Sulejmanovo prijestolje

četvrtak , 30.04.2015.

Začudo, na tvrdom se krevetu prilično dobro spava.
Razlozi zbog kojih sam došao u Zandžan jesu Taht-e Solejman i Soltanije. Nadao sam se da ću prvi dan stići dovoljno rano u grad da odem pogledati Soltanije, pa nisam. Nadao sam se i idući dan, pa nisam. Na kraju ću morati ujutro trećeg dana do Soltanije, prije polaska za Ghazvin. Put za Taht-e Solejman pojeo mi je gotovo cijeli dan. Taht-e Solejman nalazi se usred ničega, pa je put do tamo moguć na dva načina – ili ranojutarnjim minibusom do Dandija, pa taksijem do Taht-e Solejmana i natrag, pa opet iz Dandija za Zandžan minibusom – ako ga ima. Ranojutarnji minibus iz Zandžana polazi u 9, i nakon toga više nema ničega – a kako je doručak u hotelu od 8 do 9, nisam mogao nikako stići na njega. Odlučio sam se stoga uzeti taksi direktno iz Zandžana. Nije jeftino, po mom vodiču trebalo bi koštati 40 dolara, što znači oko 1 500 000 riala, ali je najsigurnije. Nakon doručka odlazim na recepciju pitati tipa koliko bi koštao taksi do Taht-e Solejmana i natrag, on mrtav hladan kaže 3 000 000 riala. U tom času ne znam jesu li cijene toliko otišle gore, ali ono što znam jest da ću morati razmisliti, propitati se kod taksista. Odlazim usput promijeniti još novaca, trebat će mi. Mjenjačnicu bih mogao naći negdje na bazaru. Prolazim bazarom uzduž i poprijeko, zavirujem u kojekakve zakutke, postoji hrpa draguljarnica, ali nijedna mjenjačnica. Mislim si, možda draguljari mijenjaju i novce, tako smo mi pred 2 godine u Kašanu. Ulazim u nekoliko draguljarnica i pitam za „change money“, dobivam bijele poglede ili odmahivanja. Potom se odlučujem pitati na farsiju „sarrafi kodžast?“. I tu sad dolazimo do briljantnog savjeta koji vam daju svi turistički vodiči, kako će malo znanja lokalnog jezika biti jako dobro prihvaćeno. Prihvaćeno je toliko dobro da mi na moje pitanje gdje je mjenjačnica oni elaborirano odgovaraju na farsiju, na što se ja mogu samo smješkati i uljudno kimati, a potom otići dalje u potragu za nekim tko će manje pričati, a više crtati; ili reći „farsi namifanam“ („ne razumijem farsi“), nakon čega me jedan tip odvodi do križanja unutar bazara, pokazuje rukom u jednom smjeru i kaže mi nešto poput „pasaž taran“. Pasaž znam što je, to je naziv za natkrivenu šoping ulicu, ali ovu drugu riječ ne kužim. Krećem u rečenom smjeru, nadajući se da ću pronaći mjenjačnicu. Vraga. Izlazim iz bazara, skrećem desno po ulici Imama Homeinija, ali nalazim samo mesnice, turističke agencije, prodavaonicu mobitela…radim krug i vraćam se u bazar. Naposljetku u jednoj draguljarnici vidim nešto poput tečajne liste. Ulazim i pitam za sarrafi, to nije ovdje, ali mi tip crta na papiru, opet spominje taj „pasaž taran“, ali vidim da to treba biti kad izađem iz bazara i skrenem desno (dakle kao i prije), ali s druge strane ceste. Drugo skretanje. Za prvo mi kaže nešto od čega razabirem riječ „ghermez“, što je „crvena“. OK, znači desno, traži na drugoj strani nešto crveno i iza toga je pasaž. Izlazim, skrećem desno, na prvom uglu je neki hotel koji ima crvenu ploču, a iza toga piše „Pasaž TEHERAN“ (s time da ovi to gutaju, pa ispada „taran“). Nalazim mjenjačnicu, ali je zatvorena. No vidim da je tip očito skoknuo samo nekamo nakratko, unutra je sve ostavljeno kao da je netko taj čas izišao. Taman se dajem u potragu za drugom mjenjačnicom i vidim jednu na katu iznad, kad evo tipa. Pitam ga za tečaj, ovdje je još povoljniji – 3 340 000 za 100 dolara. Daj odmah promijeni 200. Oboružan lovom dajem se u potragu za taksistima. Na prvom križanju prilazi mi jedan. „Ta Taht-e Solejman, jek sat montazer va ta Zandžan – čand toman?“ Moj klimavi farsi: „Do Taht-e Solejmana, jedan sat čekanja i do Zandžana – koliko tomana?“ Frajer kaže 150 000 tomana, tj. 1 500 000 riala. Točno pola iznosa od onoga u hotelu. Može, to mi je nekako u skladu s onim što sam očekivao. Sjedam u auto i tip počinje mljeti na farsiju. Kužim da me pita nešto s „kodžast“ („gdje“), pa mu odgovaram „Krovasi“, jer već automatski očekujem da me pita odakle sam. No on nastavlja pitati. Ja mu kažem „Farsi namifanam, azari namfanam“, nadajući se da će začepiti i voziti u miru. No on iz nekog razloga i dalje inzistira s pitanjima. Tek nakon nekog vremena shvatim da on mene pita do kojeg Taht-e Solejmana hoću da me vozi. Kako do kojega, postoji samo jedan. On onda spominje grad, šahr, city. Grad je Dandi, a taj je 50 km udaljen od Taht-e Solejmana. Koji vrag? Taht-e Solejman, ne Dandi. On kaže da je 150 000 do Dandija, ako hoću do Taht-e Solejmana, onda je 200 000. Tu mi puca film i izlazim iz auta. Ne možeš mi usred vožnje mijenjati cijenu. Ako si skužio da si se zeznuo na svoju štetu, tvoj problem. Vraćam se i tražim novi taksi. Pitam jednog vozača, on mi govori nešto iz čega po gestikulaciji otprilike zaključujem da je njemu to predaleko (to je inače 150 km u jednom smjeru) i da neka pitam nekoga drugoga. Krećem pitati dalje, no ovaj prvi taksist izlazi iz auta i pridružuje se kolegama u raspravi na azerskome oko toga koliko bi to trebalo koštati i tko bi to mogao obaviti. Ja stojim u sredini i ne kužim ništa osim brojeva, a ovi kokodaču. Prvo kažu 100 000 riala, onda kažu da je to samo jedan smjer, a s povratkom je 150 000. OK, to štima. Na kraju se dogovaramo i ja ulazim u auto nekog malo jačeg tipa koji izgleda kao netko tko bi u filmu bio typecastan za razrednu budalu. On ponavlja 150 000, potom me vozi nekamo na istok grada, što je meni sumnjivo, pogotovo kada stignemo na autobusni terminal. Sve je međutim u redu, on je samo išao nešto administrativno obaviti. Nakon što se vratio, pokušava upaliti auto, ne ide. Diže haubu i pali ga na kleme. No krasno, bit će veselo ako ostanemo tako negdje u nedođiji. No auto je ostatak vremena palio bez problema (riječ je inače o Saipi Sabi, iranskoj verziji Kie Pride). Potom još odlazi na pumpu, gdje primjećujem da je gorivo znatno poskupilo od prošlog puta – litra benzina sada je 1,75 kn, dok je pred 2 godine bila oko 0,60 kn. Može se činiti smiješno, ali to je gotovo 300%-tno poskupljenje. Kao da želi biti siguran da smo se razumjeli, vozač vadi jednu novčanicu (zapravo ček) od 500 000 riala i kaže „üç“ (tri na azerskome), misleći da će vožnja koštati tri takve, tj. 1 500 000. OK, shvatio sam.
Vožnja do Taht-e Solejmana traje skoro 2 sata, cestom koja ide preko nekoliko planinskih lanaca, povremeno s dosta zavoja, na kojoj se često zateknu kamioni koji voze kamen iz kamenoloma iza Dandija (zato onaj Calcimin od dan ranije). Na usponima primjećujem da auto slabije vuče. Je li do motora ili razrjeđuju benzin, ne znam. Naposljetku, nakon dva sata vožnje koja me pomalo i uspavala, stižemo u Taht-e Solejman.
Ovaj lokalitet nalazi se u brdima usred ničega (nema ni signala za mobitel), a riječ je o nekadašnjem zoroastrijskom svetištu Azergošnasb iz 3. st., doba Sasanida. Zoroastrijci inače kao manifestaciju Ahure Mazde smatraju svaki izvor svjetlosti, bio on sunce, vatra, rafinerijska baklja, žarulja ili nešto drugo. U to vrijeme jedini stalni izvor svjetlosti bila je vatra, i zato su se u zoroastrijskim hramovima obično nalazile vječne vatre koje su simbolizirale Ahuru Mazdu. Zato su pogrešno muslimani mislili da zoroastrijci obožavaju vatru, što je isto kao da tvrdite da kršćani obožavaju dva unakrsno položena komada drveta. No u to se vrijeme zoroastrizam već pomiješao s nekim drugim religijskim vjerovanjima, gdje su vatri pridodana još tri elementa: zrak, voda i zemlja. Za zrak se pobrinuo vjetar kojeg u ovim predjelima ima jako puno, a za vodu kratersko jezero koje se nalazi u sredini lokaliteta. Voda je otrovna, ali su ju svejedno koristili u hramu Anahite, božanstva vode. Jezero inače izbacuje oko 90 litara vode u sekundi, a navodno je vrlo duboko (ne zna se koliko). Vulkanske pare koristile su se za održavanje vječne vatre u ateškadi (zoroastrijskom hramu vatre).
Kad su stigli muslimani, lokalni su se zoroastrijci našli na teškim mukama, jer su znali da će svetište biti razrušeno. Stoga su se dosjetili jadu, koji je bio čest na ovim prostorima – kako bi spasili građevine, tvrdili su da je to prijestolje kralja Solomona (Sulejmana), znajući da muslimani poštuju sve likove iz Tevrata i Indžila (Tore i Evanđelja), te da ih stoga neće razrušiti. Maskiranje je bilo uspješno, kompleks je preživio. U 13. st. Ilhanidi (Mongoli koji su vladali Perzijom) koristili su lokalitet kao mjesto za ljetni odmor svojih kanova, a lovačka palača koju su sagradili danas služi kao svojevrsni muzej sačuvanih fragmenata, poput amfora, komada keramičkih cijevi kojima se usmjeravalo vulkanske pare i sl. Nakon Ilhanida stigli su Timurovi Mongoli, a nakon toga je kompleks ipak razrušen, sve dok ga arheološki radovi u 20. st. nisu vratili u javnost. Danas je na UNESCO-vom popisu svjetske baštine.
Ja sam se sa svojim taksistom dogovorio da se vratim za 40 minuta, što mi je bilo dovoljno da prolunjam kompleksom i pofotografiram ga. Lokacija je doista spektakularna, a prilikom upisa u popis gostiju (što moraju svi napraviti na ulazu) vidim da je tu i neka grupa Slovenaca. Mogao sam se njima prikrpati, jeftinije bi me došlo… Nažalost, natpisi uz građevine su dosta šturi, a malo ih je dvojezičnih. Zato se i ne može u potpunosti steći dojam o lokalitetu, trebalo bi kupiti neku brošuru i detaljno sve pregledati, za što baš i nemam vremena. Svejedno, i ovako se može steći dojam o veličini i izgledu kompleksa kada je bio cjelovit.
Vraćam se do taksija, uzimam još dvije vode, za sebe i vozača, i krećemo nazad. Na jednom mjestu preko ceste nam prelazi kornjača, na drugom vidimo dva vuka kako nonšalantno prolaze cestu 20-ak metara ispred našeg auta. Mislim da je to prvi puta da u životu vidim vukove u divljini. Ako nisu šakali.
U jednom trenutku nas i auto ispred nas zaustavlja policija. Vozač odlazi van s ispravama, ja sjedim u autu i jedina mi je briga što ako me legitimiraju. Pasoš mi je u hotelu, kao i osobna, kod sebe imam jedino kreditnu karticu kao dokument s imenom, ali bez slike. Vele da bi se uvijek trebalo nositi fotokopiju pasoša i vize, baš za ovakve situacije. Ah…
Srećom, mene nitko nije dirao, ali je vozač pobrao 400 000 riala kazne. Ne znam jedino da li zbog prebrze vožnje ili zbog pretjecanja preko pune crte. Nije ni važno, nije moj problem.
Ostatak vožnje do Zandžana protječe u miru, a i vozač više ne pretječe preko pune crte, vozi mnogo opreznije, naučilo ga je pameti. Stižemo u Zandžan, tražim ga da me ostavi na trgu Enghelab, dajem mu 1 500 000 riala i još 100 000 kao napojnicu. I tu sad počinje veselje. On naime kaže da treba platiti i za onu kaznu, 400 000 riala, da mu dam još 300 000. Ja govorim da to nije moj problem, on je kriv. Ali ne znam farsi i ne mogu se ni svađati s njime, osim ako ga idem loviti na galamu, što ne želim. Procjenjujem situaciju. Odvezao sam pojas, držim novce u ruci. Mogu mu dati to što imam i izaći iz auta. Ali, na tuđem sam terenu, lako sam uočljiv kao turist, imam veliki fotoaparat oko vrata što znači da ne mogu lako pobjeći i ne znam je li taksist spreman na nasilje (izgleda kao izbacivač). Želim li riskirati? Tu radim glupost i plaćam tih 400 000 riala. Je li bila glupost? Gledano financijski, svakako jest – on nije imao pravo svoju neodgovornu vožnju prelamati preko mojih leđa, nisam ga ja tražio da se žuri i pretječe preko pune crte. No mogu li zbog tih 400 000 riala riskirati naguravanje, razbijeni fotoaparat ili tko zna kakve druge probleme? S jedne strane, to je ona škola koju svatko mora jednom platiti kako bi drugi puta očekivao takve stvari (meni iskreno nije bilo ni nakraj pameti da uopće pomislim da bi on tražio od mene da mu platim kaznu – ma čak i da je bilo pola kazne, moja odgovornost u tom prekršaju je nikakva). S druge strane, očekivanje takvih stvari vodi u ono o čemu sam govorio neki dan – nepotrebnu sumnjičavost i očekivanje prevare. Vozač u Tabrizu je bio dobričina, ovaj je na kraju ispao đubre, iako se većinu dana činio OK. Kako se postaviti prema idućem? Ne znam, stvarno ne znam, budući da su taksisti kao štapići od sladoleda – tek na kraju doznaš jesu li nagradni ili ne.
Poprilično zlovoljan se vraćam u hotel, šaljem poruku Aliju da bih mogao večeras s njim popiti čaj, da si malo popravim dojmove, jer me taj Taht-e Solejmanj zapravo koštao tri negativna iskustva: frajer na recepciji koji traži duplo veću cijenu od realne, prvi taksist koji mijenja cijenu usred vožnje i drugi taksist koji traži da mu ja plaćam kaznu za njegovu neodgovornu vožnju. Naravno, nije Taht-e Solejman kriv, to je krasan lokalitet, samo su se uz njega vezale neugodne stvari. Ali prihvaća poziv i dogovaramo se u pola 9 ispred moga hotela. Taman se stignem istuširati, srediti fotografije... U pola 9 sam pred hotelom, Ali dolazi s nekih 5 minuta zakašnjenja, ispričava se (još jedna pogrešna stvar koju ljudi misle o Irancima – oni su jako točni, nema tu javašluka), a s njim je i njegova žena, koja se mislim zove Fatime. Kao i većina Iranaka, i ona je ljepuškasta, iako pomalo sramežljiva. Razumije malo engleskog, ali slabije nego Ali (iako ni on ne briljira). Ona ima 29 godina, on 32. Vjenčali su se lani u ljeto. Ona je Kurdinja (Kurtkinja? Kurdica?) iz Kermanšaha, on je Azer (iako za sebe kaže da govori turski – iranski Azeri se često nazivaju Turcima, premda su em šijiti, em im se jezik razlikuje od turskoga, iako su slični). Prvo odlazimo u neki fensi šoping centar, ali dok čekamo lift nešto pričamo o tome kako sam gladan i kako bih uz čaj nešto i pojeo. Ali me pita želim li jesti iransku hranu. Zašto ne, zato sam i tu. Oni razmišljaju postoji li neko tradicionalno mjesto i onda se upućujemo nizbrdo, da bismo završili – tamo gdje i dan ranije, u bivšem karavansaraju. Ovaj puta uzimam dizi ili abgušt, karakteristično jelo koje se služi u zemljanom ćupu, a sastoji se od bujona na vrhu (koji se odlije u posebnu zdjelu i jede s komadićima kruha), te mješavine slanutka, začinâ, janjetine i još ponekog povrća (nama je bio paradajz), koja se mora zgnječiti posebnim batom u gnjecavu kašu. Zvuči odvratno, ali je zapravo dosta ukusno, pogotovo ako se gore stavi još malo jogurta. Poslije večere uzimamo i čaj. Iranci čaj piju kao i Turci, iz čašica (iako većih nego Turci), a šećer u njega stavljaju na dva načina. Ako imaju šećer u kockama (bolje rečeno u kojekakvim nepravilnim poliedrima), onda taj poliedar drže među zubima i čaj piju preko njega (ne znam kakav to efekt ima na sjekutiće). U drugom slučaju imaju šećer žućkaste boje (ne znam je li to od nerafiniranosti ili dodaju neki začin, možda šafran) koji je kristaliziran oko štapića (slično kao što smo u školi morali raditi kristale modre galice) i onda se taj štapić tutne u čašicu i lagano otapa.
Tijekom večere pričamo o raznim stvarima. Ali je simpatičan – donio je laptop na kojem ima Google Translate, pa ako mu zatreba neka riječ, on ju ukuca u program, koji mu ju izbaci na engleskome. Pričam im događaje od danas, oni se osjećaju jako odgovornima i ispričavaju mi se za to što mi se dogodilo, kao da oni imaju nekakve veze s time. Kod Iranaca je čini se jak taj strah od kolektivne krivnje, strah da jedan neodgovoran pojedinac ne upropasti sliku o čitavom narodu. A njima je taj imidž jako važan. Govorim im i o tom neugodnom osjećaju koji imam kao stranac, kao da svi bulje u mene, a ja se jednostavno želim izgubiti, stopiti u masi na bazaru, biti neprimjetni unutrašnji promatrač. Jasno mi je da to neću moći u jugoistočnoj Aziji, ali ovdje bih mogao. Čak mi i Ali kaže da ličim na Iranca i da dan ranije, u busu, nije bio siguran jesam li Iranac ili stranac, sve dok nisam izvadio fotoaparat. Zaključak, Iranci ne fotografiraju. :D
Pred kraj večeri vidim zanimljivu varijantu ta'arofa – kažu mi „umoran si, trebali bismo ići“. Prva dva puta sam otklonio mogućnost da sam umoran (i stvarno, nisam), ali izgleda da oni zapravo žele reći da su oni umorni, ali to nije pristojno, jer bi to značilo da otpiljuju gosta. Naposljetku krećemo prema mom hotelu, gdje se još opraštamo uz duge želje za sretnim nastavkom puta. Čak mi je Ali rekao da se nada da ćemo se vidjeti idući dan, iako znade da idem u Ghazvin, a da on radi do negdje 5-6 popodne. Opet ta'arof. Nema veze, ovi dragi ljudi su mi ipak spasili dan i hvala im na tome. Zanimljivo, prethodni dan me Ali pomalo nervirao u busu dok je svojim zapetljanim engleskim pokušavao doznati nešto o meni, ali onda sam prihvatio njegovu pomoć i danas je ispalo čisto u redu. Zapravo, to je jedino što je ispalo u redu. Uz tečaj dolara, naravno.
Dakle, još ostaje Soltanije, pa Ghazvin…

komentiraj (0) * ispiši * #

Perzijanci

srijeda , 29.04.2015.

O Iranu i njegovim ljudima na Zapadu uglavnom vladaju predrasude. Razlog za to započinje već u osnovnoškolskoj nastavi svjetske povijesti. Uče nas tako kako se mala i hrabra Grčka, koju volimo zato što je kolijevka demokracije, filozofije, Olimpijskih igara, slobodne muške ljubavi i tko zna čega, našla nasuprot primitivnim tiranima Perzijancima s istoka, koji su se iz nekog razloga napenalili na Grčku i odlučili pod svaku cijenu ugroziti taj bastion slobodnog svijeta, to predziđe civilizacije. Zamislite, ti glupi Perzijanci su bili toliko iracionalni da su išli bičevati more samo zato što su im njegovi valovi odnijeli njihov pontonski most. Uloge su jasno podijeljene, naposljetku ti kukavni i priglupi Perzijanci, nakon što su prvo nadjačali Spartance pukom izdajom nekog bijednika, propisno bivaju izdevetani, jednom na Maratonskom polju, drugi put kod Salamine – a onda se na koncu pojavi Aleksandar Veliki koji ih natjera u bijeg i nizanje poraza za porazom, ostavljajući iza sebe krš i lom, sve dok Perzija ne poklekne i pretvori se u veliko helenističko carstvo. Darije i Kserkso su puki tirani, ali Aleksandar, koji radi istu stvar u suprotnom smjeru, je Veliki.
Ono što nam međutim izmaknu iz fokusa jest da Grčka nipošto nije bila u cijelosti ono za što ju izdaju – Sparta je tako bila primitivna mačističko-militaristička država s vrlo strogom društvenom hijerarhijom i provođenjem socijalnog darvinizma za one koji su bili premekoputni za vojsku, a i u bajnoj Ateni demokracija je bila samo za odabrane, tj. slobodne. Dok su Perzijanci bičevali more, Grci su proricali po letu ptica, ubijali životinje samo da ih spale i slično. Istovremeno se ne spominje s druge strane izvrsna uređenost Ahemenidskog Carstva, države koja je prva u povijesti uvela poštansku službu, koja je gradila velebne infrastrukturne projekte, koja je također imala razvijenu filozofiju i umjetnost (između ostaloga, čini se da su Perzijanci, a ne Židovi, prvi uveli koncept transcendentnog monoteističkog Boga, u sklopu zoroastrizma)…u judeokršćansko-helenističkom poimanju svijeta nema mjesta za Perzijance, oni su jedan od primjera opasnosti koja uvijek dolazi s istoka, otkad je svijeta i vijeka.
Potom Perzija u nastavi svjetske povijesti postaje tek fusnota. Eventualno se spomene da je Kras, Cezarov i Pompejev sudrug u Prvom trijumviratu, nastradao u ratu s Partima, koji su živjeli tamo negdje u Perziji. Perziju nam opet spomenu tek u sklopu arapskih osvajanja i širenja islama, pa tako mnogima ostane predodžba da su Iranci zapravo Arapi. Muslimani su i pišu kao Arapi i još su divljaci koji mrze sve zapadno – ergo, Arapi su. I onda se nakon toga o Perziji ne čuje više gotovo ništa, osim možda Teheranske konferencije za vrijeme Drugog svjetskog rata. U povijesti književnosti, ako ostane prostora, možda se spomenu Firdusi ili Omar Hajjam, uz naravno priče iz 1001 noći. Starije generacije (pogotovo ženske) sa sjetom će se sjetiti šaha Mohammada Reze Pahlavija i toga kako je bio naočit, a onda se pojavio onaj primitivac Homeini i sve upropastio.
Ukratko, prosječni zapadnjak o Iranu nema blagog pojma, pa ostane nemalo iznenađen kada shvati da je riječ o modernoj razvijenoj državi, koja unatoč teškim ekonomskim sankcijama i dalje razvija svoju tehnologiju, oslanjajući se prije svega na vlastite resurse (kojih ima sasvim dovoljno – riječ je o ogromnoj zemlji, velikoj kao dvije Turske, a ugura se tu i još jedna Bugarska). Iznenadi se i kad shvati da Iranci ne hodaju okolo u haljama i s maramama na glavama, nego se odijevaju poprilično zapadnjački (istina, s nekih 40-ak godina zakašnjenja – i kravate su no-no, budući da podsjećaju na razdoblje šaha). Iranke doduše nose marame, ali i tu se primjećuju pomaci, pogotovo otkako je Ruhani na vlasti (pred dvije godine izgledalo je mnogo konzervativnije nego danas – sada možete vidjeti Iranke koje hidžab nose tako da si naprave punđu u produžetku tjemena, te maramu jednostavno objese na tu punđu, tako da im je pokrivena jedino stražnja strana glave; većina mladih su vrlo profinjeno našminkane, a jučer sam vidio i jednu koja je ispod tunike koju nosi većina mlađih žena umjesto hlača nosila tek obične hulahopke, doduše debele, ali ocrtavala joj se linija nogu; također sam vidio i jedan par koji hoda ulicom držeći se za ruke, što bi u vrijeme Homeinija povlačilo bičevanje). Naravno, Iran i dalje ima smrtnu kaznu (kao npr. i SAD), povremeno se trenira strogoća na nekim pojedincima (homoseksualcima, ženama koje se pojave bez hidžaba ili s lošim hidžabom u javnosti…), ali slične se stvari događaju npr. i u Turskoj (zemlji s najviše zatvorenih novinara na svijetu) ili Pakistanu („faktor stabilnosti u regiji“).
Ako gledamo samo na razini ljudi, Iranci su izuzetno ljubazna i znatiželjna čeljad. Čak i ako ne znaju engleski, potrudit će se dati vam do znanja da vam žele dobrodošlicu u svoju zemlju (u ovim je krajevima gost blagoslov), obavezno će vas pitati odakle ste, brinuti se za vas dok ste pod njihovom ingerencijom. Čak i ako dolazite iz zemalja u kojima Iran ne kotira osobito visoko (pa i iz samog Velikog Sotone), Iranci će znati napraviti razliku između vas i vaše države. Srećom, mi nismo Veliki Sotona (unatoč političkom kursu naše vrhuške koja uspješno navigira u Sotonin anus), Hrvati u Iranu jako dobro kotiraju. Tu nećete doživjeti blijede poglede kada im kažete da ste iz „Krovasi“ (s naglaskom na posljednjem slogu – francuski utjecaj je popriličan u farsiju), nećete se morati vaditi preko Jugoslavije i Tita (moram priznati da ni ne znam kako Tito kotira u Iranu, znam da si je bio dobar sa šahom, a obojica su umrla nekako u slično vrijeme). Poveznica je naravno nogomet, ali ne naš čuveni „brend“, već prije svega treneri. Miroslav Blažević vodio je reprezentaciju i nogometni klub iz Kermana, Branko Ivanković reprezentaciju, Zlatko Kranjčar Sepahan iz Esfahana…i njihova su imena dobro poznata Irancima (ne znam doduše da li i Irankama).
Jučer ujutro sam ponovno promijenio novce kako bih mogao platiti sobu u hotelu – za 100 dolara dobio sam 3 300 000 riala. Računam da će mi to biti dovoljno do subote, tim tempom ostajem unutar budžeta. Prilikom odjave iz hotela na recepciji je opet ona ženska koja ne zna engleski. Pokušavam ju pitati kojim busom trebam do terminala i gdje je stanica. Ona ne zna. Zove nekoga, ni taj drugi ne zna. No pored recepcije je neki tip koji me potom odvodi do susjednog lokala, gdje neki drugi tip natuca engleski. On mi kaže broj autobusa (160) i kamo otprilike trebam ići. Potom me, za provjeru, pita jesam li zapamtio broj. To je ono o čemu sam govorio, žele biti sigurni u to da su se pobrinuli za vas.
Dolazim na terminal gradskih buseva i kupujem kartu. Čovjek koji prodaje karte daje mi drugi broj autobusa na koji moram ići (104). Vjerovat ću njemu, ipak mu je to posao. Srećom, autobus broj 104 stoji na stajalištu, tako da pitam i putnike u njemu. Sve je u redu, taj je moj. Ukrcavam se, a ubrzo se sa mnom u razgovor upušta mladić s druge strane prolaza. Ne zna baš dobro engleski, ali za osnovni razgovor je dovoljno. Pita me uobičajene stvari, odakle sam, kako se zovem (iako volim svoje ime, ono mi stvara vraške probleme kada se predstavljam strancima, koji se nikad nisu susreli s takvim imenom – i uvijek, ali uvijek, kada ga izgovore, izgovaraju ga Krešmir, bez i u drugom slogu – neovisno jesu li Englezi, Francuzi, Nijemci, Maltežani, Kubanci, Mađari, Turci, Iranci…), kako mi se sviđa Iran… Potom me pita neobičnu stvar – zašto idem autobusom, a ne taksijem. Kažem mu da mi je jeftinije, a i može se pričati s ljudima, dok taksisti obično ne znaju engleski (malo mu podilazim, nije da sam baš tip od small talka). Nabrajam mu kamo sve mislim ići u Iranu, on se snebiva i kaže da se on uglavnom nije maknuo iz Tabriza. Bez obzira što mi je prije toga on rekao da bih trebao vidjeti i druge gradove po Iranu. :D
Nakon što smo iscrpili najosnovnije, prepuštamo se svaki svojim mislima. On silazi kod Umjetničkog sveučilišta, pita me želim li možda doći s njim vidjeti gdje studira. Odbijam, a on ne inzistira. Naravno, jasno je da je ta njegova ponuda bila čisti ta'arof, taman posla da ću ja s ruksacima sići s busa koji me vozi na terminal i ići razgledavati sveučilište.
Ta'arof je važan koncept u iranskoj kulturi koji ponekad može dovesti do neugodnih ili iritantnih situacija ako niste u njemu izvježbani. Riječ je o nekoj kombinaciji uslužnosti i spašavanja obraza. Ta'arof nalaže da netko nešto ponudi, čak i ako to zapravo nije u mogućnosti osigurati ili bi mu to stvorilo komplikacije. Druga osoba to mora odbiti, čak i ako to u stvari želi. Onda prva osoba mora inzistirati na ponudi, druga na odbijanju, sve dok jedna od njih ne kaže „u redu“. Ako su obje usklađene, na kraju će ponuđač prvi odbiti ustrajati i tako će situacija ispasti povoljna za njega – ponudio je, to je odbijeno i sad se nije uvalio u probleme. No moguće su i situacije da obje osobe završe tako da rade ono što zapravo ne žele – prva je ponudila nešto što nije htjela, druga je prihvatila ono što nije htjela, nadajući se da će prva osoba to shvatiti kao kontrata'arof… Turist će se s ta'arofom susresti npr. u situaciji kada nekoga pitate koliko ste dužni za neku robu ili uslugu, a on vam kaže da je to besplatno. Naravno da nije i vi ste budala (ako ne znate za ta'arof) ili gnjida (ako znate) ako nakon toga slegnete ramenima i udaljite se. Trebate svejedno ustrajati da on „popusti“ i kaže vam cijenu, te onda podmiriti svoj račun.
Autobus me dovozi do terminala gdje odmah nalazim bus za Zandžan, uz samo dva problema – kreće za sat i pol i nije V. I. P. Prvo rješavam pisanjem dnevnika, drugo ću tek vidjeti. Ali da, poskupili su. Recimo, karta Tabriz-Teheran s V. I. P. busom danas košta 350 000 riala – oko 80 kn. Pred dvije godine koštala je 60 kn. Svejedno, to je vožnja od 600 km i još je uvijek bagatelno jeftino, ako usporedite npr. cijenu karte Zagreb-Dubrovnik. Do Zandžana (5 sati vožnje) je 120 000 riala, nekih 27 kn. Toliko košta Zagreb-Samobor, ako idete s popularnim Autoteroristom…
Bus je u rangu malo boljih hrvatskih buseva, ali dobivam malo mjesta, jer sam smješten taman iza drugih vrata, pa je preda mnom ono čudo koje liči na šank. Pored mene sjedi neki mlađi tip koji je veći dio vožnje do Zandžana prespavao, ali je uredno zauzeo i trećinu mojeg mjesta razbaškarivši se dok je spavao. Vožnja traje kojih četiri sata, poprilično je monotona, jer se vozimo autoputom, a zbog sunca koje udara taman u našu stranu busa, navukli smo zastor i slabo se što može vidjeti van. Negdje oko 70 km prije Zandžana moj se suputnik budi i počinje komunicirati sa mnom. No izgleda da bolje čita i piše engleski nego što ga govori. Nakon uobičajenih uvodnih pitanja, te nakon što sam mu rekao da iza Zandžana idem u Ghazvin, ispada da je on razumio da idem u Calcimin, što je rudnik u Dandiju, gradu nedaleko Zandžana. Potom me pita bavim li se rudarstvom, na što mu kažem da se bavim jezicima, ali on ne razumije riječ „language“, pa mu i to moram pojašnjavati. Kada je shvatio što je to, pita me što točno radim s jezicima. Izgleda da je ljudima koncept lingvistike nejasan, pa često misle ili da predajem neki jezik ili da sam prevoditelj. Objašnjavati im što točno radim stvarno nema smisla. Moj me novi poznanik tada traži mejl adresu i broj mobitela za Whatsapp. Općenito mi je takva neposrednost malo neugodna, ali takvi su Iranci. Par razmijenjenih replika i već ste si dobri. Čudi me da mi to ne pali s couchsurferima (trebam li reći? – poslao sam jedan zahtjev u Zandžan, dobio odgovor nakon što sam se već smjestio u hotel, da je tip navodno u Španjolskoj). Moj mi suputnik objašnjava da je na doktoratu iz mehanike na sveučilištu u Tabrizu, ali inače je iz Zandžana. Teško se izražava na engleskome (bolje nego ja na farsiju, doduše), tako da je razgovor pomalo zamoran. No po dolasku u Zandžan pita me idem li odmah u hotel i znadem li koji. Znadem. Silazimo ranije, kod željezničkog kolodvora, odakle imamo oko 500 metara do moga hotela, smještenoga u samom centru, pored trga Enghelab. Pomaže mi s nošenjem stvari do hotela. Ulazimo na recepciju, čini se da tip na recepciji uopće ne zna engleski, tako da mi je dobrodošla pomoć moga suputnika (tek ću kasnije doznati da se zove Ali – čovjek mi se naime navečer doista javio mejlom). Imaju dvije vrste soba, jedna je 800 000, a druga 1 200 000 riala. Odlazim pogledati ovu jeftiniju i čini mi se OK. Iako, puno je manja od one u Tabrizu, a za istu cijenu. Iz nekog razloga, Zandžan je skup. Wi-fi ovaj puta radi samo u predvorju, a plaćanje je unaprijed. Tek sam promijenio novce i već ostajem sa samo 1 200 000 riala. Bogme mi neće to izdržati do subote, a ovakvim tempom mi neće biti ni dosta love koju sam namijenio za Iran. Moram pod hitno srediti spavanje kod nekoga u Teheranu, Qazvin ne obećava, ni hoteli ni ekipa na CS-u. Ali pravi užas počinje kada se pozdravim s Alijem i vratim u sobu. Madrac na krevetu je tvrd kao klada. Ne znam čime ih pune, ni onaj u Tabrizu nije bio mekan, ali ovo je užas. I još je ulegnut na jednom mjestu, pitanje je kakva će mi ujutro biti kičma.
Dok sam se spremio za šetnju, već je pao mrak. Koliko vidim, Zandžan baš i nema nešto osobito atraktivnih spomenika, nekoliko džamija, bazar i to je to. U Zandžan se dolazi radi atrakcija u okolici, koje ću ja obići sutradan. Koliko će me to koštati, ne znam. Mogao bih minibusom za Dandi (možda stvarno odem u taj Calcimin), pa onda do Sulejmanova prijestolja, ali minibusevi navodno polaze već u 9 ujutro, ako ga propustim, onda sam u gabuli. A uzeti taksi direktno bilo bi možda preskupo samo za jednu osobu.
Večeram u restoranu uređenom u bivšem karavansaraju, gdje se sjedi na platformama poput ogromnih niskih stolova (uobičajena stvar u Iranu, sjedi se po turski) i gdje naručujem kaški bademdžan, kremu od patlidžana sa začinima. Iako je zapravo riječ o predjelu, meni je sasvim dovoljno za večeru. Barem na hrani štedim, mislio sam da ću više jesti na putu, ali obično me doručci izvuku za veći dio dana. Vidjet ćemo kako će biti u Kini, Vijetnamu…
Vraćam se u hotel i šaljem poruku Mostafi, momku kojeg sam upoznao u Zagrebu, gdje je on bio na nekakvom poslijediplomskom. On živi u Teheranu, možda mi pomogne oko smještaja. Kaže da ovu subotu izbiva iz grada, jer je praznik (1. maj), ali da se vraća u ponedjeljak, pa da ga onda podsjetim da se nađemo. Ja mu naravno nisam izravno rekao može li mi pomoći oko smještaja, očekivao sam da on to ponudi, no kako nije, ostaje mi još jedna nada, jedna polunada i Couchsurfing. Sutra ću kontaktirati ovu drugu nadu, pa vidjeti.
Inače, kad već toliko komentiram taj Couchsurfing, moram priznati da sam kasnije dobio ponude za kaučeve i u Eskişehiru i u Kayseriju – ali redovno nekoliko dana nakon što sam već napustio te gradove. Navodno obavijest o tom mom zahtjevu u zadnji čas ljudima dođe u inboxe tek nekoliko dana kasnije, što znači da bih trebao slati zahtjeve po pet ili više dana prije nego što uopće dođem u taj grad ako se želim ičemu nadati. Ima li netko s iskustvom na CS-u tko mi može potvrditi da nisam lud ako šaljem zahtjev za kaučem dva dana ili dan prije dolaska u neko mjesto? Je li moguće da samo zbog toga dobivam odbijenice?
Kakogod, idem se baciti u krevet – i nadati se da mi on neće uzvratiti udarac…

komentiraj (0) * ispiši * #

Iranska Kapadokija

utorak , 28.04.2015.

Kad već nisam na ovom putu vidio onu pravu Kapadokiju, odlučio sam se, posve slučajno, obići seoce Kandovan (iako ga lokalni Azeri izgovaraju kao Ćandovan), 50-ak km jugozapadno od Tabriza, koje možda ne odgovara reljefom Kapadokiji, ali su nastambe u kojima tamošnji stanovnici žive (ili su prije živjeli, a danas ih uglavnom koriste za nusprostorije) vrlo slične kapadokijskima, budući da su izdubljene u stijenama.
Kandovan se nalazi nedaleko gradića Oskua, do kojega teoretski iz Tabriza voze minibusevi. Oni po mom vodiču polaze s mjesta na kojem ih trenutno naravno nema, budući da se u Tabrizu gradi metro, pa su mnoge lokacije preseljene. Nakon lutanja uokolo mjesta odakle bi trebali kretati i uvjeravanja u to da ih nema, odlučujem se za najjednostavniju soluciju – vraćam se u hotel pitati odakle sada polaze minibusevi. Mogao sam naravno pitati i nekoga na ulici, no možda bi potrajalo dok ne pronađem nekoga tko zna I engleski I odakle polaze minibusevi. Zato je najsigurnije pitati na recepciji, tamo znaju engleski, a možda su i obaviješteni (iako sam prilikom prošlog boravka u Iranu imao prilike uvjeriti se u suprotno – čovjek na recepciji u Teheranu nije znao gdje je glavni kolodvor). Na recepciji zatičem neku drugu žensku, mlađu, koja ne zna engleski. Eto ti peha. No ipak joj nekako pokušavam objasniti, onda me ona pita želim li da se raspita za taksi. Hajde, baš da vidimo. Ispada da bi me cijena do tog terminala izašla 200 000 riala (pa gdje li je taj terminal, majku mu?), a do Kandovana 400 000. Onda je bolje da me vozi do Kandovana, to je 50 km, čisto prihvatljiva cijena. Doduše, onda ona kaže da je 400 000 samo DO Kandovana, ako hoću da me pričeka i vrati se, bit će 600 000. To je oko 150 kn. Hm, nije taj Iran više ni toliko jeftin koliko sam mislio, ali opet, mogu to platiti, unutar budžeta mi je. Ženska poziva taksi, nakon desetak minuta dolazi neki brkati sredovječni tip koji naravno ne zna engleski. Ali je svejedno simpatičan. Razmijenili smo par replika, uglavnom mi je on pokazivao neke lokacije pored kojih smo se vozili. Prema Kandovanu idemo cestom kojom sam dan ranije stigao iz Urmije, ali potom skrećemo pored satelitskoga grada Sahand (koji je dobio ime po obližnjoj vulkanskoj planini) i krećemo prema gradiću Oskuu, odakle lijepa planinska cesta vodi prema Kandovanu. Mjestimice me vegetacija i priroda uokolo podsjećaju na Dalmatinsku Zagoru, ali onda izađemo opet na široke planinske ledine s kojih se pogled stere na kilometre uokolo. Promiču stada ovaca, u daljini se vidi zasniježeni Sahand…a onda stižemo u Kandovan, smješten u uskoj dolini jedne rječice, točnije u stijenama iznad njene desne obale. Ispod starih nastambi u stijenama niknulo je suvremeno selo, koje izgleda tipično kao i druga iranska sela – škatuljaste kućice bez fasade, s kojekakvim improviziranim balkončićima, stubama, sve u skladu sa zahtjevima reljefa. Objašnjavam taksistu da ćemo se naći kod taksija u 2 sata, no on mi se pridružuje u obilasku mjesta, te me čak u nekoliko navrata fotografira. U samom se mjestu nema bogznašto za vidjeti, možete do besvijesti slikati uske kalete, živopisne nošnje (ovdje žene ne nose čadore, već haljine i marame živih boja – što je obično karakteristično za zoroastrijanke, ali ovo su Azerke, šijitkinje), radionice rukotvorina…što se meni baš i ne da, tako da nakon kojih 25 minuta šetnje (zapravo pentranja i spuštanja) selom odlučujem još spustiti se do mosta, baciti pogled na rječicu i potom hajdemo natrag u Tabriz. Na povratku, vozač staje još u jednom mjestu i kupuje sebi i meni jednu bezalkoholnu pivu (marke Star – tu još nisam vidio, ispada da je lokalna tabriška) i nekakav kolač koji izgleda kao sendvič keks od dvaju medenjaka s pekmezom između. Da, vozač je platio i ulaznicu u selo, nekih 30 000 riala. Čitavo vrijeme mislim neće li doći do nekog nesporazuma, meni je žena na recepciji rekla 600 000, ali zna li to i taksist? Je li on bio s druge strane telefona, ili neki posrednik? Možda previše brinem, ali prolazi mi kroz glavu neugodna scena iz Albanije kad smo tako dogovorili jednu cijenu, pa je na kraju vozač tražio drugu – a meni još ni danas nije jasno je li bila riječ o prevari ili nesporazumu prilikom dogovora cijene. Za svaki slučaj, odlučujem se dodati mu još 50 000 za ulaznicu i ovu hranu. Dolazimo u Tabriz, zaustavlja se kod citadele. Dajem mu rečeni iznos i dodajem još tih 50 000, vidim da mu je drago i da nije bilo problema. Ponekad stvarno malo previše pesimistično razmišljam. Izlazim iz auta, izlazi i on. Ispada da me nije mislio ostaviti kod citadele, nego me samo slikati s njom. Odvest će me potom do hotela. Drag čovjek. Šteta da ne zna nijedan engleski, mogli smo malo popričati…
Odlazim se malo odmoriti u hotel, potom se upućujem prema bazaru. Tabriški bazar najveći je pokriveni bazar na svijetu, a ukupna mu površina iznosi oko 7 km2. Naravno, nije riječ o kontinuiranoj površini, između su probijene i neke ceste, ali je svejedno riječ o vrlo atmosferičnom labirintu. Star je preko 1000 godina, iako je većina današnjeg bazara iz 15. stoljeća. Pod zaštitom je UNESCO-a. Dopuštam se malo zagubiti u njegovim uličicama, usput tražeći i jednu kebabdžinicu koja navodno – prema TripAdvisoru – služi najbolje kebabe u gradu i šire. U prvom ju navratu ne uspijevam locirati, pa izlazim van, hodam paralelno s bazarom (uz ulicu su danas podignute moderne zgrade, pa se od njih ni ne kuži ulaz u bazar), sve do rijeke, odakle se kroz bazar vraćam natrag prema centru. Naposljetku nalazim rečenu kebabdžinicu, ali već pospremaju. Iranci inače nisu navikli na neprestano otvorena mjesta za jelo. Dosta restorana radi dvokratno, a neki i samo za ručak. Ovaj je očito u korelaciji s radnim vremenom većine prodavaonica na bazaru, koje se počnu zatvarati već u rano predvečerje.
Odlazim potom sve do ulice Imama Homeinija (jedno od općih mjesta u svakom gradu – uz Azadi (Sloboda), Enghelab (Revolucija), Valiasr (Princ ovog doba – nadimak Mahdija, 12. šijitskog imama), Džomhuri-je Eslami (Islamska Republika), te još nekih imena istaknutih revolucionara, poput Šariatija, Taleghanija, Beheštija…), gdje se sjećam jedne kebabdžinice u kojoj smo jeli prije dvije godine. Opet se uvjeravam da je Iran poskupio – jedan kebab (s puno luka, paradajzom s roštilja i feferonom), lepinju, salatu i ajran plaćam 120 000 riala – oko 30 kn. Toliko bih platio i u Hrvatskoj. Ili je to specijalna cijena za stranca?
Inače, zanimljiva je stvar da u Iranu uz hranu nećete nikad dobiti nož, osim onoga za mazanje. Dobit ćete žlicu i vilicu i pomoću toga se morate snaći s hranom. Iz tog se razloga i meso dulje termički obrađuje, kako bi bilo mekše. Ne sjećam se više točnog razloga zašto ne koriste nož, morat ću se raspitati, ali mislim da ima veze s neagresivnošću prema hrani. Ujedno postoji i načelo „vruće“ i „hladne“ hrane, koje se moraju izbalansirati, budući da postoje i vrući i hladni karakteri, pa bi prevelika neravnoteža mogla izvući na površinu negativne strane nečijeg karaktera. Vruća hrana su tako npr. masti, pšenica, šećer, slatkiši, vino, sušeno voće, svježe začinsko bilje i većina mesa (izuzev govedine). Hladna hrana su riba, jogurt, lubenice, riža, svježe voće i povrće, govedina, piva i druga alkoholna pića (osim vina). Zato je npr. dobro kombinirati kebab i lepinju (oboje vrući) s jogurtom i salatom (oboje hladni). Ja sam doduše nakon večere otišao još dodatno zahladiti stvari uzevši jedan od svježe pripravljenih frapea koji su sveprisutni u Iranu. Mnogi lokali imaju miksere u kojima praktički pred vama miješaju voće i hladno mlijeko, te vam onda to serviraju u čašu. Riječ je o prirodnom i zdravom osvježenju (osim ako niste intolerantni na laktozu) u kojem smo se davili prije dvije godine. Posebno nam je ostala u lijepom sjećanju jedna radnja u Širazu, gdje su frapei bili stvarno odlični. Osim frapea, možete tražiti i samo sok od svježeg voća. Inače, iranska voda iz pipe je gotovo svugdje pitka, za razliku od recimo Turske (Ramo se hvalio kako je Malatya sretna kao jedan od rijetkih gradova u Turskoj koji ima vodu koja se može piti – doduše, probao sam i osjetio klor).
Nakon večere, frapea od dinje i sladoleda od šafrana (da, i to imaju – Iran je najveći svjetski proizvođač šafrana i pistacija), vraćam se u sobu. Prognoza za idućih nekoliko dana je preko 20, a kako idem u pustinje središnjeg i jugoistočnog Irana, sva je prilika da će i dalje toliko ostati. Stoga je vrijeme za spremanje jakne u moju pokretnu kuću, nadajmo se do barem do sjevernog Pakistana – ako ne i skroz do juga Novog Zelanda. Tko bi rekao da sam prije tri dana klipsao po snijegu.
Eh da, i još jedna jezična opaska – kao što sam u Vanu primijetio da kurdski lagano dobiva prostor na javnim natpisima, tako je slučaj i s azerskim u Tabrizu. Doduše, tu je možda takva situacija bila i ranije, samo što se dosad pisao arapskim pismom, kao i perzijski. Sada pak viđam sve više natpisa na azerskoj latinici. S jedne strane je to dobro – azerski je sličan turskome, a turski ipak razumijem malo bolje od farsija. No i to će ubrzo prestati, jer se sada opraštam s turkijskim narodima sve tamo do Ujgura.
Odrađen još jedan poznati grad, sada opet slijede dva još neistražena…

komentiraj (0) * ispiši * #

Lokacija: Rajski vrt

ponedjeljak , 27.04.2015.

Kada sam se dva dana ranije prijavio u hotel u Urmiji, i rekao da trebam sobu na dvije noći, tip na recepciji mi je napisao iznos od 700 000 riala. Zaključio sam da je to iznos za obje noći zajedno – po LP-u bi soba u tom hotelu trebala koštati 15 dolara, ovo je bilo 24 dolara, dakle 12 dolara po noći, vjerojatno neki izvansezonski popust, blablabla. No jutros, iznenađenje – 700 000 riala je cijena JEDNE noći. Dakle, ja sam ne osobito blistavu sobu, s kupaonicom u kojoj je zahodska školjka rasklimana, u kojoj se vrata ne daju zatvoriti bez ključa, u kojoj ne hvata Internet, u hotelu gdje recepcionar ne govori engleski…plaćao 24 dolara za jednu noć. Čini mi se da ću morati obavijestiti LP o promjenama koje su nastupile.
Odlazim pješice do autobusnog kolodvora. Mislio sam ići na taksi, ali me začudo nitko nije zahaltao, tako da sam prehodao svih tih 2-3 km do kolodvora. A na kolodvoru naravno kaos. Iako je iranski autobusni promet dobro uređen, kolodvori su poprilično nezgodni za korisnike. Naime, uglavnom ne postoji središnji ured prodaje karata, niti središnji vozni red, već morate otići u ured neke agencije i tražiti kartu izravno kod njih. Naravno, uokolo kolodvora vise taksisti koji vas žele ščepati i uvjeriti vas da je bolje da vas oni odvezu do rečene destinacije nego autobus. I da, vi možete putovati iz Tabriza za Esfahan, što je oko 1000 km udaljenosti, oni će vas uvjeravati da je bolje da idete s njima nego busom. Sad si zamislite situaciju gdje ja s dva ruksaka dolazim na kolodvor, pojma nemam koje agencije voze za Tabriz i kada, da bih pročitao treba mi malo vremena (znam čitati perzijski, ali uz malo koncentracije), a ovi se odmah bacaju na mene sa svih strana. Da stvar bude gora, među taksistima se vrzmaju i agenti pojedinih agencija koji traže putnike za njihove autobuse koji ubrzo kreću. To je načelno u redu, samo što je teško razlikovati tko je taksist, a tko agent, zato što se Iranci svi odijevaju poprilično uštogljeno, pa ćete naletjeti i na taksista u odijelu – a ako preventivno ignorirate svakoga, misleći da je taksist, možete zabunom ignorirati i nekog od agenata. Ja stoga jednostavno ulazim u ured prve agencije pred kojom sam se našao i pitam imaju li bus za Tabriz. Nažalost, nemaju, ali mi kažu da moram tu par ureda niže. Jasno, ime ureda mi ne kažu. Čim sam izašao, evo taksista. Naglašavam, „Tabriz, no taxi, no savari, autobus!“ (savari je inače neka vrsta međugradskog taksija, koji je skuplji od autobusa, ali jeftiniji od privatnog taksija). Ovi su se uskokodakali na farsiju, svaki i ima nešto za reći, a sve je to meni posve nerazumljivo i vrlo vjerojatno irelevantno. Srećom se pojavljuje neki tip iz agencije koji me spašava iz ralja taksista i usmjerava u jedan ured. Na zidu vidim da imaju buseve za Tabriz, čak i V. I. P. (koji su malo luksuzniji od običnih, nazvanih mahmuli). Cijena za V. I. P. je 100 000 riala, za obični 50 000 riala. Nešto mrdaju, opet im ne radi sistem, ili printer, na kraju mi tip rukom ispisuje kartu, jer autobus za koji mi ju izdaje polazi u 11.30, a sada je već 11.34. Cijena – 80 000 riala. E sad, misli li da sam ja zbunjen, pa ne vidim cijenu na zidu ili je to nekakva cijena u zadnji čas, ne znam. Naposljetku, možda je bus V. I. P., pa sam dobio čak i popust…
Naravno da nije V. I. P., čini se da su me opet smuljali. Ovaj Iran u prva tri dana ispada skuplji nego ga se sjećam. Ha ništa, barem nisam puno čekao na bus… Krećemo na dvoipolsatni put od Urmije do Tabriza. Put vodi novom cestom preko jezera Urmija, tj. preko onoga što je od njega ostalo. Čak je i izgradnja ceste i nasipa kojim ona ide još dodatno poremetila kolanje vode u jezeru i zabila još jedan čavao u lijes. Jezero izgleda tužno. Uz cestu viđam tek pijesak s ponekom lokvicom. zatim naslage soli, brodove na suhom, tek ponešto vode u istočnom i sjevernom dijelu jezera. Bojim se da je za jezero Urmija prekasno, da će doživjeti sudbinu Aralskoga jezera, preuzet će ga pustinja, eventualno će se manje zaslanjeni dijelovi tla pretvoriti u obradive površine, i to je to. Od triju svetih jezera Armenije ostat će dva (dapače jezero Sevan se u zadnja dva desetljeća čak puni vodom, budući da su ekolozi uspjeli spriječiti da mu se dogodi slična stvar kao i Urmiji), a jezero Van će tako postati najveće na Bliskom istoku.
Nakon jezera Urmija tonem u neki polusan, glava me boli još od jutros, ne neizdrživo, ali dovoljno da ju osjetim. Još dvojim da li da u Tabrizu ostanem samo jednu noć ili dvije, po planu. Pred dvije smo godine bili jedan dan u njemu, stigli obići više-manje sve, sad mogu tek malo prošvrljati i vidjeti ima li kakvih noviteta. Ali opet, već poznam grad, što znači da se osjećam kao kod kuće. Zanimljiv je taj fenomen s putovanjima, barem kod mene. Ako sam u nekom gradu boravio makar jedan dan, kada idući put dođem u njega, već smo si stari znanci. Odlučujem ipak ostati dvije noći, otkrio sam nešto zanimljivo u okolici, što bih želio istražiti.
Na kolodvoru me odmah zaustavlja jedan taksist, pitam ga koliko do hotela Azarbajdžan, on mi kaže 80 000. Prihvatljivo, znam otprilike koliko je to vožnje. Hotel Azarbajdžan sam odabrao čisto zato što mi je izgledao najpovoljniji od onih navedenih u LP-u, ali na TripAdvisoru ima strašno loše recenzije (naravno da sa, poslao i jedan zahtjev preko CS-a, ali mi je tip odgovorio da je trenutno zauzet. Očekivano.). Ništa, idemo vidjeti kakav je hotel. Na recepciji žena govori engleski – prvi plus. Cijena jednog noćenja je 800 000 riala – još skuplje nego u Urmiji. Minus. Penjem se u sobu, izgleda čišće nego ona u Urmiji, Internet je opet slab u sobi, ali barem imam pred sobom na hodniku stolić za koji mogu sjesti i tamo je signal OK. Posteljina upakirana u najlonske vreće, svježe oprana. Plus. Ubrzo mi na vrata jedna ženska donosi još i dvije vode, dvije Fante i dva voćna soka, za minibar. Ne izgleda mi kao da se dodatno naplaćuje. Vidjet ću u utorak ujutro je li to plus ili minus. Kupaonica urednija od one u Urmiji, s nevjerojatnim rješenjem (tog se nitko nije sjetio): u kupaonici naime postoje i normalni zapadni zahod i čučavac, s tim da čučavac ujedno ima i ulogu slivnika. Tuš je naravno otvoren, tj. cijela kupaonica (koja je čak i dosta prostrana) je tuš-kada. S čučavcem kao odvodom.
Osvježavam se (toploj vodi treba valjda 5 minuta da dođe do tuša), a potom se dajem u potragu za nekim jelom koje bi već moglo biti spoj ručka i večere. Prošla su 4 sata, valjda će dan još dovoljno dugo trajati nakon ručka kako bih mogao proći glavne punktove. Odlazim u jedan restoran u kojem sam bio sa svojim haharima prije dvije godine, velika prostorija u podzemlju, bio je to naš prvi ručak u Iranu i sjećam se da su imali u ponudi i druga jela osim dosadnih kebaba. Ulazim u restoran i vidim kako mi neke Iranke mašu na pozdrav. Pogledam malo bolje i shvatim da to nisu Iranke, već Austrijanke. :D Prva pomisao mi je „kog će im vraga te marame na glavi“, a onda se lupam po čelu i shvatim da je i njima obavezno pokrivanje glave. Uglavnom, oni su svratili ovamo na ručak prije polaska za Esfahan. Prvotno su se mislili zadržati dulje u sjevernom Iranu, ali vrijeme oko Vana ih je ponukalo da se pokušaju što prije dokopati druge klimatske zone. Iako je i ovo već drugačija klima, a po prognozi idućih će dana biti redovito preko 20°. Nakon Esfahana će u Jazd, pa možda ipak u Širaz, za koji su prvo mislili da neće… Budući da ću ja u Esfahanu biti za skoro dva tjedna, prilično je izgledno da se nećemo susresti više na ovom putu. Jedino ako oni na povratku iz Širaza ne stanu u Kašanu, za nekih desetak dana, možda se tamo susretnemo.
Austrijanci odlaze, a ja naručujem. Dobra je stvar što uz svako jelo dobijete i pravo na posjet salata-baru (ne osobito izdašnom, moram reći) i juhu od ječma i žutike (suprotno imenu, žutika je biljka koja daje male crvene plodove, bogate C vitaminom. Od njih Iranci često rade sok.). Za glavno jelo uzimam neki gulaš s celerom, pravo osvježenje u kulinarskoj ponudi, premda ne neki spektakl. Prilog je riža uz koju vam u Iranu obavezno serviraju komad maslaca kojim onda zamastite tu rižu.
Nakon ručka krećem na predviđenu rutu obilaska centra i šireg centra grada, namjerno se koncentrirajući na sve osim na bazar. To ću sutradan. Obilazim džamiju Mosalla, koju su gradili i pred dvije godine, sada izgleda dovršenije, čak sam čuo i mujezinov poziv iz nje, tako da je možda čak djelomično i otvorena za posjetitelje. Impresivna džamija gradi se odmah pored ostataka stare citadele, bilo je i nekih upozorenja da bi to moglo ugroziti citadelu (kopanje za temelje džamije, pa vibracije od bušilica itd.). Ali, Allah ima prednost. Uspijevam uslikati gradsku vijećnicu, istom gerilskom taktikom kao i onu u Urmiji. Odlazim ponovno do Plave džamije, pred dvije godine nismo mogli ući, došli smo prekasno, a mislim da se ovima nije dalo ni plaćati ulaznicu. Danas ju plaćam, košta 100 000 riala (stvarno pljačka, mi smo plaćali ulaznice po 50 000), džamija je iznutra lijepa i impresivna, ali vrijedi li pola moga današnjega ručka? Zapravo, kad tako napišem, onda možda i vrijedi.
Ono što fascinira kod Plave džamije jest to da je ona praktički 200 godina bila ruševina, jer je stradala u potresu 1779. Tek je 1960-ih jedan entuzijast pokrenuo akciju za obnovu džamije, koja se odonda pomno rekonstruira, a pogotovo su sredstva izdašna u doba Islamske Republike. Naravno, interijer više nije posve prekriven plavim keramičkim pločicama, kao što je bio nekad (većinom su nastradale u potresu), ali već je pogled na dvije obnovljene kupole dovoljno impresivan. Da, peh Irana jest da je seizmički vrlo trusna zemlja, a opet s toliko vrijednih povijesnih spomenika koji mogu nestati u trenu (kao što je bio slučaj s bamskom citadelom, ali o tome kada dođem do Bama).
Nakon Plave džamije upućujem se na sjever, preko rijeke Quri. Dvije godine ranije uokolo nje trajali su opsežni radovi na izgradnji metroa koji je trebao biti pušten u promet 2014. – ne znam je li pušten, vidio sam doduše nešto što liči na ulaz u metro nedaleko citadele, i neke su žene ulazile u podzemlje. Trebat ću to provjeriti… U predjelu sjeverno od rijeke nalazi se Mauzolej pjesnika, gdje se želi okupiti posmrtne ostatke preminulih tabriških pjesnika, kao svojevrsni panteon. Zgrada je modernistička, građena 70-ih, ali ovih se dana obnavlja, tako da joj nisam mogao ni prići, nekmoli ući u nju. Prošetao sam stoga uokolo četvrti, naluknuo se u kompleks Muzeja Ghadžara (vladarske dinastije koja je vladala sve negdje do 1920-ih, kada je Reza-šah Pahlavi - otac onog Mohammada Reze Pahlavija koji je 1979. pobjegao iz zemlje - izveo državni udar, pa se ubrzo nakon toga proglasio šahom), no nažalost nije se vidjelo ništa osim vrta, zgrada je dobro skrivena.
Tabriz, kada ga gledate sa zaobilaznice, izgleda prilično ružno. Centar je međutim zanimljiv, s najvećim natkrivenim bazarom na svijetu, Plavom džamijom, a ubrzo izgleda i Mosallom. No ipak je teško shvatiti kada vam netko kaže da Tabriz navodno leži nedaleko mjesta gdje se nalazio Rajski vrt. Gledajući današnji sprženi krajolik, gola brda, skoro dvomilijunsku gradsku košnicu, ne možete si ni zamisliti nešto slično Rajskom vrtu ovdje.
Po povratku u sobu uviđam da nemam struje u sobi. Odlazim prijaviti stvar na recepciji, oni nazivaju nekog tipa, ja se vraćam u sobu i skužim da je struja u međuvremenu došla. Ispričavam se tipu koji se pojavio, kažem mu da je sređeno. Odlazim potom pred sobu, sjedam za stolić i obavljam Internet, potom se vraćam u sobu i uviđam da opet nema struje. Spuštam se na recepciju, tip mi objašnjava da imam nekakav glavni prekidač koji moram uključiti, onda će struja doći… Vraćam se u sobu i primjećujem iznad vrata sobe osigurač. Prebacujem sklopku, ali ništa se ne događa. Zovem na telefon tipa s recepcije, rekao mi je ako zapne da ga zovem. On dolazi i pritišće sklopku koja se nalazi u hodniku, odmah pored ulaznih vrata sobe (i koju sam ja automatski stisnuo svaki put pri ulasku, misleći da ona pali svjetlo u sobi). Ta sklopka je glavni prekidač za sobu. Ne morate uopće gasiti trošila, tom sklopkom isključujete sve. Ako niste tupson kao ja, naravno.
Ništa, odoh zaliječiti glavobolju snom…

komentiraj (0) * ispiši * #

Isušena kaljuža

nedjelja , 26.04.2015.

Iako velik grad s dugom poviješću, Urmija zapravo nema previše zanimljivosti koje bi putnika namjernika zadržale dulje od jednog dana. Nekoliko vjerskih objekata, gradski muzej…to je više-manje to. Zanimljiva je eventualno još gradska vijećnica, koju je bilo dosta teško uslikati s obzirom da je na trgu pred njom prisutna policija, koja ne dopušta fotografiranje. Postoje čak dvije asirske crkve Sv. Marije, u istom dvorištu, pri čemu za ovu stariju tvrde da je najstarija postojeća crkvena građevina s tom namjenom danas (ima starijih, ali u njima se ne vrši bogoslužje). Asirci su inače zanimljiva etnoreligijska skupina. Nemaju veze s onim Asircima koji su naslijedili Babilonce, osim eventualno po prostoru življenja. Njihova crkva, Asirska crkva Istoka, prva je crkva nastala shizmom unutar kršćanstva, a da nije proglašena heretičkom (kao što se dogodilo s arijanizmom, nestorijanizmom i sl.). Tek će kasnije uslijediti kalcedonska shizma (kada su se odvojile tzv. monofizitske crkve, poput Armenske ili Sirijske), a mnogo kasnije ona najpoznatija iz 1054., kada je nastala katoličko-pravoslavna podjela. Asirci žive (ili, bolje rečeno, živjeli su, jer ih danas mnogo više ima u dijaspori) na području sjeveroistočne Sirije, jugoistočne Turske, sjevernog Iraka i zapadnog Irana – dakle, slično kao Kurdi. Zanimljivo, nekadašnje ime Yüksekove, Gęvare, zapravo dolazi od kurdskog oblika arapske riječi qafir, tj. nevjernik – upravo zato što su u Yüksekovi živjeli nemuslimani Asirci. Danas više ne žive. Najpoznatiji fiktivni Asirac je John Yossarian, junak romana Kvaka 22. Najpoznatiji stvarni Asirci su Yul Brynner i Terence Mallick (prezime mu dolazi od arapskoga, ali i aramejskoga – jer Asirci naime govore novoaramejskim - maliq, tj. kralj).
Džamije u Urmiji također su dobra prilika za uočavanje razlika u arhitekturi džamija između Turske i Irana. Turske džamije arhitekturalno liče na kiosk (dekorativnu građevinu, ne ono gdje kupujete novine i cigarete), mnogo rjeđe imaju kupolu (naravno, kada se uzme u obzir cjelokupnost džamija, sve najpoznatije koje vam padaju na pamet imaju neku vrstu kupole), ali najznačajnije je što se pored turske džamije, obično kao zaseban arhitektonski objekt, uzdiže visok i vitak minaret, koji negdje ispod vrha ima kružni balkon, a iznad toga završava šiljastim krovom. Iranske džamije redovno imaju kupolu koja je mnogo veća i impresivnija, nerijetko prekrivena dekorativnim tirkiznim pločicama, a uokolo kupole, na uglovima džamije, nalaze se manji i zdepasti minareti, koji na vrhu izgledaju poput lanterne, s četverima otvorima, dok se unutar te lanterne nalazi zeleno svjetlo (kao simbol islama). Minareti su viši na džamijama smještenima u pustinji, budući da su ondje trebali biti uočljiviji, kao putokaz putnicima koji su dolazili u grad.
Urmija je isto tako dobra prilika za adaptaciju na iranski promet – vozači ovdje još donekle daju prednost pješacima i u stanju su usporiti, za razliku od onih u Teheranu, npr. Ili sam se ja nakon dva tjedna Turske već prilagodio, pa su mi kriteriji pali. Jedna stvar koja se odmah uočava u Iranu su izuzetno visoki rubnici, upravo kako vozači ne bi došli na ideju da krate put preko pločnika.
Inače, još je Anđelko u Istanbulu iznio teoriju po kojoj se promet u ovim zemljama ravna po načelu osobnog prostora – kao što je normalno da vam se netko unosi u lice dok razgovara s vama, tako je normalno i da autobus prikoči na 5 cm od vašeg lica. Vidio vas je, samo štedi prostor.
U kulinarskom pogledu, Urmija je još siromašnija od ostatka Irana. Kad kažem „siromašnija“, mislim na ponudu mjesta za jelo, iranska kuhinja nije uopće siromašna, dapače. No ovdje možete birati između kebaba, pečenog krumpira i pizze. Tako sam ja ručao kebab i večerao kebab, koji su mi marketinški prodali pod cheeseburger. Nadam se da će Tabriz biti malo bolji.
Popodnevne sate iskoristio sam za otići taksijem do jezera Urmija, točnije do onoga što je od njega ostalo, budući da ga zatiče sudbina slična onoj Aralskog jezera. Nekoć je to bilo najveće jezero na Bliskom istoku, danas je u njemu ostalo svega 5% nekadašnje količine vode, a nekadašnja obala danas je tek kaljuža koju već debelo naseljava trava. Voda se koristi za navodnjavanje okolnih polja, zbog čega je plodnost povećana, ali ono što je ostalo od jezera danas je toliko slano da u njemu živi još samo jedna vrsta crva. S druge strane, zbog tih crva na jezeru se gnijezde brojne ptice koje se njima hrane, tako da je jezero Urmija popularna destinacija za birdwatchere. No kad pomislite da je ovo jezero nekoć bilo veće od jezera Van (koje je veliko otprilike kao Zadarska županija, možda malo više), shvaćate alarmantnost toga što se događa.
Vožnja do jezera i natrag koštala me 200 000 riala. Očekivao sam bar duplo više, u rangu onoga što sam platio dan prije od granice do Urmije. U biti, dogovorio sam s taksistom tu cijenu, a onda sam ga zamolio da me na povratku odveze do centra grada (inače sam ga pokupio na autobusnom kolodvoru), pa mi je to zaračunao još 50 000 riala. Vjerojatno mu je, kad je vidio da sam bez krzmanja pristao na početnu cijenu, bilo žao da nije izvukao više, pa je to ovako kompenzirao. Eh, da, iranski novac. Mislim da je trenutno (otkako je Zimbabve ukinuo svoju valutu) iranski rial valuta s najmanjom vrijednošću (ili se za to mjesto bori s vijetnamskim dongom, to tek moram vidjeti). Za 100 dolara i 75 lira koje sam danas promijenio, dobio sam preko 4 milijuna riala. Pisao sam već (na Psihoputologiji, naravno :D ) o iranskim cijenama, ali ću ovdje ponoviti. Osnovna je valuta, dakle, rial. Teoretski se on dijeli na 1000 dinara, ali se to već odavno ne upotrebljava, budući da plastična boca od litre pive košta 30 000 riala. Iranci međutim cijene redovno govore u tomanima, što je također bila novčana jedinica, tamo negdje 1930-ih. Toman vrijedi 10 riala. Dakle, maknete jednu nulu i dobili ste tomane. No u situaciji gdje imate po 4 ili 5 nula, ta jedna vam ne znači puno. Tako da se danas često čuje (osobito kod taksista) da odbacuju još tri nule, pa umjesto 20 000 tomana, kažu 20 tomana. A to je zapravo 200 000 riala. Razumijete da nije baš jednostavno pohvatati odmah sve, tim više jer nemate osjećaj koliko nešto košta i što je poštena cijena – Iran je jako jeftin, tako da ako od vas zatraže cijenu sličnu onoj u Hrvatskoj, onda znači da debelo preplaćujete neku robu, čak i ako vam se iz hrvatske perspektive čini da ste na dobitku. Inače, na svim se novčanicama nalazi Homeini, morate ih naučiti razlikovati samo po boji ili po naličju – ili eventualno po različitim Homeinijevim izrazima lica, budući da je gotovo na svakoj druga slika. Najveći apoen je 200 000 riala, ali iznad te vrijednosti postoje još čekovi koje izdaje središnja banka, koji izgledaju kao novac, imaju vrijednost novca i upotrebljavaju se kao novac. Ja sam se dosada susreo samo s onim od 500 000 riala, koji, da stvar bude bolja, na drugoj strani prihvaća onaj taksistički diskurs i navodi samo brojku 50.
Naravno, kod gotovo svake transakcije danas slijedilo je obavezno pitanje odakle sam. Jedan me mladić čak zaustavio na ulici samo da me pita odakle sam i poželi mi dobrodošlicu u Iran. To je svakako lijepa gesta, iako sam svjestan da će mi, ako se nastavi višestruko ponavljati svaki dan, prije ili kasnije početi ići na živce. A što me tek čeka u Kini, oni navodno stalno bulje u vas ako ste stranac, pogotovo druge rase. Izgleda da istok nije najbolja destinacija ako se želite samo izgubiti u mnoštvu ljudi i ne stršati, ne biti uočljiv.
Pisat ću još dosta o kulturalnim posebnostima Irana, zasad toliko. Urmija i Zapadni Azerbejdžan apsolvirani, sada je na redu Tabriz i Istočni Azerbejdžan. Novi smještaj, s nadom u postojanje wi-fi signala…

komentiraj (0) * ispiši * #

Granice frustriranosti i frustriranost granicama

subota , 25.04.2015.

Pogled kroz prozor ujutro mi je donio iznenađenje – umjesto bijelog Božića, imao sam (gotovo pa) bijelo Jurjevo. Preko noći je snijeg zabijelio Van, nije baš bio zameten, ali se već počeo hvatati po tlu. Dapače, činilo se da se s vremenom još pojačava, tako da je u trenutku dok sam izašao na ulicu i uputio se prema uredu putničke agencije (uobičajena praksa u Turskoj, autobusi, iako polaze s autobusnog kolodvora, obično još imaju i nekakve shuttleove koji kupe putnike iz filijala agencija po gradu) već padao u krpama, a po dolasku u agenciju utvrdio sam da mi je pošteno namočio i ruksak. Srećom, ne i promočio. Plaćam 35 lira za kartu do Esenderea (graničnog prijelaza), no ne dobivam kartu. Sve ide na povjerenje. Odmah me usmjeravaju prema shuttle-dolmuşu s druge strane ceste, koji me prebacuje dva bloka dalje, odakle polazi drugi dolmuş za Yüksekovu i granicu. Stisnuti smo doslovce kao sardine, ja sam na zadnjim sjedalima između neke dvojice, jedva stanem. Krećemo, snijeg pada sve jače, pretvara se u izmaglicu, ništa ne vidimo van. Kako sam umoran, a ništa mi vani ne privlači pažnju, tonem pomalo u san, pri čemu mi glava kojiput padne na leđa mog desnog suputnika koji također spava, ali čela naslonjenog na naslon ispred sebe. Nije mi baš ugodno što se strovaljujem na nepoznatog čovjeka, ali kad si umoran prilično ti je svejedno, a i bar ne slinim po njemu (nadam se). Mislim si, ako je ovakvo vrijeme u Vanu, što me čeka u Urmiji, vjerojatno isto takvo što, riječ je o sličnom geografskom i klimatskom području. Je li bila pametna ideja krenuti danas na put, nisam li trebao pričekati… Pitanja se roje, ali umor je jači. Katkada se trgnem iza sna, pa vidim kako se probijamo kroz sve veću mećavu. Onda u jednom času snijeg jenjava, po okolišu se vidi da ovdje ni nije padalo, no ubrzo opet ulazimo u mećavu. Zastajemo u nekom većem mjestu, za koje ću kasnije utvrditi da je Başkale. Naposljetku, gotovo 3 sata vožnje od Vana, stižemo u Yüksekovu. To je prilično neugledan razvučen gradić u brdima (ime mu znači „Visoka livada“), koji se ni po čemu ne razlikuje od sličnih gradića po istočnoj Turskoj. Većina zgrada izgrađena je u zadnjih 40-ak godina, u središtu grada je ogromna vojarna (ne treba čuditi, Yüksekova se nalazi u krajnjem jugoistočnom kutku Turske, gotovo na tromeđi s Irakom i Iranom), stanovnici su naravno Kurdi. Malo me podsjeća na neke gradiće u Albaniji. U Yüksekovi moramo izaći i otići u novi dolmuş za Esendere. Osim mene, iz našeg dolmuşa u tom smjeru ide još samo neki tip u odijelu s aktovkom, u popriličnom kontrastu s kontekstom dolmuşa i vremenskih prilika. Snijeg je prestao padati, ali prilično je hladno. U novom dolmuşu ekipa govori jezik za koji čisto na temelju geografskog znanja zaključujem da je kurdski, ali zvuči bitno drugačije od onoga koji je govorio Ramo sa svojim pajdašima, i koji sam još čuo zadnjih nekoliko dana u vlaku za Tatvan i u Vanu. Fonologija zvuči arapski, s jako otvorenim e i još nekim sličnim glasovima… Možda je to soranski kurdski, onaj koji se govori u iračkom Kurdistanu i za koji je Ramo rekao da ga ne razumije (Ramo govori kurmandži, kao i većina turskih Kurda – zapravo, većina Kurda uopće).
Kako smo krenuli iz Yüksekove, počelo se vedriti. Cesta do granice je prilično loša, ali vodi krasnim planinskim predjelima. Po dolasku na granicu već je zasjalo sunce. Granica je teški kaos – naime, upravo se gradi novi granični prijelaz, pa je stoga promet preusmjeren kroz nekakvu kaljužu pored. Hrpa automobila, dolmuşa, kamiona, autobusa…u oba smjera. Na brdu iznad graničnog prijelaza veliki pano s Homeinijevom slikom i iranskim zastavama, usmjeren prema Turskoj. Ulazim u zgradu gdje bi se trebao obavljati pregled putovnica (slijedim zapravo onog tipa s aktovkom), te nakon malo vrzmanja nalazimo pravi šalter, gdje se odvija turska granična kontrola. Nevolja je da je isti šalter i za ulaznu i za izlaznu kontrolu. Moja putovnica pobuđuje zanimanje i postavljaju mi pitanje čija me prostodušna glupost ne prestaje čuditi – čovjek gleda moju putovnicu i pita me „Where are you from?“ Pobogu, nije li jedna od svrha putovnice utvrđivanje zemlje odakle dolazi putnik? Nakon dobivanja žiga, neki tip me pita je li ruksak koji sam zajedno s prtljagom ostalih putnika odložio sa strane da ne smeta u redu, moj. Potvrđujem mu, a onda ga on uzima i vodi me van, opet na tursku stranu, u prostoriju za rendgenski pregled prtljage. Prvo mrda nekoliko minuta dok ne pokrene stroj, onda, nakon što je prtljaga prošla kroz rendgen, traži da ju otvorim i radi štih-probu, vadi neke stvari van, sve dok se ne uvjeri da je unutra samo odjeća. Potom odlazi i ostavlja mene da spremim stvari natrag unutra. Žao mi je da ne znam jezik da mu kažem „Vi ste mi izvadili stvari iz ruksaka, vi ih i vratite unutra.“ I to nije prvi puta da mi se događa…
Sad opet u glavnu zgradu, ali ne znam kuda prema iranskoj kontroli. Krećem nasumično u jedan hodnik i dolazim na izlazni iranski punkt. Okrećem se i vraćam se natrag. Jedan tip me usmjerava u drugi hodnik, ali me onda zadržava. Shvaćam da mi pokušava reći da moram obaviti tursku graničnu kontrolu. Ali to već jesam. Čujem da me pita “mühür var m1?“ (imam li žig), odgovaram mu „var, var“, ali mi on ne vjeruje. Pokušavam mu na svom poluturskom objasniti da je sve u redu s turskom stranom i da trebam u Iran. Otvaram pasoš i mašem mu žigom pred nosom, potom odlazim niz hodnik. Ali ovomu i dalje nije jasno, ide za mnom sve do iranskog punkta i maše mi da se vratim, da mu dam pasoš. Opet hodamo na tursku stranu, on nešto spominje riječ „sistem“. S mojim pasošem ulazi opet u mjesto gdje se kontroliraju putovnice, gdje mu jedan policajac pokazuje isti onaj žig koji sam mu ja pokazivao. Izgleda da mu je konačno sinulo, pa mi vraća putovnicu, iako bez isprike. Uzimam putovnicu, lupam se prstom po čelu i kažem mu na hrvatskome „Pa to ti cijelo vrijeme govorim!“ Razmišljam da li da dodam „budalo“, ali pretpostavljam da bih time prešao granicu opravdane frustriranosti glupošću carinskog službenika i zadro u područje vrijeđanja službene osobe (za one koji ne znaju – „budala“ je turcizam).
Ukratko, zbog takvih stvari ne volim granice – kada ima previše službenika koji nisu međusobno koordinirani, pa te tjeraju da ponovo radiš nešto, a ti isprva pomisliš da je to dio obavezne procedure, a ne tek posljedica toga što oni ne znaju što im rade kolege. Sjećam se kad smo pred 5 godina išli u Armeniju, ispunili smo zahtjeve za vizu već u vlaku (podijelio nam ih je vlakopratitelj), izašli van na graničnom prijelazu, ja sam bio prvi u redu i odmah dobio vizu. Izađem ja van da pričekam ostale, a onda se neki službenik dere na mene da se vratim unutra, da moram ponovno ispuniti zahtjev za vizu. I nitko mi ne objašnjava zašto. Kad sam dopola ispunio taj drugi zahtjev, ovaj mi ga istrgne iz ruke i veli da je u redu, da mogu ići. Vjerojatno je ponovno bio u pitanju takav neki krelac koji ne prati što mu kolege rade, pa se to onda lomi preko nas.
Sad konačno iranska strana. Njima je u međuvremenu pao sistem za provjeru putovnica, tako da čekamo. Nakon desetak minuta kreće, sve dok uskoro opet ne padne. Napokon i ja dolazim na red. Opet pitanje odakle sam (!), potom službenik (koji barem govori engleski, za razliku od onog s turske strane – OK, onaj prvi je govorio) prepisuje sve podatke iz moje putovnice i s vize na papir, vjerojatno će ih kasnije unijeti u sistem. Potom daje moju putovnicu nekom drugom tipu koji ju skenira i vraća mi ju uz riječi „See you later.“
E sad, ja bih na temelju toga zaključio da još nisam gotov, ali jesam. Kroz carinu me puštaju kao nož kroz putar (turiste nikad ne gnjave s carinom oko ulaska u Iran) i evo me vani. Sada što i kako? S iranske strane nema minibusa, postoje samo taksiji. A taksisti su često stoka. Ja još nemam ni novaca, osim nešto sitnih riala otprije dvije godine. Najbliže mjesto je Sero, nekih 3-4 km od granice. Do Urmije ima malo preko 40 km. Naravno, ima na granici i mjenjača novca, ali čuo sam da tečaj nije najpovoljniji. Opet, imam li izbora? Dolazim do taksista, pitaju me idem li do Urmije. Htio sam do Sera, ali da pitam koliko je do Urmije. 400 000 riala. Pa to i nije toliko puno, s obzirom da smo mi u Teheranu jednom platili taksi 200 000 riala, a sigurno nas nije vozio 20 km. Ali nemam novca. Drugi tip mi prilazi i pita me imam li turske lire. Ja ga pitam koliko bi bilo u lirama, shvaćam da mi želi reći da mogu vožnju platiti u lirama. No on nije vozač, već mjenjač. Nudi mi 1 220 000 riala za 100 lira. Ne znam je li to pošten tečaj, nemam dovoljno informacija, to ću moći vidjeti tek u Urmiji. Pristajem, treba mi novac za taksi, vjerojatno ću biti jebena stranka, ali na ovakvim granicama je to uobičajeno. Zato mi je pao mrak na oči kad su mi u Vanu rekli da nema direktnog busa za Urmiju, znao sam da me čekaju taksisti.
Moj taksist vozi Peugeot 405 (jedan od valjda 5 tipova automobila koji se voze u Iranu), a osim mene, dio puta odbacuje i nekog svog kompića. Nakon granice, cesta je solidna, a sunce je poprilično ogranulo i već postaje neugodno toplo. Do Urmije imamo koji pola sata vožnje. Krajolik je uobičajena visokogorska stepa, pašnjaci na kojima povremeno viđam ovce, prostrane ledine na obroncima brda… Spuštamo se pomalo prema platou na kojem leži Urmija. Kažem vozaču ime hotela iz LP-ovog vodiča, uz pomoć moje karte i njegovog raspitivanja dovozi me na rečeno mjesto. Bez prevelikih problema dobivam sobu na dvije noći – barem se nadam da je tip na recepciji to shvatio, jer, koliko sam vidio, ne zna baš engleski.
Urmija je glavni grad iranske pokrajine Zapadni Azerbejdžan i ima oko 700 000 stanovnika. Leži na 1327 metara nadmorske visine, znači čak 400 metara niže od Vana. Grad je to koji su nekoć zbog brojnih voćnjaka zvali „Vrtom Perzije“, a stoljećima je bio multikonfesionalna sredina, gdje su u harmoniji živjeli Azeri (muslimani šijiti), židovi, te kršćani Armenci, Asirci, Kaldejci i nestorijanci. A onda su u 19. st. počele nevolje. Prvo su pregorljivi kršćanski misionari počeli ići na živce lokalnim muslimanima, prvenstveno Kurdima, koji su se bojali proglašenja armenske države na ovom području. Onda je grad napala perzijska vojska, kako bi se obračunala s kurdskim nacionalistima. U tom su sukobu obje strane bijes iskalile na kršćanima. Nakon Prvog svjetskog rata područje je zauzela Turska, što je uzrokovalo egzodus Armenaca, zbog straha da i njih ne snađe ono što je snašlo njihove sunarodnjake tri godine ranije. One koji nisu pobjegli, doista je snašlo to čega su se bojali. Nakon povlačenja Turaka, kršćani su se vratili u grad, tako da danas u gradu živi šest kršćanskih zajednica. No ukupno se u gradu danas nalazi samo oko 4000 nemuslimana.
Moj je hotel odmah preko puta bazara, no kako je petak (neradni dan u islamu), tek ću sutra doznati pune razmjere te lokacije. Popodne (jer mi je ovaj dan kraći za čak sat i pol) sam iskoristio za kratkotrajnu šetnju centrom grada, kao i za potragu za kafinetom (internet caffeom), gdje bi mi mogli složiti pošteni VPN. Naime, moj Earth VPN ipak ne funkcionira, je li problem u odabiru krivog servera na koji se povezujem ili je država našla način da mu stane na rep, ne znam. Na kraju sam uspio naći dobar VPN za mobitel (prvi je bio katastrofalno spor), pa barem preko njega mogu na Fejsbuk.
U kafinetu u koji sam ušao imaju VPN program, instaliraju mi ga na tablet, ali on ne radi. Pokušavaju nekih 20 minuta nešto poduzeti oko njega, bezuspješno. Koliko vidim, zapravo ni oni ne znaju zašto ne radi, ali im je neugodno to priznati, pa nastavljaju uporno raditi jednu te istu stvar, nadajući se da će odjednom proraditi. Napokon odustaju i nude mi da odem kod njih na Fejsbuk. Nije mi to toliko važno, ali ipak odlazim, uviđajući da ni njihova veza za Fejsbuk nije baš najsjajnija. Možda sam jednostavno naletio na šarlatane, tko zna…
Vraćam se u hotel obući nešto toplije i dajem se u potragu za jelom. Tražim jednu kebabdžinicu preporučenu u mom vodiču, bezuspješno. Nalazim međutim pizzeriju koja bi se po vodiču trebala nalaziti odmah pored. Pizza u Iranu? Ha, ionako ću se najesti još kebaba u idućih nekoliko tjedana, hajdemo probati ovo. Uzimam šefovu specijalnu pizzu, koja je, koliko vidim, „sa svime“ – piletinom, gljivama, kukuruzom… Daju mi i kečap za staviti na pizzu. Čitav dojam je sličan brzoj menzi zagrebačkog SC-a. A za piće obavezno Istak – iranska bezalkoholna piva s voćnim okusima. Dok god to ne doživljavate kao pivu, dobro je. To je sokić na bazi slada. I dobar je, fino osvježava. Pred dvije godine smo to stalno lokali.
Vraćam se lagano u hotel, zastajem kupiti još nešto slatko, nekakav krafn punjen nekom gustom bijelom tekućinom za koju nisam uspio ustvrditi što je, čak ni po okusu. Ali nije loše. Želim uzeti još jedan Istak za popiti prije spavanja, ali nemaju ga. Većina prodavaonica je već zatvorena, petak je navečer, lutam oko pola sata gore-dolje glavnom ulicom (koja se zove Imam), no ne nalazim ni Istak ni neku drugu bezalkoholnu pivu. Naposljetku uzimam sok od ananasa na istom mjestu gdje samo kupio i onaj krafn. Izlazim na ulicu i u prodavaonici pored vidim da imaju ono što sam tražio cijelu večer…
Po povratku u hotel sijeva mi luda ideja – mogu li prebaciti fajl s dnevničkim zapisima s tableta na mobitel i objaviti ga na Fejsu preko mobitela? Pokušavam – izvedivo je! Taman kad sam mislio kako će to ne baš najpraktičnije rješenje biti jedina šansa da nastavim objavljivati zapise i na Facebooku, odlučujem se još malo poigrati s Earth VPN-om. Ne uspijevam ni ovaj put, ali odlučujem se iz fore probati i s Freegateom, koji sam instalirao radi Kine, Iran ga je već ranije blokirao. Na moje oduševljenje, Freegate probija blokadu i uspijevam ući na Facebook! Znači, uz malo sreće, nećete biti uskraćeni ni za slike iz Irana…
No dobro, glavni problem je izgleda ipak riješen na zadovoljavajući način. Jedino je dodatno zeznuto što je moja soba izvan domašaja hotelskoga wi-fija, tako da ću morati stajati na hodniku ili u restoranu. Nadam se da nikomu neće smetati…

komentiraj (1) * ispiši * #

GOLA WANĘ

petak , 24.04.2015.

Doručak u hotelu bio je već uobičajeno turski obilan, ali budući da sam ipak u Vanu, htio sam pravu stvar, pa sam se poslije doručka i malo odmora uputio do grada po još jednu turu pravog vanskog doručka. Moram priznati da me pomalo razočarao – onaj u Istanbulu je bio obilniji, a za nižu cijenu. Ovdje sam platio 25 lira. OK, s obzirom na to da nisam došao gladan, bilo mi je taman, ali sam se opekao, jer sam otišao u jednu od doručkovaonica preporučenih u Lonely Planetu (a znamo da kad oni nekoga preporuče, cijene neminovno idu gore, nikako da naučim). Opekao sam se i doslovno, primivši neoprezno ručku posudice s jajima na oko pomiješanima s mesom (sudžukom, mislim), koja je upravo bila izvađena iz pećnice. Jagodice kažiprsta i srednjaka lijeve ruke dobile su svoje.
Nakon drugog doručka sam se otišao raspitati u putničku agenciju kako stoje s autobusima za Urmiju. Ispostavit će se da ne postoji direktan bus do Urmije, nego samo do granice, koju prelazim pješice i onda lovim prijevoz s iranske strane. Taksisti navodno znaju biti nemilosrdni u pogledu cijena. U suprotnom smjeru, od Urmije do granice, iznos bi trebao biti 5 dolara. Dodatni je problem što je idući dan petak, neradni dan u Iranu, tako da mjenjačnice u Urmiji neće raditi, pa ću prve riale morati pribaviti na granici, a tamo tečaj nije baš najbolji. Najbolje bi bilo ostati još jedan dan u Vanu, ali mi se ne plaća još 70 lira za sobu.
Vraćam se u sobu, srediti VPN-e za Iran. Navodno bi ti koje sam skinuo trebali svugdje raditi. Testiram ih na zanimljiv način – naime, Turska također blokira jednu vrstu stranica, a to su porno-stranice. Uključujem VPN, pornjava radi. Generalna proba odrađena, vidjet ćemo sutra kako će skakati na Rodosu, ovaj, u Zapadnom Azerbejdžanu (iranskoj provinciji čiji je Urmija glavni grad).
Glavni razlog radi kojega sam ja došao u Van (osim, jasno, doručka) jest da na zadovoljavajući način odradim posjetu otoku Akdamar, koji smo posjetili 2010., kada smo se vraćali iz Zakavkazja. Tada smo stigli na zadnji brod i uspjeli se na otoku zadržati svega 15 minuta, jer su nas požurivali natrag. Sad imam više vremena, pa ću mu se stići detaljnije posvetiti. Razmišljao sam čak da iz fore uzmem nekoliko komada prljave odjeće i operem ih u jezeru (navodno se zbog visokoalkalnog sadržaja vode u jezeru Van može prati rublje bez deterdženta), ali sam zaključio da bih imao problema sa sušenjem, pa sam odustao.
Odlazim na stajalište dolmuşa, jedan blok sjevernije od Beşyola, odakle kreću dolmuşi za sva bliža i dalja mjesta uokolo jezera. Prvi dolmuş za Gevaş i Akdamar je već pun, upravo se sprema otići. Ulazim u idući, koji se polako puni tijekom idućih desetak minuta. U času kad je već gotovo posve pun, čujem kako netko izvana zbunjeno sa stranim naglaskom pita „Akdamar?“ Bacam pogled, i da, to su Austrijanci. Znao sam da ćemo se opet sresti. Oni me ne vide, jer su stakla dolmuşa zatamnjena, a odmah ih usmjeravaju u idući, prazni dolmuş, jer naš upravo kreće. Neka, vidjet ćemo se na brodu ili otoku…
Vožnja do Akdamara traje skoro sat vremena. Nije to toliko daleko, ali dolmuş svako malo staje, jer ili netko ulazi i izlazi, ili pak vozač mora nešto ukrcati za sebe… Dolazimo u Gevaş, mjesto kojih 3-4 km udaljeno od pristaništa za Akdamar, ali malo uvučeno u kopno. Tu izlazi većina putnika. Ali sad dolmuş ne kreće dalje dok se ne napuni novim putnicima za sljedeće mjesto niz obalu, zvano Balaban. Vozaču se nikad ne isplati voziti dolmuş koji nije potpuno pun (uostalom, riječ „dolmuş“ povezana je s glagolom „puniti“ – usp. riječ „dolma“ za punjeno povrće). Srećom, to traje samo desetak minuta, te sam konačno nakon nekih sat vremena od polaska na pristaništu. Dok je u Vanu bilo sunce, ovdje se već pošteno naoblačilo, a koliko vidim, sa zapada, tamo oko Tatvana, približava se i nešto ozbiljnije.
Dok hodam prema brodu, netko mi s njega maše („otkako te ne volim, netko mi s broda maše“). Naravno, Austrijanci. Došli su prije mene, vjerojatno dolmuş nije toliko zastajkivao. Čekamo da se skupi još ljudi, pa da krenemo na plovidbu. Brodić je mali, većinom sjedimo na gornjoj palubi, unutra ni nema mjesta. No kako počinje kišica, prebacuju nas na drugi, veći brod, koji ima propisni salon. Nakon još 15-ak minuta čekanja skupilo se dovoljno ljudi i napokon isplovljavamo. Prošli smo put na toj ruti plovili u kasno kolovoško popodne, a krajolik oko jezera bio je pješčanožućkast. Danas su ta ista brda zelena, na vrhovima prekrivena snijegom, i više izgleda kao da smo na nekom jezeru u Švicarskoj, ili možda čak i Norveškoj.
Akdamar je drugi najveći otok u jezeru Van, a poznat je po armenskoj crkvi Sv. Križa (Surb Hač), koja potječe iz 10. st., a u njoj se do 1895. nalazilo i sjedište jednog od katolikosata Armenske apostolske crkve (katolikosati su organizacijske jedinice slične nadbiskupijama). Nakon smrti posljednjega katolikosa, te Armenskog genocida, crkva je napuštena, a obližnji samostan srušen. U genocidu su redovnici pobijeni. Crkva je također trebala biti srušena 1951., i već je započeto njeno rušenje (stradala je srećom samo kapelica pored glavne crkve), da bi u posljednji čas bila zaustavljena apelom jednog visokog vojnog dužnosnika. Crkva je inače značajna po reljefima na svojoj fasadi, koji prikazuju biblijske scene, premda se u tim prikazima vide i utjecaji umajadske i sasanidske umjetnosti. Zanimljivo, 1915., tijekom genocida, turski su vojnici zidove crkve koristili za vježbe gađanja. Rupe od metaka i danas su na nekim mjestima prevelike da bi ih se sakrilo. Kakav to mora biti um koji može ovakav nesumnjivi spomenik kulture poželjeti zatrti samo zato jer mrzi tradiciju koja ga je sagradila? Na um mi pada ustaška prisila banjolučkih Srba, Roma i Židova da ručno sruše hram Sv. Trojice u Banjoj Luci, dizanje u zrak džamije Ferhadije u istom gradu, ili Aladža džamije u Foči, mnoge džamije koje su stradale u oslobađanju Balkana od Turaka, mnoge crkve koje su razorene u ratovima na području bivše Jugoslavije… Umjetnička vrijednost neke građevine ne smije ovisiti o tome tko ju je i radi čega gradio. Nažalost, svjedoci smo stalnog uništavanja povijesne baštine, zgražamo se nad onime što radi ISIL, a radili su to i naši drugima.
U trenutku dolaska na otok, kiša već pošteno sipi i nije baš za šetkanje uokolo. Sipi taman toliko da znate da neće ubrzo prestati, kao što bi bio slučaj s pljuskom. Brzinski fotografiram crkvu izvana, srećom da smo ju pred 5 godina pošteno isfotografirali sa svih strana, tako da možete vidjeti te slike na Psihoputologiji :D . Ulazimo unutra, mračno je kao u rogu, ne može se puno vidjeti, ali barem ne pada kiša. No nakon kojih desetak minuta obišli smo sve zakutke crkve i nemamo pametnijeg posla nego ponovno van. Kiša ne jenjava, po otoku se ne možemo šetati, ne mogu ni fotografirati, da mi fotoaparat ne pokisne… Austrijanci su, da stvar bude bolja, ponijeli hranu za piknik. Ovako jedino što nam svima preostaje jest zbuksati se u kafić koji se nalazi malo dalje od crkve, i popiti čaj. Austrijanci su izvadili svoju hranu i navalili. Nakon nekih pola sata-40 minuta kažu nam da bismo morali ići. Kiša ne jenjava, drugi turisti više ne dolaze na otok, jer će se brzo i smračiti, tako da je naš brod zadnji koji će danas otići s otoka. Većina ljudi je već dolje („svi su dole“), trebali bismo i mi krenuti. Tako dakle, drugi pokušaj dolaska na Akdamar, ponovno bezuspješan. Izgleda da ću i četvrti puta morati dolaziti u Van – ako ništa drugo, postoji i Kuća vanskih mačaka, koju ovaj puta nisam stigao pogledati, a kako ih nikad nisam vidio uživo (mislio sam da sam jednu vidio na jednoj izložbi mačaka, ali to je bila angora, druga Turkinja), to mi je prilika, jer se iste ne smiju službeno iznositi iz Turske (osim možda za izložbe).
Po dolasku na kopno odmah nas čeka dolmuş za Van, a u međuvremenu počinje lagano i sniježiti. Vrijeme vožnje do Vana kratim razgovorom s Austrijancima, ponajviše s jednim od dvojice frajera, koji izgleda kao tipični Nijemac, crveni obrazi, svijetloplava kosa (rekli bismo „kuruzna“) i lagani brčići. Kasnije ću doznati da se zove Thomas – zapravo, jedino za njega sam doznao kako se zove.
U Vanu (još) ne pada kiša. Budući da Austrijanci isto ne znaju kako će prema Iranu, odlazimo se svi zajedno još raspitati u nekoliko agencija, ali odgovor je uvijek isti – ima autobus ili dolmuş do granice, a dalje se snalazi sâm. Oni još kažu da će se konzultirati s internetom, pa vidjeti, možda mi se čak pridruže na putu do Urmije, pa onda nastave za Tabriz. Pitaju me hoću li kasnije na večeru s njima. Dogovaramo se u pola 9 kod njihovog hotela (koji je malo dalje od Beşyola na Cumhuriyet caddesi), a potom zakratko odlazimo svaki u svoje hotele.
Na večeri mi kažu da su se ipak odlučili ići direktno za Tabriz i to preko Kap1köya, mjesta koje je uglavnom poznato kao željeznički prijelaz. Kažem im da ćemo se možda sresti u Tabrizu, ako tamo ostanu dulje od dva dana, ja bih trebao stići u nedjelju. U razgovoru otprilike doznajem čime se bave – Thomas je fotograf i multimedijski umjetnik, jedna od dviju cura radi kao socijalna radnica, druga je radiolog, dok se za drugog frajera ne sjećam više točno što radi, također nešto posve neovisno o ostalima, mislim nešto tehnički. Čak nisam uspio doznati ni u kojim su međusobnim odnosima, iako mi se čini da su radiologinja i ovaj četvrti tip u vezi, ali ovo drugo dvoje mi ne izgledaju tako. Nalazimo neku kebabdžinicu, srećom imaju i vegetarijanska jela (ovaj četvrti tip je vegetarijanac – ne znam kako će se snalaziti po Iranu, gdje se prehrana uglavnom svodi na kebabe), a poslije još odlazimo na nešto slatko u obližnju slastičarnicu. Thomas i ja razmjenjujemo kontakte, ako budemo u isto vrijeme u istom gradu, mogli bismo se susresti još koji put. Oni će najdalje ići do Jazda, meni će dotamo sigurno trebati kojih dva i pol tjedna, šanse su mršave, tim više jer im se čini da će radi kiše u sjevernim predjelima što prije nastojati otići prema jugu, do Kašana i još dalje. Vidjet ćemo. To su ti kratki susreti na putovanjima, stranci u nepoznatom gradu postaju saveznici barem na dan-dva, a potom im se sudbine opet raziđu… Pozdravljamo se ispred njihovog hotela, ja se povlačim na spavanje, dok nad Vanom lagano počinje padati snijeg.
Turska me dočekala kišom i hladnoćom, Turska me ispraća na isti način. Odlazim u zemlju koja teško da će me ispratiti s vremenom s kojim ću u nju ući, budući da ću iz nje izaći u žarkom Beludžistanu. Dva tjedna Turske bila su mi sasvim dovoljna da se uželim promjene. Ni u Iranu neće svi znati engleski, iako u hotelima obično hoće – barem je tako bilo ondje gdje sam odsjedao na svom prošlom putu po Iranu. Ujedno se sutra na granici pozdravljam s latinicom za iduća gotovo tri mjeseca – iduću latinicu na javnim natpisima vidjet ću tek u Vijetnamu. OK, bit će je po putokazima, možda i tablama s imenima ulica, ali više neće biti dominantno pismo. Vrijeme je ujedno i za promjenu vremenske zone. Vrijeme je za hvatanje ukoštac s restrikcijama interneta. Hoću li imati Fejsbuk, doznat će se vrlo skoro. Ako moj VPN-trik ne uspije, ostaje vam čitati me na blogu. Da, znam, bit će teško bez slika, ali barem ćete imati uvid u to gdje sam i što se sa mnom događa.
Pradomovino, drži se, stižem…

komentiraj (0) * ispiši * #

U 2.47 za Tatvan

četvrtak , 23.04.2015.

Prvih sat i pol iskoristio sam za pisanje prethodnog dnevničkog zapisa, koji mi je zbog borbe sa snom koji je počeo nadirati pred kraj postajao sve nemuštiji, te sam ga iduće jutro morao revidirati. Napokon sam malo prije ponoći zaklopio tablet i pomislio što ću sada, odspavati još tih 2,5 sata na neudobnoj klupici (u međuvremenu su se još pojavili neki ljudi u čekaonici), ili pokušati ostati budan, iako nemam ništa što bih mogao čitati ili se na drugi način obdržati budnim. A nema ni interneta… Na kraju sam ipak zakunjao. U tom kljucanju prošla su i ta 2,5 sata, pred kraj se u čekaonici već skupilo desetak ljudi, po jeziku sam zaključio da su Kurdi. Vlak naposljetku dolazi čak i malo prije voznog reda, ukrcavam se, za razliku od kolodvorske čekaonice u vlaku je izuzetno toplo, sjedala su udobna, daju se nagnuti gotovo u poluležeći položaj…zaspao sam gotovo istog trena, budeći se na mahove, kad mi je kondukter došao provjeriti kartu, te kad smo prelazili veliki most preko umjetnog jezera na Eufratu. Negdje u svitanje dolazimo u Elâz1, grad poznat po velikoj cementari, u kojemu je upravo zbog toga omjer muškaraca i žena neproporcionalan, budući da su u grad dolazili isključivo muškarci. Ovdje po voznom redu stojimo sat vremena. Usto sam negdje pročitao podatak da se u Elâz1u putnici za Tatvan prebacuju u drugi vlak, a sada kroz vlak prolazi kondukter koji nešto viče na turskome, jedino uspijevam razabrati ime grada i riječ „taze“ (koja znači „svjež, nov“). Želi li dakle reći da moramo u novi vlak? Odlučujem se ne trčati pred rudo, računam da će me upozoriti ako moram izaći. Koliko vidim, iako većina putnika izlazi, neki ostaju sjediti. Ja opet tonem u san, i dva buđenja kasnije vidim da krećemo. Sve je u redu, isti vlak ide dalje.
Sad je već debelo svanulo, ali ja sam preumoran da bih uspio držati oči otvorenima. Nekvalitetan san je najgori san, traži još i nikad nije dovoljno zasićen. A nemoguće je kvalitetno odspavati u polusjedećem položaju kolikogod sjedalo bilo udobno. Okinuo sam par slika, vozimo se kroz kanjon rijeke Murat, koja je zapravo istočni rukavac Eufrata. Nakon nekoliko sati truckanja kroz taj kanjon i brojne tunele uz njega, ponovno izlazimo na neku prostranu visoravan. Promiču mjesta koja izgledaju bjednije od najbjednijih slamova Istanbula i Ankare, kuće od ćerpiča, jedine kvalitetne građevine u mjestu su džamija i škola. Da, istočna Turska je gotovo kao druga država, i kada biste Tursku zarotirali za 180° i ovaj dio postavili uz bugarsku granicu, ono pitanje otprije dva tjedna, koja je od tih dviju država u EU, više ne bi imalo tako jasan odgovor. I ne, još uvijek odgovor ne bi bio premoćan za Bugarsku. :D
Po voznom redu trebali smo doći u Tatvan otprilike 12 sati nakon polaska iz Malatye. Mislim si koji mu vrag toliko treba, ali pruga em vrluda, em je u poprilično lošem stanju. Nakon Muşa nekih pola sata, možda i više, gmižemo brzinom od 20 km/h. Vrijeme dolaska u Tatvan u pola 3 postaje znanstvenom fantastikom. Iako vlak kasnije ubrzava, svejedno još stajemo u nekoliko mjesta u kojima je Bog rekao laku noć, a i željezničke postaje izgledaju kao kuće duhova. Da, nakon Muşa sam ostao posve sâm u vagonu, tamo su izašli i zadnji putnici, uglavnom neka lokalna kurdska mlađarija. Naposljetku stižemo u Tatvan nakon 4 sata, još uvijek na vrijeme da ulovim autobus za Van. Izlazim iz vlaka i dočekuje me pljusak. Brzo trčim u zgradu, te potom do glavnog ulaza, a onda se nađem u nedoumici – gdje je točno autobusni kolodvor? Neki stariji tip, kojeg se sjećam s malatijskog kolodvora, pita nekog od zaposlenika na kolodvoru istu stvar, no kako mu ovaj objašnjava na turskom, ja baš ne shvaćam najbolje objašnjenje, osim da treba otići nekud nizbrdo. Izlazim pred zgradu, kiša još pada, iako se čini da jenjava. U tom času primjećujem još četvero stranaca s ruksacima, koji također izgledaju zbunjeno. Međusobno razgovaraju njemački (kasnije ću doznati da su Austrijanci iz Graza), dva tipa i dvije ženske. Jedan od njih mi se obraća pitajući me znam li engleski, idem li možda do Vana i bih li želio podijeliti taksi. Taksi do Vana ne, to bi ispalo skupo, ali taksi do autobusnog kolodvora može, dapače. Kažem im da po mojim informacijama ima jedan autobus u 5 sati, možemo ga uloviti. Oni se slažu. Mole jednoga od zaposlenika kolodvora da im pozove taksi, koji ubrzo dolazi. Vožnja je 10 lira do, brat bratu, 500 metara udaljenog kolodvora. Srećom nas je 5, pa ispada bagatela. No taksist tvrdi da nema busa za Van. Mislim si je li to uobičajeni taksistički trik, u stilu „Nema busa, ali vas ja mogu odbaciti za nekoliko stotina lira“, ali onda se taksist raspituje po kolodvoru i pokazuje nam na dolmuş koji upravo dolazi. Ukrcavamo se, misleći da možda taj dolmuş vozi do Vana, no on ipak vozi samo do centra Tatvana, točnije do ureda agencije Van Gölü Turizm, gdje će nas za 20-ak minuta pokupiti njihov bus za Van. Ujedno nam je vozač dolmuşa sredio zajedničku kartu za svih petoro do Vana.
U razgovoru u dolmuşu doznajem da i Austrijanci idu u Iran, ali ne znaju još koliko dana će biti u Vanu. Mislili su sutradan ići vlakom za Tabriz, pa onda imaju tri tjedna za provrzmati se Iranom, a nakon toga jedna od cura ide u Gruziju, ostali se vraćaju. Govorim im što znam o Iranu, preporučam im što bi trebali vidjeti, kažu da vjerojatno neće stići u Širaz, iako im kažem da to svakako trebaju posjetiti… Ostavljamo stvari u uredu agencije te, kako nam kažu da bus dolazi za 20-ak minuta, odlučujemo skoknuti u susjednu aščinicu na ezo gelin, tursku juhu od žute leće. Oni su inače došli spavaćim kolima, vozili su se ukupno 29 sati od Ankare, a u sastavu vlaka nije bio vagon restoran, pa su pregladnjeli. Uz juhu nam služe i čaj, taman da se fino zagrijemo.
Autobus dolazi i krećemo prema Vanu. Odmah vidim da će biti veselo – karata je više nego mjesta, tako da ja završavam na podu, u poprilično neudobnom položaju, stisnut između dvaju sjedala. I tako bih trebao sjediti idućih dva sata. Ubrzo ustajem, ukočio sam se, te se nekako uspijevam ugurati između dvoje Austrijanaca na zadnjim sjedalima. Onda stjuard diže naprijed nekog klinca i njega stavlja na pod (točnije, izvukao je odnekud neki preklopni stolčić i dao to njemu), a moli Austrijanku da se premjesti naprijed, na mjesto od tog klinca. Tako smo se uspješno aranžirali i možemo izdržati dvosatnu vožnju južnom obalom jezera Van.
Nakon one bijede koju sam viđao iz vlaka, Van izgleda poprilično spektakularno. Prilazne su ceste uređene, u grad ulazite kroz svojevrsni slavoluk s ispisanim svjetlećim slovima „Van“… Austrijanci me pitaju imam li rezerviran smještaj. Imam, u jednokrevetnoj sobi u hotelu za 70 lira. Nije baš najjeftinije, no u Vanu nema hostela, a ovo je bio najjeftiniji hotel. Njima je to puno, oni imaju neki dogovor preko Couchsurfinga, no došli su dan ranije, pa ne znaju hoće li ih moći ugostiti. Jedan od njih kaže da mogu eventualno poći sa mnom pa pitati, vjerojatno bi ih četverokrevetna ili dvije dvokrevetne sobe izašle povoljnije. Na autobusnom kolodvoru ponovno svi ulazimo u dolmuş koji nas prebacuje do centra. Centar je veliko križanje nazvano Beşyol (Pet cesta), prepoznatljivo po skulpturi s ribama koja stoji nasred križanja (riječ je o jedinoj vrsti ribe koja živi u jezeru Van, čija je voda inače visokoalkalna). Ja se spremam sići i kažem to Austrijancima. No oni su već pitali nešto jednu lokalnu curu iz dolmuşa koja zna nešto engleskoga, i ona će im pokazati gdje moraju sići. Očito ipak idu probati kod toga CS-era. Pomalo se naprasno pozdravljamo, tko zna, možda se još sretnemo u Iranu, neke gradove na ruti dijelimo. Nitko od njih mi nije rekao svoja imena, ni ja njima svoje. Oni su za mene Austrijanci, ja njima valjda der Kroate.
U hotelu ovaj put imam sreće, tip na recepciji razumije engleski, obavljam check-in i odlazim liftom na četvrti kat. Ulazim u sobu, raspakiravam se, uključujem Internet…a onda svjetlo počinje žmirkati i ugasi se. Nestanak struje. Ne samo u hotelu, u čitavom gradu. Što sad? Ne mogu ni pod tuš, nema tople vode, ne mogu na internet… Barem nije nestalo dok sam bio u liftu. Spuštam se u prizemlje vidjeti u čemu je stvar, tip mi kaže da je čitav grad bez struje, ja ga pitam za generator, on kaže „Sredit će se to.“ I doista, nakon kojih 15-ak minuta struja dolazi. Penjem se opet u sobu, ulazim, ponovno palim Internet, kad opet puf! mrak. Odlučujem pričekati neko vrijeme, valjda će opet ubrzo… Sat vremena kasnije spuštam se opet u prizemlje pitati tipa što je s tom strujom. „Smiri se, cijeli grad nema struje.“ Ali što je s generatorom, zašto ga ne uključite? „Nema ga.“
Dakle, plaćam 70 lira za sobu koja u bilo kojem času može ostati u mrklom mraku (ispadanja sustava u Vanu su česta). Predivno. Vraćam se u sobu zdvojan. No nakon kojih 5 minuta struja dolazi i više ne nestaje. Čekam kojih 20-ak minuta da se nakupi dovoljno tople vode u centralnom bojleru, a onda se krećem tuširati. A kad tamo iznenađenje – u međuvremenu je nestalo vode. Ne samo da nema tople vode, nema nikakve. Taman se opet oblačim i krećem se ponovno žaliti na recepciju, kad odem provjeriti još jednom, i ispada da je voda došla. Brže-bolje krećem pod tuš, za koji se ispostavlja da ima strahovito slab pritisak, koji može proizvesti samo slabašni mlaz i to jedino ako čučim – biseri su pipu smjestili pri dnu, tako da čim se tuš digne uvis, izgubi svu vodu. Uvijek kad mi dođe ovako nešto tješim se da ću negdje u Aziji sigurno imati gore uvjete (kvragu, pa i sad sam već u Aziji), ali slaba je to utjeha nakon 36 sati bez kreveta i tuša.
No dobro, nekako sam se uspio otuširati, no sad je već prošlo 11 sati i trebao bih nešto pojesti (mislio sam se čuvati za doručak, ali ipak bih nešto meznuo), ako je išta u gradu još otvoreno. Mobitel mi kaže da je vanjska temperatura 5 stupnjeva. Ipak sam na visoravni. Izlazim van (u Van) i primjećujem da je grad tek mrvicu živahniji od Hiroshime u večernjim satima 6. kolovoza 1945. Nestanak struje očito je sve potjerao ranije kućama, tek tu i tamo neki zakašnjeli prolaznik. Odlazim do Cumhuriyet caddesi, glavne ulice, gdje bi trebalo biti života. Nema ga. Vidim par ugostiteljskih radnji, ali svugdje su pred zatvaranjem, stružu ostatke dönera i ribaju one štange oko kojih se vrte. Ono što me veseli jest što vidim veliki plakat s čestitkama za Nowruz (iransku Novu godinu) i to sav na kurdskome. Vidim i dvojezičnu ploču s imenom jednog parka. Izgleda da je kurdski konačno dobio pravo glasa, tim više jer su u Vanu Kurdi većina (i to zato što su Turci počistili Armence). Van je jedan od najstarijih gradova na svijetu, nekadašnja Tušpa, prijestolnica urartske države (zanimljivo je da se tvornica koja je proizvela lift u hotelu zove Urartu Asansör – ovo potonje je naravno francuska posuđenica u turskome). Ovo mi je treći put da sam u Vanu, s tim da je između mojih prvih dvaju posjeta, u listopadu i studenom 2011., Van teško stradao u dvama razornim potresima. Dosta zgrada je obnovljeno, ali ima i puno pustih parcela koje podsjećaju na tragediju.
Naposljetku nalazim jedan otvoren restorančić, za večeru uzimam kavurmu (što je zapravo neki gulaš od janjetine) i ajran, i to je dovoljno za izdržati noć. Idem se sad sunovratiti u krevet…

komentiraj (0) * ispiši * #

Moderato cantabile

srijeda , 22.04.2015.

Odabrao sam ovaj naslov zbog toga što je dan uglavnom obilježila duga, očajna kiša, a na kraju dana (točnije, već debelo u novom) mene će odvesti vlak. Naravno, našlo bi se tu još nekih motiva, u hladnoj sobi hotela bit ću slobodan, ostavit ću kuću, navike, ljude i poći, a ne znati gdje (i doista, znam kamo idem i kuda idem, ali gdje idem, tj. kroz kakav se to sve svijet odvija, to ne znam), ali za početak je i to dovoljno.
Dan viška koji sam spletom sretnih okolnosti dobio u Malatyi (jer sam dan ranije vidio da je udaljenost od Nemruta do Kâhte neprehodiva u onom vremenu koje sam ja mislio, tako da mi je Ramina tura sjela ko budali šamar) odlučio sam iskoristiti za obići već spomenuti Battalgazi (tj. Staru Malatyu), u koji sam se bezuspješno uputio još u nedjelju, kao i u arheološko nalazište Arslantepe. Budući da sam u nedjelju sat vremena čekao bus za Battalgazi na mjestu označenom u Lonely Planetu, pitao sam idući dan Ramu odakle točno polaze autobusi. On mi je onda nacrtao isto mjesto na kojemu sam čekao i rekao da autobusi idu svakih 15 minuta. Rekao sam mu da meni u sat vremena nije prošao nijedan, na što se on počeo snebivati i tvrditi da sam sigurno čekao na krivom mjestu. Onda smo utvrdili da mislimo na isto mjesto, a ja sam ponudio rješenje da možda nedjeljom popodne idu rjeđe.
Jutros sam se odjavio, ostavio stvari u hotelu rekavši da ću doći po njih navečer, te pitao tipa na recepciji odakle polaze autobusi za Battalgazi. Tip mi je gestikulacijama (jedva natuca engleski) pokazao prema onom istom mjestu gdje sam čekao dva dana ranije. Pitam ga koji broj autobusa trebam, on to ne zna. Kaže da pitam na informacijama, ali da bi na autobusu trebalo pisati Battalgazi. Odlazim opet okušati sreću na spomenuto mjesto. 20 minuta kasnije, nakon što ništa nije prošlo (tj. prošlo je, ali ne ono što meni treba) krećem do mjesta gdje se nalazi informacijski punkt za malatijski javni prijevoz, na glavnom trgu. No ne stižem upitati – na vratima se nalazi karta javnog prijevoza, gdje su uredno prikazani autobusi koji voze za Battalgazi – ali nijedan s mjesta na koje upućuju Lonely Planet, Ramo i tip s recepcije. Toliko o općoj obaviještenosti. Autobusi polaze s glavne ceste, nekadašnje obilaznice, koja danas prolazi kroz grad, slično zagrebačkom Autoputu, a to je dva bloka sjevernije od centra. Dolazim na rečeno mjesto i pokušavam kupiti kartu. Jedna vožnja je 1,75 lira. Dajem taj iznos tipu na blagajni, koji odmahuje glavom, pokazuje mi karticu za dvije vožnje i da to košta 4 lire. Neću to, daj mi kartu za jednu vožnju. Mislim da me pokušava smuljati… Uzimam svojih 1,75 lira i odlazim. Kupit ću direktno kod vozača. (Kasnije ću doznati da me nije pokušavao smuljati, nego stvarno nema individualnih karata, 2 vožnje je minimum, dok je 1,75 iznos jedne vožnje koji se skida s vrijednosne kartice.)
Dolazi i moj autobus, ulazim unutra, dajem vozaču iznos govoreći kako nemam kartu, ali očekujem da mi on proda jednu. On to ne može, nema karata. Pokazuje mi da odem na kiosk. E sad, kako da mu na jeziku koji ne znam (pogotovo ne znam glagole – moje znanje turskoga su uglavnom imenice, pridjevi, glavni brojevi i neke zamjenice) objasnim slučaj s tipom na kiosku? Odlučujem se stoga praviti blesav. Vozač moli nekoga da svoju vrijednosnu karticu provuče još jednom, za mene. Jedna žena to čini, a ja joj dajem svojih 1,75 lira.
Krećemo prema Battalgaziju. Vožnja do tamo traje nekih 10-ak minuta (ipak je to kojih 10 km od Malatye), ali kada izađem iz autobusa, uviđam da kiša (koja je u Malatyi počela padati taman kad sam izašao iz hotela) ovdje ne pada. Battalgazi je mjesto koje se naziva i Eski Malatya, Stara Malatya, jer je ovdje zapravo većinu svoje povijesti bilo naselje Malatya/Melid, sve dok u 19. st. nije prebačeno malo jugozapadnije. U principu, mjesto izgleda sasvim obično, a kako sam sišao odmah na ulazu u mjesto, dok hodam prema centru izgleda mi kao da ulazim u neko mjesto u Hrvatskoj. Ne vidi se nijedna džamija, niti tipično turska arhitektura, priroda je slična nekim predjelima Hrvatske… U Tursku me vraća prizor jednog minareta i turbeta kraj kojih prolazim. Ubrzo dolazim i do ostataka ostataka zidina kojima je grad nekad bio okružen. Malo dalje je Ulucami, najveća džamija u mjestu, građena još u doba Seldžuka, s perzijskim arhitekturalnim utjecajem središnjeg dvorišta s 4 ajvana (dekorativna portala) jednim nasuprot drugome. Kasnije su taj utjecaj odbacili, jer se u lokalnoj klimi nije baš pokazao najpraktičnijim, džamiju je bilo teško grijati – tako da je ovo jedina džamija tog tipa u cijeloj Turskoj. Ušao sam unutra, volim džamije, zbog tepiha na podu su nekako toplije od crkava, jedino je tlaka stalno skidati cipele. Središnje je dvorište poprilično malo, danas zastakljeno, a njegovi su zidovi nagrđeni klima-uređajima.
Krećem dalje, prema središnjem trgu mjesta, gdje se nalazi još jedna džamija, kao i obnovljeni karavansaraj iz 17. st. Ulazim pogledati unutrašnje dvorište karavansaraja, pa me neka žena poziva na gornji kat, da bacim pogled iz višega na dvorište, te usput razgledam i jednu prostoriju gdje se tka. Pretpostavljam da je riječ o rukotvorinama koje onda prodaju. Kako ne znam turski, a i pobojao sam se da će me navući na prodaju, ispričao sam se i brzo zbrisao dalje. Iako dalje nisam više imao kamo. Tu je još glavni trg mjesta, s obaveznim Atatürkovim spomenikom i njegovim čuvenim citatom Ne mutlu Türküm diyene „Kako je sretan onaj koji može reći „Ja sam Turčin!““ Izjava danas zvuči malo na liniji priča o nebeskom narodu, ali zapravo je riječ o tome da je riječ „Turčin“ do Atatürka bila pogrdni naziv, naziv za seljake, primitivce – elita se zvala Osmanlije, pa je Atatürk emancipirao upravo te seljake, eliti nije vjerovao. Obilazim još i ulicu obnovljenih starih osmanskih kuća, kojima su na fasadama izrađeni ornamenti od keramičke plastike, a potom je vrijeme za povratak u Malatyu. Ovaj puta ne znam ni gdje bih mogao kupiti kartu, pa stoga koristim priliku da šmugnem u bus dok je vozač vani (to je zadnja stanica, pa tu ima pauzu). Bus kreće i prvo radi krug po Batalgaziju, kupeći ljude, da bi stao i pored neke srednje škole koja mi, sudeći po imenu, ali i po odjeći učenika, izgleda kao da je vjerska ili barem konzervativna. Svi su dečki u nekoj vrsti odijela, ali još je zanimljivija odora koju nose djevojke – sve imaju maramu na glavi, ali isto tako nose i suknje slične onima koje nose britanske školarke. OK, možda malo duže, ali recimo da im se vide noge od polovice listova nadolje – u debelim čarapama, doduše. Neobična kombinacija.
Vraćam se u Malatyu u kojoj je kiša u međuvremenu također prestala. Međutim, kako se vraćam na onu istu stanicu s koje sam krenuo i na prvo putovanje, kiša ponovno počinje i to ovaj puta stvarno ozbiljno, neugodno ozbiljno. Pravi pljusak, mravci koji skaču, usto još hladni vjetar koji zakreće kišu, pa više ni pod nadstrešnicom nismo suhi. Prošao je jedan dolmuş (minibus) za Arslantepe, taman dok sam pokušavao namjestiti fotić da mi ne kisne. Napokon dolazi i bus, neka krntija. Opet ista taktika kao i u Battalgaziju, dok se on vani šetka, ja uskačem Fosbury flopom u bus. Arslantepe je također u pravcu Battalgazija, ali imaju odvojene autobusne linije. Teoretski sam mogao iz Battalgazija udariti poprijeko lokalnom cestom, ali nisam želio eksperimentirati. Vjerojatno bi me na putu zatekla ova ista kišurina - koja se u trenutku dok silazim iz autobusa već pretvorila u rominjanje, ali svejedno nije baš idealno za šetanje, a kamoli za fotografiranje. Od autobusnog stajališta imam kojih 5 minuta hoda do Arslantepea.
Lavlji brežuljak (kako prevodimo Arslantepe) dobio je ime po dvjema skulpturama lava koje su uokvirivale ulazna vrata naselja, a čitavo su vrijeme ostale iznad zemlje, pa je lokalno stanovništvo po tim lavovima nazvalo čitav brežuljak. Riječ je o arheološkom nalazištu s dosad 8 identificiranih slojeva, u rasponu od kasnog bakrenog doba, do bizantskog razdoblja. Vjeruje se da je Arslantepe prvo naselje u kojemu su pronađene palače koje nisu bile vladarske, već administrativne. Neki ga zovu „mjestom gdje je rođena birokracija“. Arslantepe leži na rubu tzv. Plodnog polumjeseca, te se ovdje zarana razvila poljoprivreda i sjedilački način života. Informativni panoi opisuju taj put (nisam se previše zadržavao, budući da sam ušao u 20 do 5, a u 5 zatvaraju), od toga kako su pojedine obitelji ostvarile prednost u vidu većih zaliha hrane, te su onda to koristile za ostvarivanje boljeg društvenog položaja…tako su se stvarale prve elite. U egalitarnom društvu elita su, više po prestižu nego po imetku, bili poglavice i vračevi. Sada su ovi gospodari hrane postali toliko moćni da su mogli utjecati čak i na poglavice i vračeve i držati ih u šaci (sjetimo se i danas financijera pojedinih predizbornih kampanja). Staza vodi kroz kompleks, koji danas najvećim dijelom čini ta birokratska palača. Na kraju piše o opadanju moći Arslantepea, budući da su ljudi iz brdâ, koji su u Arslantepe dolazili svašta prodavati, ujedno bili percipirani kao opasnost koja pretendira na bogatstvo grada, te se sve više krenulo u izgradnju obrambenih objekata, a ranija se ideologija prosperiteta izgubila (usporedimo danas obrambeni zid na granici SAD-a i Meksika). Arslantepe će isto tako biti posljednje i najistočnije utočište Hetita, nakon razaranja njihove prijestolnice, a prije no što posve nestanu kao narod. A onda je pomalo sišao s povijesne pozornice.
Razmišljam kako je čudan osjećaj biti na rubu Plodnog polumjeseca. Pojam iz škole, koji je uvijek bio negdje daleko. OK, Bliski istok nije toliko daleko, ali nije da baš puno ljudi ide na ovu stranu. Čovjek uvijek pomisli da krajolik Plodnog polumjeseca mora izgledati kao Irak, velike rijeke s uskim pojasom zelenila uz njih, pokoja usputna močvara – a uokolo pustinja. A krajolik oko Malatye je daleko od toga. Iako, naravno, ni Irak pred nekoliko tisućljeća nije bio tolika pustinja.
Daleko sam od doma, kad se sjetim karte Europe u našem osnovnoškolskom kabinetu iz zemljopisa, ubrzo ću ispasti s nje, a opet nemam neki osobiti osjećaj da sam tako daleko odmakao. Očito putovanje u manjim koracima na kraju subjektivno svaku iduću destinaciju približava ishodištu. Nekako se bojim da će mi ovo čitavo putovanje smanjiti Zemlju, jer ću shvatiti da se do njenog drugog kraja može doći u 10-11 mjeseci vrludanja i zastajkivanja.
Vraćam se do autobusnog stajališta i čekam svoj bus za Malatyu dobrih pola sata. Već je trebao doći, po voznom redu izvješenom na staklu kućice pored nadstrešnice, gdje bi se trebale prodavati karte (ali ne prodaju se). Zaključujem da on vjerojatno iz Orduzua (kako se zove selo pred kojega je Arslantepe) ide alternativnim putem natrag u Malatyu, slično onomu iz Battalgazija, pa se upućujem do centra ovog poprilično otužnog mjesta. Kiša je posve prestala još u času kada sam izašao iz kompleksa Arslantepea.
U centru dočekujem autobus, koji se ipak vraća istim putem. Ali opet nemam gdje kupiti kartu. Srećom, otvorio je oboja vrata, pa ja ulazim kroz srednja, koristeći gužvu koju stvara neki stari na prvim vratima. Treća besplatna vožnja danas.
Po povratku u grad, odlazim prvo nešto pojesti (ručak i večera, sve u jednome), uzimam 0skender kebap (svojevrsnu platu od komadića mesa i peciva u sosu od jogurta i paradajza garniranu s povrćem) i ajran. Uobičajeno uz pečeno meso pijem ajran, bolje mi paše od soka ili vode. Potom se vraćam u hotel po stvari, ali odlučujem iskoristiti internetsku vezu, neću je imati gotovo čitav idući dan. Sjedam na trosjed pored recepcije i pokušavam raditi svoje. Tu je onaj tip s recepcije od jutros i njegov frend, koji je mislim Arapin, ili barem dvojezičan. Obojica stalno nešto zapitkuju, iako vide da se ja pokušavam udubiti u ono što radim. U međuvremenu ovaj s recepcije odlazi van zapaliti cigaretu, a kad se vrati okupira ga neki drugi posao, pa me više ne gnjavi. Ali njegov frend ne odustaje. Te odakle sam, te koje sam vjere, te što radim…a sve na miješanom tursko-arapskom. Pokušavam mu reći da radim nešto i da nemam vremena za razgovor. Čini se da nije shvatio, jer i dalje misli da mora razgovarati sa mnom, da je to znak dobronamjernosti, pa mu opet objašnjavam da me pusti na miru, sada već pomalo nervoznim glasom. Upalilo je, ovaj se put povukao. Pokušao mi je doduše viriti preko ramena i uzeti mi kabel za prebacivanje slika s fotoaparata na kompjutor, pretpostavljajući da je to kabel za punjenje mobitela... Da, na to nepoštivanje osobnih granica i prava na privatnost ću se također morati pripremiti, pogotovo s mojom nemogućnošću multitaskanja, moglo bi biti problema i nepredviđenih reakcija prema ljudima koji ne vide ili ne mogu shvatiti da rađenje jednog posla znači „ne mogu trenutno razgovarati s tobom“.
Oko 9 krećem na kolodvor, autobusom. Po dolasku na stanicu, tj. na mjesto gdje se prodaju karte, uviđam onu svoju zabludu s karticom i to da je minimalna ona od dvije vožnje. Meni sada treba jedna i glupo mi je platiti više nego mi treba, pa umjesto toga ipak krećem pješice prema kolodvoru, za što bi mi trebalo nekih pola sata-45 minuta hoda. Nakon što sam prešao polovicu puta ponovno počinje kišiti, isprva lagano, ali ubrzo pravi pljusak. Nesiguran jesu li moje torbe vodootporne, stajem pod nadstrešnicu na ulasku u malatijski ured Turske središnje banke, misleći koliko ću dugo zaglaviti ovdje, hoće li ovako padati do pola 3 ujutro. Srećom, jenjava već za par minuta vjerojatno je bio u pitanju samo jedan oblak.
Malatijski kolodvor izgleda jako lijepo uređeno, osvijetljeno, ali bez ikoga u čekaonici. Je li im prerano ili nitko ne ide u pravcu jezera Van – sjećam se gužve u Kayseriju, gotovo čitavu noć. Ovdje nikoga, a zgrada je mnogo manje ofucana. Sada treba ubiti vrijeme do pola 3…

komentiraj (0) * ispiši * #

Divljim Kurdistanom

utorak , 21.04.2015.

Ujutro sam na doručku uočio da nije riječ o kineskom bračnom paru, već o dvjema Kineskinjama, kako će se ispostaviti, mami i kćeri. Mami je to drugi put u Turskoj, kćeri prvi. Bile su Istanbulu, doletjele u Malatyu, a onda će za Göreme u Kapadokiji. Obje govore prilično nerazumljiv engleski, doznao sam samo da kćer radi u kadrovskoj službi (tj. ljudskim resursima, kako se to sada zove – postali smo sirovine koje se eksploatira), da ima ukupno 15 dana godišnjeg u čitavoj godini, da je udana već 12 godina i da nema djece. To sam sve doznao tijekom dana, ne tijekom doručka – zapravo, sva ova pitanja postavljao im je Ramazan (kojega ću u nastavku zvati Ramo, jer i on sâm sebe tako zove). Ramo se pojavio točno na vrijeme, no onda je morao s njima obaviti razgovor koji je obavio sa mnom večer prije. Mama je nešto negodovala oko cijene od 150 lira po osobi, jer je po vodiču pisalo skoro dvostruko jeftinije, ali činjenica je da je u međuvremenu lira oslabjela, a cijene malo otišle gore, posebice benzin (Turska ima jednu od najviših cijena benzina na svijetu – a ipak se stalno vozikaju). Ja sam, moram priznati, očekivao i više - pred 5 godina nas petorica platili smo 200 lira za kraću turu od ove, samo Nemrut i natrag. Na kraju smo se ipak svi dogovorili, te smo oko pola 9 krenuli na put od nekih 11,5 sati. Uputili smo se prilično lošom cestom od Malatye prema Kâhti, koja prolazi gore Antitoros, kojemu pripada i Nemrut. Budući da sam ja sjedio naprijed, više sam razgovarao s Ramom od Kineskinja, pa smo se tako dotakli mnogih tema – općenito turizma, turskoga neznanja stranih jezika, vjere, Kurda… Ramo je engleski naučio radeći u turizmu u Antalyi, i vjerojatno na još nekom usputnom tečaju. Kaže da se do prije nekoliko godina u Turskoj engleski učio isključivo na sveučilištima, u osnovnim i srednjim školama nije se učio nijedan strani jezik. Nečuveno. Srećom, otprije nekoliko se godina to promijenilo, ali svejedno će trebati vremena da te generacije stasaju. Začuđujuće, slično je bilo i u Mađarskoj – dakle, dvije države čiji su jezici poprilično nerazumljivi strancima i čiji bi se govornici morali potruditi da nauče strane jezike ako žele uspješno komunicirati, nisu u svojim školskim programima imale učenje stranih jezika.
Pomalo sam oprezno spomenuo Kurde, no onda je Ramo sâm nastavio priču. On ne voli PKK, smatra ih prodavačima magle koji profitiraju na siromaštvu ljudi iz tih krajeva, obećavajući da će im nacionalna država riješiti sve probleme. Kaže „Ja sam Kurd, ali moja je domovina Turska. Ja smatram da mi Turska omogućava sve što mi treba, a prednost toga što sam Kurd vidim isključivo u tome da znam jedan jezik više.“ Isto tako kaže da on ne razumije Kurde iz Iraka, veli da je gledao televiziju iračkog Kurdistana i da je vro slabo razumio što govore. Budući da sam ga tijekom dana imao prilike dosta puta čuti kako govori kurdski s lokalnim stanovništvom ili na telefon, primijetio sam da kad govore kurdski svi oni ubacuju dosta turskih izraza. Priča on tako kurdski (kužim po tome da ne razabirem nijednu riječ, osim povremeno „yek“ = jedan i „na“ = ne), a onda odjednom ubaci „otuz lira“ (30 lira) ili „bir hafta“ (tjedan dana). Vjerojatno isto tako ovi iz iračkog Kurdistana ubacuju mnoštvo iračkih arabizama i zato se ne kuže.
Čini mi se doduše da je Ramo pomalo naivan u toj svojoj percepciji PKK-ove borbe i tursko-kurdskih odnosa – u jednom drugom trenutku je pak rekao „Nekad je u Malatyi bilo dosta Armenaca, ali onda su se odselili u Francusku.“ Da, odselili su se. Onako, došla im želja da si kupe vilu na Azurnoj obali ili zamijene Anatoliju Središnjim masivom…
Spomenuli smo i Erdoana i njegove ambicije oko promjene ustava kako bi si povećao ovlasti. Izgledalo mi je kao da se baš ne slaže s time. Nakon što sam rekao „ali ljudi ga vole“, on je rekao „Da, vole ga! Neki ljudi…“ Nekako mi se čini da Ramo nije glasač AKP-a…
Nakon skoro tri sata vožnje kroz spektakularne brdske pejzaže i nekoliko foto-pauza kako bi Kineskinje poslikale svakakve detalje (kćer je sa sobom nosila nekakvu lutkicu koju je fotografirala na raznim mjestima i čak oponašala kako ta lutka razgovara s njima – Ramo i ja smo komentirali kako joj očito fali dijete i da ga vjerojatno ne može imati, pa ovako to nadomješta), stigli smo do rimskog mosta preko rijeke Cendere. Most je sagrađen u 2. st. po Kr., u čast rimskoga cara Septimija Severa. Smješten je na mjestu gdje rijeka Cendere napušta kanjon i razlijeva se u široko ravničarsko korito. Sa svake strane mosta nalazila su se po dva korintska stupa, kao vratnice, od kojih su danas sačuvana tri. Uokolo mosta zadržava se nekoliko pasa lutalica, ali su dobroćudni.
Poslije mosta krećemo opet uzbrdo. Iduće je odredište Eski Kâhta (Stara Kâhta), lokalitet na kojem se nalazilo istoimeno mjesto prije njegovog seljenja u ravnicu. Danas se na tom mjestu nalaze ruševine utvrde iz doba Mameluka, u 13. st., nazvane Yeni Kale (nova tvrđava), no trenutno se obnavljaju pa je zatvoreno. Fotografiramo stoga samo iz podnožja impresivnu utvrdu smještenu na kamenoj gromadi iznad neuglednog seoca. U ovim se krajevima vidi koliko je Turska još uvijek siromašna zemlja. Sela izgledaju kao neka koja sam viđao po albanskim brdima. Ramo je u našem razgovoru spomenuo i Turguta Özala, za kojega kaže da ga narod istočne Turske jako voli, jer je omogućio razvoj tih krajeva, pomogao u dovođenju struje u mnoge zabačene krajeve (između ostalog, on je zaslužan za izgradnju Atatürkove brane na Eufratu, koja je doduše omogućila razvitak elektropotencijala na toj rijeci, ali je isto tako proizvela kulturocid jer su mnogi vrijedni arheološki lokaliteti nestali pod vodom). Kaže kako u primjerice Diyarbak1ru Özalova slika često stoji odmah uz Atatürkovu, toliko im je značajan.
Sljedeća stanica je Arsameia, poznata i kao Eski Kale (stara tvrđava), nekadašnja prijestolnica malog helenističkog kraljevstva Komagene, koje je bilo smješteno između većih i značajnijih država poput Armenije, Partskog Kraljevstva i kasnije Rimskog Carstva. No kako to obično biva, često beznačajne države imaju kojekakve megalomanske luđake na čelu, pa se to dogodilo i Komageni. No o tome kad dođemo do vrha. Na lokalitetu Arsameije nalazi se nekoliko očuvanih stela koje prikazuju vladare i bogove, kao i dva podzemna hrama, od kojih je ulaz u prvi zatvoren (Ramo kaže da je to bila smočnica u kojoj su ovi iz utvrde na vrhu brda čuvali hranu, Lonely Planet kaže da je bio podzemni hram Mitre, komu vjerovati? S obzirom na dosadašnja iskustva, Rami. Doduše, ima arheologa koji tvrde da je to podzemna grobnica kralja Mitridata I.), a u drugi se spuštaju stepenice kojima nema kraja, tj. isti se ne vidi. Spuštam se nekih desetak stepenica, ali onda ne znam što bih, pa se vraćam nazad. Ramo za ovaj drugi ulaz tvrdi da je to bio tajni ulaz (ili izlaz) u dvorac. Arheolozi nemaju odgovora. Iznad ulaza u taj tunel nalazi se stela na kojoj se Mitridat I. rukuje s golim Heraklom. Budući da se istomu vidi ud, Kineskinje se kikoću, a potom se naslikavaju pored stele. U jednom času kćer kao da viče Heraklu „Give me son.“, a Ramo i ja se zgledamo i zaključimo da je ona teorija koju je on prije postavio plauzibilna. Pitam ga još nešto o tom podzemnom prolazu, znade li koliko dugo ide unutra, on kaže da misli da ide 1008 metara (a ide 158 – jedino ako nije pobrkao „hundred“ i „thousand“, što i ne mora biti čudno ako se sjetimo one cure s recepcije). Taman u tom času iz tunela, posve neočekivano izlazi nekih dvoje Nizozemaca, koji tvrde da su išli do njegovog kraja (čudno, nisam im čuo glasove dok sam se spuštao unutra). Kažu da su na dnu stepenice vrlo skliske, da je mračno i poprilično jezivo, a na kraju je tunel urušen.
Nakon još malo kineskog naslikavanja, krećemo i mi prema parkingu gdje smo ostavili auto. Tu je jedna od nekoliko prodavaonica suvenira, gdje se uglavnom prodaju likovi glava s Nemruta, iako ima i jedna stvar koja mi se čini fora – crna šalica na kojoj se, kada se u nju uliju vruća voda, iznenada počnu pojavljivati slike Nemruta, kao na nekoj termosenzibilnoj prevlaci. Da ne putujem s ruksakom, čak bih i investirao u jednu takvu, ni ne košta puno – 10 lira, kao ona moja čaša soka od nara u Istanbulu.
Sad krećemo na završni dio. Cesta do vrha još nije posve izgrađena, idemo nekim zaobilaznim putem, malo sam i zadrijemao od čitavog drmusanja… Budi me zaustavljanje, jer su Kineskinje vidjele nekakvu magnoliju u cvatu koja ih je oduševila, pa se moraju slikati pored nje. Doista, oduševljava što raste u zavjetrini na gotovo kamenoj pustopoljini. Ovdje već poprilično puše, a zapusi snijega visoki su i do tri metra. No to je stari tvrdi snijeg, vidi se da ovdje nije sniježilo sigurno u zadnjih desetak dana. Napokon dolazimo do kraja ceste, gdje je parkiralište i nekakav restorančić, a odatle vodi uređena šetnica sa stepenicama prema samom vrhu. Vrh je trenutno u magli. Ja sam danas ponio i majicu s dugim rukavima, za svaki slučaj, no odlučujem se samo obući jaknu preko svoje uobičajene ljetne pamučne majice. To je testiranje vjetronepropusnosti jakne u ekstremnim uvjetima. U Istanbulu je izdržala, ali tamo sam bio toplije odjeven. Kineskinje se zabundavaju, uzimaju debele zimske jakne, štitnike za lice, rukavice…kao da idu na Himalaju. Ramo ostaje kod auta, kaže Kineskinjama da slijede mene, ja sam već bio na vrhu (doduše, došao s druge strane), ali znam se snaći. Krećemo uzbrdo u isto vrijeme, ali one odmah zastaju radi fotografiranja. Meni se ne da čekati, pa produžujem. Šetnica ne ide do kraja, nego se zadnji dio uspona mora pentrati po pravoj planinarskoj stazi, s dosta trusnim kamenjem. Udari vjetra su siloviti, čak me na mahove sprečavaju da se penjem. No jakna odlično polaže ispit – dapače, čak se i znojim u njoj. A nabavio sam ju na rasprodaji za samo 550 kn. Sjajna investicija.
Ono što se nalazi na Nemrutu djelo je megalomanije Antioha I. Theosa Komagenskog, koji je u svojoj višekonfesionalnoj državi odlučio uspostaviti sinkretistički kult koji bi uključio grčko-rimske i perzijske bogove, ali je usput u panteon ubacio i sebe i svoje pretke (zato ovaj epitet „theos“). Za svetište kulta odabrao je 2134 metra visok vrh planine Nemrut, na kojem je pristupio opsežnim radovima. Prvo je praktički dao ukloniti čitav vrh planine, te umjesto toga sagraditi umjetan tumul ispod kojeg se vjeruje da je pokopan (arheolozi se ne usuđuju dirati tumul, jer se boje da bi moglo doći do njegovog potpunog kolapsa). S triju strana tuluma napravljene su ceremonijalne terase, od kojih su dvije dovršene, a treća je trebala biti neka vrsta ulaza. Istočna je terasa bila za plebs, a zapadna za uglednike, pa su tako kipovi bogova na istočnoj terasi mnogo viši, dok su na zapadnoj praktički u razini posjetitelja, sugerirajući da su ti uglednici zapravo jednaki bogovima. Detaljno sam o Nemrutu pisao na Psihoputologiji na putopisu po Zakavkazju. Tadašnji prizori Nemruta koje sam imao u glavi, strahovita vrućina i sunčeva pripeka – posve neusporedivo s današnjim vremenom. Uspinjem se do puteljka koji spaja dvije terase i prvo krećem na zapadnu. Ovdje je snijeg visok sigurno metar, nadam se samo da je dovoljno čvrst da ne propadnem. Nestvarno izgleda što iz snijega proviruju samo kape na glavama bogova i Antioha (čiji su kipovi naravno među bogovima). Druge stvari, kao što su stele, posve su pod snijegom. Ovuda se mota još neki tip, koliko vidim, tu je još neka školska ekskurzija, rekao bih viši razredi osnovne škole, valjda je on jedan od odgovornih za njih.
Odlazim na istočnu terasu. Iako je s te strane pristup Nemrutu zatvoren, zbog snijega na cesti, na istočnoj strani zapravo ima manje snijega, te se vide sve skulpture. Ono što je novo u odnosu na prije 5 godina, sve su ograđene, napravljen je i novi drveni mostić po kojem se hoda, a tu su i neki improvizirani stolići. Ne znam što se događa, je li to samo zimska zaštita, ili su stvarno posjetitelji oštećivali spomenike. Sjedim neko vrijeme sâm u tišini, slušajući fijukanje vjetra, čekajući hoće li se Kineskinje konačno pojaviti. Nakon desetak minuta krećem nazad nizbrdo, no Kineskinje ne vidim nigdje. Propuštam školarce, a zatim lagano krećem prema dolje, pitajući se jesu li Kineskinje odustale. Nisu, Ramo je sâm u autu. Sjedam pored njega u toplo, kažem mu da sam negdje izgubio ove dvije i da se nadam da su možda bile na zapadnoj terasi dok sam išao prema dolje. Čekamo. Nakon nekih pola sata-40 minuta, meni pada na pamet da one možda misle da sam i ja gore i da čekaju da se pojavim kako bismo svi krenuli nzbrdo. Ramo na telefon naziva svog prijatelja koji je na vrhu planine, tamo naime čuva skulpture (zamislite posla, šetkati se po takvom vjetru kroz zapuhe snijega i paziti da slučajno nema luđaka koji bi takav kijamet iskoristili za atak na kulturnu baštinu) i pita ga je li možda vidio dvije Kineskinje. Kako ne, gore su i ne prestaju slikati. S tim će se prijateljem Ramo čuti još nekoliko puta, ovaj će u međuvremenu prokomentirati kako je njemu koji gore radi teško izdržati u takvim uvjetima, a kamoli ovima dvjema. Da skratim, pojavile su se nakon skoro dva sata, promrzle, ali oduševljene, vjerojatno s nekoliko stotina slika Nemruta. Pred kraj su čak imale sreće s vremenom – čak su i oblaci odustali od Nemruta, pa je sunce obasjalo vrh.
Uslijedila je vožnja od opet neka tri sata do Malatye, drugom cestom, koja se spaja s cestom kojom smo mi išli prije 5 godina (i koja je danas puno uređenija nego onda, mi smo se vozili nekih 3 sata od Malatye do Nemruta, ali sa sjeverne strane). U Malatyu smo se vratili oko 8 navečer. Inače, ulazak u grad s istoka doista izgleda svjetski, imate osjećaj da ulazite u lijepo uređen velegrad – brza cesta s nad- i podvožnjacima, po kojoj vozi novootvorena linija malatijskog brzog trolejbusa, koji spaja kampus s centrom grada (Malatya ima jedno od najvećih sveučilišta u Turskoj, naravno nosi ime Turguta Özala), zeleni pojas na sredini, osvjetljenje, moderne zgrade…sve to u samo 5 godina. Iako se kriza sve više osjeća i u Turskoj, a slojevi stanovništva su sve siromašniji, ovo površinsko lickanje gradova stvarno ostavlja impresivan dojam, dojam zemlje koja strelovito napreduje. Ili barem neki u njoj napreduju.
Prilično umoran od puta ostavio sam nabrzinu stvari u hotelu, potom ubacio nešto u kljun u obližnjoj ćevabdžinici, a potom se latio sređivanja fotografija. Iznenadilo me kucanje na vratima i posve neočekivani room service u vidu tanjura s 4 šnite rolade, čašicom čaja i tanjurom s kriškama jabuke i naranče. Ne znam čime sam to zaslužio, vidio sam da je tip koji je to donio imao toga još, očito za druge sobe, ali u svakom mi je slučaju dobro došlo kao dopuna večeri.
Mogao bih ovu noć malo dulje odspavati, sljedeću sam opet u vlaku…

komentiraj (0) * ispiši * #

Ispod marelica

ponedjeljak , 20.04.2015.

Kao zemlja koja pretendira na razvoj turizma, Turska ozbiljno oskudijeva ljudima koji poznaju strane jezike – čak i engleski je problem za mnoge konobare i recepcionare. U Istanbulu još kako-tako, tamo je ipak protok turista dovoljan, no čim odmaknete u Anatoliju, a pogotovo kada dođete ovako istočno, tu su ljudi sa znanjem engleskoga u turizmu ekstremna rijetkost, a ako ga i znaju, govore ga vrlo loše i s vrlo lošim izgovorom. Danas sam se opet uvjerio u to, došavši u hotel u Malatyi. Iako je hotel oglašen na Booking.comu, što implicira da mogu očekivati i strane goste, na recepciji nitko ne zna nijedan jezik osim turskoga. Srećom (?) se tamo zatekao jedan tip koji „govori“ engleski, pa mi je dao neke najrudimentarnije informacije. Točnije, pričao je on još toga, ali to ni Bog Isus ne bi razumio. Spominjao je i neke vojnike NATO-a u Afganistanu, no nisam shvatio je li on bio dio okupacijskog tima ili netko drugi. Barem mi je rekao da mogu uzeti hotelski doručak, iako još nisam službeni gost.
Ukratko, prvo su mi rekli da će soba biti spremna u 3. Onda u 2. Onda mi je cura na recepciji rekla „twenty two, on iki“. Čisto da se razumijemo, „on iki“ je 12 – dakle ne zna ni brojeve na engleskome. Procijenio sam da mi se onda isplati malo prolunjati centrom Malatye i pokušati pronaći turistički ured ili barem gospodina Kemala, legendarnog turističkog organizatora, proćelavog tipa s fudbom i brkovima Miše Kovača, koji nam je prije 5 godina pomogao oko ture na Nemrut, a kasnije sam vidio u još nekoliko putopisa kako su se autori preko njega uspjeli dokopati Nemruta. On je svoj ured imao u jednoj čajdžinici u vrtu na glavnom trgu. No čini se da se u međuvremenu nešto u gradu preuređivalo, tako da sada sve izgleda malo drugačije, a tamo gdje je nekad bio park, sada je veliki trg sa statuom 0smeta 0nönüa, ispod kojega je istoimeni šoping-centar. Prošetao sam se malo uokolo, Malatya kakvu pamtim bila je prilično kaotična, danas je mnogo ugodnija. Ili se grad pripitomio (u što sumnjam), ili ja sada drugačije promatram turske gradove, a možda sam i bez ruksaka opušteniji (zapravo, to je svakako točno).
Kako nisam našao Kemala, javio sam se SMS-om gospodinu Ramazanu, koji je u Lonely Planetu naveden kao glavni za ture na Nemrut, a njegovo su mi ime dali i jutros u hotelu. Nije mi ništa odgovorio, no kad sam se vratio u hotel, tamo su me čekale novosti. On je zvao recepciju (ja sam mu rekao gdje sam smješten), a potom me cura s recepcije uspjela spojiti s njim. Ukratko, on mi je rekao kako se zbog snijega još ne mogu raditi uobičajene ture na Nemrut u kojima se prenoći u hotelu ispod samog vrha, tako da se vidi i zalazak i izlazak sunca, nego se rade kraće dnevne ture. Zapravo je moja prvotna ideja bila otići iz Malatye s turom na Nemrut, tamo prespavati, te se drugi dan pješice preko vrha spustiti do Kâhte, najbližeg grada na južnoj strani i otamo uloviti bus za Malatyu. Imao bih oko 8 sati vremena za stići od vrha do Kâhte, što nije toliko velika udaljenost, tim više jer je nizbrdo. Naravno, veliki bih ruksak ostavio u Malatyi, ne bih s njime klipsao po brdu. Ramazan mi je rekao da će on idući dan u 8 ujutro biti u hotelu, pa se tada možemo dogovoriti oko detalja, da on ima rješenje.
Za sobu međutim rješenja nema. Prošlo je 12, prošlo je već i 1. U hotelu je neki tip iz Indije, koji danas odlazi, a također ima problema sa sporazumijevanjem s osobljem. On odlazi u 2 i ide na aerodrom. Pokušava se dogovoriti s osobljem da mu naruče taksi. Spasonosno rješenje jest da ovi iz osoblja nazovu Ramazana (koji je trenutno negdje na turi) da prevede ovomu što mu oni žele reći. Čini se da je Ramazan jedina osoba u krugu od nekoliko desetaka kilometara koja zna engleski. Koliko sam shvatio iz onih par poluengleskih rečenica koje je tip na recepciji uspio sklepati, oni kažu Indijcu da može i ranije otići iz sobe, kako bi se ona počistila. On kaže da nema potrebe, ako može biti do 2 u sobi, bit će, to mu je praktičnije. Ono što meni u tom času pada na pamet jest – nije li Indijčeva soba zapravo ta koju ja trebam dobiti? Ja međutim neću istrčati s takvom tvrdnjom jer sam možda krivo shvatio – ali očekujem od recepcionara da, ako je moja pretpostavka istinita, kaže Indijcu „Ovaj čovjek čeka na vašu sobu, olakšajte mu“. On mu međutim ništa ne govori, pa ovaj odlazi natrag u sobu. Potom ja pitam kada konačno mogu u svoju sobu. Sada opet nazivaju Ramazana da meni objasni. Dakle, postoje dvije sobe koje odgovaraju mojoj narudžbi, ali u jednoj navodno nema jednog prozora, a druga se mora očistiti. Prema tome, sva je prilika da je u toj drugoj Indijac.
Napokon, negdje oko 2 Indijac silazi, ali sad nastaje još neka komplikacija s plaćanjem – kažu mu da mora platiti još „twenty four lira“ (14, naime), ali mu ne znaju objasniti zašto. Prije nego su opet iskoristili džoker zovi, izgleda da shvaćaju što su zeznuli i kažu Indijcu da nema problema – iako mu nisu objasnili ni zašto ga je moglo biti.
Sad napokon mogu obaviti check-in i dobiti ključ od sobe, te se konačno popeti na drugi kat. No onda još moram čekati u hodniku, jer čišćenje nije gotovo. Stvari mogu ostaviti, ali neka izvolim još malo pričekati. Kad me napokon pripuste u sobu, primjećujem da je sobarica u vratima zaboravila čitav svežanj svojih ključeva…
Tuširam se, i po prvi puta na putovanju perem rublje – doduše samo čarape, jer njih mogu oprati ručno, a već sam kritično s njihovom zalihom. Ostatak rublja pokušat ću oprati u Vanu ili kad uđem u Iran.
Potom odlazim u šetnju. Imao sam namjeru zaletjeti se busom do Battalgazija, stare Malatye, mjesta danas udaljenog kojih 11 kn od centra, navodno autobusi idu često, piše u Lonely Planetu… Nakon sat vremena čekanja sam odustao. Ili je lokacija odakle idu busevi krivo označena, ili je nedjeljom popodne vozni red prerijedak… Neka, s obzirom da onda otpada spavanje na Nemrutu, izgleda da ću čitav utorak biti još u Malatyi, pa mogu tada riješiti Bettelgazi i obližnji Aslantepe. Jedino najavljuju kišu za utorak…
Dao sam se umjesto toga u obilazak Malatye. Grad je to od kojih 500-tinjak tisuća stanovnika, najpoznatiji u svijetu po marelicama. Između 65 i 80% svjetske proizvodnje sušenih marelica dolazi iz Malatye. S obzirom da riječ „marelica“ dolazi od Prunus armeniaca (armenska šljiva), sasvim je jasno koji je narod nekoć obitavao u području od Malatye na istok. Turska riječ za marelicu je naravno kay1s1, od čega u srpskome kajsija. Korijeni Malatye su još u hetitskom naselju Melid, u čijem se korijenu krije indoeuropska riječ za med. Grad je sve do 19. st. bio smješten malo dalje, upravo kod današnjega Battalgazija, koji se sve donedavno zvao Eskimalatya – Stara Malatya. Na današnjem je mjestu utemeljen 1838. Naravno, kao i većina gradova u istočnoj Anatoliji, i Malatya je 1915. naglo izgubila dio stanovništva, a u gradu danas više ne postoji nijedna armenska crkva (postoje ruševine jedne, negdje u predgrađu). No jedan od poznatih Malatijaca bio je i Hrant Dink, istaknuti novinar armenskog porijekla, urednik dvojezičnog lista Agos, koji je bio poznat po kritikama turskog negiranja Armenskog genocida, uslijed čega je nekoliko puta završio u zatvoru zbog povrede famoznog članka 301. turskog ustava, koji govori o „vrijeđanju turskosti“. Na kraju ga je to stajalo i života, jer ga je 2007. ubio mladi ultradesničar. Kasnije je nastao veliki skandal kada su obavljene slike na kojima policajci na mjestu uviđaja čestitaju mladiću na podvigu koji je izveo, te poziraju s njim pored turske zastave. Srećom, suspendirani su.
Osim Dinka, još su dvije važne osobe turske povijesti porijeklom iz Malatye. 0smet 0nönü, prvi premijer Republike Turske i Atatürkov nasljednik na mjestu predsjednika, te Turgut Özal, također prvo premijer, pa onda predsjednik Turske tijekom osamdesetih i ranih devedesetih. Özal je inače zapamćen kao čovjek koji je ekonomski liberalizirao Tursku, bio vjeran američki saveznik tijekom Zaljevskog rata i ponovno zatvorio granicu s Armenijom zbog Armensko-azerbejdžanskog rata. No istovremeno je poveo inicijativu za priznavanje Armenskog genocida, budući da je smatrao da nedodirljivost tog pitanja previše kompromitira Tursku, a priznavanje onoga što se dogodilo prije 75 godina ionako ne bi previše utjecalo na Tursku danas. Turgut Özal iznenadno je preminuo dok je bio na dužnosti predsjednika, 17. travnja 1993. (oho, dakle evo mene oko 22-godišnjice njegove smrti u rodnom mu gradu!), a nakon toga su ti nerazumni glasovi o genocidu utihnuli. Özalova je udovica zatražila ekshumaciju tijela, budući da je sumnjala da joj je muž otrovan. To je i učinjeno, 2012., a nalazi su otkrili da je u tijelu bilo 10 puta više DDT-ja od normalne razine. Je li razlog bilo isticanje Armenskog genocida, inicijativa za političke pregovore s Kurdima ili pak Özalova nastojanja za čvršćim povezivanjem turkijskog svijeta, nije poznato. Stao je mnogima na žulj.
Šetnja Malatyom otkriva mi ugodan grad, koji ima neku zgodnu vibru, slično Eskişehiru, ali na drugi način. Ovo je bučnije (dijelom tomu još doprinose i kombiji s reklamama stranaka koji stalno kruže gradom uz trešteću glazbu – izbori su blizu, za samo dva i pol mjeseca), kaotičniji je promet (eskišehirski je centar gotovo pješačka zona), ali grad izgleda moderno i pozitivno. Na istočnom dijelu centra uređena je šetnica uz kanal, čime je nastala neka malo otmjenija avenija, s brojnim kafićima, restorančićima i noćnim klubovima. Nema tu nešto osobito puno atrakcija (tek nekoliko obnovljenih starih kuća, od kojih je u jednoj etnografski muzej), većina ih je u okolici grada (bilo neposrednoj, kao Battalgazi i Aslantepe, bilo daljoj, kao Nemrut), ali dovoljno je prošetati Malatyom, gledati ljude…stiče se dojam da je manje konzervativna od Kayserija. O tome sam govorio. Ovo su već gotovo pa kurdski krajevi (iako u Malatyi Kurda nema osobito mnogo, oni su dalje na jug i jugoistok), žene nisu toliko konzervativne.
Nakon večere (yourtlu kebap) vraćam se u hotel. Ubrzo mi zvoni telefon u sobi. Ramazan je u hotelu i pita me mogu li sići da se sada dogovorimo. Ukratko, kaže mi da tura koju on organizira zapravo i obilazi one atrakcije s južne strane Nemruta, koje me najviše i zanimaju. Kažem mu da sam pred 5 godina već bio u Malatyi i na Nemrutu i da mi iskreno nije čak toliko ni do samog vrha. On mi kaže da bi me se morao sjećati ako sam bio tu prije 5 godina, ali ja mu kažem da se nismo sreli, da smo putovanje dogovorili s Kemalom. On se onda ozari i kaže kako je Kemal njegov kolega s kojim je radio 8 godina u organizaciji tura – a onda je Kemal prije mjesec dana preminuo. Eh, što ti je život. Prolaziš ovako kroz neki grad svakih 5 godina, imaš jednu jedinu osobu koju poznaješ – i onda doznaš da je umrla. Razmišljam si gdje su svi drugi ljudi koje sam sreo na putovanjima, razmijenio pokoju riječ…jesu li živi, zdravi, što rade, čime se bave… Putovanja su kolaž kratkih susreta. S tim da, za razliku od mjesta koja posjećujemo i na koja se uvijek možemo vratiti, za ljude ne možemo biti sigurni hoćemo li ih zateći tamo gdje smo ih ostavili, ili bilo gdje drugdje. Kemal je eto otišao na mezarje, kao i njegov sarajevski imenjak možda tek malo ranije…
Ukratko, Ramazan sad radi sâm. Kaže mi da sutra može organizirati turu, ima još jedan kineski bračni par, išli bismo obići južnu stranu Nemruta i tamošnje znamenitosti, krećemo oko 8, a povratak je kad nama bude odgovaralo. Ukupno tura košta 450 lira, znači po osobi 150 lira. Samo da ne odustanu, jer se onda ni meni ne isplati… Ujedno to znači još jednu noć više u Malatyi. Meni paše.
Vrijeme je dakle krenuti na Nemrut…

komentiraj (0) * ispiši * #

Marame

nedjelja , 19.04.2015.

Kad sam pred godinu i pol doletio iz Teherana u Istanbul i sjeo u metro koji me od aerodroma vozio prema gradu, ono što je bilo osvježavajuće bilo je svakako vidjeti nepokrivene žene. Kosa koja slobodno leprša, kratki rukavi, suknje…ali i muškarci u kratkim hlačama, općenito oslobođenje od strogih pravila hidžaba. Posebno je bilo zanimljivo gledati Iranke u avionu, koje su sve do jedne skinule svoje marame vjerojatno čim smo napustili iranski zračni prostor. I tu dolazimo do ironije – da se sutra ukine zakon o obaveznom hidžabu u Iranu (koji je brojem stanovnika otprilike jednak Turskoj), postotak žena koje bi ga nastavile nositi bio bi vjerojatno osjetno manji nego u liberalnoj i sekularnoj Turskoj. Ja osobno u Tursku zalazim od 2009., i primjećujem kako iz godine u godinu raste broj pokrivenih žena. Isprva su hidžab nosile prvenstveno starije žene, a mlađima je to eventualno bio zgodan modni dodatak (sjećam se kako sam 2009. vidio u Istanbulu jednu mladu curu, kosa pokrivena, ali odjeća pripijena i sve se ocrtava). No kako vrijeme odmiče, a posebno sada, kada sam dulje u kontinuitetu izložen boravku u turskoj kulturi, opažam sve veći broj mlađih djevojaka kako nose propisani, krotki hidžab. Nije to više lepršava marama ispod koje proviruje pokoji zločesti čuperak, već marama s podmaramom, duge majice koje prekrivaju stražnjicu, hlače koje ne smiju pokazati ni gležanj (ispod su ionako sokne)… Viđam i srednjoškolke tako odjevene, i nisam siguran što da mislim o tome. Svakako, to je njihov izbor, možda čak i zaštita od dobacivanja turskih mačo-tipova, ali opet izgleda pomalo tužno da se nešto što je prije 90 godina proglašeno anakronizmom danas vraća na velika vrata. Istina, moguće je uočiti određene uzorke – na određenim lokacijama, kao što je npr. bazar, bit će puno više pokrivenih žena, a to je slučaj i u konzervativnim gradovima poput Kayserija (vidjet ću kako će biti kako budem išao dalje na istok, jer sad ulazim u kurdsko područje, a kod njih žene imaju mnogo ravnopravniji položaj), a i ono što još uvijek daje nadu jesu slučajevi kada vidim skupinu prijateljica u kojoj su neke pokrivene, a neke ne. To ukazuje na poštovanje osobnog izbora drugih, bez nametanja. Samo se nadam da u nekom trenutku takva prijateljstva neće puknuti upravo zbog toga kao mogućeg razloga.
Neke su Turkinje prilikom nošenja marame i jako praktične – vidio sam jednom tako jednu koja je uglavila mobitel između marame i uha i tako dobila svojevrsni hands free. Isto tako, pomalo me sram to priznati, ali opazio sam da me činjenica da je neka žena pokrivena katkada natjera na drugačije ponašanje prema njoj, ali ne pristojnije, naprotiv. Recimo, ako hodajući ulicom slučajno oduzmem prednost pokrivenoj ženi, bit će mi manje neugodno, budući da moja podsvijest reagira s „ona je ionako odabrala pokornost“. Grozno sam se osjetio kad sam osvijestio tu reakciju, ali istina je da to može biti jedna od poruka koje takva osoba odašilje, barem za nekoga izvan te kulture. Zanimljivo, tu reakciju nisam imao u Iranu, upravo zato što je tamo hidžab zakonski propisan i nije stvar osobnog izbora.
Drugi dan u Kayseriju iskoristio sam za obilazak atrakcija koje grad nudi, iako su one locirane prilično blizu, tako da mi je trebalo relativno malo vremena da ih sve obiđem, a kako je sunce pošteno upeklo, to je zapravo bilo i dobro. Već sam spomenuo većinu tih atrakcija, bizantsku tvrđavu, armensku crkvu, medicinsku medresu i nekoliko džamija, od kojih su najzanimljivije one iz seldžučkog razdoblja, budući da su stilom mnogo neuglednije od kasnijih osmanskih, a minareti (ako ih imaju) su im često debeli i masivni. Postoji i muzej posvećen Seldžucima, smješten upravo u negdašnjoj medicinskoj medresi, ali shvatio sam da je većina objašnjenja na turskome, pa sam ga odlučio preskočiti. Seldžuci su inače bili prva turska dinastija, koja je tamo negdje od 11. st. zavladala Anatolijom i većim dijelom Bliskog istoka, a kultura im je bila miješano tursko-perzijska. Oko 14. st. polako ih potiskuju Osmanlije, pa njihovi glavni gradovi Konya i 0znik padaju u drugi plan u korist Burse i kasnije Istanbula.
Ono što sam uspio probati jest čuvena kajserska past1rma. Za ručak sam ponovno uzeo tanjur mant1ja i pide s past1rmom. Čim sam zagrizao prvi komad, shvatio sam da to nije bila najpametnija odluka. Past1rma je naime užasno slana, daleko slanija od npr. pršuta ili pancete. Meso kao meso nije loše, iako ima specifičnu aromu i miris, ali zbog slanoće bi past1rmu trebalo mnogo štedljivije koristiti. Obično Turci i jedu samo par šnitica za doručak, no ovdje je toga bilo previše. Svejedno, uspio sam ju u potpunosti savladati, i čak nisam ni previše ožednio. Za desert sam uzeo već spomenuti tavuk göşu, puding od pilećih prsa. S obzirom da je bio preliven karamelom, ukupan je okus bio poput rožate, pileća se prsa nisu ni osjetila, osim možda u obliku sitnih vlakanaca koja bi mi tu i tamo zapela između zuba.
Kako mi vlak za Malatyu polazi u pola 2 ujutro, ostatak popodneva ubio sam šetkajući se ulicama Kayserija, promatrajući gradski život, sjedeći malo u velikom parku u centru, sve dok se oko 6 nisam vratio u hotel i prionuo na sređivanje fotografija i pisanje ovog posta. Ima tako gradova u kojima vam nikad nije dosta vremena, a ima i gradova za koje vam je dovoljno pola dana, a onda ostatak vremena promatrate lokalni život. Koji u Kayseriju nije nešto osobito zanimljiv, budući da je riječ o velikom, ali i poprilično konzervativnom gradu. Vrijedilo ga je doći vidjeti, smatram da ga se nepravedno preskače u korist Kapadokije, ali isto tako mislim da ne treba forsirati ostanak u njemu dulje od potrebnog.
Prije šest godina noćnim sam vlakom došao u Kayseri, sada ću ga napustiti dalje prema istoku. Inače, to iskustvo otprije šest godina bilo je također nadrealno na svoj način, jer smo na kraju proveli ostatak noći na kolodvoru, čekajući da ujutro krenu busevi za Kapadokiju, a u sjećanju mi je ostalo da su vlakovi poprilično kasnili. Koliko sam prethodne noći čuo (hotel mi je relativno blizu kolodvora), oko 20 do 2, taman po voznom redu kroz Kayseri je prošao neki vlak, nadajmo se upravo onaj koji meni treba, te se ufam da će tako biti i noćas.
Na kolodvoru uobičajena galerija likova, nekoliko staraca koji već uvelike hrču, pomalo i pijani, nekoliko studenata s velikim torbama, koji iz nekog razloga preferiraju vlak nad autobusom… Jedina neobična pojava je jedna mlađa žena, tamnoputa ali izblajhana, koja se ponaša poprilično čudno. Prvo je razgovarala s nekim ljudima u čekaonici, i to se činilo normalno (uzmite u obzir da nemam pojma što im je govorila, ali razgovor mi je izgledao smisleno). Onda je počela razgovarati sama sa sobom. Pa je izvadila slušalice i uštekala ih u nešto – prvo sam mislio da je mobitel i da priča na hands free, ali onda je ispalo da je to mp3 player, pa je počela i pjevušiti to što sluša. Onda se opet upustila u sasvim normalan razgovor s ljudima do sebe. Kada je negdje oko 20 do 1 stigao Dou Ekspresi, vlak za Erzurum i Kars koji je pokupio većinu ljudi u čekaonici, i ona je izišla na peron s ostalima. Ubrzo se vratila, vukući za sobom prtljagu, potom je mrmljajući nešto iz iste te prtljage izvukla drugu odjeću i otišla se presvući. Sada je legla na klupu i zaspala. Ne znam što izvodi, i živo me zanima ide li na moj vlak. Glede njega, zasada nema obavijesti da kasni, dakle ako je sve u redu, trebao bih oko pola 10 ujutro stići u Malatyu – svjetsku prijestolnicu marelica i vrata Kurdistana. U sobu ne mogu prije 1 sat, zato se nadam da ću uspjeti pošteno odspavati u vlaku…
Naposljetku, evo i mog vlaka, točno na vrijeme. Ova ostaje spavati na klupi, ja se smještam u poprilično prazan vagon, imam dva sjedala taman za sebe, mogu čak i leći (doduše, u fetalnom položaju), te odspavati nekih 5-6 sati. Budim se iza Sivasa, već je svanulo, no ponovno u sinusoidi idućih 2 sata uranjam u san i izranjam iz njega. Vidim da se krajolik uvelike promijenio, vozimo se kroz klance i stijene uvelike nagrižene erozijom, sve dok se potom krajolik ponovno ne upitomi, pretvori ponovno u zelena polja u kojima sve više počnu prevladavati voćnjaci marelica, što je znak da je Malatya blizu. Pruga ovdje radi zaokret, prvo ide od Kayserija prema sjeveroistoku, pa se zatim od Sivasa spušta naglo na jugoistok, i zato takva promjena krajolika. Na istok od Malatye ponovno će krajolik postati ovakav, ovo su zadnji trzaji srednjeanatolske stepe, prije nego što ju u potpunosti potisnu brda Torosa, Ararata, Zagrosa…
Malatya izgleda ugodnije nego je se sjećam otprije 5 godina, hotel nalazim lako, ali za useljavanje u sobu morat ću pričekati do 3, ili barem do 2, dok oni to ne počiste…

komentiraj (0) * ispiši * #

Autobusi

subota , 18.04.2015.

Postoje te neke nevidljive kulturološke linije koje presijecaju zemljopisnu kartu, dijeleći kulturološki pojedine zemlje: preferencija za pivo – preferencija za vino, puni radni dan – siesta u popodnevnim satima, ispijanje kave – ispijanje čaja, i tomu slično. Tako bih rekao da postoji i linija koja odvaja zemlje u kojima je preferirani način puta željeznica i one u kojima je to autobus (zanemarit ćemo one u kojima se obično, zbog veličine i dobrog standarda, preferira avion). Željeznicu tako preferira većina europskih zemalja, osim Balkana i onih zemalja koji željeznicu nemaju (Island, Cipar, Malta), Indija, Japan, Kina i možda još pokoja, a autobuse gotovo sve ostale. Uspoređujući Hrvatsku i Mađarsku, kao dvije države u kojima sam najviše boravio, primijetio sam da u Mađarskoj često uopće ne znam ni postoji li autobusna linija između dvaju velikih gradova, jer mi je toliko prirodno ići željeznicom, za koju znam da je točna i ostvaruje povoljne veze za presjedanja – dok u Hrvatskoj željeznicom nekamo idu samo mazohisti i railfanovi, a i ovi potonji sve manje. U ostalim državama bivše Jugoslavije to je još rjeđe.
Turska u tom pogledu nije iznimka. Ima ona željeznice, ali njezina je mreža prilično rudimentarna i zapravo podosta baštini mrežu nekadašnjih stranih investitora, u prvom redu Carigradsko-bagdadske željeznice. Povrh svega, vlakovi su do prije nekoliko godina bili izuzetno spori – između Istanbula i Ankare putovalo se i preko 10 sati, a vlak do istoka Turske, do Erzuruma ili Karsa, vozi još i danas dan i pol. Umjesto toga, Turska je investirala u razvoj cesta, stvorivši mrežu dobrih prometnica (ne nužno autocesta) koje povezuju istok i zapad te izdužene zemlje, nastavljajući se dublje u Bliski istok, prvenstveno prema Iranu. No za razliku od ostatka zemalja jugoistoka Europe, u kojima autobusi, premda preferirano prijevozno sredstvo, nisu uglavnom nimalo luksuzniji od vlakova, Turci su shvatili, pogotovo u intenzivnoj međusobnoj konkurenciji, da je nužno investirati u stvaranje kvalitetnih autobusa, kako putniku ne bi bilo neugodno sjediti i po dvadesetak sati na liniji od Istanbula do Vana, npr. I tako su turski autobusi počeli ličiti na luksuzne putujuće salone, s kožnim sjedalima, stjuardom koji vam donosi vodu, čaj ili grickalice, naravno i klimom… Čistoća autobusa je besprijekorna, na gotovo svakom odmorištu (zakonski svaka dva sata vožnje mora biti jedan odmor) autobusi se peru izvana, stjuard prolazi periodično po autobusu i skuplja smeće…kultura putovanja autobusom je na zavidnoj razini. Doduše, posljednjih se godina počelo uvelike investirati u željeznice (Marmaray, mreža brzih pruga kojima su zasada povezani Istanbul, Ankara i Konya, a gradi se već i prema Izmiru), a pojavilo se i nekoliko low cost aviokompanija baš iz Turske (Pegasus, AnadoluJet), tako da se u pogledu prometa Turska sve brže integrira.
Ja sam jučer po prvi puta na ovom putovanju putovao turskim autobusima (od Sofije do Istanbula vozila me bugarska kompanija Matpu), i to Metro Turizmom, najcjenjenijom i najluksuznijom turskom autobusnom kompanijom. Koliko vidim, još su poboljšali autobuse, sada u svakom redu imate samo tri sjedala (dva s jedne strane prolaza i samo jedno s druge strane), uz svojevrsni in-drive entertainment, a stjuardi sada imaju i mala kolica kojima prolaze po busu. Jedino još uvijek ostaje problem mjesta za noge, tu ih Iranci šišaju, budući da su oni izbacili nekoliko redova sjedala i dobili još luksuznije autobuse. Cijena za 4,5-satnu vožnju od Ankare do Kayserija bila je prilično niskih 25 lira (oko 65 kn). Jedva sam dočekao da se pokupim iz one grozote od sobe, a kad sam sišao na recepciju tamo nije bilo nikoga, tako da je to presudilo u mojoj dvojbi da li da ih uopće obavijestim za one stvari u ormaru. Ništa, dat ću si oduška u recenziji… Na kolodvor sam stigao brzo i bez problema, odmah našao autobus, koji je krenuo točno po voznom redu, iako je po dolasku u Kayseri malo kasnio. Autobus naravno ima i internetsku vezu, iako ona zna posve iznenadno puknuti, vjerojatno ovisi o općoj pokrivenosti tog područja internetskim signalom. Krajolik se postupno mijenja, od zelene visoravni uokolo Ankare (iako i tamo ima brežuljaka) postaje sve krševitiji, a po boji stijena, čini se da ima sve više onih vulkanskog porijekla. Čak je i ankarska citadela podignuta na jednoj takvoj gomili okamenjene lave. Dosad sam Anatolijom putovao uglavnom ljeti, kada je pejzaž spržen, tako da me iznenadila količina zelenila. U jednom času sam malo zadrijemao, a kad sam se probudio vozili smo se kroz brežuljkaste livade koje su me neobično podsjećale na onu Teletubbie podlogu za desktop u Windows XP-u. Nažalost, dok sam izvadio fotoaparat kut se promijenio i slika više nije imala efekta.
Središnja Anatolija mnogo je razigranijeg reljefa. Iznad Kayserija se uzdiže Erciyes, s 3916 metara peti najviši vrh Turske, koji je čak i u ove dane propisno zasniježen (uostalom, što se čudim, pa pred 10 dana je u Bugarskoj još bio snijeg), za koji se kaže da se s njega, za vedrih dana, može vidjeti i Sredozemno i Crno more (doduše, to je tvrdio Strabon, a u ono vrijeme je zrak bio malo čišći nego danas). Erciyes je vulkan, a vjeruje se da mu je posljednja erupcija bila 253. pr. Kr., što znači da ga se ne može smatrati ugaslim. Naslage vulkanskog materijala koji je Erciyes izbacivao stoljećima, poslužile su nastanku neobičnih reljefnih formacija, tzv. eolskih stupova, u Kapadokiji, regiji koja se pruža nekih 70-ak km zapadnije od Kayserija. Upravo sam zahvaljujući Kapadokiji i ja 2009. bio u Kayseriju, ali samo na jedno jutro. Tada mi je Kayseri postao najistočnija točka do koje sam u životu dobro – sve dok iduće godine nisam otišao u Gruziju. Trenutno je to iranski Jazd – još manje od mjesec dana.
Ove godine odlučio sam izostaviti Kapadokiju, ipak je to prilično turistička regija, a mene više zanimaju manje posjećene destinacije (premda naravno neke turističke zamke neću moći izbjeći), pa sam se stoga odlučio bolje pozabaviti Kayserijem. Riječ je o vrlo starom gradu, još iz doba Hata, koji se tada zvao Mazaka, pa Eusebia, te onda naposljetku Caesarea, od čega je (što dokazuje kako se to ime klasično izgovaralo – Kajsareja, a ne Cezareja) nastalo i današnje ime. Grad je bogat spomenicima iz seldžučkog razdoblja, kada je bio drugi najvažniji grad sultanata (nakon Konye). U središtu se nalazi oko 1500 godina stara bizantska tvrđava, od koje su danas uglavnom ostali samo zidovi, dok se u prostoru unutar nje nalazi posve moderan gradski centar. Osim nje, tu je i nekoliko vrijednih seldžučkih džamija, kao i prva medicinska medresa u povijesti, nazvana po Gevher Nesibe, sestri seldžučkog vladara Kajkhusreva I., koja je umrla od tuberkuloze. Vrijedi istaknuti i armensku crkvu Surp Krikor Lusavorič (Sv. Grgura Prosvjetitelja), danas nažalost zapuštenu i zatvorenu. U Kayseriju je, u kršćanskoj obitelji, rođen i mimar Sinan, najpoznatiji osmanski arhitekt. Zanimljivo je da je u Kayseriju postojala snažna kršćanska zajednica kroz čitavu povijest kršćanstva, sve dok se prvo nije riješio problem Armenaca, a potom je uslijedila i „razmjena stanovništva“ s Grčkom (Kapadokijski Grci su bili poznata i kompaktna skupina, a jedan od njenih najpoznatijih pripadnika je redatelj Elia Kazan). Danas Kayseri spada u tzv. Anatolijske tigrove (skupina nekoliko gradova u unutrašnjosti Male Azije koji ostvaruju strelovit gospodarski rast, kao što su Konya, Denizli, Gaziantep, Bursa, Kocaeli i Kahramanmaraş, premda se ovamo ubrajaju i još neki manji gradovi), otprilike je veličine Zagreba, a svojedobno je aplicirao za mjesto u Guinessovoj knjizi rekorda po broju novopokrenutih proizvodnih djelatnosti u jednom danu: 139. Specifičan ekonomski pristup koji se odvija u Kayseriju, inače vjerski dosta konzervativnom gradu, neki sociolozi nazivaju „islamskim kalvinizmom“.
Razvitak grada prilično je uočljiv – kada smo mi bili u Kayseriju pred 6 godina, autobusni se kolodvor nalazio na rubu grada, praktički u poljima. Danas je područje oko njega već poprilično izgrađeno. Čak i jučer, dok sam se vozio do centra grada, morali smo raditi obilazak i potom gmizati u koloni budući da se upravo gradi nadvožnjak kojim se dio dotadašnjeg bulevara pretvara u brzu cestu fizički odvojenu od gradskog prometa. Inače, zanimljivo je da je gotovo sva nova stanogradnja u Turskoj neboderskog tipa, čak i na mjestima gdje se ti neboderi baš ne uklapaju, recimo na izoliranim vrhuncima brda. Ako se neki od vas sjećaju, to izgleda slično situaciji u igri Sim City, kada odjednom započne strelovit razvoj grada, pa se iz ničega počnu pojavljivati neboderi, okruženi niskim obiteljskim kućama i poljima. Tako izgledaju turski velegradovi – šume nebodera posvuda, čak i kad nagrđuju panoramu.
I u Kayseriju sam okušao sreću s Couchsurfingom. Tri zahtjeva + jedan kolektivni na lokalnim diskusijama – dvojica su mi rekli da već nekoga imaju, a treći mi je rekao da me ne može primiti jer „nemam referenci, a i mora učiti za ispite“. Kad sam mu rekao da je upravo njegov način razmišljanja razlog zašto nemam reference pokušao se ispričati, reći da me ipak može primiti…ali ja jednostavno nisam želio odsjesti kod nekoga za koga sam imao osjećaj da me odlučio ugostiti iz grižnje savjesti, a ne zato što bi me stvarno želio upoznati. Ne želim odsjedati kod ljudi koji pročitaju moj profil i sve što vide jest „gle, on nema referenci, neću ga primiti“. To je plitko. Također, iz njegovih se poruka vidjelo da poprilično ratuje s engleskim, tako da vjerujem da bi mi to još dodatno uzrokovalo komplikacije. Kako mi na općeniti zahtjev nitko nije odgovorio, odlučio sam se za liniju manjeg otpora i rezervirao hotelsku sobu. Srećom ne trošim onoliko koliko sam planirao, pa si to mogu priuštiti. Mislim da ću idući Couchsurfing tražiti tek u Iranu, tamo je to navodno dosta popularno.
Hotel u Kayseriju je pravo osvježenje nakon Ankare, čista i uredna soba, isto takva kupaonica (OK, tuš malo propušta vodu, ali to nije toliki problem), a u kupaonici me uz sapunčić dočekao i paketić s dva štapića za čišćenje ušiju. To doista nisam nikad doživio. Imam i uključen doručak – a sve košta 60 lira za jednu noć (ona u Ankari je koštala 50 lira po noći). Inače, jedan od najvećih gušteva kad putujem mi je osjećaj kada smrdljiv i znojan dođem konačno u sobu, raspakiram se, stanem pod tuš, simbolički sperem sa sebe put, te sam potom posve pročišćen i spreman na nova iskustva na novom odredištu. Kao svojevrsna mini-katarza.
Još prilično umoran od Ankare i puta, nisam previše žurio s izlaskom, tako da je već bilo prošlo 6 kada sam krenuo u grad – prvenstveno riješiti pitanje hrane. Ionako sam ovdje još cijeli jedan dan (vlak za Malatyu mi polazi u noći sa subote na nedjelju), pa ću tada slikati, a sada sam se želio u miru prošetati i kušati nešto od lokalnih specijaliteta. Kayseri je poznat po past1rmi, govedini sušenoj na zraku, koja se onda prešana prodaje (komadi toga izgledaju kao boksačke rukavice), kao i po mant1ma, malim valjušcima koji su inače uobičajeni za čitavu srednju Aziju. No za razliku od onih koje smo Anđelko i ja jeli u turkmenskom restoranu u Istanbulu, ovi su iznimno maleni, izgledaju više kao malo veći komadi tarane, i naravno nisu punjeni, nego se kuhaju u nekoj vrsti ragua i još poslužuju s jogurtom. Zapravo, možda bi bili najsličniji idrijskim žlikrofima (što i nije bogznakakva paralela, ako ne znate što su žlikrofi :D ).
Pronašao sam jedan restoran s kayseri mutfa1 (kajserskom kuhinjom), uzeo upravo mant1je (u Bosni postoje „mantije“, ali to je jelo druge vrste – ovo je bliže klepama, premda su i klepe slične ovim drugim, srednjeazijskim mant1ma, a ne kajserskim), uz juhu od leće i ajran – i shvatio da mi je to zapravo bio jedini pravi obrok u danu, izuzev jedne pogače na autobusnom kolodvoru u Ankari i nekoliko grickalica u autobusu. Ima to svoje prednosti, ta smanjena glad, pomaže mi uštedjeti lovu za bolji smještaj…
Otišao sam u sobu leći malo ranije nego noć ranije, kako bih se naspavao za landranje po gradu i noć u vlaku, no nakraju sam opet bio budan do iza 2.

komentiraj (0) * ispiši * #

Ankaranje

petak , 17.04.2015.

Ujutro sam se pokupio iz sobe na cijeli dan, otišavši obići sve što mi se učinilo zanimljivim (a toga zapravo i nije bilo puno), te nabaviti kartu za Kayseri. Budući da mi se nedaleko hotela nalaze ostaci rimskog kupališta, prvo sam otišao baciti oko na njih, i to kroz ogradu, budući da prema opisu nema puno za vidjeti, pa mi se nije dalo plaćati 5 lira. Potom sam obišao džamiju Hac1 Bayram, koju sam fotografirao već dan ranije. Džamiju je u 16. st. obnovio najčuveniji osmanski arhitekt mimar Sinan, a danas se provodi obnova čitave četvrti uokolo nje, čije rekonstruirane osmanske kuće podsjećaju na stari dio Ohrida. Nažalost, u džamiju nisam mogao ući jer je u tijeku bilo neko događanje. Uputio sam se potom prema svom idućem odredištu, usput zastavši na doručak, prilično mršav u usporedbi s dosadašnjima. Glavno odredište dana bio je Muzej anatolskih civilizacija, inače 1997. proglašen za najbolji muzej u Europi. Muzej je smješten u nekadašnjem bezistanu (danas bismo rekli „šoping centru“), a prikazuje arheološku povijest Turske od paleolitika sve do klasičnog antičkog razdoblja (no kako ima i zbirku novčića, nalazi idu praktički sve do 20. st.). Razmišljam kako je to ironično da Turci koriste naziv Anatolija, koji je kao prvo grčkog porijekla, i kao drugo, znači „istočna zemlja“, što znači da je zapravo riječ o grčkoj perspektivi.
Anatolija, iako nije kolijevka civilizacije, svakako bi se mogla nazvati njenim jaslicama (barem kada je riječ o ovoj europocentričnoj, judeokršćanskoj civilizaciji). U Anatoliji nalazimo tragove prvog naselja koje bi se moglo nazvati selom (Çatalhöyük nedaleko Konye), a na tim je područjima vjerojatno prvi puta udomaćena i pšenica. Muzej vrlo opsežno, s mnoštvom izložaka i popratnog materijala, raspreda priču o tom mimohodu naroda koji su protutnjali tim dijelom povijesne pozornice, još od paleo-, neo- i eneolitskih kultura, pa sve do prvih naroda kojima uopće znamo imena – Hata (koji su živjeli u središnjoj Anatoliji) i Hurijaca (koji su živjeli na istoku, oko jezera Van, i tamo osnovali moćnu državu Urartu). Hate su kasnije potisnuli indoeuropski Hetiti, narod koji je stvorio moćnu državu koja se tamo u 14. i 13. st. pr. Kr. borila s Egiptom za prevlast u ovom dijelu svijeta, što je kulminiralo bitkom kod Kadeša, u kojoj su se sukobili Ramzes II. i Muvatali II., a završila je neriješeno, tj. mirovnim sporazumom (vjerojatno prvim u povijesti), uslijed čega su obje strane to prikazivale kao svoju pobjedu. Hetiti su inače preuzeli ime od Hata, s kojima nisu dijelili jezične veze, zamijenivši tako svoje starije ime Nesi (jezik su nastavili zvati tim imenom). Početkom 12. st. pr. Kr. hetitska država polako odumire pod naletima famoznih Naroda s mora (koji su jedna od najvećih zagonetki arheologije, lingvistike i povijesti – naime, iako se zna da su srušili hetitsku državu, uvalili Egipat u probleme i općenito napravili ršum po Bliskom istoku, nitko nema pojma tko su oni uopće bili). Hetitski glavni grad bila je Hatuša, danas seoce Boazköy (Selo u klancu) sjeveroistočno od Ankare. Srećom, Hetiti su vrlo pomno vodili svakakve evidencije, a za razliku od većine starih jezika, čiji se dokumenti svode na kojekakve inventarske popise ili trgovačke zapise, Hetiti su ostavili i nešto pjesništva, osobne korespondencije i čak memoarske proze (autobiografija kralja Hatušilija). Hetitski je pisan klinopisom, koji je najstarije pismo na svijetu, izumljeno još od Sumerana, a zatim putem Asiraca preneseno u Malu Aziju. Klinopisom su se pisali i hetitskome srodni luvijski i palajski jezik, s time da se luvijski mogao pisati i hijeroglifima.
Nakon Hetita, značajniji faktor u središnjoj i zapadnoj Anatoliji činili su već spomenuti Frigijci, pridošli s Balkana. Prema jednoj teoriji, narod Troje u Ilijadi upravo su Frigijci, za koje se vjeruje da su proširili svoju vlast iz zapadne Anatolije (oko Eskişehira) sve do Dardanela.
Osim tih glavnih naroda, tu su već spomenuti Galaćani (odvjetak Kelta), te naravno Grci (o kojima se u muzeju šuti – ima spomena rimskih gradova, ali začudo ništa o grčkim gradovima u Maloj Aziji, poput Efeza, Mileta, Pergamona…). Ne spominju se ni Armenci, iako su oni pod Tigranom Velikim držali čitavu istočnu Anatoliju, a u srednjem je vijeku postojalo armensko kraljevstvo u Ciliciji, otprilike ondje gdje istočna obala Sredozemlja mijenja smjer, tj. gdje Levant prelazi u Anatoliju. Začudo, ne spominje se ni Kapadokija – vjerojatno opet zbog grčkog elementa.
Čitava središnja prostorija negdašnjeg bezistana pretvorena je u svojevrsni lapidarij, gdje se čuvaju veliki kameni reljefi ili statue (dio ih je izložen i u vrtu), a u podrumu se nalazi maleni dio posvećen klasičnoj antici, kao i konkretnim arheološkim istraživanjima na području Ankare (2009. došlo je do velikog arheološkog otkrića sjeverozapadno od grada, kada su pronađeni ostaci grada Juliopolisa, za kojim se dugo bezuspješno tragalo).
Nakon što sam obavio muzej, spuštam se ponovno do grada, upućujući se do K1z1laya, odakle namjeravam nastaviti prema Çankayi, elitnoj četvrti vila, u kojoj bi se trebao nalaziti i TV toranj Atakule, najviša građevina u Ankari. Ne čini se toliko daleko na karti…
Bio sam u krivu. Çankaya je još sigurno kojih 2 km hoda, i još uzbrdo. A pošteno je pripeklo, vjerujem da je temperatura preko 20 stupnjeva. Prolazim uz duge nizove ambasada: američka, njemačka, talijanska, bugarska, mađarska. Pa na drugoj strani poljska, češka i slovačka. Ispred slovačke ambasade mural posvećen Aleksandru Dubčeku. Interesantno, nisam znao da je svojedobno obnašao dužnost čehoslovačkog veleposlanika u Ankari. Kvart je lijep, ali ne mogu slikati, uza sve te ambasade i sigurnosne kamere ne želim si još navući probleme na vrat. Dolazim naposljetku do vrha uspona, tu su već zgrade turskih državnih institucija, mislim da je ovdje i predsjednička rezidencija…ali nigdje ne vidim Atakule (kasnije ću shvatiti da je bio nekih dva bloka zapadnije od moje pozicije). Odlučujem se drugim putem spustiti natrag u centar. Izgled ovih četvrti donekle mi mijenja sliku o Ankari, ali ipak je ona daleko iza Istanbula po svim kriterijima.
Inače, kako se stalno spotičem o Atatürka, a gledam s druge strane Erdoanovu tihu razgradnju njegovih tekovina, baš sam neku večer komentirao s Taryn je li moguće da turska kolektivna svijest frojdovski potiskuje sve negativnosti koje bi mogla osjećati prema Atatürku zbog njegovih reformi koje sigurno nikad nisu sjele konzervativnijim članovima turskoga društva, toliko potencirajući taj njegov kult ličnosti upravo zato što ga podsvjesno mrze i bili bi sretni da netko opozove te bogohulne reforme. I onda se pojavi Recep Tayyip koji čini upravo to – i dalje se kunući u atatürkovštinu pomalo taj očinski lik domovine pretvara u tigra od papira, ispunjavajući prazninu nastalu Atatürkovim reformama svojom ideologijom moderne dvadesetprvostoljetne Turske, ali koja cijeni i uvažava povijesnu tradiciju turskoga naroda. Narodu od Atatürka ostaju tek spomenici, lica na novčanicama i šuplje frazetine o gotovo svačemu što se smatra prikladnim. Za to vrijeme, Erdoan „dela“, nudi konkretna rješenja i poboljšanja. Doduše, reforme su mu tipično pro-tržišne, pa dolazi do nuspojava kao što je porast smrtnosti novorođenčadi, ali da je Turska danas globalna ekonomska velesila, to više nitko ne dvoji.
Kad sam već spomenuo Atatürkove izjave, on je doista imao ponešto za reći o svemu – o željeznicama, o predstavničkoj demokraciji, o lovu na leptire… No o jednoj temi čini se da nije rekao ništa. Svi njegovi govori, zapisi, da ne kažem svi njegovi hadisi, šute o nečemu što i nije baš toliko beznačajno. Izgleda, naime, da Atatürk nije rekao ništa o Armencima. Narod od oko 2 milijuna pripadnika, koji je činio važan dio istanbulske elite, u roku od nekoliko je godina posve nestao – ali čini se da je to mudromu Kemal-paši proletjelo ispod radara. Doduše, te nesretne 1915. godine, kada su Armenci slani u podužu šetnju do sirijskih pustinja, Atatürk je imao pune ruke posla braneći Galipolje, pa vjerojatno nije bio u toku (pada mi na pamet ona scena iz Ničije zemlje, gdje vojnik u rovu čita novine i komentira „Ja, sranja u Ruandi, jebote…“), ali baš da mu kasnije nisu ništa priopćili o tome, to je poprilično nevjerojatno. Čovjek koji se smatra ocem domovine morao bi znati kamo mu je isparilo nekih dva milijuna ljudi i barem nekako to adresirati.
Nakon što sam ponovno dotabanao do centra, odlučio sam nešto nabrzinu ubaciti u kljun (ovaj puta bila je to švarma, što nije ništa drugo nego döner kebap, ali se taj naziv koristi na području Levanta, isto kao što je u Grčkoj gyros), te potom skoknuti na Ankaray, ankarski laki metro, te otići do autobusnog terminala i nabaviti kartu do Kayserija za idući dan (tj. danas). Mogao bih i vlakom, ali to traje, a kako imam još dvije vožnje na Flexipassu, iskoristit ću to za istočnije destinacije. Kupovina karte obavljena promptno, prijevoznik Metro Türizm, najcjenjenija turska autobusna tvrtka, polazak u 11 sati, predvidljivo vrijeme dolaska oko pola 4 popodne. Po povratku u centar, odlučio sam se još malo zastati u parku Gençlik, prošli put kad sam boravio u Ankari bio je zatvoren. Nekoliko idiličnih fotki u suton, pa potom trk u hotel. Na recepciji okušavam sreću pitajući imaju li toaletnog papira. Za divno čudo imaju. Dobro će mi doći ta rola i u nastavku puta, sumnjam da ih inače prodaju na komade, a znamo da probava znade udariti u nezgodni čas…
I tako, odoh odraditi drugu noć u mom užasu od sobe. Srećom, nitko nije ulazio dok me nije bilo, dočekuje me poznati duhanski smrad… Ah, dome, slatki dome.
Za preostale atrakcije Ankare (citadela i Anitkab1r) – znate već, pisao sam na Psihoputologiji. :D

komentiraj (0) * ispiši * #

Rupčaga

četvrtak , 16.04.2015.

Za Ankaru nisam uopće ni odlučio pokušati preko CS-a, zato što sam svakako htio otići u Muzej anatolijskih civilizacija i još neka mjesta, a pretpostavio sam da bi to bilo pomalo nekorektno prema mom eventualnom domaćinu, da samo prespavam kod njega, a potom većinu dana imam vlastiti program. Dodatno mi je odluku pospješila situacija s Eskişehirom, tako da sam još u ponedjeljak rezervirao smještaj u Ankari. Nažalost, bila je to loša odluka. Naime, Ankara je skupa, prilično neuobičajeno za posve neatraktivan grad u koji čak ne možete ni doletjeti izravno iz mnogih gradova Europe, nego morate presjedati u Istanbulu. Ipak, kako je ovo glavni grad, ovamo dolaze diplomati i druge strane delegacije, pa to diže cijene smještaja. Hostela nema, postoje samo hoteli. Pronašao sam jedan u kojem je cijena noćenja bila 50 lira – i dalje prilično skupo, ali najjeftinije što se nudilo u Ankari. Pročitao sam recenzije i bio spreman na najgore. S priličnom sam se tugom oprostio od moje uredne sobe u eskišehirskom hostelu, budući da me sad očekuje više spavačkih nepoznanica – i nakon Ankare situacija je neizvjesna. Nakon sat i pol vožnje YHT-om, koji u ovom dijelu, za razliku od onoga između Istanbula i Eskişehira, vozi skroz po visoravni, iskrcao sam se na ankarskom kolodvoru i odmah upao u gužvu. Naime, u parku Gençlik (Mladost) ispred kolodvora i s druge strane održavao se nekakav skup AKP-a (Stranke pravde i razvitka – Erdoanove stranke, ukratko). Sve je bilo okićeno AKP-ovim zastavicama, gomila ljudi se tiskala uokolo, s malim turskim zastavicama u ruci ili u obliku kopče na reveru… Sebi u bradu promrmljao sam parafrazu poznate rečenice Vlade Gotovca: „Pogledajte kako fašizam radosno izgleda!“ i nastavio si krčiti put kroz gungulu.
Moj je hotel smješten u četvrti Ulus (Narod), nedaleko istoimenog trga (na kojem je, naravno, Atatürkov spomenik). Riječ je o četvrti koja danas ima pomalo dubioznu reputaciju, s dosta prostitucije i slično, no meni je danju izgledala sasvim obično. Adresu nalazim lako, ulazim u hotel, spreman na to da osoblje ne govori engleski (to je pisalo u recenzijama). Srećom, izgleda da su se unaprijedili, budući da tip na recepciji govori relativno razumljiv engleski za ono što meni treba. Ima moj račun već isprintan, čak mi i umanjuje cijenu za 15% pologa na Hostelworldu, s tim obično zna biti problema. Već se na recepciji vidi da je hotel star i dotrajao, iako to izgleda pomalo šarmantno, kao dostojanstveno starenje. Recepcionar mi kaže da je moja soba 307, na trećem katu (ispostavit će se i zadnjem). Čekam da mi da ključ, no on kaže da je ključ u vratima sobe. U pamet mi dolazi slična situacija iz jednog hotela u Vlori, gdje su slobodne sobe otvorene, pa je moguće ušetati u svaku od njih. Penjem se na treći kat, sobica izgleda ugodno, ima i televizor, čak ni kupaonica nije preprljava, iako je vodokotlić star, a izgleda da je i sapunčić koji je koristio prethodni gost ostao na lavabou… Odlazim na WC, obavljam svoje (malu nuždu, srećom) – i shvaćam da u kotliću nema vode. Otvaram ventil, bezuspješno, ništa se ne događa. Srećom, ovo je islamska zemlja, pa u školjci postoji i mala pumpica za ispiranje nakon velike nužde, tako da nju koristim da isplahnem školjku. Ali to je improvizacija s kojom neću baš moći svaki put. Odlazim na recepciju prijaviti problem. Ali prije toga odlazim u susjednu sobu, provjeriti je li možda kvar univerzalan. Tamošnji je zahod mnogo prljaviji, ali vode ima. Spuštam se na recepciju, tip mi kaže da odem u tu drugu sobu. Dok se vraćam po stvari, za mnom dolazi još jedan tip od osoblja hotela, kako bi provjerio je li doista posrijedi kvar. Nažalost, jest. Očito je da sada neće zvati vodoinstalatera (pitanje je hoće li uopće), pa će problem riješiti mojim preseljenjem.
Druga soba ima dva kreveta (ona prva je imala tri) i oblik pravokutnog trapeza, s kupaonicom smještenom unutar pravog kuta, prozorima na stranicama koje tvore tupi kut i krevetima uz te stranice. Jedan je krevet nasuprot kupaoničkih vrata i taj je pomalo prljav. Uzimam stoga drugi krevet, a potom malo bolje zagledam kupaonicu. Da, vode u vodokotliću ima, i to je otprilike sve što u njoj štima. Zahod ima u sebi žućkasti trag koji ostaje kada voda dugo i neprekidno curi po jednom mjestu (a doista curi), daska se jednostavno ne smije spustiti, jer je posve rasklimana, WC papira nema, tuš je talijanskog tipa (nema tuš kabine, već je čitava kupaonica tuš kabina) – i nema tople vode. Usto su pločice poprilično dotrajale, s nekakvim šarastim uzorkom od kojeg izgledaju još prljavije nego što jesu. Čitava soba smrdi po duhanskom dimu, koji se izgleda uvukao u tepih, možda i u posteljinu ako nije oprana. Otvaram ormar i tu me dočekuje iznenađenje – netko je ostavio sportske hlačice i majicu na gornjoj polici. Kao da sam otvorio ormarić u svlačionici sportske dvorane. Pored toga je i nekakva kuverta s nekoliko papira, i nekakva kutijica, koja izgleda kao da se u njoj drži krema, ali kad ju otvorim, unutra je nešto što liči na slušalice za vokmen ili mobitel. Razmišljam da li da se opet odem žaliti na recepciju, no koliko vidim, druge sobe na ovom katu su zauzete, ili ih osoblje koristi za neke svoje potrebe, jer viđam unutra neke odložene stvari, a ne znam je li situacija na donjim katovima bolja – uostalom, možda su te sobe skuplje. Odlučujem se stoga praviti blesav i ostaviti to u ormaru. Jedino se nadam da hotel nije usput odredište i za ljude koji koriste usluge prostitutki, a da ovo nisu zaboravljene stvari nekog od njih…
Eto, to je mjesto gdje bih trebao provesti iduće dvije noći. Krasno. Barem ću maksimalno iskoristiti svoje vrijeme u gradu, nemam baš neku volju previše boraviti ovdje. A i lagano počinje aklimatizacija na kojekakva konačišta po kojima ću odsjedati kad dođem u manje bogate krajeve…
Odlazim u šetnju gradom. Ankara je Atatürkovo čedo. OK, naravno da grad Ankara postoji od mnogo ranijeg doba, no upravo je Kemal-paša odlučio preseliti glavni grad nove republike u ovaj tada beznačajan gradić od kojih 20 000 stanovnika, kako bi potaknuo stvaranje nove Turske, oslobođene naslijeđa Osmanskog Carstva. Ankara je odabrana i zbog svoga relativno centralnog položaja unutar Turske (iako je ipak bliža zapadnom dijelu), premda je ulogu igrala i činjenica da je u Ratu za nezavisnost Ankara bila središte Atatürkovih snaga. Danas je drugi najveći grad Turske, s oko 5 milijuna stanovnika, iako je isprva bila planirana za maksimalno pola milijuna. Grad presijeca željeznička pruga (slično Zagrebu), a ima nekoliko manjih centara oko kojih se koncentrira život – jedan od njih je Ulus, gdje sam ja trenutno, najstariji dio grada s citadelom, zatim je tu K1z1lay (Crveni polumjesec), moderni downtown s mnoštvom restorana i pješačkom zonom, dio oko An1tkabira (Atatürkovog mauzoleja, koji smo posjetili 2009. – pisao sam o tome na Psihoputologiji), te Çankaya, četvrt elitnih hotela i veleposlanstava. Korijeni grada su još u hetitskom naselju Ankuwaš, potom se u rimsko doba grad zvao Ancyra. No u svijetu je najpoznatiji oblik imena iz seldžučkog doba – i to zahvaljujući životinjama koje odavde potječu: kozi, zecu i mački. Naravno, riječ je o imenu Angora. Upravo se kod Angore 1402. odvila bitka u kojoj je mongolski vojskovođa Timur porazio Turke pod Bajazidom (onim istim koji je 13 godina ranije tukao Srbe na Kosovu), te zarobio sultana, što je jedini takav slučaj u povijesti. Nije sasvim jasno kakav je bio daljnji odnos Timura i Bajazida – prema jednoj teoriji, Timur ga je uvažavao i postali su prilično dobri prijatelji, prema drugoj, Timur ga je koristio kao klupicu prilikom penjanja na konja. Ova se druga priča inače pričala i za rimskoga cara Valerijana, kojeg je zarobio perzijski kralj Šapur – također jedini rimski car kojemu se to dogodilo.
Ulus i K1z1lay spaja naravno Atatürkov bulevar, koji čini istočnu granicu parka Gençlik. Usput sam prošao i preko trga S1hh1ye, gdje se nalazi spomenik hatskim bogovima (Hati su prastari anatolski narod, koji je još prethodio Hetitima), čija se stilizirana verzija nalazi i na grbu grada. Obišao sam i džamiju Kocatepe, najveću u gradu, koja se gradila od 1967. do 1987., u eklektičnom neootomanskom stilu. Iako je šetnja trajala neka tri sata, zapravo nisam obišao puno toga, no relacije su poprilično velike. Usput sam se uspio počastiti i relativno povoljnom večerom – döner kebap od piletine i ajran za samo 5,5 lira. Uz bogati doručak i takvu večeru, ručak se može komotno i preskočiti.
Moja soba, osim što je takva kakva jest, nema baš ni grijanja, a još je okrenuta na sjeverozapad, tako da je noću u njoj bilo prilično mrzlo. Ništa, odoh se danas ponovno grijati na ulice Ankare…

komentiraj (0) * ispiši * #

Buyurun

srijeda , 15.04.2015.

Vjerojatno najčešća riječ koju ćete čuti prolazeći turskim gradovima upravo je buyurun, izvolite (od toga i bosansko bujrum). Svi nešto nude, svi prodaju…na istoku trgovina je način života, a ne tek sredstvo preživljavanja. Zato uostalom i tolika ritualiziranost kupoprodajnog čina na bazarima, gdje je manje važno obaviti transakciju, a mnogo više osjećati se dobro nakon rituala cjenkanja, znati da niste previše oštećeni, bez obzira na kojoj ste strani u transakciji. I naravno, popiti čaj, jer za ozbiljne se kupce priprema i stolić, stolčići, sjedi se, pije, puši, razgovara…vrijeme nije faktor.

To koliko je Turcima trgovina u krvi primijetio sam prije dvije godine, kada sam bio za Novu godinu u Istanbulu. Prijatelj i ja smo se vraćali u hotel nakon dočeka, u sitne sate novogodišnjeg jutra, a pored mosta Galata za svojim su štandovima spavali prodavači suvenirskih majica, koji su vjerojatno procijenili da bi im prethodna večer mogla biti unosna. Zamislite si tu požrtvovnost, spremnost na spavanje na otvorenom u zimskoj noći samo radi malo većeg utrška. Naravno, ostali su ondje jer su pretpostavili da će i usred noći možda netko poželjeti kupiti majicu ili neki drugi suvenir. Da im je netko pokušao objasniti da im se to ne isplati, da im, ekonomski rečeno, cost benefit nije povoljan, vjerojatno ne bi razumjeli. Trgovina je njihov život, ne razmišljaju u terminima isplativosti. To je kao da netko meni u ovom trenutku pokuša objasniti da mi je savršeno neisplativo spiskati novce na put do Novog Zelanda, kada bih umjesto toga mogao riješiti svoje stambeno pitanje u Zagrebu.
Drugi dan u Eskişehiru iskoristio sam za još lunjanja gradom, upijanja atmosfere. Doista, to nije grad u koji se dolazi radi atrakcija, to je grad s kojim se upoznate za dva dana i potom ili uđete u kolotečinu, ili krenete dalje. Ja sam potonji slučaj. Inače, dok sam šetao čaršijom bilo je ugodno osvijestiti činjenicu da, premda gotovo da i nema stranaca, ipak to ne znači da ćete kao stranac privlačiti svu pažnju, ona neugodna činjenica koja vas prati svuda na istoku i koja vam katkada može biti od pomoći, ali je većinu vremena gnjavaža, pogotovo ako vas kao turista još doživljavaju i kao hodajući bankomat. Na eskišehirskoj čaršiji bio sam samo još jedan prolaznik u mnoštvu, istina s prilično uočljivim fotoaparatom, ali nitko nije piljio. Vjerojatno je povijesni razvoj grada pogodovao razvitku otvorenosti prema drugačijemu.
Turci su kao narod inače vrlo šaroliki i teško je izdvojiti jedinstven „turski tip“. Ima ih crnomanjastih, tipično bliskoistočna izgleda, ima ih svjetloputih, okruglih crta lica, otprilike onako kako su izgledali staroperzijski likovi na reljefima, pa sve do plavokosih i čak crvenokosih (ne treba zaboraviti da je u središnju Anatoliju prodro svojedobno jedan daleki odvjetak Kelta, Galaćani). U principu, Turci kao narod baštine kulturu, civilizaciju i genetiku svog sijaseta naroda koji su prije njih obitavali u Maloj Aziji i dosta je zanimljivo vidjeti kako se odnose prema tome. Naravno, poštuju te spomenike koje su dobili u amanet, ali prešućuju njihovo porijeklo, naročito ako su grčki ili armenski, govoreći jednostavno o „ranijem razdoblju“.
Pretpostavio sam da će večer u Eskişehiru ponovno proteći slično prethodnoj, da ću se spustiti u grad, malo šetati uz rijeku, možda popiti salep u jednom od kafića, vratiti se u sobu i napisati lamentacijski post o tim trenucima samoće koji nužno ulove čovjeka na ovakvom putu – a onda sam iznenada dobio poruku od jedne couchsurferice koja se zanimala jesam li našao smještaj. Pojasnio sam situaciju, a ona je potom rekla da se možemo naći večeras u gradu. Prihvatio sam, to je uostalom i jedan od ciljeva CS-a, druženje putnika i lokalnih.
Ispostavilo se da se ona zove Teryn, i zapravo nije uopće Turkinja, nego Teksašanka koja već dvije i pol godine predaje engleski na sveučilištu u Kütahiyi, gradu udaljenom nekih 70-ak km od Eskişehira. Kaže kako je Eskişehir prema Kütahiyi velegrad, usto još i vrlo liberalan. Zanimljivo, kaže da je u Kütahiyu doputovala na dan kad je trebao propasti svijet po majanskom kalendaru, i da se njoj doista činilo da je završila negdje u vražjoj materi. Čitav grad bio je prekriven djevičanskim, netaknutim snijegom, što bi vjerojatno bilo sjajno i idilično da niste upravo doputovali iz Teksasa u zemlju u kojoj ste prvi put, čiji jezik ne znate, u kojoj, kako će se ispostaviti, prva tri mjeseca nećete dobiti plaću… Danas se snašla, tečno govori turski, predaje studentima, ali i osnovnoškolcima, i čini se da joj je dobro, jer joj evo teče već treći jednogodišnji ugovor, iako lobira da ju prebace u Eskişehir. Ima nekih 27 godina, čini mi se.
Prvo smo otišli na piće u „barlar soka1“, ulicu barova, omiljeno mjesto za izlazak mlađarije u Eskişehiru. Iako je Turska sekularna zemlja, danak islamskim zakonima vidi se u tome što je piva prilično skupa. Čak i domaći Efes, najraširenija turska piva, košta od 20 kn pa naviše za pola litre točenog. Ovdje je još bila različita cijena za popodne i za navečer – 9 lira, tj. oko 25 kn za večernju pivu. Usporedbe radi, cijeli čajnik čaja koštat će vas 3-4 lire.
Nakon pive pridružilo nam se još nekoliko Teryninih prijatelja, također stranici – Roco je Venezuelanac, a Andrés Kolumbijac. Nisam uspio sasvim shvatiti jesu li oni također ovdje kao predavači ili čak studiraju – Andrés je rekao da je po struci strojarski inženjer. Inače, Anadolu Üniversitesi u Eskişehiru po broju studenata na razmjeni jedno je od najvećih sveučilišta u svijetu. Roco je doveo i svoju djevojku, ljepuškastu Turkinju koja isto studira nekakvu tehničku struku i čije ime, moram priznati, nisam upamtio, jer je bilo pomalo komplicirano. Ono što pomalo može zateći u Turskoj jest da se oni obavezno pri pozdravljanju, čak i ako se prvi puta vide, ljube. Doduše, samo u slučaju muško-ženskog pozdravljanja (iako nije rijetkost vidjeti u konzervativnijim dijelovima Turske prizor dvojice muškaraca kako šeću zagrljeni ili držeći se za ruke, bez ikakvih natruha homoseksualizma – to je jednostavno način izricanja prisnosti. Ipak, ako niste lokalac, nemojte pokušavati.).
Sjeli smo u neki malo luksuzniji pub, s još nemogućijim cijenama pive – pojedine su se penjale čak do 50-ak lira. Na kraju sam se odlučio za istanbulsku Pera Smoked beer, s intenzivnim mirisom po dimljenom siru (iako su moji sudrugovi tvrdili da im više miriši na slaninu – ispostavilo se da nitko od njih nikad nije probao dimljeni sir), ali je dobro pasala uz grickalice koje smo dobili – kikiriki i kisele krastavce. Razgovor je bio uobičajena mješavina tema koje se pojavljuju u prilici kad nekoga tek upoznaš, uglavnom o mom putovanju, o Turskoj općenito, o jezicima…uz podosta prebacivanja iz jednog jezika u drugi – malo engleskog, španjolskog, turskog… Uspio sam čak s Rocom malo prodiskutirati i o ekonomskoj situaciji u Venezueli, svjestan da sam na skliskom terenu i da ne znam imam li s druge strane chévezovca ili proamerikanca. Ispalo je da simpatizira Cháveza, pogotovo kada se poveo razgovor o cijenama obrazovanja i financiranju istoga u Kolumbiji (gdje se više-manje sve kvalitetno obrazovanje plaća) i Venezueli (gdje je besplatno za krajnje korisnike, tj. plaća ga država).
Negdje oko pola 1 odlučili smo se pozdraviti, Andrés je odmah otišao kući, gdje ga je čekao cimer s falafelima, dok smo se mi ostali dali u potragu za nekim noćnim obrokom. Na kraju smo završili u jednoj autentičnoj ašćinici, gdje sam se ja odlučio po prvi puta probati kokoreç, još jedan artikl iz ponude turskog fast fooda. Riječ je o janjećim iznutricama, umotanim u janjeća crijeva, s raznoraznim začinima, maslinovim uljem, origanom, češnjakom, paprikom… To se sve stavlja u lepinju ili prerezanu štrucu kruha. Ukratko, zvuči odvratno, ali trebalo je probati. Okus i nije toliko loš, samo je prilično suho, tako da uz to dobro paše i neka salata ili barem ajran, specifičan turski razrijeđeni slani jogurt (još jedan kulturološki šok koji su imali Teryn i Roco, budući da se u njihovim zemljama jogurt uglavnom jede sladak). Bilo me strah hoće li mi kokoreç izazvati žgaravicu, srećom nije. Inače, kada idete u izlazak, jedenje kokoreça je otprilike ekvivalent našem jedenju luka ili češnjaka – nešto što ni za živu glavu ne treba raditi ako želite biti društveni.
Nakon večere, razišli smo se svaki na svoju stranu, a meni se ipak vratilo povjerenje u couchsurfere. Premda me Teryn upozorila da kao muškarac koji sâm putuje nisam baš najpoželjniji kadar za ugošćivanje u Turskoj – mnogi se Turci nadaju ugošćivanju žena, iako to ne ističu otvoreno u svojim profilima. Vidjet ćemo, idući pokušaj za CS je Kayseri, u Ankari sam rezervirao smještaj – nažalost, Ankara je dosta skupa za smještaj, tako da sam najjeftiniji smještaj našao u nekom hotelčiću s ne baš najboljim recenzijama i u ne baš blistavoj četvrti. Vidjet ćemo, dojmovi stižu već u idućem nastavku!

komentiraj (0) * ispiši * #

Muke po Couchsurfingu

utorak , 14.04.2015.

Naravno, stvar je zvučala predobro da bi bila istinita. Ujutro oko 8 dobio sam poruku od svog nesuđenog domaćina u Eskişehiru da ima neku konferenciju na koju je posve zaboravio i da me neće moći ugostiti. On mi ne može nikog preporučiti tko bi me možda alternativno ugostio, no može mi naći jeftini hotel. Hvala lijepa, ali to mogu i sam, pokušat ću ipak još srediti nešto preko CS-a. Šaljem općeniti zahtjev (dakle, ne individualno) na lokalne diskusije za Eskişehir, u nadi da će se ipak netko javiti, držim fige, ali za svaki slučaj provjeravam i situaciju s hostelima u Eskişehiru. Studentski je to grad, trebalo bi biti smještajnih kapaciteta. Ima JEDAN hostel. Srećom, mjesta ima. Odlučujem se ne rezervirati, možda bude nešto od couchsurfera dok dođem dotamo. Ostavljam svoj kontakt-broj i odlazim na doručak, iako mi je apetit naglo splasnuo uslijed ovakvog razvoja događaja. Taj Couchsurfing je za mene doista kao uklet.
Većina ho(s)tela u Istanbulu ima restoran na vrhu zgrade, tako da je uobičajeno jesti s pogledom na ostale krovove. Osjećaj je kao da ste u nekoj arkadnoj kompjutorskoj igri, gdje se morate prebacivati s krova na krov. Ili kao poligon za parkuraše. Nejednake su visine, obično su na krovovima raznorazni servisni uređaji, klime, agregati, bojleri…što daje šarolik prizor. Još jedno od autentično istanbulskih iskustava…
Očekivano, od CS-a ništa. Pakiram stvari i krećem u misiju dolaska do polazišta. Budući da do Eskişehira idem vlakom, a na toj dionici vozi jedino YHT (Yüksek H1zl1 Tren – Vlak velike brzine), moram se dočepati njegove polazne stanice u Pendiku, u jednom od azijskih predgrađa. Zato moram prvo metroom do Kartala, a potom tamo čekati bus. Metro Kad1köy-Kartal jedini je u azijskom dijelu i otvoren je 2012. U konačnici će ga produžiti i do Pendika, ali zasad moram improvizirati.
Iako sam o Kartalu čuo glasine da je opasan kvart, ne primjećujem ništa takvo. Riječ je o gradskoj četvrti s oko pola milijuna ljudi, otprilike u središnjem dijelu azijskog Istanbula. Ime mu znači „orao“, a tako se inače zove i model turske automobilske tvrtke Tofaş, koja je radila aute po Fiatovoj licenci. Autobusnu stanicu nakon izlaska iz metroa nalazim brzo, a piše da autobus dolazi za 8 minuta. Odlično.
Nakon 8 minuta autobusa nema. Nema ga ni nakon 15 minuta. Sad već lagano postajem nervozan. Jesam li uopće na pravom mjestu? Jesam, ako tu piše da ta linija prolazi ovuda. Jesam li na pravoj strani ceste? Sudeći po položaju sunca, ja sam na zapadnoj strani, znači taman na cesti prema Pendiku. A onda primjećujem nešto što me umiruje – sat na displeju ide 10 minuta naprijed, a sva su vremena prilagođena tom pogrešnom vremenu. Budući da autobus ide svakih 20-ak minuta, čini se da je otišao netom prije mog dolaska, a onih 8 minuta s početka treba čitati kao 18. Dakle, ubrzo bi trebao…
Bio sam u pravu. Gotovo točno po voznom redu pojavljuje se autobus i za manje od 10 minuta sam na kolodvoru u Pendiku. Budući da za YHT vrijedi Balkan Flexipass, moram kupiti samo rezervaciju, koja bi trebala koštati 15 lira. Službenik natuca engleski, a usto im je još pao sistem, pa bi vrijeme dok se ponovno digne iskoristio za čavrljanje. No nažalost ne uspijevamo razmijeniti previše informacija, budući da on očito misli da se ja samo pravim da ne razumijem turski, i da ću svejedno razumjeti ako mi se obrati na njemu. Uspio je doznati da sam iz Hrvatske (H1rvatistan! Slaven Bilić! Beşiktaş! – o tome kako je izgovorio Bilićevo ime da ne govorim, skužio sam to samo preko Beşiktaşa), da sam lingvist (onda bih valjda trebao razumjeti turski?) i provjerio je li istina da Hrvati imaju veze s kravatama. No ugodno iznenađenje – za ekonomsku klasu, rezervacija je besplatna. Eto, ponekad izgubiš, ponekad dobiješ…
YHT zahtijeva sigurnosnu provjeru aerodromskog tipa, no putnici se ne drže baš aerodromskih procedura, nego se svi preguravaju, ubacuju gomilu prtljage na pokretnu traku, jedni drugima uklizavaju pred onim portalom senzora za metal…iako vlak polazi za 20 minuta i svi će stići obaviti pregled. Eh ta guranja, na to ću se morati priviknuti u jugoistočnoj Aziji i ne biti obziran prema drugima. Srećom, moja mi dva ruksaka u tim trenucima daju komparativnu prednost, budući da se u gužvi snalazim kao stegosaur, uklanjajući manje sretnije pojedince okretom oko svoje osi s „frižiderom“ na leđima.
Srećom, u vlaku postoji wi-fi. Nažalost, od CS-a ništa novo. Uveseljava vijest da u hostelu i dalje ima mjesta. Valjda se neće popuniti u predstojećih 2,5 sata, koliko traje vožnja do Eskişehira (budući da u ovom dijelu YHT još uglavnom koristi normalnu prugu).
Negdje iza Kocaelija pozdravljam se s morem. Iduće more koje ću vidjeti bit će Tonkinški zaljev, tek za tri mjeseca. Do tada ću proći čak i preko točke najudaljenije od svih mora. Ubrzo vlak ubrzava na svoju maksimalnu brzinu 250 km/h. Brzina se ne osjeti toliko, iako pruga nije posve poštelana, pa ga malo baca lijevo-desno. U tunelima brzina pada na nulu. Naime, podaci o brzini vlaka vuku se s GPS-a, a njegovog signala u tunelu nema.
Pomalo se uspinjemo na Anatolsku visoravan, iako je krajolik u ovim dijelovima još uvijek sličan Europi. Ovo je područje u antici bilo područje Frigije, gdje je živio indoeuropski narod o čijem se mjestu na stablu Indoeuropljana ne zna baš puno – prema jednoj teoriji, Frigijci su preci Armenaca. Najpoznatiji frigijski kralj je Mida, koji je imao neugodan običaj da sve što dotakne pretvori u zlato (tako da nije mogao ništa jesti rukama, kćer mu je postala zlatni kip i slično), a i narasle su mu magareće uši, budući da je u glazbenom natjecanju Pana i Apolona bio protiv Apolona, pa mu je ovaj rekao da ima uši kao magarac. Frigijci su svijetu dali osobitu vrstu kape, koja se kroz Francusku revoluciju popularizirala kao znak slobode, nosi ju Marianne, a nalazi se i na američkom grbu.
Današnji Eskişehir ima oko 650 000 stanovnika i sjedište je dvaju velikih sveučilišta, što gradu daje živahnu vibru. Ime je zapravo ironično – iako znači „Stari grad“, većinom je moderan, sa zgradama građenim u drugoj polovici 20. st. Jedini stari dio je negdašnja čaršija. U gradu živi velika skupina Krimskih Tatara, koja se ovamo doselila tijekom zadnjih 300-tinjak godina, a oni su ostavili svoj pečat i na lokalnoj kuhinji. Njihov specijalitet je ç1 börek, sirovi burek, gdje se tijesto u obliku slova D puni sirovim mljevenim (goveđim ili janjećim) mesom i maslinovim uljem, te se onda to prži u dubokom ulju. Osim toga, u Eskişehiru je i velika zrakoplovna baza, tako da nad gradom stalno prelijeću vojni avioni. Grad leži uz rijeku Porsuk, koja lijeno teče kroz centar, a uz nju su napravljena šetališta s brojnim kafićima. Centar grada zove se Adalar, iako tu zapravo nema otoka, osim jednog manjeg točno ispred mog hostela, na kojem se nalazi nekadašnja gradska vijećnica Tepebaş1. Hostel sam inače našao prilično lako i brzo, a ne samo da su imali mjesta – izgleda da sam jedini gost u hostelu.
Centar Eskişehira ima ugođaj centra nekog srednjoeuropskog grada, recimo u Austriji. To zvuči čudno, budući da je arhitektura posve neaustrijska, ali urbanističko planiranje, tramvajska pruga, otvorene terase na pločniku…izgleda nekako „domaće“. Južno od centra nalazi se Odunpazar1, stara čaršija, koja je zapravo jedini stari dio grada. Još južnije je Hamamyolu, drugi centar, zapravo široko šetalište s dugačkim jezercem na sredini, gdje su uokolo postavljene klupe po kojima eskišehirci sjede i uživaju.
Činjenica da je smješten na Anatolskoj visoravni odražava se na klimu – noći i zime su ovdje prilično hladne, premda preko dana znade upeći. Nedaleko Eskişehira je jedno od rijetkih mjesta u svijetu gdje se vadi mekani mineral zvan morska pjena (Meerschaum), od kojega se obično izrađuju ukrasne lule (zato i tursko ime lületaş, kamen za lule).
Jučerašnje sam popodne iskoristio za šetnju čaršijom i Hamamyoluom, te za kušanje ç1 böreka, a pala je i prva boza u Turskoj. Razlika između naše balkanske i turske boze jest u tome što se turska boza ne pije, nego je mnogo gušća, poput pudinga, jede se žlicom, a Turci na nju još stavljaju i cimet. Moram priznati da mi je balkanska bolja. Vjerojatno stvar navike… Za večeru sam uzeo kumpir, osobito jelo od pečenog krumpira koji se razreže, unutrašnjost mu se preradi u pire, a potom ga se nadjene s čime god želite – vrhnjem, sirom, maslinama, ajvarom, papričicama, ribanom mrkvom… To je svojevrsni turski street food, iako se najčešće ne može jesti na ulici, s obzirom da ga toliko prekrcaju (ili sam to samo ja nezasitan?) da bi vam sve ispadalo. U večernjim satima promenada uz Porsuk oživi i tada imate dojam da ste negdje u Španjolskoj ili tako gdje. U svakom slučaju, unatoč neugodnom iskustvu s Couchsurfingom, čini se da dolazak u Eskişehir nije bio promašaj. Hvala Stefanu na preporuci.
Još sam danas ovdje, pa ću malo detaljnije pretražiti grad…

komentiraj (0) * ispiši * #

Prens Adalar1

ponedjeljak , 13.04.2015.

Kao što sam već bio najavio, svoj posljednji dan u Istanbulu odlučio sam posvetiti posjeti Prinčevskim otocima. Riječ je o skupini od devet otoka u Mramornom moru, ispred azijske obale Istanbula. Od njih 9, relevantna su samo 4, budući da su samo oni dovoljno veliki, naseljeni i nisu u privatnom vlasništvu (preostalih 5 pada na barem jednom od ovih kriterija). Teoretski sam mogao izvesti pravi island hopping, krenuvši rano ujutro na prvi, pa sljedećim brodom na drugi, i tako redom tijekom cijelog dana obići sva četiri, ali sam se ipak odlučio koncentrirati na Büyükadu (dosl. Veliki otok), najveći od njih, baš zato da ne moram juriti, a i da se stignem vratiti doma u razumno vrijeme, kako bih se još jednom našao s Anđelkom prije odlaska na istok. On je, po svoj prilici, posljednja osoba s kojom ću govoriti hrvatski u jako dugo vremena – sljedeći Hrvat na ruti je moj šulkolega iz osnovne škole koji danas živi u Singapuru. Naravno, činjenica da je nedjelja i prorijeđeni vozni red također su imali neku ulogu u takvoj odluci. Uostalom, Istanbul je dovoljno blizu da sam siguran da ću ga još koji put u životu posjetiti, pa onda stignem i na preostala tri otoka.
Otoci se zovu prinčevskima jer su onamo još od bizantskih vremena odlazili članovi carske obitelji, i to ne na odmor, već u izgnanstvo. Tradicija se zadržala u tursko vrijeme, a svojedobno je na Büyükadi živio i još jedan poznati prognanik – bilo je to prvo odredište Lava Trockog nakon odlaska iz SSSR-a. Svaki od četiriju otoka na svoj je način posebni etnički mikrosvijet. Prvi od njih, K1nal1ada (Otok kane) bio je središte armenske zajednice u Istanbulu, a i danas je većina kuća ondje armenska, te se u ljetnim mjesecima na otoku uglavnom može čuti taj jezik. Drugi po redu, Burgazada (Tvrđavski otok) bio je dominantno grčki, a nad pristaništem i danas dominira velika grčka pravoslavna crkva. Treći otok je Heybeliada (Otok bisagâ), koji je čitavo vrijeme bio dominantno turski, a na njemu se nalazi i mornarička škola, kao i nekadašnje grčko pravoslavno sjemenište (danas je ostala samo zgrada). Naposljetku, Büyükada je bila odredište europskih iseljenika u gradu na Bosporu, pa je nekako najkozmopolitskija od svih. Büyükada ima dva vrha između kojih je udolina. Tijekom svoga boravka na otoku, obišao sam samo prvi vrh, gdje se nalazi nekadašnje grčko sirotište, danas napušteno u zgradi koja se urušava. Na otocima općenito nema automobila, sav promet čine bicikli, koje možete iznajmiti u brojnim radnjama u mjestu, te faytoni, lagani fijakeri koji prilično jure otočkim ulicama i može biti dosta neugodno kad jedan projuri tik do vas. Osim toga, otoci vrve mačkama. U času dok sam ručao u restoranu na glavnom trgu Büyükade, iz susjednog me parkića promatralo 11 mačaka, a dio ih je još bio i na obližnjem drvu. Ima ih svih boja i veličina i sve su izuzetno pitome i prijateljski nastrojene, te žive u miroljubivoj kohabitaciji s manjebrojnim psima.
Nažalost, epitet mondenosti na otoke donosi i skupoću. Čaša soka od nara koju sam popio na terasi kafića u onoj središnjoj udolini, s pogledom na Sedefadu (Sedefni otok), jedan od manjih otoka arhipelaga, koštala me 10 lira = oko 27 kn. Ručak u restoranu bio je 40 lira – a uzeo sam pide sa sirom i salatu od patlidžana, te popio limunadu. U svakom slučaju, ne isplati se ručati na otocima ako vam je budžet u prvom planu.
Odlučio sam se vratiti brodom u 3 sata, tako da sam sveukupno na Büyükadi proveo 4 sata. Da sam odlučio ostati dulje, mogao sam obići nekoliko grčkih crkvica i dva manastira, kao i armensku i franjevačku crkvu. Svejedno, dobio sam uvid u Büyükadu, okinuo ponešto fotografija, napravio jednu minijaturnu reportažu i stvorio prostora za kasniju razradu – a to je nekako po mom mišljenju također ideja putovanja, ne posve iscrpiti neku destinaciju, već uvijek ostaviti ponešto radi čega se vrijedi vratiti. Malo je lokacija za koje bih rekao da uopće nisu vrijedne vraćanja – a to bi onda značilo da možda nisu vrijedne ni prvog odlaska tamo.
Predvečer sam se ponovno našao s Anđelkom, ovaj put na azijskoj strani, gdje smo prvo malo prolunjali Kad1köyem. Ono što odlikuje azijski dio Istanbula je autentičnost gradskog života, u odnosu na turistički život na europskoj strani. Gužva je podjednaka, ali ovdje su gotovo isključivo Turci. Usto, Kad1köy ima reputaciju liberalnog, ljevičarskog dijela grada, s mnoštvom alternativnih klubova, prosocijalističkih grafita i sl. U vrijeme demonstracija protiv vlade prije dvije godine, upravo je Kad1köy bio jedno od žarišta pobune. Tu se nalaze i armenska i grčka pravoslavna crkva, u samom središtu pješačke zone. Naravno, i tu ima brojnih restorana i kafića, no cijene su prihvatljivije, a gosti uglavnom Turci.
Nakon što smo malo prolunjali ulicama Kad1köya, odlučili smo se skrasiti u jednom restorančiću koji je Anđelko svojedobno posjetio, a za koji je rekao da servira uzbečku kuhinju. Na kraju se ispostavilo da je u pitanju ipak turkmenska, ali kako nijedna od zemalja nije na mojoj ruti, svejedno mi je u pogledu novog kulinarskog doživljaja. Nažalost, isti me nije previše oduševio, možda zato što sam odabrao pogrešno jelo – obojica smo uzeli mant1 (svojevrsne valjuške punjene raznovrsnim nadjevima i onda kuhane u vreloj vodi – slično gruzijskim hinkalijima), s tim da sam se ja odlučio na vegetarijansku, a Anđelko na mesnu varijantu. Ispostavilo se da je njegova varijanta bila bolja, moji su bili posve bljutavi. Usto smo dobili i neke papričice benigna izgleda, od kojih je samo jedna bila dovoljna da proplačem od muke. Neka, barem treniram za Tajland i Indoneziju…
Za desert smo se odlučili prijeći brodom u Europu – ipak mi je to prilika za oproštaj od iste, budući da ću se u nju vratiti tek povratkom s puta. Moje omiljeno mjesto za deserte u europskom dijelu je slastičarnica Hafiz Mustafa, na uglu pored željezničkog kolodvora Sirkeci. Kada sam u četvrtak došao u Istanbul, bili su usred obnove, majstori su se po onom vjetru hrvali s najlonima koji su pokrivali prozore. Pomislio sam da ovaj put neće biti ništa od njihovih pudinga – ali već u subotu navečer slastičarnica je bila otvorena, blistala u punom sjaju i radila punom parom! To je ta turska efikasnost o kojoj sam već govorio. Tako smo nas dvojica sjeli na puding od šafrana i riže (ja), odnosno pravu tursku dondurmu iz Kahramanmaraşa (Anđelko). O dondurmi sam svojedobno pisao na Psihoputologiji (opet preporučujem – za sve dodatne informacije o Turskoj i Istanbulu, odaberite tag „Turska“ na Psihoputologiji, dobit ćete još brdo informacija koje sam već pisao, a sad ih jednostavno ne stignem ponavljati), samo ću ukratko reći da je posrijedi sladoled koji se radi s brašnom kaćuna (onim istim od kojeg se radi i salep), što mu daje specifičnu viskoznu teksturu. Zapravo se više žvače nego liže.
Nakon večere, rastanak – obojica odlazimo na Marmaray, ali u suprotnim smjerovima, on prema Yenikap1ju i stanici svog metroa, ja u Aziju. Čudan je osjećaj znati da ću ga ponovno vidjeti tek kad ovo sve završi, u Hrvatskoj (ako opet ne bude na nekoj stipendiji). Tada postajem svjestan vremenske relacije u kojoj se ovo putovanje odvija. Zasad sam na putu tek 9 dana i tijekom njih sam sreo već dosta poznatih ljudi, tako da me još nije posve udarila realnost. OK, za tri tjedna bih trebao doći u Teheran, tamo isto imam jedno ili dvoje poznatih lica, ali nakon toga…
Moje vrijeme u Istanbulu se primiče kraju, sljedeća je postaja Eskişehir u Anatoliji, negdje na pola puta između Istanbula i Ankare. Preporučio mi ga je Stefan, grad je studentski, opušten, odlučio sam zastati. Pokušao sam srediti spavanje preko Couchsurfinga, poslao 4 zahtjeva, prvi mi je odbijen uz obrazloženje, drugi bez obrazloženja, treći je ignoriran. Tek je četvrti tip prihvatio, premda je postavio pitanje za koje mislim da je možda problem i drugima kojima sam slao zahtjeve – zašto nemam referenci. A nemam ih zato što me nitko nikad dosad nije ugostio. Dosad sam ukupno preko CS-a u dvije i pol godine poslao 15-ak zahtjeva, većina ih je bila ignorirana, jednom sam dobio naknadno objašnjenje („Joj, sorry, nisam gledala inbox, nadam se da si našao smještaj.“ – ta me ista osoba u poruci oslovila posve krivim imenom), jedan jedini put mi je ponuđen smještaj, ali u mjestu u koje uopće nisam planirao ići, i pitam se zašto svi drugi masovno nalaze smještaj, a meni to nikako ne uspijeva. Doduše, ima ljudi s fiktivnim referencama – u smislu, upoznaju se s nekim na kavi, druženju CS-era, tako nečemu – i onda si napišu pozitivne reference, iako to zapravo ništa ne govori kakvi su ti ljudi kao domaćini/gosti. Nemam namjeru skupljati takve reference – još uvijek vjerujem u istinsku gostoljubivost ljudi koji te neće odbiti ugostiti samo zato što nemaš referenci. Napokon, na istoku je gostoljubivost tradicija mnogo starija od Couchsurfinga.
Ništa, hajdemo vidjeti što će biti ovaj put…

komentiraj (0) * ispiši * #

Istok-zapad telepatski

nedjelja , 12.04.2015.

Iako je hostel u kojem sam odsjeo bio vrlo udoban i čist, tip na recepciji je pravo rasulo. Jutros ga nije ni bilo, srećom da smo sve drugo obavili ranije, premda vjerujem da bih se mogao pokupiti i ne plativši, sumnjam da bi skužio. Ostavio sam stvari i otišao u šetnju. U hostelu na azijskoj strani rekao sam pojaviti se u 3 popodne. Prvo sam, poslušavši Anđelkov savjet, odlučio investirati u Istanbulkart – karticu za javni prijevoz s kojom je vožnja mnogo povoljnija, umjesto redovnih 4 lire košta 2,5 ili manje, ovisno koliko se često vozite (no za razliku od londonskog Oyster carda nema onaj maksimalni dnevni iznos nakon kojeg se vozite besplatno). Istanbulkart košta 10 lira, s tim da su na njoj već 4 lire učitane vrijednosti (no na mojoj nije bilo – kupio sam ju na običnom kiosku, a trgovac mi je prodao praznu, ali ne za 6 lira, koliko prazna vrijedi, već za punu cijenu od 10). Na nju si kasnije sami unosite iznos i taj iznos vam stoji gore dok ga ne potrošite (znači, možete se vratiti nakon godinu dana u Istanbul i to će i dalje biti tamo – barem se nadam). Odmah nakon kupovine kartice uletio sam u razgovor s još jednim trgovcem, koji me pokušao nagovoriti da pogledam njegovu prodavaonicu tepiha. Nakon što sam mu prilično osorno dao do znanja da me ne zanima, on me prekorio s „Nemoj biti grub. Samo te tražim da dođeš i pogledaš.“ Moj je odgovor bio „Ne znam kako da vam ovo kažem da ne bude grubo, ali to me ni najmanje ne zanima, to mi je gubitak vremena, a svoje vrijeme cijenim. Doviđenja.“ Vještine otkantavanja s Kube morat će proći malo intenzivniji tečaj, jer orijentalni su trgovci kao pitbullovi, a doista mi se ne da svakom objašnjavati da putujem s ruksakom preko čitave Azije i da ne mislim ništa kupovati.
I opet sam završio na doručku koji me držao cijeli dan, ne možda toliko obilnom kao dan ranije, ali svejedno zasitnom. Između ostaloga, uključivao je ovaj puta jaja na oko i kajmak s medom. Doznao sam odakle dolazi prozračnost tog turskog kajmaka – radi se od bivoljeg mlijeka. Dakle, sličan je mozzarelli, samo je za razliku od nje kremast i ima ponešto okusa. Uz med se fenomenalno stapa – istočna je Anatolija inače čuvena po medu i sirevima, ima baš ovdje u ulici gdje mi je hostel u Kad1köyu jedna prodavaonica anatolskog meda, a prodaju i zanimljiv desert – jogurt s gustim medom. Odlična kombinacija.
Inače, turska riječ za med je „bal“. Turska riječ za krv je „kan“. Odatle ona pučka etimologija da je Balkan zemlja krvi i meda, od čega je Angellina Jolie napravila film.
Po povratku prema hostelu napravio sam mali zaobilazak u pravcu džamije Sulejmanije, kako bih locirao grob mimara Sinana, najvećeg osmanskog graditelja, koji mi je dosad uvijek promicao. Kad sam ga našao, shvatio sam i zašto – nalazi se u vrtu iza visokog zida, pa ga je teško uočiti.
Oko 2 sam krenuo na azijsku obalu, u hostel u kojem sam dosada već dvaput bio i mogu posvjedočiti da je dobar, iako lošiji od ovoga na europskoj strani. Nakon brzinskog check-ina, ubrzo sam se opet uputio natrag na europsku stranu (sad kad imam Istanbulkart, ništa mi nije teško – a čak me ni ne plaćaju za sponzorski tekst :D ), sa željom da se odvezem uz Zlatni rog do lokaliteta zvanog Piyerloti. Lociranje odakle točno kreće brod uz Zlatni rog potrajalo je neko vrijeme, prilikom kojega sam dvaput prešao amo-tamo preko mosta Galata.
Most Galata jedan je od najkultnijih mostova na svijetu, s obzirom na mikrosvijet odnosa koji se na njemu isprepliću. Poznati nizozemski novinar Geert Mack (to je onaj koji radi dokumentarističku seriju U Europi) napisao je esej-knjigu Most, posvećenu upravo mostu Galata. Ovo je zapravo peta inkarnacija mosta na tom mjestu, a postoji od 1994., kada je zamijenila prethodnu, oštećenu u požaru, koja je potom otegljena uz Zlatni rog i ostavljena da tamo trune. Iako je prva verzija mosta Galata podignuta tek 1845., sultani su već ranije razmišljali o podizanju mosta na tom mjestu, pa su svoje prijedloge svojedobno dali i Leonardo da Vinci i Michelangelo (danas bi se reklo da su se prijavili na tender). Takav bi most u to vrijeme bio najdulji na svijetu, ali ipak se nije realizirao (manja verzija Leonardova projekta realizirana je 2001. na jednoj lokaciji u Norveškoj). Most je dvokatni, na gornjem se katu odvija promet, a ispod je neka vrsta terase s restorančićima koji uglavnom poslužuju ribu. Na sredini se donja razina prekida, kako bi ispod mosta mogli nesmetano prolaziti brodovi. Most se inače može i dizati, za prolaz većih brodova. Zanimljivo je da su radi toga morali riješiti problem tramvajskog gornjeg voda, tako da tramvaji preko središnjeg dijela voze na zalet. Most je pun kojekakvih prodavača, švercera, šibicara i inog gradskog polusvijeta. Ali ono što je najtipičnije za ovaj most, to su ribiči. Deseci njih zabacuju štapove preko ograde mosta i pecaju, u jednom od najfutilnijih rituala gradskog života Istanbula. Da, oni su nesumnjivo simbol grada, tim više jer ponekad (recimo u noćnim satima) shvatite da je riječ o gotovo redovnim ljudima, koji tamo imaju trajno „parkirane“ svoje štapove (noću na mostu ostanu samo štapovi, nonšalantno naslonjeni na ogradu, ako slučajno riba baš tada zagrize). Ali ako razmislimo, ideja pecanja je opuštanje. Samo vi, voda i tišina. Ne promet 16-milijunskog grada, tramvaji i autobusi koji vam tutnje za leđima, dovikivanje prodavača, topot stotina nogu uokolo vas na mostu… Zatim, tu je upitno ulovi li se išta. Ispod mosta u Zlatni rog ulaze poprilično veliki brodovi gradskog javnog prijevoza, kao i oni za turističke obilaske Bospora. Njihovi bi motori trebali plašiti ribe. Naposljetku, ako nešto i ulove, kakva je kvaliteta te ribe? Zlatni rog je zaljev, tu voda slabije cirkulira nego u Bosporu, a i Bospor je prljav – spaja dva zatvorena mora, od kojih je Crno odlagalište svih onih zagađenja koje u njega donose Dunav, Dnjepar i Don. No neki se Istanbulci čak i kupaju u Bosporu ii Zlatnom rogu, pa čemu čuđenje ako jedu ribu iz Zlatnog roga? Jedu se čak i školjke, dagnje, a znamo da njih zovu „morskim čistačima“ – tako što svu prljavštinu povuku u sebe. Kakogod bilo, s obiju strana mosta i na njegovoj donjoj etaži sve vrvi od ribljih restorana, ali mislim da ta riba ipak dolazi iz malo daljega, iz Mramornog mora ili još dalje. Tradicionalni istanbulski specijalitet je bal1k ekmek, dosl. „riba kruh“, svojevrsni sendvič od komada pržene ribe s gradela, stavljen u pola štruce kruha, s još nekim povrćem usput. Kažu da nisi pravi Istanbulac dok to ne probaš. Hvala, nemam ambicije…
Nakon što sam se konačno ukrcao na brod koji vozi duž Zlatnog roga, odvezao sam se njime do četvrti Eyüp, smještene na mjestu gdje Zlatni rog skreće prema sjeveru. Tu se nalazi turbe Mehmed-paše Sokolovića, ali i brdo nazvano Piyerloti, prema Pierreu Lotiju, što je zapravo bio pseudonim jednog francuskog pisca koji je sve u svemu u Istanbulu proboravio nekoliko tjedana, ali je on očito na njega ostavio toliko tragova, da je podržao Turke u borbi za osamostaljenje, tj. uspostavu republike. Loti je tijekom tih nekoliko tjedana često zalazio na navedeno brdo, a šuška se da se u Istanbulu i zaljubio…
Na obronku Piyerlotija koji se spušta prema Zlatnom rogu, nalazi se groblje, jedno od najvećih u Istanbulu. S obale Zlatnog roga do vrha brda vozi žičara. Gužva je bila ogromna, čekao sam nekih 40-ak minuta, budući da postoje samo dvije duple kabine, koje primaju maksimalno 32 ljudi, ali su zavisne jedna o drugoj, pa kad jedna ide gore, druga dolazi dolje, što znači da svakih 5 minuta gore ode otprilike 16 ljudi. A na vrhu brda – poprilično razočaranje. OK, gore je šuma, ima i nekoliko barova – a onda s druge strane brda vidiš ostatak grada, koji se već popeo na brdo sa stražnje strane. Otprilike kao osjećaj kad se uz gadne muke uspnete na neki vrh, a onda s druge strane vidite cestu koja vodi do vrha.
Nisam se zadržavao previše na Piyerlotiju, spustio sam se kroz groblje, pješice, i onda ostao razočaran kad sam shvatio da zadnjeg broda, koji je po voznom redu trebao ići u 20.45, nema. A taman sam se veselio vožnji niz osvjetljeni Zlatni rog i panoramskim slikama.
Morao sam se vratiti autobusom do Sirkecija, nekadašnje kultne željezničke stanice na koju je stizao Orient express, a danas uglavnom puste, budući da je izgradnja Marmaraya posve poremetila željeznički promet u gradu, te onda odlučio tim istim Marmarayem prijeći natrag u Aziju. Vožnja ispod Bospora je sasvim obična, kao bilo koji drugi metro, nemate nikakav osjećaj da ste ispod mora. Jedino što se spuštate jako duboko u podzemlje, barem na europskoj strani. na azijskoj je pliće, pa ubrzo i izlazi na površinu. Marmaray bi se trebao protezati nekih 70-ak km, od Halkal1ja na europskoj do Gebzea na azijskoj strani, kad bude skroz završen. Govorim o putničkoj liniji, pruga će se naravno posve povezati i integrirati u željezničke sustave Europe i Azije.
Zapravo, jučerašnji dan bio je poprilično siromašan događajima. Izgleda da mi se lagano javlja osjećaj da bih trebao krenuti dalje. Ali ne prije nego danas još odem obići Prinčevske otoke…

komentiraj (0) * ispiši * #

Ispodradarske atrakcije Istanbula

subota , 11.04.2015.

Prvi sunčani dan na mom čitavom putu odlučio sam iskoristiti da bih posjetio dvije lokacije koje su mi preporučili dan ranije. Ujedno sam se našao s Anđelkom, momkom iz Hrvatske kojeg znam s jednog pub-kviza, a koji je sada na stipendiji u Istanbulu, gdje radi na projektu istraživanja veza Turske i Jugoslavije između dva svjetska rata, te Turske i postjugoslavenskih republika. Inače je završio povijest i turkologiju, što se čini kao idealna kombinacija, no nažalost, u Hrvatskoj ne misle tako. Kaže kako se nada da će doći u priliku intervjuirati Süleymana Demirela prije no što umre, budući da mu je dotični izuzetno važan za tematiku kojom se bavi (Demirel je inače jedini državnik koji je bio i na Titovom i na Tuđmanovom sprovodu).
Anđelko živi na kampusu sveučilišta na kojem je na stipendiji, sat i pol udaljenom od Taksima, gotovo na crnomorskoj obali. Isprva smo se trebali naći navečer, ali onda je on zaključio da je bolje da se nađemo po danu, s obzirom da mu je navečer vrlo teško doći do doma. Dogovorili smo se u podne kod Milliona, stupa koji je označavao nulti kilometar u Bizantskom Carstvu. Imao sam vremena prije toga skoknuti u Yerebatan Sarn1c1, Cisternu baziliku, veliko spremište vode još iz doba cara Justinijana, gdje se čuvala voda za čitav stari dio grada. Površine od oko 9800 m2, cisterna je imala zapreminu od oko 80 000 m3 vode. Strop cisterne podržava ukupno 336 stupova, visine 9 metara svaki. Većina stupova dopremljena je iz ruševina drugih građevina. Zidovi cisterne debeli su 4 metra. Tijekom svoje je povijesti nekoliko puta obnavljana i održavana (Istanbul leži u seizmički aktivnom području i potresi su ostavili traga), a u današnjem je obliku od 1987., kada su sagrađene platforme po kojima se hoda (nekad se unutrašnjost obilazilo čamcima). Danas se u njoj nalazi vrlo malo vode, u kojoj plivaju ribe. Posebna su atrakcija dva stupa u sjeverozapadnom dijelu, koje podržavaju kapiteli u obliku Meduzine glave, nepoznatog porijekla. Postoji i stup s tzv. kokošjim očima i dekoracijama u obliku suza, za koji se kaže da predstavlja suze za robovima poginulim tijekom gradnje cisterne. Cisterna se inače pojavljivala u nekoliko filmova, npr. Iz Rusije s ljubavlju, a u njoj se događa i dio radnje romana Inferno Dana Browna.
Nakon što sam obavio masovnoturistički dio, našao sam se s Anđelkom, pa smo se uputili prema manje razvikanim atrakcijama. Prva od njih bila je crkva Sv. Marije od Izvora s manastirom Bal1kl1 (tj. „ribljim“), smještena izvan Teodozijevog zida, u kvartu koji se zove Zeytinburnu (tj. Maslinski rt) i ima dosta lošu reputaciju. Sam kompleks manastira s okolnim grobljima (pravoslavnim, armenskim i asirskim) smješten je u vrlo mediteranskom okruženju, s podosta hrastova crnika. Crkva Sv. Marije od izvora jedno je od najsvetijih mjesta istanbulskih pravoslavaca. Današnja je crkva podignuta 1835., ali samo svetište datira još iz bizantskih vremena. I njega je navodno podigao Justinijan, nakon što su mu ukazali na postojanje čudesnog izvora u blizini. Staro je svetište često rušeno i ponovno izgrađivano, dok nije posve srušeno prilikom turske opsade Konstantinopola. Kako rekoh, obnovljeno je u 19. st., a tursko ime dolazi od činjenice da danas u izvoru (koji se nalazi u podzemnoj kripti pored same crkve) također plivaju ribe, kao u Cisterni bazilici. U dvorištu pred crkvom nalazi se nekoliko grobova s natpisima na karamanlidskom – varijanti turskoga kojom su govorili Turci pravoslavci (dakle, ne pravoslavni Grci na području Turske, već etnički Turci pravoslavci – i takvi postoje, iako malobrojni), a koja se piše grčkim alfabetom. U dvorištu pored, pak, nalaze se grobovi ekumenskih patrijarha, nominalnih poglavara čitavog pravoslavnog svijeta, no oni zbog autokefalnosti pravoslavnih crkava nemaju toliki autoritet kao pape u katoličanstvu.
Prošetali smo potom do crkve Hora (nazvane tako jer se nalazila u polju izvan naseljenog područja), službeno crkve i manastira Svetog Spasitelja u polju, jednog od najljepših spomenika bizantinske sakralne arhitekture u Istanbulu. Crkva potječe iz 11. st., kasnije je nadograđivana i dopunjavana, pogotovo impresivnim freskama, da bi početkom 16. st. bila pretvorena u džamiju. Od sredine 20. st. je muzej i posve sekularna građevina. Danas se nažalost obnavlja, tako da smo mogli vidjeti samo narteks i postraničnu kapelu (pareklesiju), no već je i to prilično impresivno, budući da se zapravo u tim dijelovima nalazi glavnina fresaka. Još nisu obnovljene (trenutno se obnavlja glavna lađa crkve), tako da mogu misliti kakve će biti kada zasjaju u punom sjaju.
Željeli smo posjetiti i obližnju džamiju Mihrimah, nazvanu tako po kćeri Sulejmana Veličanstvenog, ali se ista obnavljala, pa nismo mogli ući. Krenuli smo potom skroz na drugi kraj, preko Zlatnog roga, u Beyolu (tj. Galatu), gdje se nalazi vanska doručkovaonica. U Turskoj općenito (a rekao bih i šire u islamu), kultura doručaka izuzetno je raširena – uostalom, ona poslovica o tome da treba doručkovati kao kralj, ručati kao običan čovjek, a večerati kao siromah navodno je arapska. A Van (grad na istoku Turske – doći ću i do njega) se čak i u turskim mjerilima odlikuje obilnim doručcima. Stoga se diljem Turske proširila tradicija vanskih doručkovaonica, a jedna od njih nalazila se upravo ondje kamo smo se zaputili. Da ne duljim, vanski doručak koji smo dobili činili su po sjećanju: plata rajčica i krastavaca, tvrdo kuhana jaja, ajvar, masline (crne i zelene), nekoliko vrsta sira, kajmak (ali turski kajmak, koji je nešto posve drugo od ovog našeg – riječ je o vrlo prozračnom i laganom vrhnju), cac1k (mnogima poznatiji u grčkoj varijanti tzatziki, lagana salata od krastavaca s jogurtom i začinima – grčka varijanta je više namaz, a ovo je sličnije bugarskom taratoru), tahini, med s komadićima saća, mješavina meda, tahinija i neke paste od lješnjaka, nešto slično Nutelli, pekmez od jagoda, kruh na koji se sve to maže…i čaj. U neograničenim količinama, serviran u staklenim čašama, po tursku (mit je da Turci nešto osobito piju kavu – ne piju ju više od nas, ali se zato nataču čajem, te, posebno u zimskim mjesecima, salepom, osobitim napitkom od brašna kaćuna, koji se radi s mlijekom ili vodom i posipa cimetom). U ugodnom razgovoru trebalo nam je gotovo sat i pol da to sve probavimo. Potom smo se rastali, jer smo obojica imali drugih obaveza, Anđelko se vratio nekom tekstu koji prevodi, a ja sam se u 7 morao naći s nekim na internetu. Ne pretjerano gladan izašao sam još u večernju šetnju i pojeo neku laganu večeru, neko pecivo s maslinama i neki puding s voćem i šafranom, takvo što. Inače, turske se slastice mogu raščlaniti na dvije vrste – jedna su kojekakvi kolači od vučenog ili lisnatog tijesta, poput baklave, kadaifa i sličnih, sve obilato zaliveno šerbetom; a druga su razni pudinzi, uključujući i sütlaç (sutlijaš, tj. rižu na mlijeku, samo što ju oni obično još zapeku u pećnici). Osobito je zanimljiv tavuk gösü, puding koji se radi s dodatkom raskuhanih pilećih prsa. Zvuči odvratno, ali što mislite, od čega se dobiva želatina? Svojedobno sam probao i nije loše, iako ima mali zaokus (aftertaste :D ) po pečenoj piletini.
Inače, jedna stvar koja je poprilično zanimljiva u Istanbulu jest da je on unatoč toj ogromnosti u svom središnjem dijelu zadržao taj neki nivo grada po mjeri čovjeka. Zgrade su dovoljno male (i poprilično uske, ali relativno visoke) da se čovjek ne osjeća kao patuljak, kao npr. među njujorškim neboderima. Isto tako, Istanbul nema širokih gradskih bulevara – postoje takve ulice, ali one su više nekakve brze gradske prometnice, a ne velegradske avenije uz koje se nižu kuće, kao što je recimo slučaj u Parizu ili čak Budimpešti. U većini ulica Galate imate osjećaj kao da ste npr. u nekom istarskom gradiću – uske strme ulice kroz koje se jedva provlače automobili, sasvim neprimjerene gradu takve veličine. Srećom, Istanbul nije imao svog baruna Hausmanna pa da poruši pola grada radi velikih ravnih linija bulevara. Zato se Istanbul izgrađuje na druge načine. U zadnjih desetak godina strahovito se poboljšala prometna infrastruktura, pogotovo u smislu javnog prijevoza – metro se gradi na više strana (čak i tamo prema Anđelku), a najimpresivniji projekt je već dovršeni Marmaray – podzemni tunel ispod Bospora, koji povezuje željezničke mreže Europe i Azije i omogućava direktnu željezničku vezu između recimo Londona i jugoistočnog Irana. Tunel je zasada otvoren samo za putničke vlakove, no ubrzo će kroz njega tutnjati i teretni (a znamo da je teretni promet jedini isplativ na željeznici, putnički se svugdje subvencionira, osim u Japanu, jedino tamo posluju s plusom u putničkom prometu), dok je najveći graditeljski izazov pritom bio seizmički rasjed koji se nalazi vrlo blizu tunela, i stoga je bilo važno osigurati ga od bilo kakve katastrofe u slučaju potresa. Navodno su uspjeli, nekom posebnom protupotresnom izolacijom, nadajmo se da neće biti u prilici testirati njegovu izdržljivost u tako ekstremnim uvjetima.
Jedan od razloga tako silovite gradnje jest i vrlo dostupna masovna radna snaga – Turska je mnogoljudna zemlja s relativno mladim stanovništvom, tako da nije teško naći mnogobrojnu i jeftinu radnu snagu. Turci se ne boje raditi „niske“ poslove, za razliku od zapadne Europe, gdje su takve poslove dosta dugo obavljali – Turci. Danas ih obavljaju Rumunji i Bugari.
Nakon dvije noći u europskom Istanbulu, sad ću se prebaciti na dvije noći u azijski dio, u Kad1köy – doslovce Sučevo selo, iako je to neistina, budući da Kad1köy tijekom povijesti nije nikad imao svog kadiju. To je ime jednostavno turska adaptacija postklasičnog grčkog Halkidon, tj. Kalcedon, gdje se održao jedan od crkvenih koncila (onaj na kojem su se odvojile tzv. monofizitske crkve – iako je to pogrešan naziv – poput recimo armenske). Azija je jeftinija, a ipak planiram još malo do europskog dijela, imam još par ideja što obići…

komentiraj (0) * ispiši * #

Grad

petak , 10.04.2015.

Postoje gradovi, postoje velegradovi, postoje primarni svjetski velegradovi (alpha world cities) – i postoji Istanbul. Jedan, jedinstven i neponovljiv. Već preko 2500 godina, kao Bizancij, Konstantinopol, Carigrad, Istanbul, uvijek je glavni grad nečega, čak i sada, kada više nije. Jednom nogom u Europi, drugom u Aziji, kao što je nekoć Kolos s Rodosa stajao na dvjema krajevima ulaza u luku, Istanbul je doista grad koji povezuje kulture, grad s bezbroj lica, od kojih su putniku namjerniku najvažnija dva – ovisno o tome s koje strane dolazi u grad. Za putnika iz Europe, Istanbul je orijentalni grad, kaotičan, bučan, s mnoštvom mirisa, dovikivanja, svekolike trgovine, egzotičnih začina i jela… Za putnika koji dolazi s istoka, Istanbul je europski grad, sređene infrastrukture, zapadnjačkih zgrada, europskih urbanih uzusa… Kakogod bilo, Istanbul je napad na sva osjetila. Ako puše kao sumanuto, kao jučer, onda i na kinetičko osjetilo, za koje malo ljudi uopće znade da ga ima.
Da moram nekomu preporučiti samo jedan svjetski grad koji treba posjetiti, bio bi to Istanbul. Svaka čast Londonu, Parizu ili New Yorku, ali to su ipak zapadnjački gradovi, gdje su ostale kulture getoizirane u četvrti poput Chinatowna ili Male Indije, dok je dominantna kultura ipak zapadnjačka. Istanbul doista ima sve od oba svijeta. Čak je i geografski smješten nekako usred ekumene (nastanjenog područja Zemlje), što ga čini idealnim čvorištem svjetskih komunikacija, pogotovo zrakoplovnih. Sorry, Ludbreg, ali Istanbul je ipak u prednosti. Pučka etimologija kaže da ime Istanbul dolazi od bizantskog grčkog izgovora µąÂ Ä·˝ Ŕż»·˝ („is tin polin“), tj. „u grad“ (jer se znalo što je Grad). Ta etimologija ima tek jednu manu – pogrešna je. Istanbul je tursko pojednostavljenje od Konstantinopol.
Istanbul je transkontinentalan grad (začudo, ne jedini – Port Said i još neki u Kazahstanu također spadaju ovamo), premda se većina turistički relevantnih lokaliteta nalazi u europskom dijelu. Dva dijela razdvaja Bospor, Goveđi gaz (nazvan tako jer je ovuda prošla nesretna Zeusova ljubavnica Ija, koju je Hera pretvorila u kravu), odnosno Boaz1ç1, prolaščić. Od njega se odmah na početku na europskoj strani odvaja Zlatni rog (Haliç), prostrani estuarij koji razdvaja Stari Istanbul (s Ajom Sofijom, Plavom džamijom, palačom Topkap1, Velikim bazarom, Sulejmanijom, itd.) od Galate ili Pere, negdašnje đenoveške kolonije na strmom brdu s druge strane Zlatnog roga. U Galati se nalazi 0stiklâl caddesi, Avenija neovisnosti, koja vodi do Taksima, glavnog istanbulskog trga, centra svih masovnih događanja. Taksim znači „razdioba“, zato što se nekoć ispod njega nalazila vodovodna sabirnica odakle se voda distribuirala dalje po gradu. Danas je Taksim više prometna razdioba, odakle se nepregledne struje pješaka i vozila upravljuju na sve strane grada. Galatom dominira nekadašnji đenoveški toranj, na kojem je danas vidikovac. Stari je Istanbul omeđen Teodozijevim zidom, Galata pak završava na Taksimu. Dalje od toga nove su rezidencijalne i poslovne četvrti koje se protežu u beskraj, sve tamo do slamova, odnosno, kako ih Turci zovu, gecekondular – „ono što je izgrađeno noću“. Naime, prema islamskom zakonu kuća izgrađena noću ne smije se rušiti, odatle to ime i ta graditeljska praksa. Računa se da oko 6 milijuna od istanbulskih 16 milijuna stanovnika živi u slamovima. Što ne sprečava priljev novih stanovnika – oko 200 000 godišnje.
Za mene kao cat person, Istanbul ima još jednu veliku prednost – brojne mačke, koje su sve dobro uhranjene, jer se u islamu ljudi mnogo bolje brinu o mačkama nego o psima.
Ukratko, vjerojatno ste već mogli zaključiti da jako volim Istanbul. Bih li u njemu mogao živjeti? Baš sam o tome razmišljao dolazeći prvo jutro u hostel. Vjerojatno ne bih. Život podrazumijeva ulazak u kolotečinu grada, privikavanje na prometne gužve, dugotrajan put do posla (jer se većinom živi po udaljenim predgrađima), a sve je to naporno. Dobro je doći na par dana, promuvati se i onda zbrisati. Istanbul je kao droga koja se uzima u malim količinama, inače oguglate i nema efekta.
Jučer se nisam previše kretao gradom, lijevala je kiša i puhao strašan vjetar, tako da sam samo otišao na ručak i potom opet na šetnju navečer, čisto kako se ne bih usmrdio od pukog sjedenja u hostelu. Pokisnuo sam sasvim dovoljno da mi se jakna još cijedi, a i njena nepromočivost je došla u pitanje. Danas je ogranulo sunce, jedino ne znam kako će biti s vjetrom. Po fijukanju koje čujem izvana, i dalje isto. No barem sam dobio nekoliko preporuka lokacija koje moram obići, tako da danas krećem udarno. Eh, i zbog tog nepotrebno izgubljenog dana, odlučio sam ostati još jedan dan dulje u Istanbulu. Zašto ne? Vremena barem imam…

komentiraj (0) * ispiši * #

Noćni bus

četvrtak , 09.04.2015.

Ostatak dana u Sofiji ponudio mi je prvo snijeg koji je nakratko zalepršao, ali onda se u jednom času promolilo sunce koje je malo razvedrilo atmosferu. Inače, šetajući Sofijom podsjetio sam se na još jedan kuriozitet ovoga grada. Naime, tijekom devedesetih, kada je najam poslovnog prostora bio preskup, mnogi su zapušteni podrumi zgrada u centru grada renovirani i pretvoreni u raznovrsne prodavaonice, najčešće živežnih namirnica (ali ima npr. i obrtničkih radnji, poput krojačnica), u kojima se komunikacija s kupcima vrši kroz podrumski prozor (dakle, ne možete fizički ući u njih). Te se prodavaonice zovu „klečuće prodavaonice“, jer morate kleknuti kako biste uopće mogli preuzeti robu ili platiti. Ako si ne možete dočarati kako to izgleda, guglajte „klek shop“.
Noćni bus za Istanbul posebna je priča. Prvo sam sjedalo ispred svojega zatekao zauzeto od nekog tipa koji je već spustio naslon do kraja. Srećom, ispostavilo se da se nešto pobrkalo s rezervacijom, pa se morao maknuti u korist neke ženske koja nije bila toliko neuviđavna. Nažalost, maknuo se tako da je sjeo pored mene. Barem je šutljiv. Nadalje, u busu se nalazi nekih 8 Španjolaca (većinom Španjolki, zapravo) koji se NE GASE od polaska, a sjede odmah iza mene. Lako za to, nije da meni smetaju, a i da mi smetaju, imam čepiće za uši, ali me zanima odakle im energija da već pet i pol sati bez prestanka klepeću i to jednakim intenzitetom i glasnoćom. Vožnja je uglavnom protekla mirno, uz kraće zaustavljanje u Plovdivu (meni osobno najdraži bugarski grad, zbog dobro očuvanog otomanskog centra) i Haskovu (grad na jugoistoku Bugarske, izgleda otprilike kao Karlovac kad mu maknete lijepe dijelove i sve 4 rijeke – u biti, izgleda kao ružna nakupina panelki), te potom na nekom odmorištu 2 km ispred granice. Od tromeđe zapravo, odmah pored nalazi se i najdalji krak Grčke koji se pruža skroz do rijeke Marice. Odmorište je strava i užas, izgleda kao mjesto na kojem se skrivaju ubojice kamiondžija i prostitutki (ili kamiondžije ubojice prostitutki), mračno, puno lokvica u propalom asfaltu i, naravno, kamiona. Tu je i neki pas lutalica koji laje na bilo koga tko se pokuša udaljiti od autobusa (premda za to ni nema valjanog razloga). 2 km dalje, posve drugačiji prizor. Kap1kule, drugi najprometniji granični prijelaz na svijetu (nakon onoga između Tijuane i San Diega), rasvijetljen i ne previše prometan u ovo doba noći. Profesionalan pregled prtljage, aerodromska sigurnost (iako neugodnost vađenja iste iz bunkera i tegljenja do zgrade i natrag) i nakon nekih pola sata spremni smo za ulazak u Tursku. Na prvom odmorištu u Turskoj ponovno stajemo, a meni mobitel želi dobrodošlicu u Grčku. Očito iredentistička grčka mobilna mreža želi ponovno uspostaviti prevlast nad Edirneom, pardon, Hadrijanopolisom.
Da ne znate koja je od dviju država čiju sam granicu upravo prešao u EU, ne biste ni časka časili s odgovorom – naravno, Turska. Uređene ceste, osvijetljena mjesta, viši standard – Bugarska je prema njoj još u 19. stoljeću (iako je ironično da je tada vjerojatno bolje izgledala nego sada). Ipak, geopolitika ima neku svoju logiku. Nažalost, unatoč neprikosnovenim pokazateljima da ih poprilično šišaju u pogledu standarda, u nekakvoj kolektivnoj svijesti balkanskih naroda Turci su i dalje pojam zaostalih divljaka koji su kulturne Balkance („još dok je cela Evropa jela prstima, mi Srbi smo jeli nožem i viljuškom“) vratili u kameno doba. Da, nabijali su na kolac. Nabijao je i Vlad Ţepeş (zvan, gle čuda, Vlad Nabijač), a on se borio PROTIV Turaka. Balkanci su inače, kao što ostatak povijesti pokazuje, bili miroljubivi hipiji koji su većinu vremena prakticirali slobodnu ljubav i živjeli u slozi, a onda su krvoločni Turci od njih napravili zvijeri sposobne za pokolje kao što su Jasenovac, Srebrenica i sl. Naravno, to je odraz još jednog balkanskog specifikuma – sklonosti krivljenju svih drugih faktora za vlastite neuspjehe. Zapravo kada se pogledaju kulturna dobra koja su Turci donijeli na Balkan, oni ne samo da ga nisu osiromašili, upravo su oni Balkanu dali taj zanimljivi kulturološki pečat. Ti isti koji danas pljuju po Turcima čine to ispijajući kavu, žvačući burek, koristeći nebrojene turcizme, ne razmišljajući pritom previše o životu srpskih, bugarskih ili rumunjskih kmetova prije dolaska strašnih Turaka, dok su ih tlačili „njihovi“. Epska crno-bijela povijest Balkana i dalje ostavlja traga u percepciji, pa smo tek pred nekoliko godina, kad su se u Hrvatskoj počele prikazivati turske serije, mogli osvjedočiti da Turci više ne nose fesove i handžare, da ne jašu na konjima, nego su čak upoznati i s mobilnom telefonijom.
Turska svakako jest zemlja koja ima svojih problema – duboko je podijeljena između sekularnog, prozapadnog dijela stanovništva i konzervativnih slojeva, pogotovo iz unutrašnjosti Anatolije, čija međuigra definira čitavu modernu povijest Turske. S Atatürkom i njegovim reformama prozapadna je struja dobila vjetar u leđa (premda sâm Atatürk nije volio korumpiranu istanbulsku elitu, pa je glavni grad prenio u centralniju Ankaru), da bi na prijelazu stoljeća, pojavom Recepa Tayyipa Erdoana, konzervativnija struja napokon dobila snažnog političara koji je ipak moderan, a ne neki zatucani klerik. Upravo je zato Erdoanov udar na tradicionalne vrijednosti kemalističkog sekularizma i pogotovo na vojsku, kao na glavnog jamca da će stvari takvima i ostati, opasan, budući da njegovo postupno preuzimanje konaca liči na pužući totalitarizam koji je ekonomski dosta uspješan i populistički usmjeren, što mu jamči podršku konzervativaca iz Anatolije (a oni su ipak, demografskom silom, većina današnjih Turaka). No činjenica je i da postoji jak otpor Erdoanu, pogotovo u onim prvim, urbanim krugovima, koji ponekad silovito bukne, kao npr. pred skoro dvije godine, kada su izbile demonstracije zbog parka Gezi, čiji se repovi i danas vuku. Zasad je očito pokret još preslab za revoluciju, Erdoan se oslanja s jede strane na odani represivni aparat i s druge strane na iznimno propulzivnu ekonomiju, tako da je pitanje koliko će još štete njegova politika počiniti u regiji (tu prvenstveno mislim na tursku ulogu u sirijskom sukobu) prije nego mu se suprotstavi široka fronta.
Nakon granice smo svi pozaspali, tako da je konačno bio mir u autobusu, ali ne predugo, nekih dva i pol sata, dok nismo došli do odredišta. Istanbulski autobusni kolodvor ogromno je arhitektonsko čudovište, na više etaža, preplavljeno autobusima iz svih krajeva ove ogromne države, košnica koja ne posustaje ni u jedno doba dana i noći, jer uvijek stižu autobusi, ako ne iz bliže okolice, onda jamačno neki s krajnjeg istoka, kojem treba i više od 24 sata do Istanbula. Iskrcavam se i uzimam metro do Aksaraya, odakle ću tramvajem do Sultanahmeta. Iako je skoro 6, u Istanbulu tek sad sviće. Opet je oblačno, pretekao sam oblake koji iz Sofije putuju na istok. Adresu hostela nalazim brzo, ali sâm hostel je malo problematičniji. Vrata su neoznačena, no mora biti to – piše da je na trećem katu. Kucam, ništa. Lupam, ništa. Zvona nema, tek zvekir na vratima. Krećem dolje, možda postoji zvono na ulazu (vrata zgrade su bila otvorena), odozdo dolazi neki tip iz internet kafića kat niže, kojemu uz vrlo elementaran turski („hostel kapal1“ – hostel je zatvoren“) objašnjavam situaciju. Čujem da spominje „anahtar“, tj. ključ i doista, ubrzo se vraća s ključem, odlazimo kat više i ulazimo u hostel, gdje na recepciji nema nikoga. Ovaj tip odlazi u neku sobu iza i ubrzo se pojavljuje s još jednim tipom, upravo probuđenim, koji obavlja neki polumamurni check-in, te mi potom pokazuje krevet u jednom dormitoriju. On spava na drugome. Kaže „Odspavaj, razgovarat ćemo ujutro.“ Odspavao sam do pola 11, sad je vrijeme za kretanje u grad, ipak ne bih želio propustiti priliku za šetnju jednim od svojih omiljenih gradova zbog nekakvog kunjanja. U međuvremenu se i on probudio, il est onze heures, auberge s'eveille…

komentiraj (0) * ispiši * #

Marabu

srijeda , 08.04.2015.

S vremenom i dalje nemam sreće, a Sofiju se jednostavno ne smije doživjeti po kiši. Nakon današnjeg dana doista mogu reći da Sofija nije poslovično ružno pače, već upravo ova ptica iz naslova, marabu – slatka dok je mala, ružna i nezgrapna kad je velika. Kada je grad od nekih 11 tisuća stanovnika 1879. proglašen glavnim gradom Bugarske, novoizabrani princ Alexander Battenberg u grad je doveo arhitekte iz Austro-Ugarske kako bi mu dali monumentalni srednjoeuropski štih i raskrstili s ostacima dotadašnje otomanske kasabe. To se lijepo još vidi u zgradama duž bulevarâ Knjaginja Marija Luiza, Vitoša i Rakovski. Vidi se to i u impresivnom Lavovu mostu preko gotovo suhog korita rječice Vladajske. No, kako to obično biva, Bugarska se u Drugom svjetskom ratu našla na krivoj strani, pa su Saveznici malo remodelirali grad. Nakon bombardiranja, iščezli su i posljednji otomanski ostaci, ali i mnoge palače s početka stoljeća. Parcele su ispunile dosadne škatuljaste zgrade socijalizma. Jedini zanimljivi arhitektonski dodatak iz tog razdoblja je Largo – sustav triju palača u kojoj su bili smješteni predsjedništvo, vlada i narodna skupština Narodne Republike Bugarske, svi sagrađeni u stilu sovjetske monumentalnosti. Largo se nalazi na samom rubu najužeg centra, a danas su u tim zgradama, uz današnje ekvivalente tih političkih tijela, i jedna robna kuća i luksuzni hotel. Na vrhu zgrade skupštine nalazila se petokraka na dugačkoj motki, danas zamijenjena bugarskom zastavom. Nasuprot trima zgradama Larga nalazio se Lenjinov kip, koji je nakon smjene režima zamijenjen sv. Sofijom. Nekako zaboravljena usred svega, utonula između dviju cesta (premda je danas jedna od njih pedestrijanizirana), nalazi se crkvica Sv. Petke, jedna od najstarijih u gradu. Zapravo, s obzirom na njem položaj u središtu konstelacije moći i simbolike bugarskih komunista, crkva Sv. Petke bila je subverzivan element.
Još dvije crkve obilježavaju Sofiju. Spomen-hram Aleksandra Nevskog posvećen je poginulim vojnicima, njih oko 200 000, iz Rusije, Bugarske, Ukrajine, Bjelorusije, Moldavije, Finske…koji su svoje živote dali u Rusko-turskom ratu u kojem je Bugarska oslobođena turskog zuluma. Iako unutra nemate takav osjećaj, u crkvu navodno stane 10 000 ljudi. Gradila se 8 godina, od 1904. do 1912., i to od talijanskog mramora, s velikom zlatnom kupolom. Druga je to najveća pravoslavna crkva na Balkanu, nakon beogradskog Hrama sv. Save. Ujedno je i jedan od najtipičnijih motiva Sofije.
Crkva Sv. Nedelje postoji pak od 10. st., ali je kroz povijest često rušena i nadograđivana. Zadnje se rušenje dogodilo 1925., kada je skupina bugarskih komunista, protestirajući protiv zabrane njihove stranke postavila bombu koja je ubila 150 ljudi i poprilično oštetila crkvu. Crkva je u idućih desetak godina obnovljena i označava svojevrsni centar Sofije. Dok u Aleksandru Nevskom stoluje patrijarh BPC-a, u Svetoj Nedelji sjedište je sofijskog episkopa.
U blizini je i rotunda Sv. Georgija iz 4. st., najstarija građevina u Sofiji i jedna od najstarijih crkava uopće. Danas se, sasvim prikladno nalazi u dvorištu hotela Sheraton.
Centralna arterija Sofije bulevar je Vitoša, nazvan po brdu iznad grada, koje se nalazi točno u produžetku bulevara. Ovih su dana njegove padine obilno zasnježene. Nije ni čudo, noćna će temperatura navodno pasti ispod nule… Bulevar Vitoša u segmentima se pretvara u pješačku zonu, čime Sofija konačno dobiva sređenu i reprezentativnu infrastrukturu. Pod uvjetom da šećete bulevarom Vitoša gledajući samo pred sebe (dakle, ni u pokrajnje ulice, ni u pročelja zgrada), mogli biste povjerovati da je Sofija lijep i ugodan grad. Nažalost, nije. I bojim se da još dugo neće biti. Jedina povoljna osobina Sofije su mnogi parkovi i zelene zone, koji pružaju dobrodošao odmor i odmak od okolnih bezdušnih i manje dušnih zgrada. Eh, i nekoliko muzeja, od kojih sam ja još 2008. posjetio prirodoslovni muzej, najveći na Balkanu. I Dunkin' Donuts, naravno. :)
U hostelu u kojem sam odsjeo, nekih 200-tinjak metara od Larga i crkve Aleksandra Nevskog, vlasnik je tip imenom Mark, po govoru bih rekao Nijemac, koji izgleda kao mješavina ostarjelog hipija i bajkera. Jučer sam ga čuo kako je spomenuo da je svojedobno hodao od Istanbula do Sofije i navodno mu je trebalo dvije godine. Bit će da se zadržavao putem, jer ipak to nije toliko dalek put. To su ti putnici do srži, ljudi koji su čitav svoj život podredili putovanju i ničem do putovanju. Čak i kada negdje stanu, kao Mark u ovom hostelu, opet su orijentirani na putnike. Ja vjerojatno ipak nisam takav, ja sam osoba koja voli imati gnijezdo u koje se uvijek može vratiti, iako mi nakon nekoliko tjedana postane pretijesno. Imao je Hrvoje Ivančić svojedobno dobar opis tog osjećaja – kada sam predugo na nekom mjestu, noge mi počnu puštati korijenje, koje me škaklja po stopalima i tjera dalje. Ovo putovanje za mene je svojevrsno predoziranje – ili ću nakon njega postati nepopravljivi putnik, ili ću se pak učahuriti u svoju komfornu zonu, odakle ću eventualno raditi izlete za produžene vikende u bliže krajeve. Jer putovanje doista jest kao ona droga koju vam stave u piće da biste ožednjeli – to je shareware nakon kojeg jednostavno morate kupiti punu verziju programa, ili zaključiti da je čitav program sranje i da se na njega više ne isplati potrošiti ni sekunde.
Jutros sam u hostelu upoznao Brazilca koji od rujna putuje u smjeru suprotnom od mojega – samo što on leti. Iz Brazila je krenuo u SAD, pa na Havaje, Novi Zeland, Australiju, jugoistočnu Aziju, a onda je letio u Tursku i sad još ima nekih mjesec dana za obići europske zemlje, a želio bi malo bolje upoznati bivšu Jugoslaviju, otići barem u Beograd, Sarajevo i Zagreb. Upoznao sam i sredovječnu Engleskinju, koja je živjela u Hong Kongu, na Novom Zelandu, a sad traži mjesto gdje bi otvorila umjetničku školu, pa se dvoumi između Bugarske i Francuske. E da, i glumila je u filmu s Kevinom Baconom, tako da sad imam Kevin Bacon stupanj 2. I još pozna osobno Richarda Osmana, suvoditelja britanskog Pointlessa.
Odlučio sam se da ću do Istanbula ipak busom, vozi 9 sati i kreće u pola 9 navečer. Jest da dolazi u rano jutro i neću odmah moći u hostel, ali u Istanbulu se vrijeme uvijek može dobro iskoristiti. Planiram ovaj puta skoknuti i do Prinčevskih otoka, to mi je svaki put promaklo… Ali o tome kad dođe vrijeme. Sada idem pokušati pronaći još pokoji tračak ljepote u Sofiji. A vidio sam i neki indijski restoran…

komentiraj (0) * ispiši * #

Radosti putovanja - prvi dio

utorak , 07.04.2015.

Nekako sam siguran da će biti još ovakvih slučajeva, pa zato odmah stavljam oznaku „prvi dio“. Dakle, smjestih se ja uredno u kušet za Sofiju, s dva Honkonžanina, uzmem najgornji krevet umjesto dodijeljenog mi srednjeg (oni su ostali dolje, a meni je bilo bolje biti skroz gore, nego u klaustrofobičnoj sredini), odmah zalijegosmo i krene noćno truckanje – mjestimično i poprilično brzo – prema Sofiji. Uspjeli smo odškrinuti prozor koji se neprestance samozatvarao, kako ne bismo podavili od manjka zraka i san je bio sasvim ugodan. Tu i tamo bih se trgnuo iza sna, pokušavajući po smjeru kretanja vlaka odrediti jesmo li već prošli Niš, gdje se mijenja smjer kretanja. I tada, u neko doba, budi me škakljanje po ruci. U bunilu otvaram oči, a na vratima stoji bugarski pratitelj vlaka koji mi kaže radosnu vijest – zbog odrona na pruzi Niš-Pirot vlak ne ide dalje od Niša, već svi trebamo izaći u Nišu, odakle će nas autobusima prebaciti do nekamo, možda Bele Palanke, pa ćemo dalje opet vlakom. Sati je 15 do 3 ujutro, 20 smo minuta do Niša, treba se spremiti nabrzinu, uz koordinaciju sve trojice u kupeu. Prvi skačem na noge, oblačim se, ali onda pratitelj zlorabi moje znanje engleskog i traži od mene da idem s njim od kupea do kupea i objašnjavam ostalim putnicima to što je meni rekao. I kaže mi „Naglasi im da se brzo spreme, jer smo već pred Nišom.“ A to što se ja još nisam posve spremio, nije očito važno…
Srećom, svi smo se na vrijeme stigli spremiti, izvući se iz vlaka i, očekujući da će nas busevi odmah čekati na stanici u Nišu, ostali poprilično zbunjeni kad smo shvatili da moramo prvo čekati da pristigne vlak iz drugog smjera – tj. isti taj bus. Zasad čekamo sat vremena, a ja ovo pišem u čekaonici niškog kolodvora. 4 su sata izjutra i sumnjam da ćemo u Sofiju stići po voznom redu, unutar iduća 3,5 sata…
Nakon nekih sat i 15 minuta ipak su nas smjestili u lokalni vlak za Belu Palanku koji je očito mogao proći klizište, da bi nas negdje kod Sićeva opet prekrcali u drugi noćni vlak. Prema komentarima osoblja koje sam kasnije čuo, naš je vlak također mogao proći kritično mjesto (prije njega je prošao teretnjak, koji je teži), ali netko je odlučio da se moramo ovako taljigati. Drugi vlak su dva vagona – jedan kušet, zaključan, i drugi obični, sa sjedalima, dupkom pun, jer su se svi putnici iz prethodnog vlaka (od tri vagona) potrpali u njega. Da stvar bude gora, pratitelj onog prvog vlaka mi nije vratio ležajnu kartu. Ipak, idem na blef pitati konduktera može li se u prvi vagon. Kažem mu da sam imao rezerviran ležaj, ali da to nažalost ne mogu dokazati. Nema problema, uvodi me u kušet, ima dosta praznih kupea, jedino što nema svjetla i nema posteljine. Ništa, stavit ću jaknu pod glavu, pokriti se nekom dekom zaostalom na gornjem ležaju i odspavati još tih nekih dva sata do granice. Muči me malo moralna dilema, jesam li trebao obavijestiti i svoje Honkonžane, oni su ostali u vagonu sa sjedalima. Opet, možda bi u tom slučaju kondukter pomislio da se masovno želimo švercati u kušet i više ne bi bio toliko blagonaklon. Samo da tom gestom nisam aktivirao neku lošu karmu…
U Bugarskoj pada snijeg. Nadam se da je to slučaj samo s brdima na granici sa Srbijom, da me to neće dočekati i u Sofiji, ipak bih ja trebao ići u sve toplije krajeve, a ovako će mi ponestati odjeće za hladnije vrijeme. Predviđeno ćemo kasniti oko 2 sata u dolasku u Sofiju.
Toliko smo i kasnili. Srećom, vrijeme je samo jesensko, ali bez snijega. Našao sam hostel za 7€, no nažalost grijanje je na peć na drva, tako da cijeli hostel smrducka i dim grize za grlo. Nadam se samo da se nećemo noću potrovati ugljičnim monoksidom. Može li se uopće to dobiti od drva ili samo od plina?
Svi oni koji vjeruju da u EU teče med i mlijeko i skloni su o Hrvatskoj misliti kao o nesposobnoj, trebali bi provesti barem jedan dan u Sofiji. I nakon 8 godina članstva u EU, ovaj grad je jednako sumoran, ništa pod milim Bogom nije napravljeno, osim što su iskoristili novac od EU da dovrše ranije započetu izgradnju metroa. OK, to je velik novac, slažem se, ali grad je ostao jednako raskopan i oronuo kao što je bio kad sam ga prvi put posjetio, pred 7 godina. Iako je Sofija staro naselje, s korijenima još u tračkoj Serdici (zato se i do 19. st. zvala Sredec, sve dok rusofili nisu promijenili ime u skladu sa zaštitnicom grada, svetom Mudrošću), u urbanom je smislu poprilično mlad grad – negdašnja prijestolnica Bugarske bilo je Veliko Trnovo, u središnjem dijelu zemlje, a tek je oslobođenjem od Turaka Sofija dobila čast postati glavnim gradom, iako je relativno nepovoljno smještena (posve na zapadu zemlje, blizu čak triju državnih granica). Razdoblje od 1878. do Drugog svjetskog rata zlatno je doba Sofije, i tada je izgrađena većina reprezentativnih zgrada u gradu, uključivo i kraljevsku palaču, koja je danas Nacionalna galerija. Nakon Drugog svjetskog rata, u socijalizmu, Sofija je doživjela izgradnju beskonačnih nizova blokova na rubovima grada (žilištni kompleksi, kako ih zovu Bugari) – i inače je Bugarska od svih zemalja bivšeg Istočnog bloka država s najvećim postotkom ljudi koji žive u zajedničkoj stanogradnji (ova je informacija poluprovjerena, preuzeta od prijatelja turističkog vodiča, a s njima nikad ne znate govore li istinu ili improviziraju :p ) – što gradu daje vrlo gadan prvi dojam. Ako dođete vlakom, na kolodvoru će vas dočekati hrpa muljatora koji vam – za pokoji lev za pivo, naravno – žele prodati informacije koje vam ne trebaju, jer ih vrlo vjerojatno već imate u trenutku dolaska, ili ćete ih pročitati s nekog od displeja (ako vladate ćirilicom). Onda su tu pirane zvane taksisti, koji su uvijek spremni prebaciti vas dva bloka dalje za 10 leva (inače je cijena 0,80 leva po kilometru). Ukratko, za neiskusnog turista Sofija može biti puna mina koje će vam samo još dodatno pokvariti dojam o ovom gradu i o Bugarskoj općenito. A smatram da ipak svakoj zemlji i svakom gradu treba pružiti priliku. OK, osim možda Perniku, rudarskom gradu nekih 20-ak km od Sofije, prema kojem i slovenske Jesenice izgledaju kao pitoreskni gradić.
Kada padne noć (još nije, ali govorim po iskustvu otprije dvije godine) Sofija postaje prilično mračna, jer je ulična rasvjeta slaba, difuzna i još zakrivena razraslom vegetacijom (čak i zimi). Ukratko, Sofija izgleda kao idealan grad za ljubitelje šišmiša, astronome amatere i sve ostale koji se permanentno žale na svjetlosno zagađenje. Noću morate biti posebno oprezni kuda hodate – pločnici ne samo da nisu dobro potaracani, nego znaju faliti poklopci šahtova, željezne rešetke oko drveća znaju stršati, podignute korijenjem… Barem treniram za Phnom Penh i slične gradove.
S pozitivne strane, Sofija – i Bugarska općenito – ima odličnu hranu. Večeras planiram do etno-restorana Manastirska magernica, koji preporučam svakomu koga put nanese ovamo – služe se specijaliteti po recepturi bugarskih manastira. Nije možda najjeftiniji, ali riječ je o bugarskoj skupoći. Pred tri i pol godine moja tadašnja cura i ja smo večeru za dvoje platili nekih 20€, čini mi se.
Eto, to je zasad prvo javljanje iz Sofije. Ostajem jednu noć, a moram još vidjeti hoću li do Stambola vlakom (tu znam da će nas usred noći prebaciti na bus, jer popravljaju prugu) ili odmah busom. Do večeras ću biti pametniji…

komentiraj (0) * ispiši * #

Oproštaj s Beogradom

ponedjeljak , 06.04.2015.

Na današnji datum, prije točno 74 godine, njemački su zrakoplovi istovarili svoju smrtonosnu tranšu na Beograd, čime je u Jugoslaviji službeno započeo Drugi svjetski rat. Štoviše, kad smo mi to učili u nižim razredima osnovne, nismo bili ni svjesni da je taj isti rat već trajao godinu i pol u drugim dijelovima Europe. Prikazivalo se tada događaj od nekoliko dana ranije (proteste protiv ulaska Jugoslavije u Trojni pakt, uzvikivanje parola poput „Bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob“) kao još jedan čin herojstva i nepokorenog duha naših naroda i narodnosti. Kasnije će se ispostaviti da to nije bilo baš tako spontano (spominje se upletenost Britanaca), a s obzirom na ono što je uslijedilo, nije baš bilo ni premudro. No opet, tko zna kako bi se ta ista Jugoslavija provela da je pristupila Trojnom paktu i kasnije fasovala gnjev Saveznika. Bojim se da je rat, kolikogod bio prokletstvo, u tom času bio neizbježan, u ovom ili onom obliku, uvjetovan već geografskim položajem zemlje.
U svakom slučaju, bila je to još jedna prigoda za razaranje Beograda, desetkovanje njegovog stanovništva, kroz racije, logor na Banjici, savezničko bombardiranje 1944., sve do trenutka kada su se gradskim ulicama 1945. zakotrljali tenkovi Crvene armije. Tek nakon toga je grad konačno počeo lizati svoje ožiljke, osovljivati se na noge i postao je u punom smislu riječi moderan velegrad. Milijun stanovnika prešao je još tamo negdje šezdesetih, danas sa satelitskim naseljima ima i dva milijuna, dijelom i kao posljedicu tragičnih ratova iz devedesetih, koji su rezultirali brojnim izbjeglicama. Upravo je taj doseljenički bum, uz infrastrukturu koja to više nije mogla pratiti, uzrokovao ponovno potonuće Beograda u urbanistički kaos koji se tek zadnjih godina pomalo uređuje – iako uz najave megalomanskih projekata kao što je Beograd na vodi, transformacija zapuštene četvrti Savamala u moderni downtown, uz naravno pokoju pinkicu u džep nadležnima. A i 25 godina gradnje središnje podzemne željezničke stanice ne najavljuju optimizam…
Sinoć sam se osjećao kao Marina Abramović u performansu Umjetnica je prisutna – sjedio sam u pubu, a ljudi su samo pristizali i odlazili. Riječ je o prijateljima iz FB grupe „Ima li 100 000 Hrvata i Srba koji se ne mrze“, u kojoj sam završio 2008., nekad bio dosta aktivan, ali sam s vremenom zbog obaveza prestao. No redovno se čujem s nekim ljudima iz te grupe, kad navratim u Beograd obično sjednemo, popijemo piće, jedan od njih je i glazbenik koji svira po beogradskim barovima, pa znamo navratiti i onamo gdje svira (jučer nije, pa se mogao kvalitetnije družiti s nama)… Od 5 do iza 9 sjedio sam u jednom pubu, da bih se potom premjestio u drugi, gdje sam se našao s još jednom kolegicom iz grupe, no nažalost me umor već počeo svladavati, tako da sam zaključio da je za kvalitetnije druženje bolje da se još jednom vidimo danas popodne. A vrijeme dotada iskoristit ću za šetnju, prednost gradova u kojima sam već bio jest u tome da nemam obavezu obilaziti glavne atrakcije, mogu upijati atmosferu, mogu dulje spavati, mogu pisati blogerske postove…
Obavezni doručak u kafani Znak pitanja (ime je rezultat neodlučnosti nakon što se prota iz susjedne Saborne crkve bunio na dotadašnje ime Kod saborne crkve), uz lepinju s kajmakom i kiselo mlijeko, potom još jedna boza i šetnja Bulevarom kralja Aleksandra sve do Zvezdare i onda tramvajem do Ustaničke. Beogradska periferija u tom dijelu izgleda kao zagrebačka Dubrava sedamdesetih – polururalno, bez pločnika, uz niske kućice i pokoje romsko dvorište s nagomilanim sekundarnim sirovinama. Bio je to moj izlazak iz „kruga dvojke“, beogradskog centra u kojem sam se dosada većinom kretao. Krug dvojke nazvan je po tramvajskoj liniji broj 2, koja kruži oko samog centra i omeđuje „stare“ Beograđane od „onih tamo“, koji su s desetljećima došli u grad. Svaki grad ima svoj urbani snobizam, pogotovo gradovi koji su naglo demografski eksplodirali.
Poslijepodne sam proveo u razgovoru s Dijanom, već spomenutom kolegicom s grupe, s kojom nekako najviše komuniciram od svih ljudi iz tog kruga (kruga ljudi s grupe, ne kruga dvojke, iako i ona tamo živi), redovno pretresajući širok dijapazon tema iz svakidašnjice naših dviju država, ali i svijeta. Nekako u to vrijeme dobio sam SMS od Marka, jednog od znanaca s kojima sam se jučer sreo, gdje mi kaže kako su malo raširili vijest o mom putovanju, te da bi me mogli kontaktirati s beogradskog Radija S, vjerojatno idući vikend. Rekao sam mu da mi se svakako prvo najave, jer ću biti u Turskoj, a to već poprilično košta. Ali, drago mi je da se stvari zahuktavaju, glas se širi… :)
I tako, sad se spremam pokupiti stvari iz hostela, dok dvoje hostelskih mačića grebu po mojoj prtljazi (nadam se ne preozbiljno, ruksaci moraju izdržati još 10 mjeseci puta). Noćni vlak za Sofiju polazi u 22 sata, nadam se da neće biti gužve, vožnja traje 9 sati po voznom redu, kloparanje kotača trebalo bi biti jedna od meni najljepših uspavanki. Iduće javljanje iz nove vremenske zone!
Ako želite još informacija o Beogradu, u mojim starim putopisima na Psihoputologiji možete kliknuti na tag Beograd i izlistat će vam se sve što sam pisao o tom gradu.

komentiraj (0) * ispiši * #

Sivograd

nedjelja , 05.04.2015.

Sivogradom ga je nazvao jedan prijatelj koji je ovdje bio pred nekoliko godina, a vrijeme je bilo baš kao danas – oblačno, s nekom cmoljavom kišicom. Doista, Beograd je grad koji bi, s obzirom na svoj položaj i značenje, mogao biti mnogo ljepši. Dijelom je za to zaslužna dotrajalost zgrada uslijed konstantnog nedostatka novca za obnovu, dijelom i činjenica da je ovaj grad zapravo arhitektonski palimpsest na kojem je svaki osvajač ostavio nešto svoje, nakon što je devastirao prethodnikovu ostavštinu. Dijelovi grada su kompaktni, ali bezdušni, kao sivilo blokova Novog Beograda, kojega se ne bi postidio nijedan drugi istočnoblokovni grad. No i Beograd ima svoju urbanu dušu, pogotovo u zelenim ulicama Dorćola, gdje se, pogotovo kada grad u proljeće zazeleni (a još nije) osjeti onaj arhitektonski pečat koji se zapravo Beograd trudio slijediti, unatoč svim zavojevačima. Pečat Francuske, pogotovo pariških bulevara i ulica na brežuljcima uokvirenih drvoredima. Da ne bi bilo zabune, Dorćol zasijecaju Francuska i Pariska ulica.
Nakon što je u rano nedjeljno jutro recepcionar istjerao Sirijce, uz upozorenja da će ubrzo doći policija, rekao mi je da će mi vratiti mojih 900 dinara i da tražim drugi hostel za noćas. Srećom, ubrzo sam našao jedan u ulici Strahinjića bana, upravo na Dorćolu, tek 50-ak metara od Skadarlije. Ulica Strahinjića bana bila je svojedobno, zbog mnogobrojnih mondenih kafića u koje su zalazile napirlitane manekenke i starlete, poznata pod nadimkom Silikonska dolina. Danas je to ipak malo manje slučaj, Dorćol je postao kulturna protuteža raskalašenom životu splavova na Adi Ciganliji. Kao i dosta toponima u Beogradu, ime Dorćol je turskoga porijekla – od dört yol, četiri ceste, tj. kvadrivij. Ovdje su se razdvajali putevi prema Banatu, Srijemu, Šumadiji i na istok, uzduž Dunava. Putevi kojima je u Beograd dolazilo bogatstvo, ali i osvajači. Blagoslov i prokletstvo. Silikoni i šansone. Svi kontrasti suvremenog Sivograda susreću se ovdje, na obronku koji se od platoa Trga Republike spušta prema Dunavu.
Sinoć, po smještaju u hostel, večerao sam na Skadarliji. Odlučio sam prvu večer biti turist, odabrao jedan od jeftinijih restorana u tom reviru i počastio se Karađorđevom šniclom. Jest da je svinjetina, ali povremeno zabrazdim u to meso čiji nisam ljubitelj. S obzirom na to koliko me puta vodi kroz islamske zemlje, mogu sada mrvicu zgriješiti. Oko 9 sam se našao sa Stefanom, momkom kojega znam sa Zlarina, jer mu je, mislim, baka otamo. Stefan je također putnik, ali onaj koji bira još manji komfor od mojega, putnik rostuharskog tipa, adrenalinac. Pričao mi je kako je prošle jeseni proveo 4 mjeseca u Belizeu, gdje se obučavao za vodiča po džungli. Svojedobno je, uz gotovo nikakvo iskustvo u veslanju, nabavio kajak i krenuo sam veslati niz Drinu, od Šćepan-polja do ušća. Iduće je godine htio istu stvar napraviti i na Dunavu, no dobio je bruh, pa je morao odustati. Bavio se čak mišlju da obvesla Balkan, Dunavom do ušća, pa uz obale Crnog mora, Bospor, itd., dođe sve do Jadrana. U usporedbi s njim, ja sam limunada. Premda, mene zanima kultura, nisam nešto lud za bauljanjem po džungli. Zanimljivo, i Stefan je jedinac. Mislim da je čak i Davor Rostuhar jedinac. Doduše, slaba je utjeha roditelju kojemu dijete pogine reći „Pa imaš još koje“, ali ljudi su svejedno u stanju to tako gledati – „neka netko ostane za sjeme“. I onda, kao Joža Horvat, ostaviš jednog sina doma kad ideš na put oko svijeta, i prvi i drugi put, taj koji je ostao doma pogine u prometnoj nesreći, a drugi na putovanju. Bojim se da tu nema pravila, tu nema pameti, jezik pregrizem da ne bih opsovao…
Zabrazdio sam. Uglavnom, Stefan i ja smo čitavu večer proveli u ugodnom razgovoru i izmjenjivanju iskustava i planova, ostavivši otvorenu mogućnost da on ponovno naleti na mene negdje u jugoistočnoj Aziji, ako ga put nanese na tu stranu. Nakon puba Black Turtle, koji ima solidno vlastito pivo, završili smo u stanu njegovog prijatelja koji je trenutno na magisteriju iz geodezije u Beču. Uz njegovu curu i još jednog prijatelja (i kujicu zvanu Sara), osvijestio sam da već jako dugo nisam prisustvovao takvoj vrsti događanja – jednostavno sijelo u stanu, bez nekog centralnog događaja oko kojeg se sve vrti (film, utakmica, igranje kompjutorske igre…), nego jednostavni razgovor radi razgovora, uz pijuckanje finog Franziskanera koji je taj prijatelj donio iz Beča. Bio je to kao neki pozitivni povratak nekoliko desetljeća unazad, razgovor mladih urbanih intelektualaca, bez pretjerane snobovštine, spontano, u ugodnoj atmosferi… Ah da, trebam li spominjati – stan je bio na Dorćolu. Nažalost, već me bio počeo svladavati umor, pa se nisam previše angažirao u raspravama.
Negdje prije 2 Stefan i ja smo se ispričali, njemu je išao zadnji autobus za Novi Beograd, a ja sam se otišao svaliti u krevet. Tada još nisam znao za Sirijce u sobi.
Jutros, selidba u drugi hostel, preskakanje doručka i njegovo vezivanje za ručak u solidnom etno-restoranu Zavičaj, kupnja Balkan Flexipassa s kojim sam miran za prijevoz sve do istočne Turske, rezervacija za noćni kušet do Sofije i nagrađivanje žitom sa šlagom i bozom – već prikazanima na slici. Večeras opet imam socijalni program, dvostruki. Sutra ću možda malo detaljnije prolunjati nekim neviđenim dijelovima Beograda, imam vremena do 10 navečer…

komentiraj (0) * ispiši * #

Polazak

Ono što nekako smatram najvećim izazovom za sebe na ovome putu, to je nedostatak komfora koji čovjeku pruža dom. Ne mislim tu nužno na krov nad glavom, za to postoje hosteli i drugi oblici smještaja, već na onu psihološku kategoriju doma – baze u koju se čovjek vraća da bi napunio baterije, vidao rane, egzistirao u sigurnosti. Putovanje je sloboda, mogućnost organizacije vremena bez rutine, ali je isto tako i život bez sigurnosti, u kojem svoj komadićak doma nosimo sa sobom na leđima i povremeno ga odlažemo na mjesta koja privremeno, u nedostatku boljeg termina zovemo domom, smještajem, konačištem. Putovanje nas lišava komocije, otvara nam u mnogim pogledima oči tako da shvatimo koliko nam malo stvarno treba za prilično ispunjen život – ali s druge strane, to je život na vršcima prstiju, gdje uvijek moramo biti spremni odgovoriti na trenutne izazove situacije. Dom je sigurnost, rutina, ali i obaveze, računi koji svakomjesečno pristižu, svakodnevni odlazak na posao (ako smo sretni da ga imamo), nedjeljna popodneva u kojima se ništa ne događa, večernje zurenje u tv-program… Putovanje je sloboda, ali i nesigurnost, odgovornost, strepnja, kompromisi u pogledu komfora… Što smo stariji, sve nam se više mili rutina i komfor – i zato nam se čini da nam vrijeme sve brže prolazi s godinama. Većinu toga smo već vidjeli, znamo što možemo očekivati, nestao je thaumazein, čuđenje o kojem su prvi govorili starogrčki filozofi – i zato nam se čini da, kao u nekom svemirskom paradoksu, što smo dalje od početka života, naše vrijeme teče sve brže.
I zato, da to usporimo (jer zaustaviti ne možemo), život treba krcati novim i nepredvidivim. Da, na mahove je naporno i stresno, ali time produljujemo vrijeme. Rečenica Abrahama Lincolna, nedavno zlorabljena u reklami jedne banke, itekako je smislena: „Nije važno koliko je godina u našem životu, nego koliko je života u našim godinama.“ Živjeti 80 godina na relaciji dnevna soba – kuhinja – kupaonica – spavaća soba vjerojatno će subjektivno trajati kraće nego živjeti 40 godina na relaciji Bari – Bali – Mali.
Vjerujem da ću u idućih desetak mjeseci susresti više ljudi nego u posljednjih desetak godina, čak i uz moju relativnu nevoljkost prema upuštanju u razgovor baš sa svakim. Nadam se da će mnogi od njih dobiti svoje mjesto u ovim crticama. Zasada još situacija ne obećava – ljudi u vlaku za Beograd zaokupljeni su svojim mislima (kao i ja uostalom) ili hrkanjem (ali ne i ja, nadam se), a iduća tri dana program mi se uglavnom vrti oko susretanja ljudi koje već poznajem od ranije. Još uvijek ne znam ni gdje ću spavati – možda imam sređen smještaj u Beogradu, možda ću u hostel. Doznat ću prije Tovarnika, nadam se. Ako ne doznam, znači da sam u hostelu. A tamo možda pronađem i nekog suputnika do Sofije ili Istanbula…
Put do Beograda postao je zanimljiviji kada je nakon Šida žena s druge strane prolaza počela razgovor o širokom dijapazonu tema – od željeznica, preko općenitog gospodarskog stanja, do uobičajenih životnih mudrosti, tipa kada se treba ženiti i koje su ženske najzgodnije. Ona je Crnogorka iz Pljevalja, od 1971. živi u Sloveniji, gdje je čitav radni vijek odradila na željeznicama. Smatra se Srpkinjom i crnogorski narod smatra nepotrebnim. Naravno, Crnogorke su i najzgodnije žene, po njenom mišljenju. Pitala je i mene, što čekam sa ženidbom. Nisam htio elaborirati da idem na desetomjesečni put i da mi to trenutno nije prioritet. Možda mi sudbina donese neku srodnu dušu na putu, kad ju već u Zagrebu nisam pronašao.
Hostel u Beogradu (dakle, ništa od smještaja) našao sam lako, preko puta željezničke stanice, čak sam u početku bio sam u dormitoriju. No nakon povratka iz izlaska zatekao sam u sobi još trojicu, a onda se odjednom u sobi našlo pet Sirijaca, očito izbjeglice u tranzitu prema Europi. Zanimljivo, svi spavaju posve odjeveni, a čini se da su dulje vrijeme na putu, budući da im miris nije najugodniji. A potom me recepcionar obavijestio da, premda sam platio za dvije noći, on sutra ima rezervaciju za 8 ljudi i da ćemo to ujutro srediti. Živo me zanima što će izmisliti…
No da, veselja spontanog putovanja, dio prvi. Još jedan primjer manjka komfora…

komentiraj (0) * ispiši * #

Večer prije puta...

petak , 03.04.2015.

Postoje tako neki trenuci u životu koji imaju auru konačnosti i prijelomnosti, nakon kojih više nema natrag. To mogu biti neki od onih životnih događaja koji nas gotovo sve više-manje zakače: matura, diploma, vjenčanje, rođenje djeteta, smrt bliske osobe... ali mogu biti i događaji koje sami dugo vremena očekujemo, priželjkujemo ih, nadamo im se - ali smo svjesni da, kad se dogode, ostajemo bez jednog od životnih ciljeva koji smo uspješno ostvarili. Miješaju se tu radost i tuga - radosni smo jer ostvarujemo željeno, tužni zato što gubimo jedan životni san i to nas neminovno podsjeća na protok vremena. Ili barem to tako vrijedi za mene, netko drugi možda ne doživljava stvari s tako pomiješanim osjećajima.

Putovanje na koje se spremam poći moja je dugogodišnja želja, za koju sam znao da neću biti miran ako ju ne realiziram, jednom u životu. Napokon sam procijenio da je sada povoljan trenutak, prilika kakvu možda više neću imati nikad u životu. I odlučio sam se na realizaciju. Posljednjih me nekoliko tjedana okupiralo raznoraznim obvezama, kako profesionalnim, tako i onima koje se tiču priprema za putovanje. A onda, kako se dan polaska približavao, i kako sam se opraštao s ljudima koje neću vidjeti idućih desetak mjeseci, postao sam svjestan koliko je moja odluka da krenem na put konačna. Konačna u životnom smislu, ali i konačna u smislu da je riječ o vrlo dugotrajnom putovanju na koje kad krenem, nema uzmaka. Ako nakon nekih 4 mjeseca puta zaključim da je putovanje bilo pogreška, neću se moći tek tako vratiti kući u roku od nekoliko sati. Sâm sam se stavio u položaj da moram odraditi taj đavolji ugovor do kraja, a tek ću na kraju vidjeti hoće li se ta moja prodaja duše na kraju isplatiti ili ne.
Premda ozbiljno planiram ovo putovanje unatrag oko godinu dana, kad sam donio čvrstu odluku, opet mi se datum polaska prebrzo približio. Kad dođete u poziciju da nekoga ili nešto nećete vidjeti 10 mjeseci, počnete cijeniti neke trenutke ili ljude i poželite još malo ostati. Da vam u idućem trenutku kažu da je vaša želja ispunjena, u roku od 5 minuta biste se lupali po glavi kakav ste idiot ispali, odrekavši se desetomjesečne avanture zbog nekoliko ljudi i događaja koje većinu vremena uzimamo zdravo za gotovo, a cijenimo ih tek kada se na obzoru pojavi gubitak (nije važno je li trajan ili privremen). I onda pregrmite sentimentalnost i ipak kažete "Ma idem kud puklo da puklo." Samo se nadate da neće puknuti baš na vas. I to talibanska puška, negdje u vrletima Pakistana.

Kada sutra na zagrebačkom Glavnom kolodvoru zakoračim u vlak i kada taj vlak prijeđe Držićevu, ja ću znati - idući put kada vidim Držićevu bit će kada već budem imao iskustva Aucklanda, Jakarte, Angkor Wata... Pobogu, to je obična Držićeva, ulica kakvih u svijetu ima stotine - ali idućih desetak mjeseci bit će nedostupna. Hoće li to kod mene izazvati čežnju? Ne znam, pitajte me za nekih 2-3 tjedna.
Srećom, put je dovoljno razvučen i postupan, tako da neću razmišljati toliko o odredištu, koliko o idućoj postaji na putu (ali i o onoj na kojoj sam u tom trenutku). Sadašnjost bez budućnosti. Što se mene tiče, sutra idem na tri dana u Beograd. Kakav Novi Zeland, gdje je on odavde. Ne misliti na cilj, jer onda će nam čitavo vrijeme proteći u pregnuću za dostizanje tog cilja, a time čitavo putovanje, umjesto životne avanture, postaje tek poput skupljanja žigova u planinarskom dnevniku.

Većina stvari je spakirana, nosim jedan veliki i jedan mali ruksak, možda još i jedan sklopivi za lokalnu upotrebu, koji će zasad biti samo dio prtljage u nekom od veće braće. Sa stvarima u ruksacima poprilično ću se družiti u idućih 10 mjeseci - pakirajući se i birajući komade odjeće, ali i ostale tehničkije stvari, zamišljao sam to sve kao svojevrsnu audiciju u kojoj najuspješniji kandidati ulaze u tim koji će odraditi akciju Novi Zeland. Iako će ih vjerojatno rad na toj akciji poprilično izmučiti, toliko da se neke od njih možda neće ni vratiti u Hrvatsku, ipak je čast biti odabran.

Pisao bih još i lamentirao o tome kako me datum polaska zatekao na krivoj nozi, ali hvata me pomalo umor, a sutra je upravo ON. Pa kako se ne bi dogodilo da se mora ponovno vraćati i plašiti me, mislim da ću se uputiti prespavati posljednju noć u svom krevetu u 2015. godini. Tek nagodinu... A u međuvremenu tko zna što me očekuje. I u pogledu kreveta i u pogledu ostalih doživljaja.

Pozdrav!

komentiraj (0) * ispiši * #

Dobrodošli

srijeda , 01.04.2015.

Moje ime je Krešimir Sučević-Međeral, po struci sam dr. lingvistike i hungarologije, trenutno zaposlen u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, a radio sam honorarno i na hrvatskom RTL-u, kao suvoditelj kviza Tog se nitko nije sjetio. Ovo je blog mojeg putničko-pustolovnog projekta, u kojem namjeravam putujući isključivo kopnenim i morskim putem (dakle, vlakovima, autobusima, automobilima, brodovima te možda još pokojim prijevoznim sredstvom izuzev zrakoplova) prijeći put od Hrvatske do Novog Zelanda, i to rutom preko Srbije, Bugarske, Turske, Irana, Pakistana, NR Kine, Vijetnama, Kambodže, Tajlanda, Malezije, Singapura, Indonezije, Istočnog Timora i Australije. Budući da je predviđeno trajanje projekta 10 mjeseci, povratak će ipak biti zrakoplovom.

Predviđeni termin polaska je 4. travnja 2015. godine, a ciljani povratak tijekom veljače 2016.

Zašto uopće poduzimam takvo putovanje? Vjerujem da vam je poznat osjećaj kada sanjate o nečemu što zbilja želite, a svi oko vas vam govore da se spustite na zemlju. Meni jest. Nakon završetka studija koji me zanimao dobio sam posao u struci, bavio se nečim što načelno volim... ali u meni je jačao osjećaj da me put kojim sam krenuo sve više udaljava od ostvarenja nekih svojih dubokih želja i snova, kao i da ću, ako njime nastavim, imati sve manje prilika za provedbu tih želja u djelo. Nakon nekoliko godina unutrašnjih previranja osvijestio sam činjenicu da ne postajem mlađi i da će mi biti sve teže odlučiti se na takav korak ako ga nastavim odgađati. I tako sam se pokrenuo, kako ne bih čitav život žalio zbog nedostatka odlučnosti.

Putovanja su moja strast od malih nogu, još otkako sam kao klinac s majkom i kasnije kao novopečeni student s InterRail kartom obilazio europske zemlje, pa sve do suvremenijih putovanja, samostalnih ili u društvu prijatelja, po Zakavkazju, Iranu ili Kubi. No ovo putovanje za mene ima poseban značaj. Naime, dugo sam vremena zazirao od putovanja zrakoplovom. Razlog je bio strah od moguće nesreće i nepovjerenje u tehničku pripremu letjelice. Istovremeno, Novi me Zeland privlačio, kako svojom udaljenošću, tako i svojim prelijepim krajolicima. Bio sam svjestan da ću uz svoj strah od letenja vrlo teško vidjeti Novi Zeland. Osim ako... Osim ako ne pokušam do njega doći drugim putem. Kopnenim putem dokle ide, te potom ploveći onuda kuda ne ide. Prednost je nesumnjivo bila u tome da bih tako putujući osim Novog Zelanda vidio i sve ono što me od njega dijeli, te tako dodatno oplemenio svoje putovanje. Ideja se rodila (iako sam se u međuvremenu oslobodio zazora od letenja, činila mi se predobrom da bih je se odrekao), trebalo je samo doraditi plan. Uostalom, tako mi barem nitko neće moći reći da se spustim na zemlju. :)

Isprva najlogičnija ruta, ona preko Indije, morala je biti modificirana zbog specifičnih pravila Mijanmara, koji ne dopušta tranzit preko svog teritorija. Kako nisam želio koristiti brodski promet izuzev ondje gdje je apsolutno nužno, odlučio sam modificirati rutu tako da nakon Pakistana krenem prema zapadnoj Kini, te se potom kroz Kinu spustim u Vijetnam i dalje kroz Indokinu nastavim logičnom rutom preko Indonezije i Australije do Novog Zelanda.

Nakon što sam utvrdio rutu, trebalo je vidjeti koliko bi takav put potrajao ako bih odabrao umjereni ritam kretanja, pri kojem zastajem u onim mjestima na putu koja mi se učine zanimljivima, odlazeći usput i na izlete po njihovoj okolici, dok zadržavanje u tim mjestima ovisi o njihovoj veličini – od dan-dva za manja mjesta, do po nekoliko dana (katkada i cijeli tjedan) u većim gradovima. Računica je pokazala da bi mi u takvim okolnostima bilo potrebno oko 10 mjeseci za putovanje, ako ne bude neplaniranih okolnosti.

Naposljetku sam sastavio i okvirni troškovnik za planirano razdoblje, te je preostalo samo skupiti hrabrost i volju da se krene...

Svoje putovanje namjeravam dokumentirati u realnom vremenu (koliko mi to tehničke i vremenske okolnosti budu dopuštale), u formi putopisa. Dosada sam putopise objavljivao na blogu Psihoputologija, no kako se on nalazi na servisu koji ne dopušta pristup izvan Hrvatske, odlučio sam ovaj blog premjestiti na drugi servis. Nadam se da će mi on biti dostupan iz svih zemalja kroz koje ću prolaziti.

Do polaska na put ostalo je još tri dana, zamolit ću vas da se udobno smjestite i pripremite se za putovanje...

komentiraj (0) * ispiši * #

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.