petak, 09.04.2010.
Mir
Dugi niz godina sam nešto tražio, zatrovan još pred dvadesetak godina posebnim osjećajem, stanjem zadovoljstva! Zadovoljstva da me ništa ne iritira, čak štoviše da ništa i ne želim, osjećajem da mogu mrtav-hladan potpisati da tako ostane zauvijek, da se ništa ne mora mijenjati...što se mene tiče! Dakle znao sam da tako nešto postoji, ne čuo, pročitao, nadao se. Iskreno, nisam više točno mogao definirati o kakvom je stanju točno riječ, kakve su mu sastavnice, koje su predpostavke potrebne. Ali sam se pouzdao u to da kada je bilo jednom, mora se desiti opet! Dapače, dijelove, povremene, duže ili kraće periode takvog stanja sam osjećao već nekoliko puta, prepoznavao u odnosima s nekoliko žena kroz godine, ali uvijek, ili samo djelomično, ili pak uz neku stvarnu, nepremostivu životnu prepreku. Bliski prijatelji su znali reći da lovim utvare, da pretjerujem u zahtjevima, da ne priznajem realnost, te, najgore, da strahovito griješim gubeći vrijeme, puštajući da mi obilato curi kroz prste. Dobar prijatelj mi je savjetovao da otputujem preko oceana, a kako bih se uvjerio da Ona, kakvu je zamišljam, zapravo ne postoji već odavno, kako je sve to samo fikcija u mojoj glavi. I uopće nisam bio daleko od te odluke u nekim trenutcima.... Moja majka je znala govoriti, gubeći valjda nadu o unucima, da tražeći savršenu ženu griješim što ne pokušam s nekom približno takvom, pa onda to dopunim djecom koja će zaokružiti sliku. Bojao sam se toga da povučem neke dugoročno obvezujuće poteze, pa se onda jedno jutro probudim s osjećajem nezadovoljstva, kako sam mislio, neminovno vremenom produbljenom i kumuliranom svakom sitnicom koja mi se nije svidjela. Deprimirajuće mnogo puta sam čuo svoje prijatelje i poznanike kako govore da se ljuto varam ako mislim da oni imaju savršenu ženu, brak ili vezu, pa ipak nije tako loše!
Možda stoga što mi tako loše niti samom nije bilo, uvijek sam na koncu zaključio da sam od svih mogućih loših kombinacija ipak sam sebi najmanje loše društvo, a i da nemam pravo experimentirati s ičijim životom, ne iz početne pozicije kada odmah osjećam, vidim, da nije sve OK!
Pokušavao sam složiti neku konkretniju sliku, raspoznati dijelove, prioritete, koji su me tada, davno, doveli do osjećaja za kojim sam godinama žudio. Donekle sam to i uspio, uz ogradu da se, naravno, na koncu radilo o prilično prepisanoj slici, poprilično mistificaranoj i tek djelomično modificiranoj iskustvima kroz godine, osobnostima nekih drugih žena, darovima koje su mi poklanjale.
Bio sam siguran da mora biti lijepa, dovoljno lijepa da svaki puta kada je pogledam osjetim zadovoljstvo što je baš moja, dovoljno lijepa da malo tko uokolo ima tako lijepu ženu. Da ne bude zabune, ne radi takmičenja, radi drugih, nego samo radi mene, radi moga osjećaja mira, odsustva bilo kojeg pitanja u smjeru kako bi bilo, jesam li i ja mogao...i tako to!
Nadalje, bio sam siguran da mora voljeti sex i erotiku, doista uživati u svakom trenutku oko njega, a doista je laž da je tako sa svakom ženom, naprosto stoga što vjekovni odgoj, bivše traume i rane, pogrešno intonitani prioriteti i još mnogo čega, neke, ne rijetke žene, čine inhibiranim, zgrčenim u nekom obrambeno-postiđenom položaju, s velikim rezervama prema vlastitom tijelu. Pa onda o muškim tijelima da i ne govorim! Bilo je u mojem životu žena kojima su trebali tjedni intime da se usude samo posve gole ustati iz kreveta, a nikada to nisu učinile sa zadovoljstvom...samo primjerice!
Zatim, još od malih nogu puno čitam, vjerojatno sam do sada pročitao manju knjižnicu, kadikad sumanuto, knjigu dnevno....Znao sam da ne mogu duže bez toga, a sasvim dobro sam razumio da je to užasavajuće dosadno svakome tko nije bar približan fan, ili pak nema neki drugi hobi, zanimaciju, kompatbilnu zanimaciju. U nešto manjoj mjeri isto je s filmovima, pa i kazalištem. Ne poznajem mnogo ljudi koji su vidjeli čitavu spomena vrijednu filmsku produkciju posljednjih dvadesetak godina, čak dijelom i prije nego li stigne u kino. A sasvim praktično govoreći, nemoguće je imati nekoga i ići sam u kino, baš kao što je nemoguće maltretirati nekoga s kinom i kazalištem.
Obožavam putovati posvuda, naprosto gurnuti nos kojekuda, a to me je do sada koštalo dobre trećine ikada zarađenih novaca. Što sigurno nije prihvatljivo priličnom broju žena.
Imam posao koji zapravo nema radnog vremena, a periodično, mada ne prečesto, doista traje 24 sata na dan....mnogo puta uključujući subote i nedjelje, praznike, za većinu ljudi neobična vremena i tako to...Što u kombinaciji s ostalim mojim zanimacijama tvori vrlo neobično klupko, često puno neophodnih ad hoc odluka, naprosto jer ih se mora donositi i mijenjati u skladu s mogućim, raspoloživim. Planirati samnom, mojim raspoloživim vremenom, puno unaprijed, uopće nije zahvalna rabota! Za razliku od navika i načina življenja mnogih! Da o usklađenju vremena neke koja bi radila sličan posao niti ne govorim... Ako se još ne može uživati istoga trena u iznenada ukradenih 3-4 dana, sve hitno prilagoditi prilici....
Na koncu, već više godina uopće nisam ambiciozan, ni u kojem smjeru, ne želim napredak na poslu, ne razmišljam niti krajičkog uma o većem stanu ili kući, ne želim mijenjati automobile, ne želim ikakvu svotu novca, čak niti kafić za jutarnju kavu ne želim mijenjati. Što je u čistoj suprotnosti s rezoniranjem mnogih žena koje sam pobliže imao čast upoznati!
No, da ne duljim, svašta se nataloži u životu sredovječnog muškarca, zar ne? Iliti, žena koja bi se u to mogla uklopiti jest rijetkost, a sada kada sam je (opet) našao spoznao sam jednoga dana, sasvim iznenda, da zapravo samo jedna riječ dobro opisuje stanje o kojemu sanjam godinama, koje opet živim! MIR! Samo ta jedna! Svaka druga, sve druge, opisuju djelić toga stanja, jednu sastavnicu, ali rezultat je posvemašnji unutrašnji mir. Najbliže plutanju u sasvim mirnoj, mlakoj, vodi. Tihi, ali postojani osjećaj stalnog zadovoljstva. Odsusutvo svake realne želje. Ne, naravno doslovno, životno, ali u smislu velikih želja, bar trenutno neostvarivih, stremljenja, planiranja, kombinatorike! Kao da mi svaka pojedinačna stanica mozga zasebno uživa, opušta se, čestita samoj sebi na dosegnutom! Budim se sa smješkom, liježem sa smješkom, kolege izrazito živciram dobrom voljom, sve tekuće probleme i zadatke riješavam malim prstom lijeve ruke, ništa me pretjerano ne ljuti, nitko mi nije ni za što kriiv! Preplavi me neizrecivi val zadovoljstva kada je pogledam sklupčanu u fotelji, preko korica kakve dobre knjige, osjetim kako mi srce doista veselije zakuca kada joj navučem deku ako zadrijema
na trosjedu sasvim odsutnog izraza lica, poput Alice u zemlji čudesa. Svaki puta se najiskrenije ponovo oduševim kada je svlačim. Osjećam val topline dok krećem prema telefonu da je obavijestim kuda ćemo popdne, gdje su mi našli karte, što ćemo vidjeti ovaj vikend, jer znam da će se radovati. Čak, možda prvi puta, osjetim mnoge nove mirise i boje šuma i livada, kojih gotovo nisam niti bio svjestan svih ovih godina, dok je pratim na omiljenim dugim šetnjama. Odjednom me briga za boje, glasove i vrste ptica usput. Bez ikakve razlike u raspoloženju mogu nedjeljom ujutro konstatirati da negdje krećemo, ili pak ostajemo skoro do podne u krevetu, sasvim mi je svejedno hoćemo li ručati u kakvom skupom restoranu, kod mojih, naručiti pizzu, ili nešto sami spravljati. U svakoj od tih opcija naime vidim nešto potencijalno zanimljivo, mogućnost užitka u bezbrojnim kombinacijama. Za ne povjerovati je koliko se jednostavnije živi u miru, koliko su svi problemi višestruko brže i jednostavnije rješivi, ako je cilj samo to učiniti i vratiti se natrag....u mir! Ako nema potrebe za ikakvom filozofijom, nadmetanjem i dokazivanjem, ako imate osjećaj da ste baš takvi dobri najvažnijoj osobi na svijetu, ako bi ste s istinskim osjećajem zadovoljstva prokopali i tunel na drugu stranu Zemlje da vas zamoli, ili tek sami shvatite da joj treba taj tunel! Ali ste stalno tako dobro sigurni da ta potreba nema veze s vama dvoma, da je tek praktična, prolazna smetnja, valić na višlje spomenutoj mirnoj pučini!
MIR, kažem, tvrdeći i dalje da bolje riječi nema. Mir sam to godinama tražio i sada našao!
Čak niti neumitni paradoks naše razlike u godinama, očigledni problem u budućnosti, uopće više ne može pokvariti moj mir. Vjerujem stoga što je tako zarazno dobar, očaravajući sada, ovoga trena!
Kao zov sirena.....
Svi koji su ikada prodali dušu Vragu, ili bilo kome, sada su moji istomišljenici, niti sekudne ne trebam razmišljati o njihovim porivima. Jer ako se ikada ukaže potreba....
