Pregled posta

GDJE DUNAV TIHO TEČE

Ne, nikad nisam saznala gdje Dunav ljubi nebo. No zato sam ga viđala na raznim lijepim i zanimljivim mjestima – u Beču, Estergomu, Budimpešti, Beogradu. Nisu to bili veliki susreti, nego mala blistava poznanstva protkana uzbuđenjem putnika koji pred sobom ima dan ili dva, ili možda samo nekoliko sati da vidi i upozna ono što odavno želi vidjeti.

Sjećam se svog prvog susreta s njim kad je stari srebrnosivi šinobus, u kojem smo baka i ja bile možda jedine putnice, iz vatrometom jesenskih boja urešene šume iznenada izletio na metalnu konstrukciju željezničkog mosta kod Erduta. I dok mi se zbog zaglušne buke činilo da se sve oko mene preokreće, ugledala sam goleme mase vode kako se valjaju ispod nas i osjetila slobodan prostor koji su stvarale iznad sebe, u koji smo se poput nepozvanih uljeza nakratko uvukli i mi u svojoj nezgrapnoj metalnoj jurilici. Dunav, to može biti samo Dunav, sinulo mi je. I bio je. Namijenio mi je tada kratak, najkraći mogući susret, jer kad smo se nakon tri dana vraćale brzim noćnim vlakom za Zagreb, unatoč pažljivom osluškivanju nisam ulovila trenutak prelaska preko velike rijeke.

Dvadeset i dvije godine kasnije, u listopadu prošle godine, sjedim u autobusu i gledam kako kiša sitno sipi dok se približavamo Vukovaru, stvarajući tako sasvim drugačiju pozornicu od one iz davne '85. Taj grad su nekoć davno, za Prvog svjetskog rata obilježila dječačka stopala mog djeda koji se ondje zatekao uz oca učitelja koji se deliktom slobodnog razmišljanja zamjerio nadređenima, a zna se da su se učitelji nekad često selili iz mjesta u mjesto odlukama s više instance i bez nekog osobitog razloga. No odonda su gradom prohujala još dva rata i tražiti ono čega nema bilo bi uzaludno. Zato se toga nisam ni sjetila dok sam izlazila na mokro parkiralište ispred dvorca Eltz. Kiša je prestala padati, a iz tada još nevidljivog Dunava uzdizali su se sivkasti pramenovi magle.

Grad koji me nekoć privlačio neobičnošću svoga imena, da bi nešto kasnije postao pojam nečeg velikog, ali i neizrecivo strašnog, konkretizirao se pred mojim očima, pod mojim nogama, u mojim nosnicama koje su udisale vlažan prohladan zrak. Bila sam ondje, i svaki put kad u budućnosti začujem ili pročitam njegovo ime, moći ću se sjetiti. Jer mjesecima sam slušala vijesti i glasine, upoznavala ljude i njihove priče, a sve to kao da je lebdjelo u zraku i čekalo da dođem kako bi konačno, nakon toliko godina, pustilo korijenje. Kad se sjetim devedesetprve, a sjetit ću se, jer miris straha, tjeskobe i ogorčenosti ne zaboravlja se ni kad strah, tjeskoba i ogorčenost nestanu, znat ću gdje se odvijao dio strahote kojoj sam, ne svojom voljom, ali s velikom zahvalnošću, ostala samo promatrač s ruba, onaj koji je okusio, ali nije pojeo. Zalutala granata iz kasarne koja nas je lude od straha izbacila iz kreveta usred jedne od prvih ratnih noći. Prašina koja je nakon strahovite detonacije popadala s niskog stropa improviziranog skloništa u suterenu, jer podruma nismo imali, kad sam tek dva ili tri kilometra udaljena od Banskih dvora pomislila da je svemu došao kraj, a mama je skočila susjedi u zagrljaj, a stari stric počeo moliti Očenaš koji smo svi prihvatili. Pucnjevi koje sam nastojala prečuti prije nego što sam se zaputila sa psom u šetnju. Trčanje s petog kata kroz ostakljene hodnike, sad već s djetetom u naručju, nakon što su na Zagreb pale rakete s kazetnim punjenjem. Stalni strah, zapravo više nelagoda, na otvorenom prostoru gdje se čovjek osjeća tako gol i nezaštićen, mukla i znakovita tišina u zračnom prostoru koju samo povremeno prekida zvuk vojnih aviona – sve je to samo nekoliko epizoda kojima sam svjedočila i koje nikad neću zaboraviti. Kao ni očajničku želju dok sam gledala jesenskim lišćem zarumenjele padine Medvednice da sve to prestane. Ne da prestane, nego da se nikad nije dogodilo, da u subotu naprtim ruksak na leđa i odem s prijateljima u kestenje. I osjećaj duboko u meni da je stari život nestao, kao da ga nikad nije ni bilo. Rat u anegdotama kad se usporedi s iskustvom nekoga tko se našao u centru zbivanja. Za mene, osim svega spomenutoga, bilo je to i vrijeme kad su se velikom brzinom počele otvarati oči kojima sam stvari vidjela oštrije i jasnije nego ikad prije. Zbog toga, samo zbog toga mogu reći da je to za mene bilo i sretno razdoblje, premda sam toliko puta poželjela u tih prvih nekoliko mjeseci da sam rođena negdje drugdje, negdje gdje ljudi mirno sjede u kafićima kad požele popiti kavu, gdje ne bih morala hodati uza zidove izbjegavajući velika stakla izloga u strahu od nečega što bi se moglo dogoditi. To je bio moj tadašnji svijet, ni sasvim loš, ni jako dobar, ali sigurno bolji od mnogih drugih.

Vukovar je bio jedno od mjesta koja su tada doživjela svoj sudnji dan, svoj vlastiti smak svijeta kojeg smo mi bili pošteđeni. Sjećam se početne nevjerice (svoje, jer mnogi stariji su znali i vidjeli što dolazi), kad su se naizgled sporadična puškaranja pretvorila u pravi oružani sukob i opsadu, koja je na kraju išla do potpunog fizičkog uništenja. Neshvatljive, nepojmljive riječi odjekivale su iz radioprijemnika odmah nakon borbenih pjesama koje su nam trebale podići moral kod svakog silaska u sklonište. Kuckanje kockica za jamb kojima smo sestra i ja kratile vrijeme koje je bilo nemoguće iskoristiti za čitanje ili neku drugu normalnu aktivnost spojilo mi se u sjećanju s izvještajima ratnih izvjestitelja koji su morali biti puno manje strašni nego što je bila istina u kojoj su se zatekli. Sjećam se kako sam, naivna do kraja, navijala za međunarodne posrednike, za konvoje pomoći koji su se stvarno ili nestvarno približavali ukletome gradu, za branitelje koji su nekim čudom odolijevali višestrukoj sili pa sam se ponadala da se može dogoditi nešto neočekivano, nešto što bi reklo ne i stop i dosta onome što nisam nikako htjela prihvatiti.

Sve dok nije nastala tišina. Tišina kroz koju su gotovo bez riječi koračale kolone ljudske bijede, ne znajući hoće li dočekati sutrašnji dan. Sjećam se jednog čovjeka koji je u pohabanom odijelu, potpuno izbezumljena pogleda, stao na hrpu ruševina i podigao ruke u stranu kao da ga razapinju. Nije bilo zabune što je želio poručiti. A ja poslije više nikad nisam vidjela taj kadar i pitam se - je li čovjek ostao živ, ili je izazvao nekoga da puca…

Izbjeglice su se slile i u Zagreb, dolazile su odasvud, no ta vukovarska skupina bila je najveća i sjećam se osjećaja kako ostajem bez riječi kad sam ih susretala, i ostajali su i drugi, premda smo svi željeli nekako pomoći, kad smo već ostali po strani u njihovoj nesreći. No kako zapravo pomoći petnaestogodišnjakinji koja je sama, ne zna se kako, došla do bake u Zagrebu, nakon što joj je susjed pružio utočište kad je trebalo spašavati goli život, ostala je bez roditelja i bez igdje ikoga osim te bake, a baka je pričala da dijete koje tako lijepo i smireno s vama razgovara noću vrišti i budi se i ne može spavati zbog proživljenih strahota o kojima nikome, pa ni baki nije mogla ništa reći. Ili druga djevojka, tek malo starija od ove, stanovala je u hotelu Dubrovnik, sretnica. Sretnica, jer obitelj je ostala na okupu, uglavnom, a to je ipak najvažnije. I sjećam se kao danas kako sam je jedne večeri slučajno srela u autobusu, išla je u posjet rođacima mojom linijom i razgovarale smo o svemu i onda se u jednom trenutku nagnula prema meni i onako tiho rekla, sasvim neočekivano, jer o tome nismo razgovarale – Znate, mi mladi, mi se većinom još uvijek dopisujemo s njima, s onima koji su otišli na drugu stranu. A ja sam osjetila kako mi suze nadiru u oči i jedva sam ih zaustavila, dobro da sam i ja bila mlada, danas bih se na sav glas rasplakala i svi bi mislili da plačem zbog tih rastanaka kojih je bilo i koji su bili teški, no ja sam zapravo u tom jednom jedinom trenutku iznenada shvatila, kao u nekom malom prosvjetljenju, sve što smo izgubili i mi i oni i svi ostali, izgubili zauvijek i konačno, nepovratno. Zapravo, plakalo mi se i plače mi se i sada, jer nikad nisam povjerovala da su ratovi nešto što se mora dogoditi. Ni ovaj, ni onaj prije njega, ni mnogi prethodni. I kad me netko krene uvjeravati da ratovi donose i nešto dobro, osvježenje, promjene, boljitak za narode i čovječanstvo, dovoljno je samo da se sjetim ljudi koji su umrli, poginuli, većinom strašnom i nasilnom smrću, a danas bi bili živi i možda sretni sa svojim obiteljima, djecom, unucima koje neće nikad upoznati, sa svim onim godinama života koje su im oduzete, njima i onima koji su im bili bliski. Dok sam živa neće me nitko uvjeriti da se to nije moglo izbjeći, da se ne može izbjeći, da tako mora biti.


Da se vratim u onu ne tako davnu prošlost o kojoj sam počela pričati – kako sam prije nešto više od godinu dana obišla Vukovar. Gradsko groblje, Ovčara, bolnica, ostavili su me bez riječi, i bez fotografija. Ne samo mene, jer u autobusu se na putu između tih mjesta moglo čuti muhu kako zuji. Iako muhe nije bilo. I tako, da ispričam malo u riječima i slikama o obilasku grada koji je nekoć bio lijep, koji i sad ima svoju ljepotu i šarm i koji će ponovo biti lijep, u to sam uvjerena, kad jednom vrijeme i ljudi učine svoje.

Ispred dvorca Eltz uhvatila sam jedan od svojih prolaza:


Unutarnja strana je u još gorem stanju jer je okrenuta prema Dunavu odakle su neprestano dolijetale granate:


Koliko kilograma ili tona baruta je potrebno da se učini ovo?


Ili ovo, a unutrašnjost je još gora nego što izgleda izvana, ruševina, naprosto nema ničega…


Bacam još pogled prema Dunavu koji se naslućuje u blizini:


Nakon rječitog mraka i tišine hangara u kojem se izmjenjuju slike i imena koja polako klize svjetlosnom spiralom smrti u zdenac usred prostorije nalazim se na Ovčari koju odavno poznajem s fotografija i iz emisija. No pitomost i običnost mjesta koje je svjedočilo stravičnom pokolju upravo svojim spokojem izaziva jezu. Bogate ravnice, čija plodna zemlja oduvijek hrani sve koji se na njoj zadrže, oskvrnute su krvlju bespomoćnih i njihovim zemnim ostacima. Jedan autobus osuđenika nestao je i nigdje na poznatom svijetu nema ni tih ljudi, živih, ni njihovih mrtvih tijela. I ta strašna praznina, premda je nada davno nestala u srcima onih koji čekaju, zjapi pred svakim tko zna u što je važno gledati. Vodič nam pokazuje obližnji šumarak i kaže da je u njemu nekadašnje mrcište – jama u koju su bacali ostatke uginulih životinja. Jesu li ondje završile i kosti ubijenih nesretnika, ne zna se, jer je sve minirano. Tako su nam barem rekli. A ja na sve to kažem da sasvim sigurno postoje ljudi koji znaju gdje su izgubljena i odbačena tijela, i da su ti ljudi u svom strahu i muci zaboravili jednu jako važnu stvar – nema istinskog pomirenja, ono naprosto nije moguće dok se ne pronađu i ne pokopaju mrtvi. Otkad je ljudi na svijetu, jedan od najvećih zločina je oduzeti nekome pravo na posljednje počivalište. Ne samo zbog mrtvih, nego i zbog onih koji ostaju i koji do kraja života i kad misle da su odustali ne prestaju tražiti.


Nakon mučnog obilaska bolnice koja je pogođenima ratom bila jedino mjesto gdje su pokušavali naći pomoć i spas, otupjela osjetila pokušali smo oživjeti šetnjom središtem Vukovara i uz Dunav. Tu se nakon nekog vremena ponovo začuo razgovor pa i smijeh, a škljocali su i fotoaparati.

S lijepo uređene obale gledala sam lađu kako vuče teglenice poput neobičnog vodenog vlaka koji se tiho šumeći probija kroz nevidljive struje.


Prošavši pored starog vodotornja (onaj poznati veliki nisam slikala)


došli smo šećući obalom i do velikog križa podignutog uz Dunav – da se ne zaboravi.


U središtu grada novo uz staro, obnovljeno uz razrušeno – slika koja mi se urezala u pamćenje kao dio osobnosti ovoga grada:


I prolaz u kojem je lijevo nova zgrada,


a desno se upravo obnavlja srušena, dok igrom slučaja sačuvano lice na fasadi izgleda kao da se pita – što je sad ovo, što mi se dogodilo?


Oduševila me ova kuća. Zapravo ne kuća koja je u jadnom stanju, nego cvijeće koje kao da tješi i daje nadu – ovdje netko živi i taj netko nije odustao…


I sasvim na kraju, na šetalište uz Dunav gdje nas u poslijepodnevnim satima ponovo čeka autobus, pozdravila nas je i s nama se oprostila ova ruševna kuća. Želim joj sreću, da je što prije i što ljepše obnove, da uklone mine kojih možda još ima oko nje i da se slijedeći put kad dođem u njenom dvorištu igraju djeca.


Nije slučajno morala proći godina dana kako bih napisala ovaj tekst. Pokušavala sam lani u ovo vrijeme, ali naprosto nije išlo. Ni sad nisam rekla sve. No da zaključim riječima mlade žene koja se vratila i ostala u svom gradu – rekla je da je sad ipak puno bolje, da se ljudi vraćaju i ostaju i da život ide dalje. I to je valjda jedino važno. I utješno. Da se pronalaze putovi naprijed, ma kako uski i trnoviti oni bili. Jer, premda zaborava nema, dok ima ljudi, život uvijek teče dalje.


Post je objavljen 17.11.2008. u 19:13 sati.