Kad već nisam na ovom putu vidio onu pravu Kapadokiju, odlučio sam se, posve slučajno, obići seoce Kandovan (iako ga lokalni Azeri izgovaraju kao Ćandovan), 50-ak km jugozapadno od Tabriza, koje možda ne odgovara reljefom Kapadokiji, ali su nastambe u kojima tamošnji stanovnici žive (ili su prije živjeli, a danas ih uglavnom koriste za nusprostorije) vrlo slične kapadokijskima, budući da su izdubljene u stijenama.
Kandovan se nalazi nedaleko gradića Oskua, do kojega teoretski iz Tabriza voze minibusevi. Oni po mom vodiču polaze s mjesta na kojem ih trenutno naravno nema, budući da se u Tabrizu gradi metro, pa su mnoge lokacije preseljene. Nakon lutanja uokolo mjesta odakle bi trebali kretati i uvjeravanja u to da ih nema, odlučujem se za najjednostavniju soluciju – vraćam se u hotel pitati odakle sada polaze minibusevi. Mogao sam naravno pitati i nekoga na ulici, no možda bi potrajalo dok ne pronađem nekoga tko zna I engleski I odakle polaze minibusevi. Zato je najsigurnije pitati na recepciji, tamo znaju engleski, a možda su i obaviješteni (iako sam prilikom prošlog boravka u Iranu imao prilike uvjeriti se u suprotno – čovjek na recepciji u Teheranu nije znao gdje je glavni kolodvor). Na recepciji zatičem neku drugu žensku, mlađu, koja ne zna engleski. Eto ti peha. No ipak joj nekako pokušavam objasniti, onda me ona pita želim li da se raspita za taksi. Hajde, baš da vidimo. Ispada da bi me cijena do tog terminala izašla 200 000 riala (pa gdje li je taj terminal, majku mu?), a do Kandovana 400 000. Onda je bolje da me vozi do Kandovana, to je 50 km, čisto prihvatljiva cijena. Doduše, onda ona kaže da je 400 000 samo DO Kandovana, ako hoću da me pričeka i vrati se, bit će 600 000. To je oko 150 kn. Hm, nije taj Iran više ni toliko jeftin koliko sam mislio, ali opet, mogu to platiti, unutar budžeta mi je. Ženska poziva taksi, nakon desetak minuta dolazi neki brkati sredovječni tip koji naravno ne zna engleski. Ali je svejedno simpatičan. Razmijenili smo par replika, uglavnom mi je on pokazivao neke lokacije pored kojih smo se vozili. Prema Kandovanu idemo cestom kojom sam dan ranije stigao iz Urmije, ali potom skrećemo pored satelitskoga grada Sahand (koji je dobio ime po obližnjoj vulkanskoj planini) i krećemo prema gradiću Oskuu, odakle lijepa planinska cesta vodi prema Kandovanu. Mjestimice me vegetacija i priroda uokolo podsjećaju na Dalmatinsku Zagoru, ali onda izađemo opet na široke planinske ledine s kojih se pogled stere na kilometre uokolo. Promiču stada ovaca, u daljini se vidi zasniježeni Sahand…a onda stižemo u Kandovan, smješten u uskoj dolini jedne rječice, točnije u stijenama iznad njene desne obale. Ispod starih nastambi u stijenama niknulo je suvremeno selo, koje izgleda tipično kao i druga iranska sela – škatuljaste kućice bez fasade, s kojekakvim improviziranim balkončićima, stubama, sve u skladu sa zahtjevima reljefa. Objašnjavam taksistu da ćemo se naći kod taksija u 2 sata, no on mi se pridružuje u obilasku mjesta, te me čak u nekoliko navrata fotografira. U samom se mjestu nema bogznašto za vidjeti, možete do besvijesti slikati uske kalete, živopisne nošnje (ovdje žene ne nose čadore, već haljine i marame živih boja – što je obično karakteristično za zoroastrijanke, ali ovo su Azerke, šijitkinje), radionice rukotvorina…što se meni baš i ne da, tako da nakon kojih 25 minuta šetnje (zapravo pentranja i spuštanja) selom odlučujem još spustiti se do mosta, baciti pogled na rječicu i potom hajdemo natrag u Tabriz. Na povratku, vozač staje još u jednom mjestu i kupuje sebi i meni jednu bezalkoholnu pivu (marke Star – tu još nisam vidio, ispada da je lokalna tabriška) i nekakav kolač koji izgleda kao sendvič keks od dvaju medenjaka s pekmezom između. Da, vozač je platio i ulaznicu u selo, nekih 30 000 riala. Čitavo vrijeme mislim neće li doći do nekog nesporazuma, meni je žena na recepciji rekla 600 000, ali zna li to i taksist? Je li on bio s druge strane telefona, ili neki posrednik? Možda previše brinem, ali prolazi mi kroz glavu neugodna scena iz Albanije kad smo tako dogovorili jednu cijenu, pa je na kraju vozač tražio drugu – a meni još ni danas nije jasno je li bila riječ o prevari ili nesporazumu prilikom dogovora cijene. Za svaki slučaj, odlučujem se dodati mu još 50 000 za ulaznicu i ovu hranu. Dolazimo u Tabriz, zaustavlja se kod citadele. Dajem mu rečeni iznos i dodajem još tih 50 000, vidim da mu je drago i da nije bilo problema. Ponekad stvarno malo previše pesimistično razmišljam. Izlazim iz auta, izlazi i on. Ispada da me nije mislio ostaviti kod citadele, nego me samo slikati s njom. Odvest će me potom do hotela. Drag čovjek. Šteta da ne zna nijedan engleski, mogli smo malo popričati…
Odlazim se malo odmoriti u hotel, potom se upućujem prema bazaru. Tabriški bazar najveći je pokriveni bazar na svijetu, a ukupna mu površina iznosi oko 7 km2. Naravno, nije riječ o kontinuiranoj površini, između su probijene i neke ceste, ali je svejedno riječ o vrlo atmosferičnom labirintu. Star je preko 1000 godina, iako je većina današnjeg bazara iz 15. stoljeća. Pod zaštitom je UNESCO-a. Dopuštam se malo zagubiti u njegovim uličicama, usput tražeći i jednu kebabdžinicu koja navodno – prema TripAdvisoru – služi najbolje kebabe u gradu i šire. U prvom ju navratu ne uspijevam locirati, pa izlazim van, hodam paralelno s bazarom (uz ulicu su danas podignute moderne zgrade, pa se od njih ni ne kuži ulaz u bazar), sve do rijeke, odakle se kroz bazar vraćam natrag prema centru. Naposljetku nalazim rečenu kebabdžinicu, ali već pospremaju. Iranci inače nisu navikli na neprestano otvorena mjesta za jelo. Dosta restorana radi dvokratno, a neki i samo za ručak. Ovaj je očito u korelaciji s radnim vremenom većine prodavaonica na bazaru, koje se počnu zatvarati već u rano predvečerje.
Odlazim potom sve do ulice Imama Homeinija (jedno od općih mjesta u svakom gradu – uz Azadi (Sloboda), Enghelab (Revolucija), Valiasr (Princ ovog doba – nadimak Mahdija, 12. šijitskog imama), Džomhuri-je Eslami (Islamska Republika), te još nekih imena istaknutih revolucionara, poput Šariatija, Taleghanija, Beheštija…), gdje se sjećam jedne kebabdžinice u kojoj smo jeli prije dvije godine. Opet se uvjeravam da je Iran poskupio – jedan kebab (s puno luka, paradajzom s roštilja i feferonom), lepinju, salatu i ajran plaćam 120 000 riala – oko 30 kn. Toliko bih platio i u Hrvatskoj. Ili je to specijalna cijena za stranca?
Inače, zanimljiva je stvar da u Iranu uz hranu nećete nikad dobiti nož, osim onoga za mazanje. Dobit ćete žlicu i vilicu i pomoću toga se morate snaći s hranom. Iz tog se razloga i meso dulje termički obrađuje, kako bi bilo mekše. Ne sjećam se više točnog razloga zašto ne koriste nož, morat ću se raspitati, ali mislim da ima veze s neagresivnošću prema hrani. Ujedno postoji i načelo „vruće“ i „hladne“ hrane, koje se moraju izbalansirati, budući da postoje i vrući i hladni karakteri, pa bi prevelika neravnoteža mogla izvući na površinu negativne strane nečijeg karaktera. Vruća hrana su tako npr. masti, pšenica, šećer, slatkiši, vino, sušeno voće, svježe začinsko bilje i većina mesa (izuzev govedine). Hladna hrana su riba, jogurt, lubenice, riža, svježe voće i povrće, govedina, piva i druga alkoholna pića (osim vina). Zato je npr. dobro kombinirati kebab i lepinju (oboje vrući) s jogurtom i salatom (oboje hladni). Ja sam doduše nakon večere otišao još dodatno zahladiti stvari uzevši jedan od svježe pripravljenih frapea koji su sveprisutni u Iranu. Mnogi lokali imaju miksere u kojima praktički pred vama miješaju voće i hladno mlijeko, te vam onda to serviraju u čašu. Riječ je o prirodnom i zdravom osvježenju (osim ako niste intolerantni na laktozu) u kojem smo se davili prije dvije godine. Posebno nam je ostala u lijepom sjećanju jedna radnja u Širazu, gdje su frapei bili stvarno odlični. Osim frapea, možete tražiti i samo sok od svježeg voća. Inače, iranska voda iz pipe je gotovo svugdje pitka, za razliku od recimo Turske (Ramo se hvalio kako je Malatya sretna kao jedan od rijetkih gradova u Turskoj koji ima vodu koja se može piti – doduše, probao sam i osjetio klor).
Nakon večere, frapea od dinje i sladoleda od šafrana (da, i to imaju – Iran je najveći svjetski proizvođač šafrana i pistacija), vraćam se u sobu. Prognoza za idućih nekoliko dana je preko 20, a kako idem u pustinje središnjeg i jugoistočnog Irana, sva je prilika da će i dalje toliko ostati. Stoga je vrijeme za spremanje jakne u moju pokretnu kuću, nadajmo se do barem do sjevernog Pakistana – ako ne i skroz do juga Novog Zelanda. Tko bi rekao da sam prije tri dana klipsao po snijegu.
Eh da, i još jedna jezična opaska – kao što sam u Vanu primijetio da kurdski lagano dobiva prostor na javnim natpisima, tako je slučaj i s azerskim u Tabrizu. Doduše, tu je možda takva situacija bila i ranije, samo što se dosad pisao arapskim pismom, kao i perzijski. Sada pak viđam sve više natpisa na azerskoj latinici. S jedne strane je to dobro – azerski je sličan turskome, a turski ipak razumijem malo bolje od farsija. No i to će ubrzo prestati, jer se sada opraštam s turkijskim narodima sve tamo do Ujgura.
Odrađen još jedan poznati grad, sada opet slijede dva još neistražena…
Post je objavljen 28.04.2015. u 07:24 sati.