24

petak

rujan

2010

Jedan gubitak i jedan dobitak (literarni)


Odlazak barda

Dvije su mi vijesti obilježile proteklo ljeto. Jedna me potresla i ražalostila, kao vjerujem i svakog ljubitelja Japana i japanske književnosti, posebice haikua. U Zagrebu je 22. kolovoza 2010. u 86. godini od posljedica bolesti preminuo naš akademik, matematičar, japanolog i haiku pjesnik Vladimir Devidé.



Za profesora Devidéa govorilo se kako je imao dvije velike ljubavi: matematiku i Japan. Jedna toliko egzaktna i stroga, druga gotovo neuhvatljiva i mistična (ali i mistificirana). Naizgled nespojive, u osobi profesora Devidéa i u njegovim brojnim djelima na temu nauke brojeva i Zemlje Izlazećega Sunca, živjele su u savršenu skladu.

Nisam imala tu sreću upoznati profesora osobno, no njegova ilustrirana monografija „Japan“ u izdanju Školske knjige 2006. koju sam kao svojevrsni omiyage (suvenir) jednom prilikom sa sobom ponijela u Japan, bila mi je i ostala dragocjen izvor činjenica o Japanu na hrvatskom jeziku. Skoro sve što sam do tada o Japanu čitala i saznavala (a ljubiteljica sam postala prilično kasno) pratila sam iz knjiga i publikacija na stranim jezicima, pa zato kad sam otvorila stranice Devidéove knjige, dočekala me u pričama o Japanu po prvi puta dobrota i čistota materinjeg izričaja. Iako knjiga za mene činjenično nije donosila mnogo novoga, zbog jezika na kojem je pisana (skladnog, gipkog, gotovo pjesničkog) ona je za mene bila kao knjiga koja se čita po prvi put, o zemlji o kojoj kao da znam malo ili gotovo ništa. Takav je, eto, dojam na mene ostavio Devidéov „Japan“.





Evo linka na In Memoriam Vladimiru Devidéu koji je napisao naš Veleposlanik u Japanu dr. Drago Štambuk.

Još samo par riječi iz Predgovora spomenute Devidéove knjige, kojima se priklanjam od prvog do zadnjeg slova:

„Osobno sam imao sreću posjetiti Japan više negoli jedanput. Kad god sam tamo stigao, radovao sam se kao da sam, s duga puta, došao kući; a kad god sam odlazio iz Japana, bilo mi je isto tako teško kao kad sam, polazeći na put, ostavljao zavičaj. I uvjerio sam se da me moja zemlja može naučiti da još više volim Japan, kao što me Japan, uz mnogo što drugo, naučio kako treba voljeti svoju zemlju.“




U krevetu s Murakamijem

Druga važna vijest ovog ljeta definitivno mi je uljepšala dan, mjesec, godišnje doba, a jamačno i cijelu (literarnu) godinu. Usput mi je svanulo i čemu služi Fejs. Jedna prijateljica Belgijka ondje je objavila kako upravo čita prilično zarazan prijevod knjige „1Q84“, najnoviji superultramegahit moga književnog božanstva, pisca Harukija Murakamija, koji je u Japanu izašao ovog proljeća i dočekan s ogromnim zanimanjem javnosti. Kako sam za tu frendicu sigurna da ne čita japanski u originalu, a engleski se prijevod, avaj, očekuje tek u rujnu svjetlosno nam daleke 2011. godine, prvo sam pomislila da se ženska samo okrutno šali. Ja, naime, skupa s vojskom Murakamijevih ne-japanskih obožavatelja širom svijeta čekam taj engleski prijevod kao kruh nasušni, i dok čekam, polako ali sigurno rastu mi zazubice. Kad me frendica informirala da je Murakami kojeg čita u upravo izašlom nizozemskom prijevodu, vijest sam popratila ekstatičnim urlanjem.

Murakami-sama, hier kom ik!!!!!!!!

Najme, kaj. Dok sam se ja selila, skupljala svoje stvari po svijetu i bavila se ostalim popratnim bedastoćama, promakao mi je izuzetno važan podatak kako su spretni i poduzetni Nizozemci u međuvremenu već preveli prva dva toma (od ukupno 3) najnovije Murakamijeve debeljuce, kratko nakon Kineza koji, čini se, s japanskoga prevode turbo brzinom.

„1Q84“ (na japanskom se izgovara: ichi-kyu-hachi-yon – aluzija na Orwellovu „1984.“) u Japanu i širom svijeta najavljivan je kao novi veliki Murakamijev hit koji će nadmašiti sve njegove prethodne književne uspješnice. Zanimljivo je kako se sadržaj knjige prije dana izdavanja držao u najvećoj tajnosti, oko čega je naravno nastao pravi hype.



Naslovnica 1. dijela japanskog izdanja Murakamijeve knjige "1Q84"


Koliko mi je poznato, nizozemski prijevod Jacquesa Westerhovena (nakladnik Atlas iz Amsterdama/Antwerpena, dio 1. i 2.) izašao je prije američkoga i većine europskih izdanja (njemački prijevod očekuje se navodno 5. listopada). Zbog toga je vijest o prijevodu na jezik koji mogu čitati, za mene bila apsolutna senzacija.



Naslovnica 1. dijela nizozemskog izdanja


Tako sam se ja dočepala svog Murakamija. I kakav je, pitate? Nemam pojma. Da budem iskrena, nisam ga još pravo ni pogledala. Bojim se, nekako, upustiti u tu vezu. Poučena prethodnim iskustvom, znam da kad se jednom ozbiljno primim Murakami-same, neću ga više pustiti. Totalno ću se zatelebati u njega. Provodit ću s njim dane i noći i zapustiti sve drugo. Milovat ću ga kad se nađemo nasamo, grliti ga s prvim zracima sunca, obnaživati ga za kuhinjskim stolom. Prije ili kasnije završit ćemo u krevetu, to znam. A kad jednom do toga dođe, neću se više ustručavati raditi to s njim u javnosti: na klupi, u parku, na nekoj sunčanoj terasi…
Možda se, kao i moja briselska frendica, jednostavno unaprijed bojim rastanka pa namjerno odlažem prvi vrući spoj s piscem. Ona se pak zaljubila preko ušiju. Suze su joj curile još dok je ljubovala s autorom pri kraju 2. dijela, neumitno se približavajući točki rastanka. Jedva sam je smirila tješeći je da će već nekako izdržati do prijevoda 3. nastavka. Jer, zna se, ljubav piše romane.


<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se