ponedjeljak, 02.08.2010.
Samo jedan SMS
"Vraćam se u Hrvatsku, koliko god se trudila biti dobra supruga, ne mogu biti nevažna tajnica ostatak života! Čeka me stari posao. Možemo popiti kavu ovih dana?"
"Ne, ne možemo!" Ha,ha,ha...kada bi Svijet bio tako jednostavan...ili ja! Nisam skupio snage za pritisnuti šalji! A te tri male rječice bi sasvim pouzdano riješile sve moje dileme, nikada ne bi stigla slijedeća poruka, skoro sam uvjeren. Ali, velim, nisam to učinio, nisam mogao. Nije ipak da nisam pokušao. Lijepo sam umjesto toga napisao "Znaš, ja sada živim s nekim!" I pročitao otprilike ono što sam znao da će mi napisati! "I ja živim s nekim, sjećaš se?! Uopće se ne namjeravam useliti k tebi. Ali što je s kavom, samo sam to pitala?!"
Vraga kava, toliko se poznajem, a i nju. Ne zovem je uzalud Anđelom, ne mislim tako o njoj, bez ikakvih pretjerivanja. Ako si dopustim da opet uronim u te osobite oči i samo jednom spustim pogled dok bude prebacivala, sada već, bez ikakve sumnje, lijepo preplanule noge, sve će otići lijepo k vragu! Nemam oko toga niti najmanje dileme. Nju se ne može ne poželjeti, ne osjetiti nezaustavljiv nagon da joj zbrišem taj nadmoćni osmjeh iz kutaka usana, kada ih kao slučajno oblizne. A to je moguće tek na neke osobite načine, u trenutcima kada doprem sasvim do njene biti, do onog nepatvorenog, nemaskiranog ženskog u njoj!!! Tek tada, na vrhuncima, moguće je nešto drugo pročitati u dnu tih magičnih očiju, moguće je zapravo sebe sasvim zadovoljiti, realizirati, u čežnji, potrebi za mnom koju ne skriva niti sarkazam, niti fina duhovitost, niti snažan, zadivljujući, superioran, inetelekt!
Niti trenutka, nikada, nisam pomislio da sam ju zaveo, uhvatio, koliko god sam to želio, trudio se najbolje što znam. Sasvim je jasno da je ona odabrala mene, pucnula prstima i imala me, a još jasnije da to može opet, kada god poželi. Sasvim je druga priča njezina mudrost kako će to prikazati, kada izvesti koji ženski, magični, trik, učiniti se kakvom želi, slabom, podatnom, zaljubljenom, zavedenom, što već...Tu se jedino, možda i prvi puta, preračunala, tako što mi je dozvolila da ju predugo i detaljno proučavam, shvatim. Da joj zagledam pažljivo duboko u oči i kada otpusti sve kočnice, kada se predaje posve, jer drugačije ne može uživati koliko zna da je moguće, koliko je osjetila. Valjda ne shvativši na vrijeme koliko me to zanima, koliko već dugo pokušavam shvatiti, prodrijeti ravno do mozga i duše žene, pa i koliko sam kroz godine sasvim dovoljno nahranio svoj ego, a da bih si mogao uopće dopustiti istinu oko sebe prvenstveno, svog izgleda, sexipila, pa i pameti. odnosno svih ograničenja nabrojanog. Da mogu realno rasuđivati. Uspoređivati.
Nije imala sreće naprosto, prebahato je , rutinski, zaigrala Igru u kojoj je tako superiorna prema skoro svim muškarcima. I upecala se, dopustila mi da zavirim iza prelijepe fasade. Na sreću ili žalost, tko će znati, moju naravno, ono što vidjeh tamo, osjetih, tako me osupnulo i vezalo da se zauvijek osjećam robom te provalije, tame i zvjezdica iza njenih predubokih očiju! Kakav je osjećaj boriti se s njom, nadmetati na svim poljima, koliko je lijepo gubiti te bitke, predavati se, a koliko je tek čudesno pobijediti je kadikad, nadigrati, doslovce ostaviti bez daha, lomiti kao meku štrucu kruha!!!
No, pišem ovo tek da razjasnim koliko sam i zašto siguran da ne može biti kava, da me niti zove na kavu, niti je možda idem popiti.
S druge strane moja Mala, sa strane gledano možda i jednako lijepa, dosta mlađa i beskrajno i jednostavno zaljubljena u mene, široko otvorenih očiju bez ikakve pozadine, što na umu to na drumu tip žene, već dosta mjeseci iskreno zaigrana time da mi udovoljava, kadikad čak i čitajući misli, pokušavajući to! I još je zabavljaju mnoge stvari koje su i meni drage, a ne želi baš ništa osobito, niti od mene, niti uopće. Naprosto zaigrano sretna, prvi puta u ozbiljnijoj vezi, čak i neskriveno ponosna što je samnom. Kadikad i dotle da me upozorava da ponešto uopće nije potrebno, da je ona naprosto moja, da se ne trebam truditi ugađati joj posebno! I mir koji donosi, mir nakon dosta godina, da su sve kockice posložene, da ne žudim za ničim više. Da su moje sanje ispunjene napokon i oko žena uopće i sexualnih maštarija i prohtjeva posebno! Smije li uopće muškarac biti tako drzak da poželi ikada išta više od prelijepe, mlade i obrazovane žene posve i uvijek spremne pokazati koliko ga želi, veseli se svakom trenutku s njim i skoro svakoj njegovoj želji u svezi nje???
Naravno da ne bi smio, naravno da je to izazivanje sudbine, prizivanje zle kobi, igranje ne vatrom, nego požarom! Naravno i da je užasno loš osjećaj biti dovoljno pametan, razuman i iskusan da razumijem kakvu ću pustoš napraviti njoj, što sve polomiti bez prave potrebe, ako ipak odlučim krenuti za nestvarnom sjenkom u nekim posebnim očima, sjenkom koja me jest oduševila i opčinila ne jednom, ali koja je ipak možda samo to, priviđenje koje mi se samo pričinja tamo gore među zvijezdama, nestvarna slika raja! Koji još, ako i postoji kako si utvaram da sam ga vidio, dosegao, skoro sigurno nikada neće biti posve moj, neograničeno moj! Koji mogu kadikad imati, ukrasti zapravo, iznuditi svojim umijećem i znanjem, ući tamo i jednako brzo izaći, a da nikada zapravo nisam mogao biti siguran da to nije posljednji puta......
Ima i treći put, ha?! Da se ne lažemo, mislim. Negdje na ovim prostorima, pročitah ovih dana riječi mudre blogerice. Tko god je ikada doista volio, zna i varati, jednako nam je to prirođeno, jedno mnogo puta traži drugo, pokreće i čini prirodnim i lakim. Čak bih, bar si utvaram, imao i vrlo dobre šanse, one su dva posve druga svijeta, na svaki način, svijeta koji se nikada neće ukrstiti, zasmetati jedan drugome, uopće imati potrebu razmišljati o tome! Mogao bih biti Veliki Prasac, uživati u obje i ispuniti si baš sve želje i potrebe. Uvjeren sam čak da im uopće ne bih bog zna što oduzimao, jer imaju tako različite potrebe, načine razmišljanja i zadovoljavanja svih svojih potreba...Ili si samo lažem oko toga, da bih se opravdao?
Prokleto ljudsko srce i još ukletiji izbor! Sve, i više od toga, više nego sam ikada očekivao od neke žene, više nego prosječan muškarac uopće može zamisliti, tek kadikad, zapravo vrlo rijetko! Ili jako puno, možda puno više nego li sam ikada zaslužio, bar jako dugo i stalno?! Ili izlaz tipične muške svinje, dakle doslovce sve, Raj, doista s velikim slovom, ali sa strašno opeterećujućom pozadinom, psihološkim pritiskom da namjerno činim loše stvari jednoj divnoj mladoj ženi, da iskorištavam njezinu naivnost i nepatvorenu dobrotu, pa i ljubav, da nikada više neću naći svoj mir, niti biti posve iskren, pitala me ona kadikad ponešto, ili samo sam znajući što činim, sasvim svejedno!!! I to ne samo njoj, nego čitavom nizu sasvim nevinih ljudi, a od kojih su mi neki iznimno dragi i važni.
Mda.....Oni moji znanci koji me malko manje vole, rekli bi i da mogu učiniti nešto tipično za mene u teškim dilemama, NIŠTA! Što je mnogo puta doista, dugoročno, dalo sjajne, iznenađujuće, rezultate, u karijeri, ratu, pa i sa ženama, ne tako malo puta.....
