petak, 07.08.2009.
0:3
Domaći dečki, dobro, dečki pod debelim navodnicima, s kojima već godinama običavam ići u ozbiljniji, poluprofesionalni, ribolov nagovoriše me na izlazak u Vodice. A ne bi da sam uopće mogao pomisliti na takav kontrast s mojim selom, ludnicu, mravinjak doslovce svagdje, od ulice, kafića do klubova, kojekakvih brodova. Znali su i gdje je ulov skoro siguran, što je u điru, koji klubovi i barovi. Mada se tamo čini da je i posljednja prčija, u sporednoj ulici, u điru.Na trećem mjestu, nekom baru s pletenim garniturama, u više nivoa, vani i untra, blizu marine, poslije redovnog protokola, šank, široki pogledi uokolo, malo sporta, malo komada, malo politike, malo čuđenja o današnjoj mladeži i roditeljima koji im ovo dopuštaju u već, blago rečeno, sumnjivim godinama, učinilo se da se stvar pokreće. Klasično galebarenje, mislim! Dečki imaju dva-tri dramatska upada, ne osobita, ali dovoljna ako su svi zainteresirani ionako za, je li! Njima dvojici prolaze domaće i Taijenke, meni i Njemice ,ispada da mogu biti samo domaće ili Slovenke. Takove tri smo snimili, suglasili se uz moj uvjet da je moja mala crna, na što nisu imali primjedbi, te je jedan krenuo k njima s pitanjem da mu prijatelja jako zanima je li plavuša doista ona lijepa glumica iz sapunice od neke godine pa bla, bla, 2-3 runde za njihovim stolom, puno smijeha i slinjenja, pa prijedlog za večeru. Imaju gostioničara kojeg povremeno opskrbljuju ribom, prebiti će s nekoliko ugora.
Crnka je, čini mi se još djevojčica za mene, da me koja jako rano ščepala, teoretski sam možda mogao imati toliku kćer....dobro, na koncu je ispalo da malo pretjerujem, bilo joj je skoro 27. Kratka,kao gavran crna frizurica s jedne strane naprijed znatno duža, s ljubičastim čuperkom, za koji sam unutra mislio da je tek odsjaj šarenih svjetala, ljubičasti komletić s topićem do pupka, samostojeće vrlo solidne trojke, tanašni struk, okrugla guza utegnuta u minicu u kojoj se s pažnjom mora sjediti, kamenčić u pupku, vrtoglave štikle na vitkim, preplanulim nogama. Tek malko preniska, možda 160-162, ukusno i zavodljivo našminkana s navikom uvijek malo predugogog gledanja sugovornika izravno u oči, netremice, sa slatkim smješkom...nekako predugo, da svaki puta uočite da je već trebala skrenuti ili spustiti pogled drugamo. Učiteljica, čak ne baš predaleko od mene, dečko na privremenom ljetnom radu u Njemačkoj, s prijateljicama u kamp kućici u Solarisu.
Večera je bila zabavna, čak iznenađujuće, s toliko nepoznatih ljudi, škampi, školjke, loza, vino, uz ono prije poprilično i za mene, curkama su se zacaklile oči, smijeh je postao sve glasniji, a i sve manje je trebalo povoda. Mala mi je dizala rep s gađanjem kako mi je 35 i slično, prijatelji se skoro valjali po podu od smijeha, a kod kave su već počele "ozbiljne" pripreme što dalje. Plivanje je bio prijedlog prihvaćen manje-više jednoglasno, zbog potrošnje ubačenih kalorija! Za manje od pola sata natrag na brodicu, samo ne više ribarsku, sada ljubavnu. Kako je netko morao upravljati, vlasnik se morao žrtvavovati, a drugi prijatelj je u sekundi nestao u maloj kabini, s debeljuškastom brinetom što se najgasnije smijala i sve na glas komentirala, bar do kabine....Poveo sam je na pramac, sjeo naslonjen na prozore kabine, a ona me opkoračila i sjela mi u krilo, leđima okrenuta smjeru plovidbe. nekoliko ispitivačkih poljubaca i primjedba, znaš nikada se nisam ljubila s brkovima, uopće nije tako loše, ha,ha,ha...Primjetivši da joj se nešto dešava pod guzom slatko se nasmijala i počela pomicati, zapravo tek njihati, stežući mišiće bedara i guze što su mi čarobno poigravali pod dlanovima. Za čas su mi bila puna usta čvrstih dojki, a njoj se glas promijenio, promukao i počeo gubiti razumljivost. Brzo ćemo stići? čuju li nas oni iza? Da ju pustim ili raskopčam proklete traperice, da je ovo čista ludost od pijanstva, da je samo slušala o tako nečemu u pričama s mora....ma, svašta! Očito je i iza bilo slično, jer smo počeli pristajati na, koliko ja znam, najbližu usmljenu plažu prijeko. Vezali smo se par metara od obale i tada je nastao mali problem. Treba plivati a glupo im se skidati tako, pred svima, previše je mjesečine. Pa mi niti ne moramo dalje od kabine, riješio je dovitljivi prijatelj, a vi otplivajte par po par. Lijepo ju je bilo gledati kako se svlači, svjesna da ju pažljivo promatram, nekoliko puta mi se poluzbunjeno, poluzavodnički nasmiješila, slatko slegla ramenima i prihvatila moju ruku da joj pomognem sići prečkama do vode. Ježevi, vlasulje, meduze? Ma kakvi, toga ovdje nema! (Valjda?!). Ostali smo u pličaku, na žalu, u vodi koja se činila toplija zbog noći, osluškujući tridesetak metara dalje zadovoljno smijuljenje i pljuskanje vode, uz nerazumljivi žamor. No to je brzo nestalo na rubovima svijesti, čim mi je čvrsto ispreplela noge na leđima, uzdahnula i zanosno se izvila u strasnom luku, nudeći se do kraja, posve, navodeći me svojim ljuljanjem da je uzimam sve žešće, prestanem paziti zalijevam ju li čitavu zatalasanim morem. čaroban je bio ples zatalasanih grudi što sam ih zadivljeno promatrao pod sobom, podižući se na ruke. Bože dragi, ovo je ludo, sanjam li ja to, previše sam popila......Krhka, malena, skoro se prelomila podamnom na kraju, više ni sama ne pazeći zaranja li pod vodu dok je micala glavom lijevo desno, grabeći me čas za ramena, čas se upirući u pijesku jednom pa drugom rukom! Neponovljiv je osjećaj kada vas tako užarene lijeno hladi more, dok osuškujete cvrčke koji kao odjednom, baš za vas počinju pjevati, dok hvatate zrak, smirujete bilo, naslonjeni na isto tako uznimerene meke grudi. Neponovljiv je i sojećaj povezanosti, usklađenosti, koja vam tek lijene, površne poljupce, istovremeno počinje produbljivati, dvaju tijela što se istovremeno počinju grčevitije privijati, osjećaj da je tada dovoljantek blagi dodir dlana da se ona spremno okrene, podigne na koljena, ponudi opet, bez riječi, a točno kako želim, možda i prije nego li sam shvatio, osjećaj koji kao da je opipljiv u zraku, jasniji od vreline što isijava iz nje, koliko me željno čeka, koliko sam je vezao, fokusirao na sasvim mali i sasvim moj djelić svijeta!
Kao prasak bombe odjeknuo je prijateljev glas s brodice, halo, idemo, niste normalni, pa mi neki imamo i ženu doma! Kao da je netko okrenuo prekidač, isključio struju, a uopće nisam siguran da nije bilo namjerno, grubo i jasno! Pri povratku više nije nitko pravio probleme s odjećom, vidio sam da se pogledavaju dok su se brisale, brineta im je objema na vjerojatno upitne poglede, tek zbunjeno slegla ramenima. Brzo smo se vratili, a ja sam se ponudio da ih vratim kući. Dečki su ispali prilični prasci, mada je, vjerujem,sve već rutina, tek ih ovlaš poljubivši u žurbi, uz prilično ofucane pokušaje humora. Jedva smo održavali ikakvu komunikaciju do Šibenika, a cure su u žurbi otišle čim smo stigli. Moja mala crnka naravno nije, izašli smo iz auta,naslonila se na blatobran, zagrlila me priljubivši donji dio tijela i opet predugo gledala netremice. zatim je napučila usne i rekla da je najbolje da uopće ne govorimo više ništa o sebi, mislim da niti prezimena nismo rekli, da me moli da je niti slučajno ne pokušavam više naći, ako mi je to slučajno palo na pamet, a da će ona pokušati, s vremenom se uvjeriti, da sam ja lik iz nekog preburnog sna iz pretople ljetne noći. Netko tko uopće ne postoji! Da se nada da će u tome uspjeti do jeseni dok joj se zaručnik ne vrati....Poljubila me zatim neobično gladno, nekako pregrčevito, odmakla se, stavila mi prst na usta i još samo rekla, prije nego li je bosa, neobično sitna, odlepršala u mrak, nemoj ništa govoriti, nemaš što....
