ponedjeljak, 25.10.2010.
Triller
"Petnaest do 12, na mjestu sam, Chraysler 3000, super je, a ima ih u gradu, neupadljivo siv!"
"Dužnik sam ti do groba"
"Znam, ali ću za svaki slučaj spremiti ovu poruku!"
Stol je postavljen, kruh iz vlastite proizvodnje, maslac, pašteta od guščje jetre, pršut od vepra, jelenske kobasice, svježi sir, nekoliko vrsta suhoga, masline, kisele gljive, suhe šljive, Šimičičev Chardonnay reserve, zlatno žut, ohlađen...Hennessy će biti za početak, za nazdraviti novom početku! Zamamni mirisi iz kuhinje nagovješčuju još bolji nastavak, mada ih jedva razaznajem, glad mi nije prva na pameti, ili uopće nije. Još manje obraćam pažnju na žučkasti, laneni, stolnjak s četiri diskretne crvene, navezene ruže na uglovima, srebrni pribor za jelo, drvene plate, tanjuri koji bar izgledaju vrlo stari, četiri vrste čaša, uopće čitav prostor diskretno miriši na prohujala stoljeća, vremena kada su ljudi polakše živjeli, uživali natenane. Svaka potamnjela greda sigurno ima svoju priču, povijest....
Sjedim za stolom i bubnjam prstima neku nervoznu melodiju...ili to slijedim glazbenu podlogu, glazbu što dolazi niotkud? Zvučnici ovdje naprosto ne spadaju! Konobar tek podignutom obrvom provjerava je li sve u redu, može li nastaviti ubitačno usredotočeno glancati već posve blistave čaše!
"12,05, nema je...."
"Naravno, zakasniti će, ali ne pretjerano"
" U redu je, hladnjak im je vrlo zanimljiv, nikuda se ne žurim, a niti me briga koliko što košta, he,he,he..."
"Čuj, zapravo bi mi se ovaj posao mogao svidjeti, još kao mali sam maštao o poslu u uniformi!"
"Ne bi plaća, tvojoj ženi još manje! I ne brecaj me bez veze...Nadam se da hladnjak ne uključuje alkohol."
"12,15! Naravno da ne pijem alkohol, tek sam otvorio zanimljivu mini butelju...vino je hrana, znaš?!
"Doći će i bolje da ti je to slijedeća poruka, trebao bi imati spremnu kada dođe"
"Bez panike, jednu riječ natipkam u sekundi, a jedna te zanima, ha?!"
"12,30, koliko čekamo, do 1?"
"Valjda....možda koju minutu više, a?"
"Mogu te ja doći utješiti, ako.....ili da unajmim dva komada, šteta hrane, mislim..."
"Ne seri!"
"Znaš, najgore mi je što ovo nikome neću moći ispričati, ne bi mi vjerovali!"
"A i netko bi ti zauvijek skratio jezik!!!"
Nekakva hladnoća mi se lagano spušta do peta, udisaji su postali plići, kao neki trnci u prsima...više niti ne bubnjam prstima. Neće doći....Zašto?
Uči me pameti, ili zbilja ne želi doći? Nije strašno, računao sam na tu mogućnost....Vraga nije! Jutros sam bio uvjeren, 1 000% da hoće, ne samo doći.....Skoro će 1! Je li dovoljno velika budala da se već voze a ne javlja mi, je li ga ona nagovorila? Ili samo loš smisao za humor? Ne, zna dobro što mi znači, ne bi mi to napravio, naprosto nije došla!
Hoćemo li ručak malo pomaknuti, da usporimo završavanje?
Pa, da, super bi bilo, ako možete?!
"Čuj, rekoh, meni se nikuda ne žuri, ali 1 i 10 je...."
"Još malo!"
"A da se napravim blesav i odem se gore raspitati?"
" Ne!"
"Vrati auto, gotovo je, nađemo se kod mene ili javi gdje da te pokupim"
"Žao mi je, znaš to?! Zbilja je, čak se ne mogu sjetiti niti jedne prikladne pakosne rečenice"
"Hvala..."
Pola dva, sada mi treba jedan prokleti Hennessy! Treba mi čitava boca zapravo! Zovem konobara.... Dolazi s velikim pladnjem, i njemu je valjda sve jasno!!!
"Gospođa je rekla da ćete ponijeti predjelo gore, možda da uzmete i konjak? Moći ćete? Šampanjac smo odnijeli!"
"Koja gospođa, kakva gospođa?"
"Paaa...ne znam, šefica je rekla da Vam kažem....u Vašoj sobi je!"
Isuse kriste, pa ona je došla! Naravno, na svoj način! Ipak mi treba jedan kratki konjak......stotinu vragova mi sada zuji u glavi, ruke dršću, pluća mi se opet pune zrakom preko svake mjere. Što da kažem konobaru? Što njoj? Sada mi se već otima smješak, zavaljujem se u stolicu, podižem prema svjetlu čašu s plemenitom gustom tekućinom. Pa, hvala ti Bože, ili kako se već zoveš! Opet si na mojoj strani....Koliko malo treba između provalije i uspjeha...5 jebenih minuta, 3......Vrtim nesvjesno glavom.
"Da ne pakujem ipak...??? Ma, ne, samo dajte, samo sam se malo pogubio sam sa sobom, oprostite i puno Vam hvala!"
"U redu je....."
Moram malo stati na vrhu stepenica, previše mi srce udara, mora da sam i sav zajapuren, čitavo mi tijelo radi na svoju ruku. Trebam i njemu javiti!
"Došla je sama, ne znam kada ću doći, probaj se sam vratiti, ili se kasnije javi!"
"Ma daj.....Super, uživaj! Bez brige."
Mobitel i ogromna taca....boca i čaše opasno zveckaju od prtljanja, a i nekog naleta nečega kroz kičmu, nečega što me natjeralo da se otresem... Spuštam tacu, još koji puta duboko izdahnem i stiščem kvaku.
Nikada neću zaboraviti taj prizor!!! Kamin se rasplamsao, a ona leži posve gola, potrbuške na medvjeđoj koži. Igra se visokom čašom i kao da me nije čula. Tek lagano trepere mišići na na ramenima i nadlakticama, nalakćena je i zagledana u vatru, kroz žučkastu tekućinu u čaši. Kao isklesana je od mramora, duge, čvrste noge se zamano šire u napeta bedra i punu guzu, uski struk, slatka rupica na kičmi, u prijevoju. Kosa se čini crvekastom na svjetlu vatre, plamičci blješću, reflektiraju se, čas jače, čas slabije, šaraju po goloj koži i pričinja se kao da joj igraju mišići, mada je još čas posve nepomična. Tada spuša čašu na pod i okreće se na bok, prati moj sluđeni pogled i širi joj se osmjeh. Besprijekorno je našminkana, beskrajno duge trepavice, svijetlo smeđe ili zlatno sjenilo, najdublje crvene pune usne, biserni niz između njih. Na sebi ima tek staru zlatnu ogrlicu, prastari rad njemačkih zlatara, i prsten s rubinom iz istoga kompleta, nekada obiteljsko blago moje bake, te filingranski rad hvarskih majstora, narukvice na ruci i nozi, uspomenu na naša tri božanska hvarska dana! Oslobođena desna ruka kreće rastresti frizuru....možda samo malko nervozno, možda sasvim svjesno zaljulja sisom, podigne ju tim pokretom. Posve sam nepokretan, mada bi me lako mogao zadesiti infarkt ili što sličlno, koliko sve tutnji u meni! Taca pod nogama, otvorena vrata, ona....što prvo učiniti, kako...??? Suženog pogleda, na svoj polupodrugljivi način, sasvim zadovoljna onim što mi čini, uz mali pokret glavom kaže, no, ući ćeš, zatvoriti vrata?
Pa, ja......
Zatvori bar vrata, ionako sam već pomislila što ću učiniti ako umjesto tebe dođe konobar....da ti se nešto slučajno nije dolje desilo zbog iznenađenja...
Izdahnem šumno, podignem pladanj, premjestim ga unutra, zatvaram vrata, pa ga opet podižem, nosim k stoliću, mozak mi radi 200 na sat....baš mi ovih nekoliko sekudi hoda treba da se saberem! Mada mi svejedno ništa pametno ne pada na pamet....
Iznenadila si me zbilja, čuj, ja....
Ne priča mi se sada, mogao si shvatiti. Stignemo to, sada dođi..... Mada ti imam svašta za reći, znaš? Kasnije....Ako požuriš, rekla bih da ti ovo svejedno može biti sretan dan.....okreće se natrag potrbuške, podmeće ruku pod glavu i postrance me nastavlja promatrati. Ali posve drugačije, prestaje se igrati, dopušta mi da joj u očima čitam sve o čemu sam toliko maštao. Želju i potrebu za mnom, neku mekoću, opuštenost, posve suprotnu pogledu minutu ranije.
Kada bih samo mogao zauvijek zadržati tu sliku u sjećanju...neopisivi osjećaj sreće i topline što mi se širi grudima, spušta niz kičmu, tako me blaženo obuzima! Odjednom postaje tako malena na ogromnom krznu, kao djevojčica koja se pokrenuta nekom neopisiovom silom došla predati..., a da i ne zna zašto i kako....Meni! Pokazati mi jednim potezom sve, ponuditi se u najdubljem smislu, zaboraviti sve naučeno, prikladno, sve nesporazume i probleme...naprosto biti samo mlada žena, ponuditi mi neki zaseban Svijet, ne samo ovim teškim hrastovim vratima odvojen od svakodbevnice!
Još jedan osobit trenutak, trenutak za vječnost, taj osjećaj zadovoljstva koji je zamijenio uznemirenost u trenutku kada sam još jednom šumno udahnuo s beskrajnim zadovoljstvom i posegnuo za prvim dugmetom! Gotovo sam mogao čuti klik u glavi, u cijelom tijelu, kojim je sve sjelo na svoje mjesto! Osjetiti val koji nailazi, koji me obuzima i počinje dizati.....
O, da, Šefe, opet si bio na mojoj strani.....nikada ti to neću zaboraviti....
