Ujutro sam se pokupio iz sobe na cijeli dan, otišavši obići sve što mi se učinilo zanimljivim (a toga zapravo i nije bilo puno), te nabaviti kartu za Kayseri. Budući da mi se nedaleko hotela nalaze ostaci rimskog kupališta, prvo sam otišao baciti oko na njih, i to kroz ogradu, budući da prema opisu nema puno za vidjeti, pa mi se nije dalo plaćati 5 lira. Potom sam obišao džamiju Hac1 Bayram, koju sam fotografirao već dan ranije. Džamiju je u 16. st. obnovio najčuveniji osmanski arhitekt mimar Sinan, a danas se provodi obnova čitave četvrti uokolo nje, čije rekonstruirane osmanske kuće podsjećaju na stari dio Ohrida. Nažalost, u džamiju nisam mogao ući jer je u tijeku bilo neko događanje. Uputio sam se potom prema svom idućem odredištu, usput zastavši na doručak, prilično mršav u usporedbi s dosadašnjima. Glavno odredište dana bio je Muzej anatolskih civilizacija, inače 1997. proglašen za najbolji muzej u Europi. Muzej je smješten u nekadašnjem bezistanu (danas bismo rekli „šoping centru“), a prikazuje arheološku povijest Turske od paleolitika sve do klasičnog antičkog razdoblja (no kako ima i zbirku novčića, nalazi idu praktički sve do 20. st.). Razmišljam kako je to ironično da Turci koriste naziv Anatolija, koji je kao prvo grčkog porijekla, i kao drugo, znači „istočna zemlja“, što znači da je zapravo riječ o grčkoj perspektivi.
Anatolija, iako nije kolijevka civilizacije, svakako bi se mogla nazvati njenim jaslicama (barem kada je riječ o ovoj europocentričnoj, judeokršćanskoj civilizaciji). U Anatoliji nalazimo tragove prvog naselja koje bi se moglo nazvati selom (Çatalhöyük nedaleko Konye), a na tim je područjima vjerojatno prvi puta udomaćena i pšenica. Muzej vrlo opsežno, s mnoštvom izložaka i popratnog materijala, raspreda priču o tom mimohodu naroda koji su protutnjali tim dijelom povijesne pozornice, još od paleo-, neo- i eneolitskih kultura, pa sve do prvih naroda kojima uopće znamo imena – Hata (koji su živjeli u središnjoj Anatoliji) i Hurijaca (koji su živjeli na istoku, oko jezera Van, i tamo osnovali moćnu državu Urartu). Hate su kasnije potisnuli indoeuropski Hetiti, narod koji je stvorio moćnu državu koja se tamo u 14. i 13. st. pr. Kr. borila s Egiptom za prevlast u ovom dijelu svijeta, što je kulminiralo bitkom kod Kadeša, u kojoj su se sukobili Ramzes II. i Muvatali II., a završila je neriješeno, tj. mirovnim sporazumom (vjerojatno prvim u povijesti), uslijed čega su obje strane to prikazivale kao svoju pobjedu. Hetiti su inače preuzeli ime od Hata, s kojima nisu dijelili jezične veze, zamijenivši tako svoje starije ime Nesi (jezik su nastavili zvati tim imenom). Početkom 12. st. pr. Kr. hetitska država polako odumire pod naletima famoznih Naroda s mora (koji su jedna od najvećih zagonetki arheologije, lingvistike i povijesti – naime, iako se zna da su srušili hetitsku državu, uvalili Egipat u probleme i općenito napravili ršum po Bliskom istoku, nitko nema pojma tko su oni uopće bili). Hetitski glavni grad bila je Hatuša, danas seoce Bo azköy (Selo u klancu) sjeveroistočno od Ankare. Srećom, Hetiti su vrlo pomno vodili svakakve evidencije, a za razliku od većine starih jezika, čiji se dokumenti svode na kojekakve inventarske popise ili trgovačke zapise, Hetiti su ostavili i nešto pjesništva, osobne korespondencije i čak memoarske proze (autobiografija kralja Hatušilija). Hetitski je pisan klinopisom, koji je najstarije pismo na svijetu, izumljeno još od Sumerana, a zatim putem Asiraca preneseno u Malu Aziju. Klinopisom su se pisali i hetitskome srodni luvijski i palajski jezik, s time da se luvijski mogao pisati i hijeroglifima.
Nakon Hetita, značajniji faktor u središnjoj i zapadnoj Anatoliji činili su već spomenuti Frigijci, pridošli s Balkana. Prema jednoj teoriji, narod Troje u Ilijadi upravo su Frigijci, za koje se vjeruje da su proširili svoju vlast iz zapadne Anatolije (oko Eskişehira) sve do Dardanela.
Osim tih glavnih naroda, tu su već spomenuti Galaćani (odvjetak Kelta), te naravno Grci (o kojima se u muzeju šuti – ima spomena rimskih gradova, ali začudo ništa o grčkim gradovima u Maloj Aziji, poput Efeza, Mileta, Pergamona…). Ne spominju se ni Armenci, iako su oni pod Tigranom Velikim držali čitavu istočnu Anatoliju, a u srednjem je vijeku postojalo armensko kraljevstvo u Ciliciji, otprilike ondje gdje istočna obala Sredozemlja mijenja smjer, tj. gdje Levant prelazi u Anatoliju. Začudo, ne spominje se ni Kapadokija – vjerojatno opet zbog grčkog elementa.
Čitava središnja prostorija negdašnjeg bezistana pretvorena je u svojevrsni lapidarij, gdje se čuvaju veliki kameni reljefi ili statue (dio ih je izložen i u vrtu), a u podrumu se nalazi maleni dio posvećen klasičnoj antici, kao i konkretnim arheološkim istraživanjima na području Ankare (2009. došlo je do velikog arheološkog otkrića sjeverozapadno od grada, kada su pronađeni ostaci grada Juliopolisa, za kojim se dugo bezuspješno tragalo).
Nakon što sam obavio muzej, spuštam se ponovno do grada, upućujući se do K1z1laya, odakle namjeravam nastaviti prema Çankayi, elitnoj četvrti vila, u kojoj bi se trebao nalaziti i TV toranj Atakule, najviša građevina u Ankari. Ne čini se toliko daleko na karti…
Bio sam u krivu. Çankaya je još sigurno kojih 2 km hoda, i još uzbrdo. A pošteno je pripeklo, vjerujem da je temperatura preko 20 stupnjeva. Prolazim uz duge nizove ambasada: američka, njemačka, talijanska, bugarska, mađarska. Pa na drugoj strani poljska, češka i slovačka. Ispred slovačke ambasade mural posvećen Aleksandru Dubčeku. Interesantno, nisam znao da je svojedobno obnašao dužnost čehoslovačkog veleposlanika u Ankari. Kvart je lijep, ali ne mogu slikati, uza sve te ambasade i sigurnosne kamere ne želim si još navući probleme na vrat. Dolazim naposljetku do vrha uspona, tu su već zgrade turskih državnih institucija, mislim da je ovdje i predsjednička rezidencija…ali nigdje ne vidim Atakule (kasnije ću shvatiti da je bio nekih dva bloka zapadnije od moje pozicije). Odlučujem se drugim putem spustiti natrag u centar. Izgled ovih četvrti donekle mi mijenja sliku o Ankari, ali ipak je ona daleko iza Istanbula po svim kriterijima.
Inače, kako se stalno spotičem o Atatürka, a gledam s druge strane Erdo anovu tihu razgradnju njegovih tekovina, baš sam neku večer komentirao s Taryn je li moguće da turska kolektivna svijest frojdovski potiskuje sve negativnosti koje bi mogla osjećati prema Atatürku zbog njegovih reformi koje sigurno nikad nisu sjele konzervativnijim članovima turskoga društva, toliko potencirajući taj njegov kult ličnosti upravo zato što ga podsvjesno mrze i bili bi sretni da netko opozove te bogohulne reforme. I onda se pojavi Recep Tayyip koji čini upravo to – i dalje se kunući u atatürkovštinu pomalo taj očinski lik domovine pretvara u tigra od papira, ispunjavajući prazninu nastalu Atatürkovim reformama svojom ideologijom moderne dvadesetprvostoljetne Turske, ali koja cijeni i uvažava povijesnu tradiciju turskoga naroda. Narodu od Atatürka ostaju tek spomenici, lica na novčanicama i šuplje frazetine o gotovo svačemu što se smatra prikladnim. Za to vrijeme, Erdo an „dela“, nudi konkretna rješenja i poboljšanja. Doduše, reforme su mu tipično pro-tržišne, pa dolazi do nuspojava kao što je porast smrtnosti novorođenčadi, ali da je Turska danas globalna ekonomska velesila, to više nitko ne dvoji.
Kad sam već spomenuo Atatürkove izjave, on je doista imao ponešto za reći o svemu – o željeznicama, o predstavničkoj demokraciji, o lovu na leptire… No o jednoj temi čini se da nije rekao ništa. Svi njegovi govori, zapisi, da ne kažem svi njegovi hadisi, šute o nečemu što i nije baš toliko beznačajno. Izgleda, naime, da Atatürk nije rekao ništa o Armencima. Narod od oko 2 milijuna pripadnika, koji je činio važan dio istanbulske elite, u roku od nekoliko je godina posve nestao – ali čini se da je to mudromu Kemal-paši proletjelo ispod radara. Doduše, te nesretne 1915. godine, kada su Armenci slani u podužu šetnju do sirijskih pustinja, Atatürk je imao pune ruke posla braneći Galipolje, pa vjerojatno nije bio u toku (pada mi na pamet ona scena iz Ničije zemlje, gdje vojnik u rovu čita novine i komentira „Ja, sranja u Ruandi, jebote…“), ali baš da mu kasnije nisu ništa priopćili o tome, to je poprilično nevjerojatno. Čovjek koji se smatra ocem domovine morao bi znati kamo mu je isparilo nekih dva milijuna ljudi i barem nekako to adresirati.
Nakon što sam ponovno dotabanao do centra, odlučio sam nešto nabrzinu ubaciti u kljun (ovaj puta bila je to švarma, što nije ništa drugo nego döner kebap, ali se taj naziv koristi na području Levanta, isto kao što je u Grčkoj gyros), te potom skoknuti na Ankaray, ankarski laki metro, te otići do autobusnog terminala i nabaviti kartu do Kayserija za idući dan (tj. danas). Mogao bih i vlakom, ali to traje, a kako imam još dvije vožnje na Flexipassu, iskoristit ću to za istočnije destinacije. Kupovina karte obavljena promptno, prijevoznik Metro Türizm, najcjenjenija turska autobusna tvrtka, polazak u 11 sati, predvidljivo vrijeme dolaska oko pola 4 popodne. Po povratku u centar, odlučio sam se još malo zastati u parku Gençlik, prošli put kad sam boravio u Ankari bio je zatvoren. Nekoliko idiličnih fotki u suton, pa potom trk u hotel. Na recepciji okušavam sreću pitajući imaju li toaletnog papira. Za divno čudo imaju. Dobro će mi doći ta rola i u nastavku puta, sumnjam da ih inače prodaju na komade, a znamo da probava znade udariti u nezgodni čas…
I tako, odoh odraditi drugu noć u mom užasu od sobe. Srećom, nitko nije ulazio dok me nije bilo, dočekuje me poznati duhanski smrad… Ah, dome, slatki dome.
Za preostale atrakcije Ankare (citadela i Anitkab1r) – znate već, pisao sam na Psihoputologiji. :D
Post je objavljen 17.04.2015. u 08:29 sati.