sjećam se kako sam, naivna do kraja, navijala za međunarodne posrednike, za konvoje pomoći koji su se stvarno ili nestvarno približavali ukletome gradu, za branitelje koji su nekim čudom odolijevali višestrukoj sili pa sam se ponadala da se može dogoditi nešto neočekivano, nešto što bi reklo ne i stop i dosta onome što nisam nikako htjela prihvatiti.

Sve dok nije nastala tišina. Tišina kroz koju su gotovo bez riječi koračale kolone ljudske bijede, ne znajući hoće li dočekati sutrašnji dan. Sjećam se jednog čovjeka koji je u pohabanom odijelu, potpuno izbezumljena pogleda, stao na hrpu ruševina i podigao ruke u stranu kao da ga razapinju. Nije bilo zabune što je želio poručiti. A ja poslije više nikad nisam vidjela taj kadar i pitam se - je li čovjek ostao živ, ili je izazvao nekoga da puca…

Izbjeglice su se slile i u Zagreb, dolazile su odasvud, no ta vukovarska skupina bila je najveća i sjećam se osjećaja kako ostajem bez riječi kad sam ih susretala, i ostajali su i drugi, premda smo svi željeli nekako pomoći, kad smo već ostali po strani u njihovoj nesreći. No kako zapravo pomoći petnaestogodišnjakinji koja je sama, ne zna se kako, došla do bake u Zagrebu, nakon što joj je susjed pružio utočište kad je trebalo spašavati goli život, ostala je bez roditelja i bez igdje ikoga osim te bake, a baka je pričala da dijete koje tako lijepo i smireno s vama razgovara noću vrišti i budi se i ne može spavati zbog proživljenih strahota o kojima nikome, pa ni baki nije mogla ništa reći. Ili druga djevojka, tek malo starija od ove, stanovala je u hotelu Dubrovnik, sretnica. Sretnica, jer obitelj je ostala na okupu, uglavnom, a to je ipak najvažnije. I sjećam se kao danas kako sam je jedne večeri slučajno srela u autobusu, išla je u posjet rođacima mojom linijom i razgovarale smo o svemu i onda se u jednom trenutku nagnula prema meni i onako tiho rekla, sasvim neočekivano, jer o tome nismo razgovarale – Znate, mi mladi, mi se većinom još uvijek dopisujemo s njima, s onima koji su otišli na drugu stranu. A ja sam osjetila kako mi suze nadiru u oči i jedva sam ih zaustavila, dobro da sam i ja bila mlada, danas bih se na sav glas rasplakala i svi bi mislili da plačem zbog tih rastanaka kojih je bilo i koji su bili teški, no ja sam zapravo u tom jednom jedinom trenutku iznenada shvatila, kao u nekom malom prosvjetljenju, sve što smo izgubili i mi i oni i svi ostali, izgubili zauvijek i konačno, nepovratno. Zapravo, plakalo mi se i plače mi se i sada, jer nikad nisam povjerovala da su ratovi nešto što se mora dogoditi. Ni ovaj, ni onaj prije njega, ni mnogi prethodni. I kad me netko krene uvjeravati da ratovi donose i nešto dobro, osvježenje, promjene, boljitak za narode i čovječanstvo, dovoljno je samo da se sjetim ljudi koji su umrli, poginuli, većinom strašnom i nasilnom smrću, a danas bi bili živi i možda sretni sa svojim obiteljima, djecom, unucima koje neće nikad upoznati, sa svim onim godinama života koje su im oduzete, njima i onima koji su im bili bliski. Dok sam živa neće me nitko uvjeriti da se to nije moglo izbjeći, da se ne može izbjeći, da tako mora biti.


Da se vratim u onu ne tako davnu prošlost o kojoj sam počela pričati – kako sam prije nešto više od godinu dana obišla Vukovar. Gradsko groblje, Ovčara, bolnica, ostavili su me bez riječi, i bez fotografija. Ne samo mene, jer u autobusu se na putu između tih mjesta moglo čuti muhu kako zuji. Iako muhe nije bilo. I tako, da ispričam malo u riječima i slikama o obilasku grada koji je nekoć bio lijep, koji i sad ima svoju ljepotu i šarm i koji će ponovo biti lijep, u to sam uvjerena, kad jednom vrijeme i ljudi učine svoje.

Ispred dvorca Eltz uhvatila sam jedan od svojih prolaza:
Photobucket

Unutarnja strana je u još gorem stanju jer je okrenuta prema Dunavu odakle su neprestano dolijetale granate:
Photobucket

Koliko kilograma ili tona baruta je potrebno da se učini ovo?
Photobucket

Ili ovo, a unutrašnjost je još gora nego što izgleda izvana, ruševina, naprosto nema ničega…
Photobucket

Bacam još pogled prema Dunavu koji se naslućuje u blizini:
Photobucket

Nakon rječitog mraka i tišine hangara u kojem se izmjenjuju slike i imena koja polako klize svjetlosnom spiralom smrti u zdenac usred prostorije nalazim se na Ovčari koju odavno poznajem s fotografija i iz emisija. No pitomost i običnost mjesta koje je svjedočilo stravičnom pokolju upravo svojim spokojem izaziva jezu. Bogate ravnice, čija plodna zemlja oduvijek hrani sve koji se na njoj zadrže, oskvrnute su krvlju bespomoćnih i njihovim zemnim ostacima. Jedan autobus osuđenika nestao je i nigdje na poznatom svijetu nema ni tih ljudi, živih, ni njihovih mrtvih tijela. I ta strašna praznina, premda je nada davno nestala u srcima onih koji čekaju, zjapi pred svakim tko zna u što je važno gledati. Vodič nam pokazuje obližnji šumarak i kaže da je u njemu nekadašnje mrcište – jama u koju su bacali ostatke uginulih životinja. Jesu li ondje završile i kosti ubijenih nesretnika, ne zna se, jer je sve minirano. Tako su nam barem rekli. A ja na sve to kažem da sasvim sigurno postoje ljudi koji znaju gdje su izgubljena i odbačena tijela, i da su ti ljudi u svom strahu i muci zaboravili jednu jako važnu stvar – nema istinskog pomirenja, ono naprosto nije moguće dok se ne pronađu i ne pokopaju mrtvi. Otkad je ljudi na svijetu, jedan od najvećih zločina je oduzeti nekome pravo na posljednje počivalište. Ne samo zbog mrtvih, nego i zbog onih koji ostaju i koji do kraja života i kad misle da su odustali ne prestaju tražiti.
Photobucket

Nakon mučnog obilaska bolnice koja je pogođenima ratom bila jedino mjesto gdje su pokušavali naći pomoć i spas, otupjela osjetila pokušali smo oživjeti šetnjom središtem Vukovara i uz Dunav. Tu se nakon nekog vremena ponovo začuo razgovor pa i smijeh, a škljocali su i fotoaparati.

S lijepo uređene obale gledala sam lađu kako vuče teglenice poput neobičnog vodenog vlaka koji se tiho šumeći probija kroz nevidljive struje.
Photobucket

Prošavši pored starog vodotornja (onaj poznati veliki nisam slikala)
Photobucket

došli smo šećući obalom i do velikog križa podignutog uz Dunav – da se ne zaboravi.
Photobucket

U središtu grada novo uz staro, obnovljeno uz razrušeno – slika koja mi se urezala u pamćenje kao dio osobnosti ovoga grada:
Photobucket

I prolaz u kojem je lijevo nova zgrada,
Photobucket

a desno se upravo obnavlja srušena, dok igrom slučaja sačuvano lice na fasadi izgleda kao da se pita – što je sad ovo, što mi se dogodilo?
Photobucket

Oduševila me ova kuća. Zapravo ne kuća koja je u jadnom stanju, nego cvijeće koje kao da tješi i daje nadu – ovdje netko živi i taj netko nije odustao…
Photobucket

I sasvim na kraju, na šetalište uz Dunav gdje nas u poslijepodnevnim satima ponovo čeka autobus, pozdravila nas je i s nama se oprostila ova ruševna kuća. Želim joj sreću, da je što prije i što ljepše obnove, da uklone mine kojih možda još ima oko nje i da se slijedeći put kad dođem u njenom dvorištu igraju djeca.
Photobucket

Nije slučajno morala proći godina dana kako bih napisala ovaj tekst. Pokušavala sam lani u ovo vrijeme, ali naprosto nije išlo. Ni sad nisam rekla sve. No da zaključim riječima mlade žene koja se vratila i ostala u svom gradu – rekla je da je sad ipak puno bolje, da se ljudi vraćaju i ostaju i da život ide dalje. I to je valjda jedino važno. I utješno. Da se pronalaze putovi naprijed, ma kako uski i trnoviti oni bili. Jer, premda zaborava nema, dok ima ljudi, život uvijek teče dalje.


17.11.2008. u 19:13 | K | 45 | P | # | ^


KIŠNO JUTRO U SEGEDINU



Ljetos mi se ponovo pružila prilika slična prošlogodišnjoj kad sam osam prekrasnih srpanjskih dana provela u Napulju. Lokacija je bila naizgled manje atraktivna – Segedin. No kako iz iskustva znam da se na svakom mjestu koje posjetim može naći nešto lijepo i zanimljivo - zapravo puno lijepog i zanimljivog, ili barem zanimljivog ako i nije lijepo - optimistično sam kupila karticu za fotoaparat od jednog gigabajta. I nisam se pokajala.

O sadržaju predavanja i seminara koje sam s marljivo i s velikim veseljem pohađala danas sigurno neću ništa napisati. No moram reći da mi je nevjerojatno isprogramirano vrijeme gotovo onemogućilo samostalno istraživanje mjesta u kojem sam se našla i koje bih rado bila bolje upoznala. Ne može čovjek imati i ovce i novce, reklo bi se.

Segedin se nalazi u jugoistočnom dijelu Mađarske, blizu granice sa Srbijom. U Vojvodini mu se točno preko puta nalazi grad pobratim Subotica koju sam također imala prilike posjetiti u neko davno doba sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća. I eto me sad gdje mrtva umorna stojim na kiši i čekam da se okupimo. Dan ranije putovali smo od jutra do malo prije ponoći i u Segedin sam došla s glavoboljom koju više nikakva tableta nije mogla sasvim ušutkati. San i ukusan kuhani doručak – knedle od sira i grisa, savijača od sira, štrukle i sve što se može zamisliti od kravljeg sira, jer bio je petak – oporavili su me dovoljno da se odlučim priključiti skupini koja je odlučila prošetati unatoč kiši koja je već dan i pol uporno padala. No barem je stao vjetar koji je na Balatonu podigao prave „morske“ valove koji su se valjali prema obali i razlijevali se ili razbijali ovisno o prepreci na koju su nailazili što sam sa zanimanjem poput dobrog filma gledala iz jurećeg vlaka.

Kad smo se svi našli, uputili smo se prema središtu grada. Kiša je susretljivo stala i veći dio šetnje kišobrane smo nosili sklopljene. Dok su noge lagano podrhtavale nakon napora proteklog dana i noćne bitke s glavoboljom, sjetila sam se da je prvo što sam o Segedinu upamtila bio podatak da je to grad s najviše sunčanih dana u Mađarskoj. Osmjehnula sam se sivim oblacima koji su prekrivali nebeski svod – znamo on i ja što je prosjek. Nekoga zapadne meso, nekoga zelje, a u loncu je bila sarma. Tako je mene zapala kišna šetnja najsunčanijim mađarskim gradom. I moram reći da je ne bih mijenjala za ništa drugo.

Prijatelji koji su doputovali dva dana ranije preuzeli su ulogu vodiča i obećali da će nam u nepuna dva sata pokazati stvari koje se isplati vidjeti. Pa nije Segedin tako veliki grad. Ima nešto više od 160 000 stanovnika. Čim smo krenuli netko je spomenuo da grad podsjeća na Maribor. Mogla sam se samo složiti. nije kao Maribor, ali ostavlja sličan dojam.

Prije nego što se krene u razgledavanje dobro je znati da Segedin kakvog danas poznajemo nije jako star. U velikoj poplavi 1879. Tisa je potpuno uništila 95% građevina. Nakon katastrofe grad je ponovo sagrađen – po uzoru na Pariz, saznali smo kasnije od susretljivih domaćina. Car Franjo Josip I osobno se zauzeo da se uništeni grad dovede u red. Rezultat je lijep srednjoeuropski grad širokih ulica, osmišljenih i pomno isplaniranih parkova i šetališta i javnih zgrada. No dalje neka govore i slike. Nažalost nisam bila u mogućnosti saznati mnoge detalje koji su me zanimali. Jedan od razloga je i nevjerojatna nerazumljivost mađarskog jezika koji se potpuno razlikuje od svega što sam u životu učila. I premda raspolažem s nekoliko desetaka riječi i dalekim mađarskim korijenima, nije mi to puno pomoglo u praksi. Idemo, dakle, u nepoznato.

Siroki prolaz
Široki prolaz među zgradama vodi do glavnog gradskog trga i dalje do parka koji okružuje gradsku vijećnicu.

Glavni trg
Iskreno nisam uspjela shvatiti što ovi venecijanski (ili njima slični) lavovi rade kao ukras na glavnom gradskom trgu. No nisam se tog kišnog jutra time zamarala. Sipila je sitna kišica dok smo naizmjenično pozirali s rukama na lavljoj glavi. Sasvim na kraju sjetila sam se snimiti još jednu bez statista – za blog.

Zena, dijete i pas
Kako smo hodali tako smo nailazili na puno simpatičnih kipova poput ovoga. Oni prikazuju ljude, životinje i stvari u svakodnevnim situacijama i nekako su me podsjetili na naš kip kumice na Dolcu ili lik Petrice Kerempuha malo dalje na Opatovini. Zanimljivo je da su donji dijelovi većine kipova - najčešće stopala - nekako izgčani, čini se da ljudi rado nogama staju na noge svojim metalnim sugrađanima. Sretna li psa koji je poslužio kao model kiparu – nema djeteta koje ne zastane da ga pomiluje po brončanoj glavici, a namamio je i nas starije - vidi se po boji dlake na tom mjestu koliko je puta bio podragan…

Svirac
Našao se ovdje i ulični svirač – sav mršav u svom neobičnom odijelu i cilindru popeo se na starinski kovčeg i svira, svira… Umjesto kutije za milodare pred njim su jabuke – dar dobrih ljudi, možda, i dva znatiželjna goluba, ili možda grlice, koji pažljivo slušaju kako gudi.

Gradska kuca
Gradska vijećnica proteže se duž parka koji nas nije oduševio svojim mokrim drvećem i grmljem, a kipovi koje sam ondje slikala kao za inat ispali su mutni i nedorečeni. Pa neka, dovoljna je i zgrada i moja riječ da je pred njom lijepi park pun kipova slavnih ličnosti mađarske povijesti, poput našeg Zrinjevca.

Govornice
Nakon mokrog razgledavanja parka zavirila sam u jedan prolaz prema Tisi i slikala ove dvije šarmantne starinske dame – prave govornice kakve su nekad bile…

Siroki prolaz
I još jedan širi prolaz blizu hotela Tisa gdje me je slijedeće večeri na povratku s koncerta uneredio golub. Kosu sam oprala, ionako je bila subota, a golubu sam nakon prve ljutnje sve oprostila.

Most preko Tise
Stari most preko Tise. U normalnim uvjetima spustila bih se do rijeke i namočila ruku u vodu – kao pozdrav svim mjestima kroz koja ta voda niže dolje prolazi. U malo manje normalnim uvjetima učinila bih ono što uvijek činim kad naiđem na rijeku i most, poput nekog malog rituala – prešla bih mostom preko rijeke i vratila se natrag. No u uvjetima u kojima sam se našla nisam dospjela učiniti ni jedno ni drugo, naprosto nije bilo prilike. I nije mi žao. Odabrala sam bolje.

Most preko Tise
Obalni dio mosta građen je poput male utvrde. Šteta što je sve dosta išarano grafitima.

Tiszaviragzas
Gle, spomenik komarcima! Nekome se oteo povik kad smo ugledali ovu skulpturu. Ipak, kad smo prišli bliže i bolje pogledali kukce koji se uzdižu u roju poput jata ptica, zaključili smo da to sigurno nisu komarci. Mogli bi biti vilini konjici, ali nisu mi bili slični ni tim kukcima koje poznajem jer se oduvijek divim njihovim bojama i njihovom neobičnom letu.

Tiszavirag
Tiszaviragzas – Tisza je Tisa, dakle rijeka, a virag je cvijet. Toga sam se odmah sjetila. No ostatak mi je bio nepoznat. Kasnije sam saznala da se radi o množini te imenice, a tiszavirag je vodencvijet iz Tise, (Palingenia longicauda). Mužjaci te vrste (pretpostavljam da se radi o muhama jednodnevnicama) mogu doseći 12 cm od glave do kraja repa. Ti kukci s erazvijaju u vodi, a kad izađu u velikom broju najednom, čini se da je Tisa procvala. Na LINKU možete pročitati o toj nevjerojatnoj pojavi i vidjeti sliku. Vodencvjetovi žive u ovom letećem obličju samo oko tri sata. Imaju vremena da nađu partnera, pare se, polože jajašca i umiru… U potpunosti zaslužuju spomenik koji im je posvećen.

Uz Tisu
Nakon susreta s vodencvjetovima ulazim u mračan i vlažan prolaz, nastojeći sustići ostale koji su odmaknuli dok sam slikala i razgledavala neobičnu skulpturu.

galebovi u Tisi
Riječni galebovi očito konsternirani neprestanom kišom smjestili su se na zgodno naplavljeno deblo.

Sestre
Malo dalje uz šetalište koje se proteže duž riječne obale naletim na ovu skulpturu. Nikad neću saznati što predstavlja i tko su djevojke ili mlade žene koje sjede zajedno, ali tijelima okrenute na suprotne strane. Sestre, pade mi na pamet. I tako su ostale sestre, ako i nisu…

Panj

U blizini sestara visoki panj neobičnog oblika. Jesu li ga namjerno ostavili ili će ga za koji dan doći iskopati? Mislim da su ga ostavili namjerno. U ovom parku punom skulptura i kipova sigurno ima mjesta i za jedno lijepo i zanimljivo djelo majčice prirode.

Obitelj
Ovo bi možda trebala biti obitelj – otac i majka s djetetom. No nešto mi ovdje ne štima. Zdepasti su i neproporcionalni, a tu su i neobične svijetle oči ženskog lika… nije mi taj kip po volji, odoh brzo dalje, sigurno ima ljepših u ovoj galeriji na otvorenom.

Lopta i tenisice
I stvarno, gle, nogometna lopta okružena gomilom kopački koje je udaraju, valjda… Hmmm…

Zena koja sjedi
I za kraj – tajanstvena žena. Sjedi na klupi, lice joj sakriva veliki šešir širokog oboda. Na desnom gležnju ima nekakav nakit. Sjedi i razmišlja, možda plače, ili prikriva nestašan osmijeh. Moram doći bliže, spotičući se o izlokane betonske ploče koje okružuju njeno sjedište…

Zena koja sjedi
I nisam puno pametnija kad stanem pred nju. Ne plače. Duri se, možda? Ili je samo zamišljena. Ali, zašto li je bosa… Koliko pitanja na koja nikad neću saznati odgovor. Ili možda hoću…

Porta heroum
Spomenula sam već koliko je teško razumljiv mađarski jezik. Toliko da čovjek unatoč ljubaznom okruženju i otvorenom prostoru postane klaustrofobičan. Na nekakav lingvistički način. Ne umišljam sebi da znam sve europske jezike, ali sam sigurna da bi u većini europskih država sasvim dobro funkcionirala na razini razumijevanja. Koliko dobro bih se aktivno sporazumjela, to je već druga priča. Ali ovdje – od moje posljednje posjete Mađarskoj 1996. ljudi su očito malo više truda uložili u učenje engleskog pa se nekako može stranac snaći kad mora nešto pitati. Ali zašto ne prevedu natpise barem na mjestima na kojima se očekuje dolazak stranaca, to mi ostaje zagonetkom. Ovaj prolaz na slici imao je nevjerojatnu međunarodnu važnost, očito, jer stavili su iznad njega natpis na latinskom jeziku – Porta heroum. A to je zajedno sa socrealističkim skulpturama i slikama u unutrašnjosti "Porte“ jasno davalo do znanja o čemu se radi.

Porta heroum (detalj)
Možda sam zločesta, ali nisam mogla ne slikati ovu bolničarku s krunicom u sklopljenim rukama. Nekako mi više izgleda poput stilizirane svetice nego kao bolničarka koja pomaže ranjenima i umirućima. Ostale freske u slavoluku su još stiliziranije i hladnije, dobro da su mi fotografije loše uspjele i ne dolazim u napast staviti ih ovamo.

Fekete haz
I za kraj nešto čemu nisam uspjela otkriti svrhu i namjenu. Zove se fekete haz, dakle crna kuća i djeluje mi nekako prijeteći. Ovo je najbliže što sam joj došla, premda sam mislila da ću je moći u narednim danima razgledati i shvatiti njezinu namjenu. Ali nisam. Imala sam puno posla. I sve je počelo ubrzo nakon što smo svoju kišnu šetnju Segedinom završili kod Nacionalne i sveučilišne knjižnice u blizini „crne kuće“. A o tome nekom drugom prilikom.


02.11.2008. u 23:21 | K | 52 | P | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


< studeni, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Svibanj 2013 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (4)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (4)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (1)
Travanj 2008 (5)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (9)
Ožujak 2007 (10)
Veljača 2007 (11)
Siječanj 2007 (13)
Prosinac 2006 (13)
Studeni 2006 (12)
Listopad 2006 (9)
Rujan 2006 (10)
Kolovoz 2006 (5)
Srpanj 2006 (11)
Lipanj 2006 (11)
Svibanj 2006 (15)
Travanj 2006 (4)


Opis bloga


Moja razmišljanja o svemu što je u životu bitno. Misli koje su me uzdizale i koje želim podijeliti s drugima.









Prostor Duha

Blog.hr


Mudre izreke


Kahlil Gibran:


Vjera je oaza u srcu do koje nikad
nisu doprle karavane misli.



Oćutiš li želju da pišeš
– a jedino je Duhu znana
tajna tog zova –
valja ti ovladati znanjem,
umijećem i
čarolijom:
znanjem riječi
i njihove melodije,
umijećem da budeš
bez pretvaranja
i čarolijom da voliš one
koji te budu čitali.


Rado navraćam

moja sestra
alkion
@pple

atlantida
betanija
big blue
Borut i Vesna
brlje
brunhilda
bugenvilija
carla_bruni
catcher
chablis
Champs-Elysees
chichckava
čiovka
da Vinci
detalj
dida
dinaja
Dream_Maker
ely
E.P.
Festina lente
finding myself
fra gavun
gajo
gogoo
goldy
gustirna
harisma
indigo
irida
izvornade
ježić bodljica
jimbo
juliere
kaodajevažno
kaplja
katrida
kenguur
Kinky Kolumnistica
kora-kri
ledena
LittleMissG
Luki i Goldie
ljelja
majstorica s mora
majta
MaSanYa
Melody
memoari srca
mentina
metanoja
Mima
mirisdunje
mirjam
mirta
misko
mislimatepozdravljam
MonoperajAnka
more nade
morfin@
morska zvijezda
nihonkichigai
Nova Vizija
oceana
odgoj s osmijehom
okeco
orator,-oris,m.
otkucaj
pametni zub
pantera
pegy
plejadablue
povjesničar2cool
prilagodba...
prorok
rose and butterfly
rozza
Rusalka
Sadako's apprentice
salvetna tehnika
santea
Sanja
sepia
serafina
Siscijanka
sklblz
slatko grko
slave
smotani
spooky
šumarka
teuta
tixi
trill
um
umjetnik
Uranova pikula
vampir Tibor
vierziger
vorja
ZG dnevnik
Zitta
zrno gorušicino
Zvrk

Ima vas još...

Hit counter
posjetitelja od 29. 5. 2006.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se